REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-4009/2019-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Planinska 13A, OIB 75665455333, koga zastupa punomoćnica Marija Herceg, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Posavec, Rašica & Liszt iz Zagreba, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Dubrovnik, Dubrovnik ul. dr. Ante Starčevića 20, koga zastupa punomoćnik Ivan Santica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Pisarnica Dubrovnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6351/12-3 od 3. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, broj P-126/2011 od 14. lipnja 2012., u sjednici održanoj 23. siječnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6351/12-3 od 3. lipnja 2015. i presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, broj P-126/2011 od 14. lipnja 2012., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
O trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik plati 50.004,06 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (toč. I izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove od 1.220,00 kn (toč. II izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP-a), jer da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s prijedlogom da se preinače drugostupanjska i prvostupanjska presuda i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu ju podnijeti protiv drugostupanjske presude po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava
– trebalo preispitati sudsku praksu.
Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranaka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Navedeni uvjeti iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjeni kumulativno.
7. Revident u reviziji postavlja sljedeća pitanja:
„Je li sud u ovom slučaju, utvrdivši da je protekom 3 godine nastupila zastara regresnog potraživanja tužitelja na temelju čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), vezano sa čl. 234. st. 6. ZOO-a, pogrešno primijenio materijalno pravo budući je odredbom čl. 225. ZOO-a primjenjiv opći zastarni rok od 5 godina?“
„Je li sud utvrdivši da je u ovom konkretnom slučaju riječ o naknadi štete iz ugovora o osiguranju pogrešno primijenio materijalno pravo umjesto da je utvrdio da je riječ o regresnom potraživanju koje se temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) odnosno propisima o subrogaciji.“
„Je li sud u ovom slučaju, utvrdivši da je početak tijeka zastare vezan uz činjenicu oštećenikovog saznanja za štetu i štetnika, odnosno činjenicu nastanka osiguranog slučaja, a ne od kada je tužitelj isplatio naknadu iz osiguranja odnosno naknadio štetu oštećenicima, pogrešno primijenio materijalno pravo budući su tek trenutkom isplate oštećenicima na tužitelju prešla sva osiguranikova prava prema tuženom.“.
8. Prema ocjeni ovog suda prvo i treće postavljeno važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
9. Predmet spora je regresno potraživanje tužitelja s osnove naknade štete koju je tužitelj isplatio oštećenicima po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti, nastalu u prometnoj nezgodi 21. svibnja 2006., za koju je odgovoran osiguranik tuženika.
10. Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev prihvativši prigovor zastare uz obrazloženje da je oštećenik mogao znati za visinu štete i za štetnika već u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva tužitelju pa je tužitelj već u trenutku izrade kalkulacije/izvida štete od 23. svibnja 2006. i 28. svibnja 2006., saznao za štetu. Budući da je tužba podnesena 7. srpnja 2009., to su sudovi zaključili da prema čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) je nastupio trogodišnji rok zastare.
11. Upravno zbog navedenog pogrešnog shvaćanja nižestupanjskih sudova - da se u parničnom postupku radi isplate koju potražuje osiguravajuće društvo jer je svom osiguraniku isplatilo pretrpljenu štetu od osiguravajućeg društva štetnika primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. ZOO-a, ukazuje se da je prvo pitanje postavljeno u ovoj izvanrednoj reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
12. To stoga što se prema shvaćanju ovog revizijskog suda u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju za koje zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa se sukladno čl. 371. ZOO-a primjenjuje rok zastare od pet godina.
13. Nadalje, budući da su nižestupanjski sudovi zaključili da rok zastare počinje teći od trenutka podnošenja odštetnog zahtjeva tužitelju pa je on već u trenutku izrade kalkulacije/izvida štete saznao za štetu – to je treće postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
14. Prema shvaćanju ovog revizijskog suda osiguravateljskom društvu koje je svom osiguraniku isplatilo štetu, rok zastare počinje teći od dana kad je tu štetu isplatio a ne od dana kad je sačinjen izvid štete, odnosno izrađena kalkulacija. To stoga što u trenutku kad je izrađen izvid štete, odnosno kalkulacija tužitelj još uvijek nije izvršio isplatu a tek isplatom stupa u pravni položaj oštećenog, što znači da tek od tad ima ovlast potraživati iznos koji je isplatio.
15. Budući da sudovi nisu raspravljali o prigovorima koji se odnose na osnov i visinu štete, to je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
Zagreb, 23. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
