REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 230/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KORAK d.o.o. Nečujam, M. Marulića 1, Šolta, OIB 51496362744, kojeg zastupa punomoćnik Nediljko Ivančević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ivančević i partneri iz Splita, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5129/2016-2 od 18. studenoga 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-663/2014 od 12. svibnja 2016., u sjednici održanoj 23. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženice se odbija.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tuženice.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 267.226,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 24. travnja 2014. do isplate, a u točki II. izreke naloženo je tuženici u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 24.794,00 kn s zateznim kamatama, preciznije navedenim u toj presudi.

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-663/2014 od 12. svibnja 2016. u točki I. njezine izreke u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 267.226,22 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

i u točki II. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 24.794,00 kn.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-663/2014 od 12. svibnja 2016. u točki I. i II. njezine izreke u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na glavnicu od 267.226,22 kn u razdoblju od 24. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi višoj od one dosuđene u točki I. izreke ove presude.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na glavnicu od 267.226,22 kn u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 24.794,00 kn po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 7.761,00 kn."

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije, te je ovaj sud rješenjem broj Revd 652/2020-2 od 11. studenoga 2020., tuženici dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

"Jesu li u odnosu na Republiku Hrvatsku ispunjene pretpostavke stjecanja bez osnove u okolnostima kada je nakon isplaćene naknade po dozvoli za uporabu radiofrekvencijskog spektra (čl. 84., 88., 88.a, 89., 90., 91. i 92. Zakona o elektroničkim komunikacijama /„Narodne novine“ broj 73/08, 90/11, 133/12 i 80/13/) izostao postupak davanja koncesije za pružanje tih medijskih usluga?“

4.1. Tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje koje glasi:

"Radi li se o stjecanju bez osnove kada je tužitelj temeljem valjane pravne osnove koja nije naknadno otpala platio dužni iznos tuženiku ili bi se radilo o naknadi štete zbog nemogućnosti realizaciji odluke (valjane pravne osnove) zbog nemogućnosti ispunjenja uvjeta obavljanja djelatnosti treće osobe?"

4.2. Tuženica, prema navedenom, pitanje nije postavila sukladno navedenom rješenju ovoga suda, a sve u smislu čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), nego onako kako ga je formulirala u prijedlogu za dopuštenje revizije, no kako se u svojoj biti i sadržaju radi o istim pitanjima radilo bi se o pretjeranom formalizmu kada se ne bi postupalo po postavljenom pitanju. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u dosuđujućem dijelu, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije, poziva se na revizijsku odluku Revt-249/14 i obvezu nacionalong suda da interno pravo tumači u skladu s pravom EU. Pogrešnom smatra tvrdnju tuženice da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-5129/16 od 18. studenoga 2020. suprotna praksi revizijskog suda izraženoj u odluci Revt 385/14-2 od 3. veljače 2015. Predlaže reviziju odbiti, te mu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za povrat iznosa od ukupno 267.226,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove.

8. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

9. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

10. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili nespornim:

- da je prema Odluci HAKOM-a od 15. prosinca 2010. HAKOM izdao tužitelju dozvolu za uporabu radiofrekvencijskog spektra za pružanje usluga upravljanja elektroničkom komunikacijskom mrežom digitalne televizije, DVB-T za digitalnu regiju d82 odnosno za šire područje grada Splita,

- da je tužitelj uplatio tuženici za uporabu radiofrekvencijskog spektra, na temelju predmetne Odluke HAKOM-a od 15. prosinca 2010., ukupan iznos od 267.226,22 kn,

- da tužitelj nije bio u mogućnosti ostvariti pravo koje proizlazi iz Odluke HAKOM-a od 15. prosinca 2010. iz razloga što u razdoblju od donošenja odluke do utuženja nije odabran televizijski nakladnik, odnosno koncesionar za regiju d82 od strane državnog regulatornog tijela kojem bi tužitelj bio u mogućnosti ponuditi svoju uslugu,

- da nadležna državna agencija u razdoblju od tri godine (2011. do 2013.) tijekom kojih je tužitelj plaćao naknadu HAKOM-u, nije izabrala televizijskog nakladnika koji će svoju audio vizualnu medijsku uslugu isporučivati gledateljima putem elektroničke komunikacijske mreže, kojoj je tužitelj mogao ponuditi svoju uslugu.

11. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanski sudovi su zaključili da tužitelj nije imao kome pružiti usluge upravljanja elektroničkom komunikacijskom mrežom za ugovoreno područje, odnosno da se osnova na temelju koje je predmetna Odluka donesena, nije ostvarila. Slijedom navedenog su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odredbu čl. 1111. st. 3. ZOO-a, koja propisuje obvezu vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala i naložili tuženici povrat iznosa uplaćenih naknada za razdoblje kada nije mogao ostvarivati djelatnost iz predmetne Odluke.

12. Tuženica u podnesenoj reviziji navedeni zaključak nižestupanjskih sudova u odnosu na primjenu odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a osporava te ističe da plaćanje naknade za pravo uporabe radiofrekvencijskog spektra proizlazi iz Odluke Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije (klasa: UP/I-344-04/10-01/680, urbroj: 376-10-13-06 od 15. prosinca 2010.), koja Odluka je još uvijek na snazi, i odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama koje su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08, 90/11, 133/12 i 80/13 – dalje: ZEK), usklađene s člankom 13. Direktive o ovlaštenjima elektroničkih komunikacijskih uredba i usluga 2002/20/EZ (SL L 337, 18. 12. 2009.).

13. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno, a čime i u postupku pred prvostupanjskim sudom i u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Sporna je primjena odredbe čl. 1111. ZOO-a, a ona glasi:

"(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala".

15. Prema odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o elektroničnim telekomunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 – dalje: ZEK), koji je u to vrijeme bio na snazi u nadležnosti Agencije su pobrojani regulatorni i drugi poslovi te je u točki 12. propisana i nadležnost za upravljanje radiofrekvencijskim spektrom te adresnim i brojevnim prostorom u elektroničkim komunikacijama.

15.1. Postupak izdavanja pojedinačne dozvole na temelju javnog poziva ili javnog natječaja propisan je u čl. 89., čiji st. 1. st. 3. st. 4. i st. 10. ZEK-a koji glase: "(1) Agencija izdaje pojedinačnu dozvolu za uporabu radiofrekvencijskog spektra na temelju prethodno provedenog postupka javnog natječaja, za radiofrekvencijski pojas u kojem je, zbog ograničenja raspoloživoga radiofrekvencijskog spektra, takav način izdavanja dozvole utvrđen Tablicom namjene radiofrekvencijskog spektra.

(3) Agencija će objaviti obavijest o zaprimanju zahtjeva iz stavka 2. ovoga članka u »Narodnim novinama« i na svojim internetskim stranicama, u roku od petnaest dana od dana zaprimanja tog zahtjeva, s javnim pozivom na podnošenje novih zahtjeva za isti radiofrekvencijski pojas u roku od 45 dana od dana objave toga javnog poziva. Agencija može zaprimati zahtjeve i elektroničkim putem, ovisno o raspoloživim tehničkim mogućnostima.

(4) Ako u roku iz stavka 3. ovoga članka Agencija zaprimi više zahtjeva iz stavka 2. ovoga članka, kojima nije moguće udovoljiti s obzirom na raspoloživost toga radiofrekvencijskog pojasa, donijet će odluku o raspisivanju javnog natječaja za uporabu radiofrekvencijskog spektra u roku od 30 dana od dana isteka roka za podnošenje zahtjeva iz stavka 3. ovoga članka.

(10) O zahtjevima iz stavka 4. ovoga članka, kojima je moguće udovoljiti s obzirom na raspoloživost radiofrekvencijskog pojasa, Agencija može odlučiti nakon provedenoga skraćenog postupka, bez raspisivanja javnog natječaja, u roku od sljedećih 30 dana, prema redoslijedu zaprimanja tih zahtjeva u Agenciji, uz odgovarajuću primjenu mjerila odabira iz stavka 5. ovoga članka te uvjeta dodjele i uporabe iz stavka 7. ovoga članka".

15.2. U čl. 90. ZEK-a propisan je postupak izdavanja pojedinačne dozvole na temelju javne dražbe, a on glasi:

"(1) Agencija izdaje pojedinačnu dozvolu za uporabu radiofrekvencijskog spektra na temelju prethodno provedenog postupka javne dražbe, za radiofrekvencijski pojas u kojem je, zbog ograničenja raspoloživoga radiofrekvencijskog spektra, takav način izdavanja dozvole utvrđen Tablicom namjene radiofrekvencijskog spektra.

(2) Postupak izdavanja dozvole iz stavka 1. ovoga članka Agencija pokreće po službenoj dužnosti ili na temelju zahtjeva za izdavanje te dozvole, podnesenog u skladu s pravilnikom iz članka 82. stavka 4. ovoga Zakona".

15.3. Naknada za uporabu radiofrekvencijskog spektra propisana je u čl. 84. st. 1. toga zakona, a prema toj odredbi za uporabu radiofrekvencijskog spektra plaća se naknada, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se:

1. pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije u skladu sa člankom 16. ovoga Zakona, u svrhu podmirivanja troškova Agencije nastalih u upravljanju radiofrekvencijskim spektrom,

2. pravilnikom koji donosi ministar u skladu sa člankom 85. ovoga Zakona, za pravo uporabe radiofrekvencijskog spektra.

16. Pravilnik o plaćanju naknada za pravo uporabe adresa, brojeva i radiofrekvencijskog spektra ("Narodne novine", broj 154/08, 28/09 i 97/10) propisuje izračun i visinu naknada te način plaćanja naknada za pravo uporabe adresa, brojeva i radiofrekvencijskog spektra, pa je u čl. 17. st. 1. propisano da se za pravo uporabe radiofrekvencijskog spektra plaća godišnja naknada u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, na temelju računa koji izdaje Agencija. Naknada za prvu godinu uporabe radiofrekvencijskog spektra plaća se unaprijed, najkasnije prigodom preuzimanja dozvole za uporabu radiofrekvencijskog spektra (st. 2.) U slučaju izdavanja dozvole za uporabu radiofrekvencijskog spektra s rokom valjanosti kraćim od jedne godine, visina naknade razmjerno se umanjuje (st. 3.), dok se za drugu i svaku sljedeću godinu valjanosti dozvole za uporabu radiofrekvencijskog spektra Agencija izdaje račun s rokom dospijeća plaćanja od dvadeset dana nakon isteka prethodnog razdoblja za koje je naknada plaćena.

17.1. Prema odredbi čl. 72. Zakona o elektroničkim medijima ("Narodne novine", broj 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13 – ispravak – dalje: ZEM) Vijeće provodi pripremne radnje za davanje koncesije sukladno Zakonu o koncesijama („Narodne Novine“ broj 143/12), a prema čl. 73. st. 1. i 2. ZEM-a Vijeće za elektroničke medije raspisuje Javni natječaj za davanje koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije i radija na tehničkoj podlozi koju utvrđuje Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije u skladu s propisima o elektroničkim komunikacijama, a Javni natječaj raspisuje se za slobodnu radijsku frekvenciju ili više radijskih frekvencija koje čine zasebnu koncesiju, odnosno kod digitalnog radija i televizije za slobodni prijenosni kapacitet zasebnog radijskog ili televizijskog programskog kanala unutar multipleksa.

17.2. Pravo obavljanja djelatnosti pružanja medijskih usluga nakladnika televizije i/ili radija, prema izričitoj odredbi čl. 74. ZEM-a stječe se na temelju odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja i potpisanog ugovora o koncesiji.

18. Osnovano tuženica u reviziji ističe da je obveza plaćanja naknade za pravo uporabe radio frekvencijskog spektra proizišla iz predmetne Odluke HAKOM iz 2010. i da je ta Odluka još uvijek na snazi. Međutim, pogrešno tuženica smatra da nije odlučno je li se svrha plaćanja iz navedene odluke ostvarila, jer obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, prema odredbi čl. 111. st. 3. ZOO-a, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a o čemu se u konkretnom slučaju i radi, kako su to pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi.

19. Tuženica u reviziji navodi da su u dnevnom tisku i na Internet stranicama Agencije za elektroničke medije, objavljene pripremne radnje poduzete u 2012. i 2013., da je Agencija je temeljem provedenog postupka javne nabave sklopila s izvoditeljem Ipsos puls d.o.o. ugovor o izradi studije Analiza TV tržišta. Navedena analiza javno je bila dostupna na internetskim stranicama Agencije www.e-mediji.hr/, da je, s obzirom na zaključak navedene analize, kao i na dugotrajnu ekonomsku krizu, odgovornost Agencije da s osobitom pažnjom razmotri mogućnost dodjele koncesije za svako pojedino područje. Primjenom odredaba ZEK prije objavljivanja obavijesti o namjeri davanja koncesija Vijeće za elektroničke medije u obvezi je provesti pripremne radnje – izradu studije opravdanosti davanja koncesije čiji su elementi propisani Zakonom o koncesijama ("Narodne novine", broj 143/12), a da ni u jednom od naprijed navedenih propisa nisu utvrđeni rokovi u kojim bi Agencija za elektroničke medije bila obvezna dodijeliti koncesiju nakon izdavanja dozvole od strane Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije, sa čime je tužitelj je s tim bio upoznat kada je iskazao interes za dodjelu koncesije, te da je unatoč tome prihvatio rizik kada je zatražio predmetnu dozvolu.

20. U odnosu na navedene tvrdnje tuženice ističe se da tužitelj svoj zahtjev za isplatu nije temeljio na tvrdnji da je bila valjana pravna osnova koja je naknadno otpala ili na tvrdnji o nastanku štete, nego na tvrdnji da pravna osnova stjecanja nije ni nastala. Predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari i predmet pobijanih presuda je bila valjana pravna osnova koja se nije ostvarila, što je jedan od načina nastanka izvan ugovornog odnosa stjecanja bez osnove predviđen citiranom odredbom ZOO-a.

21. Nesporno je da je predmetna Odluka HAKOM-e još uvijek na snazi, ali je značajno da HAKOM-e od tužitelja, nakon što je tužitelj prestao plaćati naknadu po predmetnoj Odluci, za preostalo razdoblje od deset godina, na koje razdoblje se odnosi predmetna Odluka HAKOM.e nije tražio plaćanje. Navedenom postupanjem tuženice (neraspisivanjem natječaja za dodjelu televizijske koncesije) tužitelju je onemogućeno obavljanje navedene gospodarske djelatnosti. Tuženica je na taj način tužitelju izdala dozvolu za obavljanje gospodarske djelatnosti upravljanja elektroničkom komunikacijskom mrežom digitalne televizije za digitalnu regiju d82 (ne za obavljanje televizijskog programa) i tražila je da tužitelj tu dozvolu plati i prije izdavanja, što je on i učinio, a takva dozvola (što proizlazi iz same dozvole i iz zakonskih odredbi, posebno čl. 74. ZEM-a) gospodarski učinak ima isključivo i jedino ako tuženica raspiše natječaj za dodjelu televizijskih koncesija u digitalnoj regiji d82, jer bi tada koncesionari (proizvođači televizijskog programa) plaćali naknadu tužitelju za korištenje elektroničke komunikacijske mreže u digitalnoj regiji d82. Međutim, tuženica nikada nije raspisala natječaj za dodjelu televizijskih koncesija i time tužitelju nije omogućila ostvarivanje pravnog osnova radi kojeg je prethodno nešto naplatila od tužitelja.

22.1. U odluci Revt 385/14-2, na koju se poziva tuženica, tužitelju je 2004. od strane HAKOM, na temelju Pravilnika/04 izdana i naplaćena dozvola za pravo obavljanja telekomunikacijskih usluga. Tužitelj je sredinom 2005. počeo obavljati djelatnost, ali u trenutku kada je na snazi bio novi Pravilnik/05., koji je propisivao bitno manju cijenu naknade za izdavanje dozvole, pa je tužitelj tražio povrat po njemu prekomjerno isplaćene cijene, temeljem stjecanja bez osnove.

22.2. S obzirom na činjenični i pravni supstrat sadržaja navedene revizijske odluke tuženica se u reviziji neosnovano poziva na pravno shvaćanje iz oduke Revt 385/14- 2 jer je u njoj izneseno pravo shvaćanje prema kojem nije bitno kada je određena osoba započela sa obavljanjem usluga odnosno djelatnosti već je bitno kada je dozvola izdana i preuzeta, te da je moguće da određena osoba niti ne započne obavljati dozvoljene usluge odnosno djelatnosti pa da u tom slučaju ona niti nema pravo na povrat plaćene naknade za dozvolu. Neosnovano je pozivanje tuženice na tu odluku iz razloga što se navedeno shvaćanje odnosi na situaciji kada po izdanoj dozvoli pravo obavljanja telekomunikacijskih usluga više ne ovisi o daljnjoj aktivnosti Republike Hrvatske i njezinih regulatornih tijela, već o uvjetima određenim na slobodnom tržištu, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi jer, kako je već navedeno, tužitelj nije ni bio u mogućnosti početi obavljati gospodarsku djelatnost za koju je, prema predmetnoj Odluci HAKOM-e plaćao koncesijsku naknadu, pa pravna osnova na temelju koje su izvršene isplate i po shvaćanju ovoga suda, neovisno o tome što citirano rješenje HAKOM-e nije poništeno, nije ni nastala, jer bi u toj situaciji proizlazilo da je ona (koncesijska naknada) bila sama sebi svrha, što ovome sudu nije prihvatljivo.

23.1. Točno je da ni jednim propisom nisu određeni rokovi u kojim bi Agencija za elektroničke medije bila dužna provesti javni natječaj, odnosno eventualno dodijeliti koncesiju, što je u stvari diskrecijsko pravo navedenog tijela, međutim u pravnom sustavu Republike Hrvatske postoji pravni standard „razumnog roka“, a prema tom pravnom standardu tuženica je bila dužna u tom (razumnom) roku (od prosinca 2010., kada je donesena predmetna Odluka) raspisati natječaj za odabir televizijskih koncesionara u regiji d82. Tuženica je tužiteljici u konkretnom slučaju dozvolom koju mu je izdala dala „legitimna očekivanja“ da će raspisati javni natječaj za dodjelu koncesije, temeljem kojih očekivanja je tužitelj i plaćao predmetnu naknadu određenju citiranom Odlukom HAKOM-e, a i pored toga je onemogućila tužitelja u ostvarenju pravne osnove radi koje je od tužitelja naplatila naknadu. Dakle, tuženica je tužitelja odabrala kao najpovoljnijeg ponuditelja za upravljanje elektroničkom komunikacijskom mrežom donošenjem predmetne Odluke i izdala tužitelju dozvolu za uporabu radio frekvencijskog spektra za pružanje usluga upravljanja elektroničkom komunikacijskom mrežom digitalne televizije, DVB-T za digitalnu regiju d82, odnosno za šire područje grada Splita, što je od njega i naplatila, a koje pravo tužitelj može ostvariti jedino ako tuženica raspiše natječaj za televizijske koncesionare, što tuženica nije učinila, zbog čega tužitelj nije ostvario legitimno očekivano pravo obavljanja djelatnosti pružanja medijskih usluga nakladnika televizije i/ili radija, a koje se pravo prema odredbi čl. 74. ZEM-a stječe na temelju odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja i potpisanog ugovora o koncesiji.

23.2. Takvo ponašanje tuženice protivno je, odnosno zabranjeno Direktivom 2002/21/EZ o zajedničkom pristupu i međupovezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža pripadajuće opreme, te 2002/20/EZ o ovlaštenjima na području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (SL L 337, 18.12.2009. – dalje: Direktiva), prema kojoj kojom se u čl. 3 navodi: Opće ovlaštenje za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga:

1. Države članice osiguravaju slobodu pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga uz poštovanje uvjeta utvrđenih u ovoj Direktivi. U tom cilju, države članice ne mogu spriječiti poduzeće u pružanju elektroničkih komunikacijske mreže ili usluga, osim kada je to nužno zbog razloga utvrđenih u članku 46. stavku 1. Ugovora.

2. Pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga ne dovodeći u pitanje posebne obveze iz članka 6. stavka 2. ili prava korištenja iz članka 5, može podlijegati jedino općem ovlaštenju. Od poduzeća se može tražiti da dostavi prijavu ali se ne može tražiti da ishodi izričitu dozvolu ni bilo koji drugi upravni akt od državnog regulatornog tijela prije početka korištenja prava koja proizlaze iz ovlaštenja.

24.1. Prema sadržaju čl. 3. navedene Direktive proizlazi da tužitelj nije bio dužan ishoditi izričitu dozvolu, a da mu istovremeno nije onemogućeno korištenje prava koja proizlaze iz ovlaštenja. Stoga izdavanje tužitelju dozvole za uporabu radio frekvencijskog spektra za pružanje usluga upravljanja elektroničkom komunikacijskom mrežom digitalne televizije, DVB-T za digitalnu regiju d82 odnosno za šire područje grada Splita, sukladno citiranoj odredbi čl. 74. st. 1. ZEM-a i istovremena naplata naknade ne podrazumijeva i postojanje pravne osnove tuženici za naplatu naknade za pravo uporabe radio frekvencijskog spektra, dok se tužitelju ne omogući djelotvoran okvir za slobodno tržište utemeljeno na načelima otvorenog tržišta i djelotvornog tržišnog natjecanja. Upravo je postupanje tuženice u ovom slučaju bilo protivno čl. 3. točki 2. Direktive jer je tužitelj morao ishoditi dozvolu i plaćati naknadu i to prije nego li je bio u mogućnosti konzumirati pravo koje proizlazi iz dozvole. Stoga pravo koje proizlazi iz dozvole nije uporaba radio frekvencijskog spektra, već to pravo podrazumijeva obavljanje gospodarske djelatnosti.

24.2. Navedena Direktiva je od 1. srpnja 2013. mjerodavna i za RH, kada je RH postala punopravnim članicom EU, sukladno čl. 69. Zakona o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EZ i njihovih država članica ("Narodne novine", broj 14 od 27. prosinca 2001.), kojim je propisano usklađivanje prava, provedba prava i pravila tržišnog natjecanja, i kojim se Hrvatska obvezala postojeće zakonodavstvo usklađivati sa zakonodavstvom Zajednice s danom potpisivanja Sporazuma i postupno će se proširivati na sve elemente pravne stečevine zajednice iz Sporazuma do kraja razdoblja utvrđenog u čl. 5. Sporazuma (rok od 6 godina od dana stupanja na snagu ovog Sporazuma), a koje će se usredotočiti na unutarnje tržište i druga područja.

24.3. Direktiva stoga u konkretnom slučaju proizvodi subjektivna prava koja se temelje na njenom izravnom učinku i načelu nadređenosti na pravne odnose iz sporove proizišle iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u EU, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo EU, jer postoji obveza Hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i sveopće njene pravne stečevine, što uključuje pravo i praksu Suda EU, na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma koji je bio u primjeni od 2005. (tako i u Revt-249/14-2).

25. U ovom slučaju od 15. prosinca 2010., kada je tužitelju izdana dozvola pa do dana 15. studenoga 2013., kada je tužitelj prestao plaćati naknadu za korištenje ovlaštenja koja proizlaze iz navedene dozvole, nije izvršen odabir korisnika televizijske koncesije za digitalnu regiju d82, posljedično čemu tužitelj nije bio u mogućnosti ostvariti pravo obavljanja gospodarske djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, uslijed čega pravo, odnosno ovlaštenje, koje proizlazi iz navedene dozvole koje je tužitelj očekivao nije se ispunilo od strane državnog regulatornog tijela, te se i prema ovome sudu na navedeni pravni odnos treba i mora primijeniti odredba čl. 1111. st. 3. ZOO-a, koja propisuje obvezu vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a ne odredbe istog zakona o naknadi štete, jer na temelju te pravne osnove (naknadi štete) zahtjev za isplatu nije ni postavljen.

26. Iz navedenih razloga je odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

U odnosu na Republiku Hrvatsku ispunjene su pretpostavke stjecanja bez osnove u okolnostima kada je nakon isplaćene naknade po dozvoli za uporabu radio frekvencijskog spektra (čl. 84., 88., 88.a, 89., 90., 91. i 92. Zakona o elektroničkim komunikacijama /"Narodne novine", broj 73/08, 90/11, 133/12 i 80/13/) izostao postupak davanja koncesije za pružanje tih medijskih usluga, a ne za naknadu štete zbog nemogućnosti realizaciji odluke (valjane pravne osnove) usljed nemogućnosti ispunjenja uvjeta obavljanja djelatnosti treće osobe.

27. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

28. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na prijedlog jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 23. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić

Broj zapisa: 9-30862-8dd40

Kontrolni broj: 0d696-e278d-67a85

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Marina Paulić, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.