Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 21 Gž-4075/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mireli Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz K. S., K., OIB …, zastupanoga po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. protiv tuženika H. t. d.d. Z., OIB …, zastupanoga po punomoćniku I. S., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1489/2020 od 2. lipnja 2023., dana 19. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1489/2020 od 2. lipnja 2023.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 66,36 eura /500,00 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće od 17. ožujka 2020. do isplate i da se naloži tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tuženiku iznos od 41,47 eura /312,46 kn.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), zbog povrede prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije te predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači sukladno žalbenim navodima.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 66,36 eura /500,00 kuna 551,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime ugovorne kazne, koju tužitelj potražuje na temelju tvrdnje da je tuženik putem svojih djelatnika kontinuirano nazivao tužitelja na mobilni broj nudeći razne proizvode, da je tužitelj 13. ožujka 2020. uputio e-mail tuženiku u kojem je iznio da nije suglasan da ga tuženik iz bilo kojeg razloga kontaktira telefonskim putem, a da će se za slučaj da tuženik bude zvao tužitelja unatoč tomu što je tužitelj obavijestio tuženika da ne želi da ga isti više telefonski kontaktira smatrati da je tuženik pristao na plaćanje ugovorne kazne u iznosu od po 500,00 kuna za svaki neželjeni telefonski poziv, a kako je tuženik ponovno, i nakon e-maila od 13. ožujka 2020. telefonski nazvao tužitelja i to dana 16. ožujka 2020. s broja 01/4695-406, tužitelj smatra da je za tuženika nastala obveza da tužitelju isplati traženi iznos.
5. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP. Stoga ovaj sud nije ovlašten cijeniti žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Ispitivanjem presude po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski sud pobijanu odluku temelji na utvrđenjima i zaključcima:
-da je pregledom priložene korespondencije između stranaka (listovi 4 do 7 spisa) utvrđeno da je tužitelj zahtijevao od tuženika da ga djelatnici tuženika prestanu zvati na mobilni telefon, s obzirom da on sa tim nije suglasan,
-da je tužitelj napisao tuženiku da će ubuduće smatrati u slučaju ponovnog pozivanja, unatoč navedenom zahtjevu, da je tužitelj pristao na plaćanje ugovorne kazne u iznosu od 500,00 kn po svakom pozivu,
-da iz dopisa tuženika od 29. travnja 2020. (list 7 spisa) proizlazi da je tuženik, postupajući po tužiteljevom zahtjevu da ga se više ne kontaktira telefonskim putem, izvršio u međuvremenu deaktivaciju tužiteljeve privole za primitak promidžbenih obavijesti o proizvodima i uslugama H. t., koja je do tada bila aktivna,
-da tuženik nije našao nepravilnosti u naplati usluga,
-da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni (čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima( Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu ZOO),
-da je pretpostavka ugovorne kazne da je ona određena ugovorom između vjerovnika dužnika, što je očito u konkretnom slučaju izostalo,
-da je na tužitelju teret dokaza u odnosu na postojanje i visinu utuženog potraživanja.
8. Polazeći od navedenih utvrđenja i pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
9. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.
10. Odredbom čl. 350. st. 1. ZOO propisano je da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.
11. Kako iz citirane odredbe proizlazi da se ugovorna kazna ugovara ugovorom između vjerovnika dužnika, što je u konkretnom slučaju izostalo, a tužitelj tijekom postupka i ponovo u žalbi izričito navodi da se tražbina koja je predmet tužbenog zahtjeva odnosi na ugovornu kaznu, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima se poziva na postupke povodom tužbi društava za komunalne usluge koji tuže korisnike parkirališnih usluga valja reći da eventualna pravna shvaćanja zauzeta u tim predmetima nisu primjenjiva u ovom slučaju jer se ne radi o činjenično i pravno podudarnim slučajevima.
12. Pozivanje tužitelja na povredu odredbe čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i čl. 1. Protokola br. I uz Konvenciju te isticanje povreda prava na pravično suđenje i povreda prava na mirno uživanje vlasništva, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, jer nije jasno kojim postupanjem odnosno nepostupanjem je prvostupanjski sud povrijedio citirane odredbe. O spornoj pravnoj situaciji odlučivao je sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je proveden u skladu s mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta. Prigovori tužitelja u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja odredbi Konvencije na koje se tužitelj poziva u žalbi ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom. Ocjena djelotvorne zaštite, između ostalog, je ispitivanje je li u okolnostima konkretnog slučaja odluka sudova bile arbitrarna ili na drugi način očito pogrešna. Odluka suda neće se smatrati arbitrarnom ako je sud u provedenom postupku uspio utvrditi i u odluci predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan slučaj, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, primjenjujući relevantne postupovne odredbe, uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su bili objektivno mjerodavni za donošenje osporene odluke.
13. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 19. siječnja 2024.
Sutkinja:
Mirela Mijoč Kramar, v.r.
