Zakon.hr

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 4 P-98/2020-49

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika GORTAN-ZADAR d.o.o. u stečaju, OIB: 7218476666, Zadar, Andrije Hebranga 3, kojeg zastupa stečajni upravitelj Saša Stipić, a ovoga punomoćnica Rajka Jagmarović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja GRADA ZADRA, OIB: 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, kojeg zastupa zastupnik po zakonu, Gradonačelnik, Branko Dukić, a ovoga punomoćnik mr. sc. Zrinko Zrilić, odvjetnik u Zadru,radi isplate i utvrđenja, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 23. studenog 2023. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 19. siječnja 2024.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, GRADU ZADRU, isplatiti tužitelju GORTAN-ZADAR d.o.o. u stečaju, Zadar, iznos od 10.986.837,42 eura / 82.780.326,53 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. svibnja 2013. pa do isplate.“

II.

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da su na snazi Ugovor od 28. listopada 2004. i dodatak broj 1 od 27. listopada 2009.“

III.

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tuženik oslobodio tužitelja novčane obveze plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju stambeno-poslovnih zgrada - lokacija TIZ.“

IV.

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, GRADU ZADRU, isplatiti tužitelju GORTAN-ZADAR d.o.o. u stečaju, Zadar, iznos od 5.317.793,07 eura / 40.066.911,87 kuna sa pripadajući zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. listopada 2009. pa do isplate“

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je protutužba u ovoj pravnoj stvari povučena.

II. Odbacuje se tužba u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.317.793,07 eura / 40.066.911,87 kuna na ime naknade za gradnju komunalne infrastrukture s pripadajućim zemljištem

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 131.913,50 eura / 993.902,27 kn.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 120.086,50 eura / 904.791,73 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. svibnja 2013. protiv tuženika podnio tužbu radi isplate iznosa od 10.986.837,42 eura / 82.780.326,53 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, koja je tužba kod ovog suda zaprimljena pod posl. br. 2 P-176/13, a postupak povodom te tužbe kasnije je vođen i pod posl. br. 2 P-233/14 i, u konačnici, pod posl. br. P-98/20. U tužbi, tužitelj, u bitnome, navodi kako je investitor stambeno-poslovnih zgrada – lokacija TIZ U Zadru i vlasnik građevinskog zamljišta oznake čest. zem. 4783/6, čest. zem. 4790/1, čest. zem. 4790/2, čest. zem. 4790/7, čest. zem. 4790/15, čest zem. 4790/17, čest. zem. 4790/18, čest. zem. 4790/19, čest. zem. 4790/20, čest. zem. 4790/21, čest. zem. 4790/23, čest. zem. 4790/25, čest. zem. 4790/26, čest. zem. 4790/27, čest. zem. 4790/28 i čest. zem. 9359/2 k.o. Zadar, ukupne povšrine 63.342m2. Nadalje, da je kao obveznik plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju stambeno-poslovnih jedinica zaključio s tuženikom ugovor od 28. listopada 2004., kao i Dodatak broj 1 od 7. listopada 2009., sve temeljem odredbe čl. 33. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 36/1995, 109/1995, 21/1996, 70/1997, 128/1999, 57/2000, 129/2000, 59/2001, 82/2004, 110/2004, 178/2004, 38/2009, 79/2009, 153/2009, 153/2009, 49/2011, 84/2011, 90/2011, 144/2012, 56/2013, 94/2013, 153/2013, 147/2014, 36/2015, 68/2018; dalje ZKG) prema kojem sporazumu je tuženik tužitelja oslobodio obveze plaćanja komunalnog doprinosa, a tužitelj se obvezao sam izgraditi sve potrebne objekte i uređaje komunalne infrastrukture koji se financiraju iz komunalnog doprinosa i koji su predviđeni detaljnim planom uređenja lokacije TIZ (dalje: DPU). Stranke su ugovorile da su okvirni iznos zaduženja investitora i okviri cijena gradnje infrastrukture koja se gradi iz komunalnog doprinosa privitak i sastavni dio ugovora. Prema procjeni troškova izgradnje komunalne infrastrukture, tuženik je izračunao komunalni doprinos od 873.006,66 eura / 6.577.668,65 kuna na dan potpisa ugovora, odnosno 28. listopada 2004., iako su stranke već tada znale da će vrijednost zemljišta namijenjenog za izgradnju infrastrukture, te stvarna vrijednost radova na infrastrukturi premašiti navedeni iznos. Međutim, da su, usprkos tome, stranke postigle sporazum prema kojem će tužitelj izvesti sve te radove i objekte sa zemljištem koje je namijenjeno javnoj uporabi i prenijeti ih u vlasništvo tuženika, koji se s druge strane obvezao prihvatiti stvarnu količinu i vrijednost izvedenih radova prema konačnoj situaciji te sukladno utvrđenoj vrijednosti radova, uvećanoj za vrijednost pripadajućeg zemljišta, priznati tužitelju tu vrijednost kao obvezu plaćanja komunalnog doprinosa. Prema dogovoru, da je tužitelj bio dužan sve objekte i uređaje komunalne infrastrukture izgraditi najdulje u roku od 5 godina od potpisa ugovora, što da je i učinio u pretežitom dijelu.

Nadalje, tužitelj tvrdi da su stranke 27. listopada 2009. zaključile Dodatak 1 naprijed opisanom ugovoru s ciljem dokazivanja postojanja obveze tužitelja na podmirenje komunalnog doprinosa prema odredbi čl. 33. ZKG-a. Tvrdi da su ovdje parnične stranke tim Dodatkom ugovorile da je tužitelj izvršio veći dio svoje obveze iz osnovnog ugovora te su stranke započele proces usklađenja veličina i oblika čestica s DPU-om lokacije TIZ. U tu svrhu da se tuženik obvezao otkupiti od tužitelja nekretnine oznake čest. zem. 4790/1 k.o. Zadar u površini od 21.324m2 (umanjenu u dijelu koji je trebao biti pripojen ulici dr. Franje Tuđmana), čest. zem. 4790/15 k.o. Zadar u površini od 100m2, čest. zem. 4790/19 u površini od 49m2, čest. zem. 4790/21 u površini od 90m2 i čest. zem. 9353/2 u površini od 914m2, a što tuženik da nije izvršio.

Isto tako, u točki III. tužbe tužitelj navodi kako je tuženik naknadno, 16. travnja 2010. utvrdio ukupnu potencijalnu obvezu komunalnog doprinosa za tužitelja u iznosu od 2.080.265,98 eura / 15.673.764,00 kuna, te ga pozvao da mu dostavi privremenu obračunsku sitauciju za izgrađene objekte komunalne infrastrukture do iznosa od 1.238.338,87 eura / 9.330.264,22 kune, temeljem čega da bi se izvršio prijeboj obveze po situaciji s obvezom komunalnog doprinosa. Također, da je tuženik pozvao tužitelja da mu daruje ili prebije s obvezom komunalnog doprinosa koja će nastati za zgrade koje će se tek izgraditi, kao i da mu prenese bez naknade u vlasništvo zemljište koje je DPU predvidio kao javnu površinu, a iz čega je tužitelj zaključio da tuženik ne želi ispuniti svoje ugovorne obveze.

Tužitelj tvrdi da je u većoj mjeri izgradio sve objekte i uređaje komunalne infrastrukture koji su bili predviđeni DPU-om te da su troškovi izgradnje premašili iznos komunalnog doprinosa od 2.080.265,98 eura / 15.673.764,00 kuna. Međutim, usprkos tome da je ponudio tuženiku da mu kao komunalni doprinos prizna iznos od 3.606.855,60 eura / 27.175.853,52 kune i da preuzme u vlasništvo nekretnine oznake čest. zem. 4790/1, 4790/15, 4790/19, 4790/21 i 9359/2 sve k.o. Zadar, s tim da bi se naknada za to zemljište ugovorila naknadno pozivajući se na mišljenje nadležnog Ministarstva prema kojemu bi se stvarni troškovi financiranja izgradnje komunalne infrastrukture temeljem ugovora iz čl. 33. ZKG-a mogli priznati u iznos komunalnog doprinosa do onog propisanog čl. 31. istog Zakona. Tuženik da nije pristao na navedenu ponudu smatrajući da obveza komunalnog doprinosa iznosi 1.238.338,87 eura / 9.330.264,22 kune, pri čemu je odbio ispuniti ugovorne obveze smatrajući da je tužitelj dužan predati tuženiku u vlasništvu komunalnu infrastrukturu i zemljište bez naknade.

Nakon toga da je tužitelj tuženika ponovno pozvao na ispunjenje ugovornih obveza, cijeneći da bi dotadašnji radovi, uvećani za one koje je tek trebalo napraviti vrijedili 2.865.689,94 eura / 21.591.540,84 kune, pri čemu tvrdi da su stranke pokrenule i arbitražni proces mirenja pred Hrvatskom gospodarskom komorom (HGK), a da je tuženik izjavom od 23. prosinca 2011. priznao namjeru kupnje ranije spomenutih nekretnina po tržišnoj cijeni.

Unatoč tome, da tuženik nije ispunio preuzetu obvezu, zbog čega da tužitelj trpi veliku imovinsku štetu, posebno stoga jer procijenjena vrijednost zemljišta na tržištu iznosi 315,00 eura/m2, pa s obzirom da je tuženik trebao otkupiti ukupno 22.576m2 zemljišta, šteta da iznosi 7.078.877,17 eura/ 53.335.800,00 kuna, samo na temelju tog dijela neispunjene ugovorne obveze. Uz to, tužitelj smatra da je na objektima infrastrukture izveo radova koji uvećano za PDV premašuju iznos obveze plaćanja komunalnog doprinosa za 1.253.504,09 eura / 9.444.526,53 kuna, što da je postupajući u dobroj vjeri tužitelj i prikazao u svojim poslovnim knjigama. Međutim, tuženik da je bez ikakve osnove odbio ispuniti svoje ugovorne osnove, na način da mu je odbio priznati kao obvezu plaćanja komunalnog doprinosa stvarnu vrijednost izvedenih radova sa zemljištem, čime ga je oštetio, zajedno s vrijednošću neotkupljenog zemljišta, za ukupan iznos od 10.986.837,42 eura / 82.780.326,53 kuna koji iznos potražuje ovom tužbom.

Isto tako, tužitelj je pred ovim sudom 29. listopada 2013. podnio još jednu tužbu protiv tuženika, a koja je tužba pred ovim sudom zaprimljena pod posl. br. P- 234/2013, kasnije P-234/2014.

U tužbi ponavlja činjenične navode iz tužbe od 14. svibnja 2013. vezane uz obveznopravni odnos nastao ugovorom od 28. listopada 2004. odnosno Dodatkom tog ugovora od 27. listopada 2009. U ovoj tužbi dodatno tvrdi da se tuženik u tom odnosu stranaka obvezao otkupiti po tržišnoj cijeni nekretnine oznake čest. zem. 4790/1, 4790,15 4790/19, 4790/21 i 9359/2 k.o. Zadar, a koju obvezu da je priznao u pisanoj izjavi od 23. prosinca 2011. Međutim, usprkos takvoj obvezi, da je tuženik, umjesto ispunjenja, u predstečajnoj nagodbi nad tužiteljem, preračunao svoje nefinancijske obveze iz navedenog obveznopravnog odnosa u novčano potraživanje od 5.317.793,07 eura / 40.066.911,87 kuna i to tako da je najprije prijavio iznos od 1.180.315,58 eura / 8.893.087,76 kuna, a potom prijavu dopunio do iznosa od ukupno 5.401.228,62 eura / 40.695.557,06 kuna, a koje postupanje tužitelj ocjenjuje tuženikovom namjerom sprječavanja provedbe postupka predstečajne nagodbe. Pojašnjava da tužitelj nije obveznik plaćanja komunalnog doprinosa, jer da ga je tuženik te obveze oslobodio, a da mu naprijed navedeni iznos ne može nikako dugovati jer su svi objekti komunalne infrastrukture vlasništvo tužitelja koji ih je i izgradio. Tuženik da može postati njihov vlasnik sukladno odredbama ZKG-a, ali uz naplatu prema odredbama Zakona o izvlaštenju. Smatra da se zapravo radi o dugu ovdje tuženika kojega ne može pretvoriti u potraživanje. Zbog svega iznesenog, tužitelj u toj tužbi traži da sud utvrdi kako su na snazi ugovor od 28. listopada 2004. i Dodatak tom ugovoru od 27. listopada 2009, da utvrdi kako je tuženik oslobodio tužitelja novčane obveze plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju stambeno- poslovnih zgrada na lokaciji TIZ, da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju prijavljena u predstečajnoj nagodbi te isplatu iznosa od 5.401.228,62 eura / 40.695.557,06 kuna, uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

2. Tuženik je odgovorio na obje tužbe iz točke 1. obrazloženja ove presude. U odgovoru na tužbu od 14. svibnja 2013. tuženik ne spori da su stranke zaključile ugovor od 28. listopada 2004. i Dodatak broj 1 tom ugovoru 27. listopada 2009. Zapravo, tuženik ne spori tekst navedenih pravnih akata, ali je između stranaka, što tuženik posebno ističe, sporno tumačenje odredbi tih ugovora, posebno sadržaj obveze ovdje tuženika, kao i činjenica je li tužitelj uopće ispunio svoj dio preuzetih obveza. Tuženik također potvrđuje da su pravni poslovi zaključeni temeljem odredbe čl. 33. tada važećeg ZKG-a, s tim da je dodatak iz 2009. sklopljen kako bi se, zapravo, tužitelju produljio rok za ispunjenje. Tuženik smatra da je svoju obvezu iz navedenog obveznopravnog odnosa ispunio na način da je navedenim ugovorom zamijenio upravno rješenje o komunalnom doprinosu kojeg je tužitelj bio dužan platiti te mu izdao dokumente za građenje, a iz čega zaključuje da nema nikakvih daljnjih obveza prema tužitelju. Smatra da, s druge strane, tužitelj nije tuženiku u vlasništvo prenio nekretnine naznačene u samom ugovoru, odnosno dodatku.

Posebno ističe da nikada nije preuzeo obvezu plaćanja nekretnina koje su predviđene ugovorom, odnosno njihova preuzimanja uz naknadu po tržišnoj cijeni. Pojašnjava kako su stranke imale interes zaključiti ovaj pravni posao upravo na način kako ga tumači tuženik. Smatra da je tužiteljev interes bio da na lokaciji investicije izgradi infrastrukturu u cjelokupnom obujmu sukladno DPU po višim standardima što mu je omogućavalo brži početak gradnje stanova za prodaju i njihovu prodaju na tržištu po višim cijenama. Da ovakav ugovor nije zaključen, tužitelj bi s početkom gradnje morao čekati dok tuženik sukladno svojim planovima i financijskim mogućnostima ne izgradi komunalnu infrastrukturu.

S druge pak strane, tuženik svoj interes objašnjava mogućnošću da realizacijom ovakvog ugovora stekne vlasništvo nad infrastrukturom vrjednijom od iznosa u kojem bi naplatio obvezni komunalni doprinos prema upravnom rješenju, a ujedno i brže i u kraćem vremenu uredi dio grada za što bi, u protivnom, sam morao uložiti financijska sredstva.

Poriče činjenične navode tužitelja kada tvrdi da mu se obvezao prihvatiti stvarnu količinu i vrijednost izvedenih radova prema konačnoj situaciji, te sukladno utvrđenoj vrijednosti radova na izgradnji objekata i uređaja komunalne infrastrukture uvećanoj za vrijednost zemljišta, tako utvrđenu vrijednost priznati kao obvezu plaćanja komunalnog doprinosa. Upravo suprotno, tuženik smatra da su stranke iskoristile mogućnost iz odredbe čl. 33. ZKG- te da su ugovorile da će tužitelj kao investitor o svom trošku urediti infrastrukturu na lokaciji izgradnje stambenih zgrada, te će po pribavljanju uporabnih dozvola tu imovinu prenijeti tuženiku, čime će se smatrati da je ispunio obvezu plaćanja komunalnog doprinosa. Poriče i tvrdnju da bi tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio, pa i u pretežnom dijelu, jer navodi da objekti nisu preneseni u vlasništvo tuženika.

Poriče i da bi stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru s ciljem dokazivanja postojanja obveze tužitelja na podmirenje komunalnog doprinosa, već da je svrha tog pravnog posla bila produljenje roka za ispunjenje tužitelju, te utvrđenje obračunske cijene zemljišta za potrebe knjiženja u poslovnim knjigama ovdje parničnih stranaka. Tvrdi da nije točan ni navod iz tužbe da bi u navedenom Dodatku bilo utvrđeno da će tuženik izdati obračunske situacije i konačnu obračunsku situaciju, jer da to može biti samo obveza tužitelja koji je infrastrukturu izgradio. Pojašnjava i da je u uvodnom dijelu Dodatka naznačeno da će tužitelj poduzeti sve potrebno radi prijenosa u vlasništvo tuženika izgrađene komunalne infrastrukture s pripadajućom zemljišnom česticom u smislu čl. 9. st. 1. toč. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 97/96, 68/98, 137/99, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV), a po nabavnoj cijeni. S obzirom na stipulaciju iz osnovnog ugovora tuženik smatra da bi po navedenom uvodu Dodatka tužitelj imovinu tuženiku trebao predati bez naknade, a da navod o nabavnoj cijeni predstavlja samo knjigovodstvenu kategoriju zbog potrebe evidentiranja imovine u poslovnim knjigama. Napominje da je razliku u visini komunalnog doprinosa i vrijednosti izgrađene infrastrukture između stranaka naknadno trebalo regulirati ugovorom o darovanju na što tužitelj nije pristao, s tim da ukazuje i da postoje založna prava na spornom zemljištu.

Pojašnjava i to da je tuženik visinu komunalnog doprinosa obvezan utvrditi na temelju odredbi ZKG-a, te da to ne može napraviti niti na jedan drugi način, radi čega nije mogao pristati na tužiteljev obračun tog doprinosa u iznosu od 3.606.855,60 eura / 27.175.853,52 kune, već je jedini mogući iznos tog doprinosa sukladno Zakonu i Odluci o komunalnom doprinosu mogao biti 1.238.338,87 eura / 9.330.264,22 kuna.

Potvrđuje da su stranke bile u dugotrajnim pregovorima, da su nastojale mirno riješiti spor, ali poriče da bi izjavom od 23. prosinca 2011. priznao namjeru kupnje nekretnina po tržišnoj cijeni, a pojašnjava da se ta izjava odnosi na namjeru otkupa zemljišta navedenog u izjavi radi rekonstrukcije Ulice dr. Franje Tuđmana – dionica 3, ali da taj otkup nema veze sa zemljištem koje se navodi u pravnim poslovima iz ovog postupka. Izjava nije realizirana krivnjom tužitelja. Ukazuje da su nekretnine iz navedene izjave različite od onih koje su predmet ugovora iz 2004., odnosno njegova Dodatka.

Konačno, navodi da ne postoji poseban dogovor tužitelja i tuženika vezano uz predmet spora osim ugovora od 28. listopada 2004. i Dodatka tom ugovoru od 27. listopada 2009. Navodi i da su prilikom zaključenja ugovora izradili procjenu kako komunalnog doprinosa, tako i procjenu očekivane izgradnje komunalne infrastrukture, prvenstveno kako bi se opravdao i utvrdio interes tuženika za potpisivanje takvog ugovora. Upravo na temelju tih izračuna da je tužitelj već u trenutku zaključenja ugovora bio svjestan da su troškovi izgradnje na koju se ugovorom obvezao veći od iznosa kojega bi platio za komunalni doprinos po obračunu i prema upravnom rješenju, ali je na to pristao. U tom ugovornom odnosu tuženik je svoju obvezu ispunio, odnosno izdao je tužitelju potrebnu građevinsku dokumentaciju, pri čemu još naglašava da nije bio dužan voditi računa o poreznim obvezama tužitelja, niti njegovom financijskom poslovanju.

U odnosu na tužbu od 29. listopada 2013., tuženik se očitovao pisanim odgovorom od 2. travnja 2014. (l.s. 25 do 29 spisa P-234/14). U pisanom odgovoru na tužbu u bitnome se protivi navodima i zahtjevima tužitelja, a u tom je postupku podnio i protutužbu koju je kasnije povukao na ročištu od 10. ožujka 2023. (l.s. 197), a tuženik se potom nije protivio povlačenju.

U odgovoru na tužbu potvrđuje navode o obveznopravnom odnosu stranaka, odnosno potvrđuje da su sukladno odredbi čl. 33. ZKG-a zaključili ugovor od 28. listopada 2004. i Dodatak od 28. listopada 2009. Potvrđuje da je taj ugovor zamijenio rješenje o komunalnom doprinosu kojega je tužitelj bio dužan platiti kao investitor na izgradnji stambenih objekata na lokaciji TIZ Zadar. Međutim, ponavlja sve navode iz prethodnog odgovora na tužbu, prema kojemu je svoje obveze prema tužitelju ispunio izdavanjem potrebne dokumentacije za građenje, dok je tužitelj o svom trošku trebao izgraditi infrastrukturu i predati je u vlasništvo tuženiku. I u ovom odgovoru na tužbu poriče da bi se obvezao prihvatiti stvarnu količinu i vrijednost izvršenih radova prema konačnoj situaciji te tu vrijednost uvećanu za vrijednost pripadajućeg zemljišta priznati tužitelju kao plaćeni komunalni doprinos. Također, ponovno ističe da se Dodatkom ugovoru od 27. listopada 2009. nije obvezao otkupiti nekretnine pobliže označene u tom Dodatku po tržišnoj cijeni, već da su upravo suprotno stranke tada dogovorile da će tužitelj poduzeti sve mjere i radnje da nekretnine prenese u vlasništvo tužitelja sukladno odredbi čl. 9. ZV-a, a što da tužitelj nikada nije učinio. Nadalje, izričito opovrgava da bi se na bilo koji način tužitelju obvezao na otkup nekretnina, posebno ne izjavom od 23. prosinca 2011. jer da se ta izjava ne odnosi na nekretnine iz ugovora, odnosno njegova Dodatka, već na druge nekretnine koje se nalaze u obuhvatu proširenja i rekonstrukcije Ulice dr. Franje Tuđmana u Zadru. Tvrdi da je tu izjavu od njega tražio tužitelj izričito radi reguliranja poslovnog odnosa između tužitelja i njegove poslovne banke, a što da je i naznačeno u izjavi. Ukazuje i na to da je ugovorom predviđeno da će se tužiteljeva obveza plaćanja komunalnog doprinosa smatrati izvršenom kada ispuni sve obveze iz ugovora, odnosno dodatka ugovoru, koje ovaj da nije ispunio u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed i vlasništvo izgrađenih objekata i pripadajućeg zemljišta. Navode ove tužbe vezano uz postupanje tuženika u predstečajnoj nagodbi smatra nebitnim, jer da je u odnosu na taj postupak u tijeku upravni spor. Ukazuje i na odredbu čl. 187. ZPP-a, pa smatra nedopuštenom tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje vezano uz ugovor od 28. listopada 2004. i Dodatak od 27. listopada 2009., kao i u odnosu na utvrđenje da je tuženik oslobodio tužitelja novčane obveze plaćanja komunalnog doprinosa, te da ne postoji njegova tražbina na ime naknade za gradnju komunalne infrastrukture. Zahtjev za isplatu postavljen u ovoj tužbi smatra neosnovanim i ničim dokazanim.

3. Kako je tijekom postupka dolazilo do zastoja i prekida postupka zbog prijedloga stranaka radi mogućeg mirnog rješenja spora, te predstečajnog i stečajnog postupka nad tuženikom, te nastavaka nakon zastoja i prekida, predmeti po tužbama mijenjali su poslovne brojeve kako je to naprijed u obrazloženju navedeno, a u konačnici rješenjem je spojeno raspravljanje po obje tužbe te je postupak nastavljen i dovršen pod posl. br. 4 P-98/2020.

4. Tijekom postupka stranke su, u bitnome, ustrajale u svojim navodima i zahtjevima. Tužitelj tijekom cijelog postupka smatra da je pretrpio štetu tuženikovim neispunjenjem ugovorne obveze, smatra da je tuženik trebao priznati stvarne količine izvedenih radova, odnosno njihovu vrijednost i vrijednost pripadajućeg zemljišta te po tržišnim cijenama od njega otkupiti nekretnine koje se spominju u ugovoru. Smatra da niz okolnosti ukazuje da je upravo to bila stvarna volja ugovornih strana, odnosno da je to stvarna obveza ovdje tuženika koju nije ispunio. Pritom naglašava da je zbog tuženikovog postupanja u međusobnom odnosu stranaka pretrpio značajnu štetu čiju naknado zapravo prvenstveno traži u ovom postupku. Također smatra da iz svih okolnosti suradnje proizlazi da ga je tuženik oslobodio plaćanja komunalnog doprinosa, a da tražbina koju je tuženik prijavio u predstečajnoj nagodbi ne postoji , a tuženik je koristi samo kao način izbjegavanja obveze iz ovdje spornog pravnog posla.

Svoje činjenične navode i pravna shvaćanja je, u bitnome, sažeo u podnesku predanom na ročištu od 8. rujna 2023. Ponavlja da je osnova tužiteljeva zahtjeva u ovom postupku ugovor kojeg je s tuženikom zaključio 28. listopada 2004., kao i dodatak tom ugovoru od 27. listopada 2009. prema kojim pravnim poslovima da je tužitelj bio dužan o svom trošku izgraditi potrebnu infrastrukturu čija se izgradnja financira iz komunalnog doprinosa, s tim da mu je tuženik bio dužan sve izgrađeno priznati na ime plaćene komunalne infrastrukture koju je tužitelj bio dužan prenijeti u vlasništvo tuženika. Ustraje u tvrdnji da je cjelokupnu ugovorenu infrastrukturu izgradio, te da onaj dio komunalne naknade koji je praktično naplaćen izgradnjom iznosi 1.238.338,87 eura / 9.330.264,22 kune, što da predstavlja maksimalni iznos komunalnog doprinosa koji se mogao prebiti s vrijednošću izgrađene infrastrukture temeljem odredbe čl. 31. ZKG. Međutim, tužitelj ukazuje kako i sam tuženik čini nespornim da je vrijednost izgrađene opreme i objekata veća od navedenog iznosa, na što da upućuje i privremena situacija ovjerena po tužitelju i nadzornom inženjeru od 31. srpnja 2010., a i procjena troškova izgradnje komunalne infrastrukture koju je sam tuženik napravio 2004. Ovakvo postupanje tuženika, po tužitelju, predstavlja, zapravo, priznanje osnove plaćanja na temelju ugovora. Poriče da bi prijenos nekretnina bio ugovoren kao nenaplatni pravni posao, te da takav zaključak nikako ne proizlazi iz odredbi dodatka ugovoru od 27. listopada 2009.

U prilog svojoj tvrdnji da bi za prijenos nekretnina naznačenih u ugovoru i Dodatku imao pravo na naknadu ističe i da pojedini zakonski propisi izričito propisuju obvezu jedinice lokalne i područne samouprave da plati naknadu za preuzete nekretnine, pa se tako poziva i na Zakon o prostornom uređenju (pritom sud napominje da se tužitelj može pozivati na taj zakon koji je stupio na snagu 1994.). Tvrdi kako, s obzirom da vrijednost izgrađene infrastrukture prelazi iznos komunalnog doprinosa koji se može izračunati u konkretnom slučaju, tuženik ima obvezu naknaditi razliku tih vrijednosti. U protivnom, dolazi se do nelogičnog zaključka da bi ovdje tužitelj imao interesa prenijeti tuženiku u vlasništvo bez naknade imovinu tri puta vrjedniju od komunalnog doprinosa kojega bi trebao platiti. Ukazuje i da je dopisom od 26. srpnja 2010. pozvao tuženika da preuzme nekretnine uz naknadu, što ovaj nije učinio. Konačno, ponovno ukazuje i na sadržaj tuženikove izjave od 23. prosinca 2011. kojom se zapravo obvezao na otkup tamo naznačenih nekretnina. Također, ukazuje i na prijavu tuženikova potraživanja u predstečajnoj nagodbi nad tužiteljem, a iz koje zaključuje da se može zaključiti kako zapravo postoji obveza preuzimanja imovine, odnosno nekretnina po nabavnoj cijeni, a konkretno u odnosu na prijenos zemljišta. Da postoji osnova tužiteljeva potraživanja tužitelj dokazuje i zapisnikom sa skupštine vjerovnika u stečajnom postupku nad tužiteljem od 18. veljače 2022. kada je punomoćnica ovdje tužitelja glasala za odluku za zaključenjem sudske nagodbe u ovom postupku kojom bi ovdje tuženik tužitelju isplatio određenu naknadu na ime preuzimanja zemljišta. Opravdanim i osnovanim smatra i svoje zahtjeve radi utvrđenja.

S druge pak strane tuženik međusobni odnos stranaka tijekom cijelog postupka opisuje na način kako je to učinio u odgovorima na tužbe.

Što se tiče tužbe od 29. listopada 2013., istu smatra neurednom i nepodobnom za raspravljanje, slijedom čega je više puta isticao da bi sud tužitelja trebao pozvati na njezin ispravak, odnosno dopunu. Bit ovog spora ustrajno prikazuje kao pogrešno tužiteljevo tumačenje odredbi ugovora iz 2004., odnosno njegove dopune iz 2009. Smatra da je svoju obvezu iz tog odnosa u cijelosti ispunio te da nije bio dužan tužitelju priznati kao komunalnih doprinos stvarnu vrijednost izvedenih radova i pripadajućeg zemljišta, kao što osporava i tvrdnju tužitelja da se obvezao po tržišnoj cijeni otkupiti od njega nekretnine navedene upravnim poslovima. Ukazuje da bi stvarna volja stranaka bila tužiteljeva obveza o svom trošku izgraditi komunalnu infrastrukturu s tim da je ovim pravnim odnosom stranaka, sukladno odredbi čl. 33. ZKG-a, zamijenjeno upravno rješenje kojim bi se tužitelj, inače, obvezao platiti komunalni doprinos, te izgrađenu infrastrukturu i pripadajuće zemljište prenijeti u vlasništvo tuženika bez naknade, dok je obveza tuženika bila izdati sve isprave potrebne za građenje. Posebno ukazuje da su obje stranke bile upoznate s činjenicom da će vrijednost izgrađene infrastrukture i pripadajućeg zemljišta biti veća od iznosa kojega bi inače platio tužitelj na ime komunalnog doprinosa, ali da su obje stranke našle svoj interes, te usprkos tome, zaključile sporni ugovor i njegov Dodatak.

Detaljnija očitovanja tuženik je po svom punomoćniku iznio u podnescima od 17. travnja 2023. (l.s. 200 i 201), 15. rujna 2023. (l.s. 240 do 246), 4. listopada 2023. (l.s. 250 do 254).

Uz dosada izneseno u obrazloženju ove presude, tuženik u tim podnescima ističe i okolnosti koje ukazuju da tužitelj nije imao stvarnu namjeru ispuniti ugovor u dijelu koji se odnosi na obvezu prijenosa nekretnina, jer da na to ukazuju pravni poslovi (sporazumi o osiguranju) koje je zaključio sa društvom Lignum d.o.o., Zadar, zapravo svojim „društvom majkom“, a kojem je društvu nekretnine iz pravnog posla s tuženikom prenio u vlasništvo temeljem sporazuma o osiguranju kojeg je s tim društvom zaključio u siječnju 2012., odnosno Dodatka tom sporazumu iz kolovoza 2012.

Isto tako, tuženik posebno naglašava da iz sadržaja ugovora iz 2004. i njegove dopune iz 2009. ne proizlazi nikakva novčana obveza na strani tuženika. Ukazuje posebno na odredbe čl. 3., čl. 5. i čl. 6. Ugovora iz kojih da je jasno da se tužitelj sporne objekte obvezao izgraditi o svom trošku, te da je tužiteljeva obveza prijenosa po nabavnoj cijeni spomenuta u Dodatku ugovora iz 2009. samo računovodstvena kategorija. Ističe da je, zapravo, stajalište tuženika razvidno i iz tužiteljevih navoda u postupku razreza poreza, konkretno iz žalbe protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija. Tako tuženik posebno naglašava tuženikove žalbene navode u tom poreznom postupku koji su vidljivi iz rješenja Ministarstva financija od 11. ožujka 2011. kojeg je tužitelj sam priložio u spis. U tom rješenju tuženik uočava kako je sam tužitelj u poreznom upravnom postupku istaknuo da Grad Zadar nema ugovornu obvezu nadoknaditi tužitelju dio troškova nabave zemljišta i izgradnje komunalne infrastrukture. Za tuženika je to posebno važna okolnost jer ju je ovdje tužitelj sam istaknuo nakon što su već bili zaključeni i na snazi ugovor iz 2004. i njegov Dodatak iz 2009. Također, ukazuje da je u tom poreznom postupku ovdje tužitelj koristio argumentaciju kako označena nabavna cijena, neovisno o tome što je veća od komunalnog doprinosa, predstavlja zapravo način plaćanja komunalnog doprinosa, odnosno da je na taj način ovdje tužitelj platio dužni komunalni doprinos. U tom dijelu tuženik ukazuje i na mišljenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 27. srpnja 2020., a iz kojeg također zaključuje da je zapravo izgradnja komunalne infrastrukture predstavljala način podmirenja komunalnog doprinosa i bez obzira na različitu vrijednost radova i dužnog doprinosa.

I u ovim navodima tužitelja istaknutim u poreznom postupku tuženik vidi dokaz o stvarnoj volji ugovornih strana – da se vrijednost zemljišta i radova smatra jednakom visini komunalnog doprinosa i bez obzira što je strankama od početka bilo jasno da je komunalni doprinos objektivno manji. Ugovorna volja stranaka nije se promijenila niti zbog okolnosti iz naprijed spomenutog poreznog postupka, a niti nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem. Pritom naglašava da su neosnovani tužiteljevi navodi da bi tuženik u postupku predstečajne nagodbe i kasnije u stečajnom postupku postupao šikanozno u odnosu na tužitelja, već da njegovi postupci predstavljaju samo radnje u svrhu zaštite interesa ovdje tuženika kao vjerovnika u tim postupcima.

Isto tako, tuženik napominje da prema trenutnom činjeničnom stanju, tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od preko 15.926.737,01 eura / 120 milijuna kuna na ime prijenosa nekretnina koje je prenio na treću osobu, Lignum d.o.o., a koje društvo za iste nekretnine od Grada, u drugoj parnici, također potražuje novac. Pritom, vidljivo je i to da je tužitelj sam sebe doveo u situaciju da tuženiku više ne može prenijeti nikakve nekretnine. U odnosu na ove činjenice, tuženik, podredno, a u odnosu na tužiteljev zahtjev, ističe i prigovor neispunjenja ugovora, a koju obvezu ne bi bio dužan ispuniti ni primjenom odredbe čl. 359. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO). Ukazuje i na moguću ništetnost spornih pravnih poslova.

Što se tiče navodnog priznanja osnove tužbenog zahtjeva u stečajnom postupku, napominje da je razmatrao mogućnost i varijante izvansudske nagodbe, ali do koje nije došlo iz čega proizlazi da nije došlo niti do priznanja osnove tužbenog

1 0

zahtjeva, pa ni glasanjem na skupštini vjerovnika na koje se tužitelj pozvao. Opreza radi, ističe i prigovor zastare.

U podnesku od 4. listopada 2023. ukazuje i na odredbu čl. 6. ugovora iz 2004. prema kojoj će tuženik smatrati podmirenom obvezu komunalnog doprinosa u odnosu na tužitelja ispunjenjem tog ugovora, pa ukazuje da je pogrešno shvaćanje tužitelja da je komunalni doprinos naplaćen izgradnjom komunalne infrastrukture. Također, ukazuje niti da Zakon o prostornom uređenju koji je tada bio na snazi nije predviđao obvezu plaćanja naknade od strane jedinice lokalne samouprave kako to tvrdi tužitelj, da je ugovor sklopljen temeljem odredbe čl. 33. ZKG-a i da je za sklapanje tog ugovora bitno da troškovi investitora u gradnji komunalne infrastrukture budu jednaki ili veći od dužnog komunalnog doprinosa. Posebno naglašava da tužitelj nije morao zaključiti ovakav pravni posao, već jednostavno platiti komunalni doprinos po upravnom rješenju. Pristao je na ovakav način podmirenja komunalnog doprinosa, očito iz svojih razloga koje je tuženik iznosio tijekom postupka, a koji se odnose na brzinu i standard realizacije izgradnje komunalne infrastrukture. Tuženik dopušta mogućnost kako se ovaj posao tužitelju naknadno pokazao financijski neisplativim, ali ta činjenica nije od utjecaja na rješenje ovog spora. Ponavlja i činjenicu da je tužitelj nekretnine koje je trebao prenijeti tuženiku prenio u vlasništvo trećoj osobi, trgovačkom društvu s kojim je povezan, pa se i na taj način sam doveo u situaciju da ne može ispuniti svoje ugovorne obveze, što onda njegov zahtjev u odnosu na tuženika čini neosnovanim, sve da je i dogovorena naplata prijenosa. Što se tiče samog dogovora o načinu prijenosa, naglašava i činjenicu da stranke nigdje i nikada nisu utvrdile iznos, kao ni dinamiku i način plaćanja eventualne naknade, a što da također upućuje da njihova volja nije bila ugovoriti takav način prijenosa nekretnina.

Konačno, napominje da u ovom predmetu i pravnom odnosu nema mjesta primjeni propisa o izvlaštenju, a da odredbe čl. 9. ZV-a zapravo tek reguliraju načelo jedinstva nekretnine i ne predviđaju nikakvo plaćanje.

5. U dokaznom postupku, sud je saslušao svjedoke Anu Lovrin (l.s. 269 i 270), Zvonimira Vrančića (l.s. 270 i 271), Mariju Pavlović (l.s. 271 i 272), Mirjanu Zubčić (l.s. 272 i 273) i Ivana Anića (l.s. 274).

Pregledane su brojne isprave priložene spisu, i to, iz spisa P-233/14: ugovor od 28. lipnja 2004. (l.s. 7 do 9), procjena troškova izgradnje komunalne infrastrukture i parternog uređenja javnih površina u prostoru DPU TIZ (l.s. 10 do 12), Dodatak broj 1 ugovoru od 27. listopada 2009. (l.s. 13 i 14), privremena situaciju (l.s. 15), dopis tuženika od 16. travnja 2010. (l.s. 16 i 17), obračunska situaciju tužitelja (l.s. 18 i 19), dopis Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 2. srpnja 2010. (l.s. 20 i 21), dopis tuženika od 30. srpnja 2010. (l.s. 22 i 23), dopis tužitelja od 3. veljače 2011. (l.s. 24 do 26), dopis tuženika od 30. studenog 2011. (l.s. 27), izjava Gradonačelnika Grada Zadra od 23. prosinca 2011. (l.s. 28), elaborat procjene vrijednosti nekretnina društva Validus d.o.o. (l.s. 29 do 52), rješenje Ministarstva financija od 29. ožujka 2012. (l.s. 53 do 66) i dopis Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 27. srpnja 2010. (l.s. 87 i 88).

Nadalje, iz predmeta ranijeg broja P-234/14 pregledane su sljedeće isprave: dopuna prijave tražbine od 17. listopada 2013. (l.s. 13 do 20), rješenje nagodbenog vijeća FINA-e od 31. listopada 2013. (l.s. 39 do 59), zapisnik o utvrđivanju tražbina od 31. listopada 2013. (l.s. 60 do 64), prijava tražbine u predstečajnom postupku od 27. rujna 2013. (l.s. 65 do 68), izvadak iz zemljišne knjige (l.s. 69 do 88). Izvršen je uvid i u rješenje o odobrenju predstečajne nagodbe od 14. travnja 2015. (l.s. 124 do 132), rješenje posl. br. St-794/2016 od 5. ožujka 2019. (l.s. 154 do 1 1

156), dopis tuženika od 29. rujna 2010. (l.s. 160), dopis tuženika od 6. rujna 2010. (l.s. 162 do 164), rješenje Ministarstva financija od 11. ožujka 2011. (l.s. 165 do 178), zk izvatke (l.s. 179 do 185), građevinske dozvole (l.s. 186 do 195), sporazum o osiguranju od 20. siječnja 2012. (l.s. 202 do 206), Dodatak broj 2 sporazumu o osiguranju od 14. kolovoza 2012. (l.s. 208 do 210), ovlaštenje od 24. kolovoza 2012. i obavijest od 22. kolovoza 2012. (l.s. 212 i 213), potvrda o stjecanju vlasništva od 19. veljače 2013. (l.s. 214 do 218), zapisnik sa skupštine vjerovnika od 18. veljače 2022. (l.s. 230 do 233), povijesni izvadak iz sudskog registra (l.s. 255 do 262). Također, izvršen je uvid u spis ovog suda posl. br. P-261/2018 koji je preslikan i priložen ovom predmetu.

Preostale dokaze predložene po strankama sud je odbio, smatrajući ih suvišnim, s tim da je tužitelj podneskom od 20. listopada 2023. zapravo uredio dokazne prijedloge za saslušanjem svjedoka iznesene u tužbi od 29. listopada 2013. i to na način da je ustrajao na saslušanju svjedoka u podnesku naznačenih Ane Lovrin, Zvonimira Vrančića i Ivice Anića.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor od 28. listopada 2004. i Dodatak broj 1 tog ugovora od 28. listopada 2009. Za stranke nije sporno da su pravni poslovi zaključeni temeljem odredbe čl. 33. tada važećeg ZKG-a prema kojoj obveznik komunalnog doprinosa može sam snositi troškove objekata i uređaja infrastrukture ii čl. 22. st. 1. t. 2. tog Zakona uz suglasnost jedinice lokalne samouprave, te mu se ti troškovi priznaju u iznos komunalnog doprinosa, pod uvjetima utvrđenim pisanim ugovorom s jedinicom lokalne samouprave.

Između stranaka je sporno tumačenje pojedinih odredbi ugovora i dodatka, posebno u dijelu koji se odnosi na obveze tuženika, odnosno sporna je prava volja ugovornih strana.

9. Iz ugovora kojega su tužitelj i tuženik zaključili 28. listopada 2004. proizlazi da je njegov predmet reguliranje tužiteljeve obveze plaćanja komunalnog doprinosa kao investitora stambeno-poslovnog objekta na lokaciji TIZ Zadar. Tim ugovorom ovdje tužitelj se obvezao na navedenoj lokaciji koja je u njegovom vlasništvu, suglasno DPU-u o svom trošku izgraditi sve potrebne objekte i uređaje komunalne infrastrukture koji se financiraju iz komunalnog doprinosa i to najdulje u roku od 5 godina od potpisa ugovora. Odredbom čl. 5. tužitelj se navedene objekte i uređaje, po pribavljanju uporabnih dozvola obvezao prenijeti u vlasništvo ovdje tuženiku ili pravnoj osobi koju on odredi.

Prema čl. 6. ugovora, a koji se najčešće spominje u ovom sporu među strankama, određeno je da se ima smatrati kako će ispunjenjem ovog ugovora tuženik smatrati podmirenim iznos komunalnog doprinosa. Određeno je i da okvirni iznos zaduženja ovdje tužitelja kao investitora prema mogućoj izgrađenosti i okviri cijena gradnje infrastrukture koja se gradi iz komunalnog doprinosa predstavljaju sastavni dio ugovora, a koji ima služiti investitoru kao dokaz o podmirenju komunalnog doprinosa u postupku izdavanja građevne dozvole. Predviđena je i mogućnost izmjena opsega obveze na strani investitora u slučaju izmjene DPU-a,

1 2

kao i moguća promjena osobe na strani investitora uz uvjet da novi investitor preuzme prava i obveze iz ugovora.

Uz ugovor, priložena je i procjena troškova izgradnje komunalne infrastrukture i parternog uređenja javnih površina, a iz kojeg proizlazi da bi u trenutku sklapanja ovog ugovora iznos zaduženja po osnovi komunalnog doprinosa bio procijenjen na 873.006,66 eura / 6.577.668,65 kuna.

Nadalje, spisu prileži i Dodatak broj 1 ugovoru od 28. listopada 2004., kojega su ovdje parnične stranke zaključile 27. listopada 2009., s tim da činjenica zaključenja između stranaka nije sporna.

Iz sadržaja navedenog Dodatka proizlazi kako su stranke utvrdile kako je u trenutku njegova sklapanja tužitelj izvršio veći dio obveze iz čl. 5. ugovora iz 2004., a koji se odnosi na izgradnju infrastrukture koja se financira iz komunalnog doprinosa. Za izgrađene objekte i uređaje tužitelj se Dodatkom obvezao izdati obračunske situacije, a utvrđeno je kako je u tijeku postupak usklađenja veličina i oblika građevinskih čestica i postupak parcelacije te su navedene nekretnine koje će prijeći u vlasništvo Grada Zadra, i to čest. zem. 4790/1, k.o. Zadar površine 21.324m2, umanjena za dio koji će biti pripojen drugoj parceli za potrebe rekonstrukcije i proširenja Ulice dr. Franje Tuđmana, čest. zem. 4790/15 k.o. Zadar površine 100m2, čest. zem. 4790/19 površine 49m2, čest. zem. 4790/21 površine 91m2, i čest. zem. 9359/2 površine 914m2, sve k.o. Zadar. Tužitelj se obvezao poduzeti sve potrebne radnje radi prijenosa u vlasništvo izgrađenih objekata i uređaja komunalne infrastrukture s pripadajućim zemljištem, po nabavnoj cijeni. Za ukazati je da je tumačenje upravo ove odredbe, pogotovo pojam nabavne cijene, jedna od odlučnih spornih činjenica u ovom postupku. Nadalje, ovim dodatkom stranke su izmijenile čl. 5. osnovnog ugovora dodavanjem novog stavka prema kojem je od tužiteljeve obveze poduzimanja radnji potrebnih za prijenos u vlasništvo tuženika slobodnih od tereta izuzeto pravo služnosti vezano uz elektroenergetsku mrežu. Također, čl. 4. osnovnog ugovora dodan je st. 2. prema kojemu se tužitelj obvezuje objekte komunalne infrastrukture i opremu s pripadajućim zemljištem izgraditi najkasnije do 31. prosinca 2011., ishoditi uporabne dozvole i prenijeti ih ovdje tuženiku. 10.

Svjedokinja Ana Lovrin u svom svjedočkom iskazu navodi da je kao gradonačelnica Grada Zadra potpisala ugovor iz 2004. i to na temelju odredbi iz tadašnjeg Zakona o komunalnom gospodarstvu. Predmet ugovora da je bila izgradnja komunalne infrastrukture, a sukladno zakonskim odredbama taj je ugovor zamijenio rješenje o komunalnom doprinosu temeljem kojeg bi ovdje tužitelju kao investitoru bilo naloženo plaćanje komunalnog doprinosa. Pojašnjava da to nije bio jedini ugovor takve vrste kojeg je ovdje tuženik zaključivao, a ugovor s tuženikom da je zaključen upravo na inicijativu investitora, odnosno samog tuženika. Zaključenje ugovora da je odobrilo tadašnje Gradsko poglavarstvo. Pojašnjava da je motiv, odnosno pobuda ovdje tuženika za zaključenje takvog ugovora bila u tome da će dobiti izgrađenu infrastrukturu za područje cijelog tog detaljnog plana uređenja i to po višim standardima, te da mu je ovakvo uređenje odnosa s investitorom isplativije od naplate komunalnog doprinosa putem upravnog rješenja. Što se tiče tužitelja kao investitora, da je on interes za sklapanje ugovora izrazio na način da mu takav ugovor omogućava bržu realizaciju gradnje kako stambenih objekata, tako i infrastrukture, a prema višim standardima. Pojašnjava i da bi Grad Zadar, u slučaju da je dobio novac za komunalni doprinos temeljem upravnog rješenja imao obvezu urediti infrastrukturu, a s druge strane bi tužitelj kao investitor morao čekati na to uređenje do vremena kada ono dođe na red prema planu i programu izgradnje komunalne infrastrukture. Što se tiče obveza ugovornih strana, navodi da je ovdje

1 3

tuženik kao investitor bio dužan izgraditi infrastrukturu podobnu za uporabu, što znači da je morala biti izgrađena s uporabnom dozvolom uz izvršenu parcelaciju, a potom je takvu predati tuženiku. Tvrdi da stranke nikada nisu razgovarale niti se tuženik obvezao isplatiti tužitelju bilo kakav iznos, pri čemu ukazuje da je tuženik unaprijed znao da će trošak izgradnje infrastrukture biti veći od komunalnog doprinosa kojeg bi morao platiti po upravnom rješenju. Tuženik da je na takvu mogućnost pristao očito smatrajući da mu takva odluka odgovara što se tiče same njegove investicije. Na posebna pitanja iskazuje kako se sjeća da je postojala procjena iznosa zaduženja investitora, ali da je zapravo nesporna njegova obveza izgradnje komunalne infrastrukture koja bi se inače financirala iz komunalnog doprinosa. Također odgovara da joj je poznato kako je postojala odredba ugovora da može doći do promjene na strani investitora, a koji bi preuzeo proporcionalni dio ugovorne obveze s obzirom na opseg svog sudjelovanja, ali da tijekom 2004. nije bilo govora o nekom konkretnom novom investitoru, već da je takva mogućnost bila uvjetovana činjenicom da se radilo o velikoj investiciji.

Svjedok Zvonimir Vrančić iskazuje da je u vrijeme potpisa dodatka osnovnom ugovoru negdje 2009. ili 2010. bio gradonačelnik Grada Zadra. U to vrijeme da je aktualna bila predaja izgrađene infrastrukture od strane tužitelja tuženiku, sve kako je određeno osnovnim ugovorom. Dodatak ugovoru da je zaključen prvenstveno da bi se točno preciziralo što tužitelj temeljem osnovnog ugovora treba predati tuženiku, odnosno da bi se konkretizirali objekti i uređaji odnosno zemljište koje trebaju biti predani. Pojašnjava da je osnovna ugovorna obveza tužitelja kao investitora bila izgraditi infrastrukturu i predati je tuženiku, sve kao zamjena za komunalni doprinos kojeg bi inače morao platiti temeljem upravnog rješenja. Što se tiče zahtjeva tužitelja, tvrdi da ga on nije shvatio u smislu da bi ovdje tuženik trebao isplatiti nekakav iznos, a iznosi koji se spominju u komunikaciji da su, po njemu, bili samo okvir za utvrđivanje tržišne vrijednosti stanova koje je tužitelj tamo gradio i prodavao. Ističe kako se ne sjeća da bi tužitelj od tuženika tražio isplatu temeljem međusobnog ugovora, a da u samom ugovoru jasno piše kako izgrađenu infrastrukturu treba predati tuženiku. U odnosu na pojam tržišne cijene koji se spominje u spornom odnosu ovdje stranaka, ističe da se radi isključivo o knjigovodstvenom pojmu, jer da je tuženik morao znati koliku vrijednost dobiva temeljem ugovora, a da bi je mogao evidentirati u svom knjigovodstvu. Taj pojam da nikada nije spominjan u smislu neke kupoprodaje ili isplate. I za izjavu o prijeboju iz dopisa ovdje tužitelja od 26. srpnja 2010. navodi da je spominjana isključivo kao knjigovodstvena kategorija te pojašnjava da je tuženik u knjigovodstvu trebao evidentirati koliki se iznos, odnosno vrijednost infrastrukture, odnosi na komunalni doprinos kojega zamjenjuje, a koliki dio, preko toga, predstavlja na neki način darovnicu tužitelja tuženiku. Tvrdi da je iznos komunalnog doprinosa evidentiran u knjigovodstvu tuženika i to na način da je nakon grube procjene iz osnovnog ugovora njegova visina izračunata prema kubikaži izgrađenih objekata. U odnosu na izjavu od 23. prosinca 2011., pojašnjava da nije povezana s predmetom spora, već da se radi isključivo o iskazanoj namjeri tuženika da za potrebe proširenja Ulice dr. Franje Tuđmana otkupi od tužitelja u izjavi naznačene parcele u navedenoj površini. Te parcele da su bile izvan detaljnog plana uređenja i nisu povezane s komunalnim doprinosom. Za izjavu tuženika od 16. travnja 2010. tvrdi da je zapravo posljedica nastojanja tuženika da ukaže tužitelju na njegove obveze, uz napomenu da su stranke održale velik broj sastanaka, da je čak bilo pokrenuto mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, sve kako bi se riješio problem, ali tuženik nije mogao pristati na prijedloge tužitelja. Konačno, pojašnjava i

1 4

da nema saznanja o nekakvom novom investitoru, kao i da tužitelj spornu infrastrukturu do 2013. kada mu je istakao mandat, nije predao tuženiku. Svjedokinja Marija Pavlović navodi da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila članica Gradskog poglavarstva tuženika. Stranke da su zaključile ugovor prema odredbama tadašnjeg ZKG-a, te da se tužitelj ugovorom obvezao izgraditi komunalnu infrastrukturu kojom je izgradnjom zapravo ispunio obvezu plaćanja komunalnog doprinosa koji bi mu bio određen upravnim rješenjem. Po njenom sjećanju, da je taj ugovor bio jedan od prvih takve vrste koje je zaključio tuženik. Isto tako, da je procijenjena vrijednost infrastrukture koju je tužitelj trebao izgraditi bila veća od komunalnog doprinosa kojeg bi inače platio, ali da su obje ugovorne strane to znale. Po njenom saznanju, tužitelj je izgrađenu infrastrukturu trebao prenijeti tuženiku, te da tuženik nije imao nikakvu obvezu plaćanja naknade za tu infrastrukturu. Napominje i da tuženik u to vrijeme nije bio nadležan za izdavanje akata građenja. U odnosu na pobude stranaka za sklapanje ugovora, smatra da je interes Grada bio u uređenju komunalne infrastrukture, dok ne može govoriti o motivima tužitelja. Navodi kako nije bila upoznata s dodatkom ugovora, jer u to vrijeme više nije bila članica Poglavarstva. Također, da joj nije poznato da bi se u ugovorima spominjala nabavna cijena, niti joj je poznato da bi došlo do spora ugovornih strana. Što se tiče mogućnosti dolaska novog investitora, da je znala kako je takva mogućnost ugovorena, ali da nije bilo govora o konkretnoj osobi. Svjedokinja Mirjana Zubčić ističe da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora radila na poslovima voditeljice odsjeka za pripremu sjednica Gradskog poglavarstva i vijeća, pa da su joj poznate okolnosti spornog poslovnog odnosa. Odluka o sklapanju ugovora da je donesena na Gradskom poglavarstvu, i to na prijedlog ovdje tužitelja. Tuženik je takav ugovor smatrao povoljnim jer je na taj način zapravo naplatio obvezni komunalni doprinos. U trenutku odlučivanja o samom ugovoru, da je postojala procjena vrijednosti infrastrukturu koju je trebalo izgraditi i procjena iznosa kom. doprinosa, s tim da je bilo vidljivo da je vrijednost izgrađene infrastrukture veća, što je za tuženika bilo povoljno, kao i da je ta činjenica morala biti poznata i tužitelju. Što se tiče komunalne infrastrukture, navodi da je ona, po izgradnji, trebala biti predana tuženiku ili nekom trgovačkom društvu u njegovu vlasništvu, kao i da nije bila ugovorena bilo kakva naknada koju bi tuženik za taj prijenos trebao platiti. Na posebno pitanje ističe da joj je poznato da se spominjala nabavna cijena, ali isključivo kao knjigovodstvena vrijednost, razlog tome da je bio što u osnovnom ugovoru nisu precizno definirane obveze u smislu brojeva površina i parcela, niti dijela zemljišta koje je bilo nužno za rekonstrukciju Ulice dr. Franje Tuđmana, kao ni točna procjena vrijednosti obveza. Zbog navedenog da je zaključen i dodatak ugovoru i spominjana nabavna cijena kao knjigovodstvena kategorija, a to je bilo nužno napraviti jer se konkretna vrijednost morala unijeti u imovinu Grada. Što se tiče izjave koju je potpisao svjedok Vrančić 23. prosinca 2011., pojašnjava da njen sadržaj nema veze s ovdje spornim odnosom stranaka i da se odnosi isključivo na dio površine 2 nekretnine koje se izdvajaju iz detaljnog plana uređenja prostora zvanog TIZ za potrebe rekonstrukcije Ulice dr. Franje Tuđmana. U odnosu na pojam novog investitora, ističe da, po njenoj pretpostavci, taj pojam postoji isključivo kao neka vrsta osiguranja tako velikog projekta. Napominje i da je tuženik kod primopredaje infrastrukture utvrdio da na nekretninama postoje založna prava za koja ne zna jesu li postojala u vrijeme zaključenja osnovnog ugovora. Obveza tužitelja prema dodatku ugovoru bila je poduzeti sve radnje koje će omogućiti prijenos izgrađene infrastrukture na tuženika u uporabnom stanju, riješiti terete na nekretninama i pribaviti uporabnu dozvolu, s tim da pretpostavlja da je svemu

1 5

prethodila parcelacija. U odnosu na predmet spora, navodi kako joj je poznato da je sporan zahtjev tužitelja da mu se obračuna i prizna vrijednost komunalne infrastrukture, neovisno o iznosu komunalnog doprinosa kojega je trebao platiti, a s obzirom da je ta vrijednost veća od komunalnog doprinosa. Zbog toga, da su stranke održale više sastanaka na kojima nisu riješili problem. Također, da joj je poznato da je tužitelj prenio imovinu na društvo Lignum d.o.o., ali koje društvo se nikada prema tuženiku nije identificiralo kao novi investitor.

Na posebno pitanje tužitelja odgovara da je sadržaj dodatka ugovora predložio tužitelj, a koji je ujedno i predložio obračun stvarne vrijednosti izgrađene infrastrukture nakon što je nastao spor između stranaka.

Svjedok Ivan Anić u vrijeme zaključenja ugovora između parničnih stranaka, komercijalni direktor, član društva tužitelja, u svom svjedočkom iskazu navodi da nije izravno sudjelovao u pregovorima radi sklapanja ugovora, ali da su mu poznate okolnosti nastanka pravnog odnosa. Pojašnjava da je tužitelj započeo projekt zvan TIZ, radilo se o izgradnji stanova za koju potrebu je kupljeno zemljište 2002. Poznato mu je da je postojao plan komunalnog uređenja tog zemljišta, a intencija tužitelja da je bila kroz izgradnju komunalne infrastrukture ispuniti svoju obvezu plaćanja komunalnog doprinosa, s tim da bi razliku vrijednosti radova na uređenju i komunalnog doprinosa trebao nadoknaditi onaj čije je ispunjenje manje. Prema njegovim saznanjima da je tužitelj izgradio komunalnu infrastrukturu koja je vrjednija od komunalnog doprinosa kojeg je trebao platiti prema tadašnjim propisima. Napominje da je pregovore s tuženikom vodio tadašnji direktor tužitelja, sada pokojni Zdravko Galić, te da on osobno nema neposrednih saznanja o razgovorima, s tim da naglašava i značajan protek vremena. Prema njegovom mišljenju, do spora ne bi ni došlo da je tuženik tužitelju nadoknadio razliku ranije spomenutih vrijednosti međusobnih tražbina. Ističe kako je očito da je tuženik osporavao obvezu takvog plaćanja, s tim da on ne zna razlog. Načelno, navodi kako mu je poznato da je zaključen osnovni ugovor i dodatak, a da nije upoznat s pojedinostima, te da odavno nema veze s tužiteljem. Po njegovu sjećanju, komunalni doprinos da je procijenjen na cca 6,5 milijuna kuna, a da je tužitelj, putem situacija, utvrdio da je izveo radove na infrastrukturi vrijedne cca 15,7 milijuna kuna. U odnosu na pojam nabavne cijene, navodi da se spominjalo kako će tužitelj tuženiku tu infrastrukturu prepustiti po nabavnoj cijeni, ma što to značilo. Također, da se ne sjeća dijela sporazuma o novom investitoru, napominje da je u vrijeme spornog poslovnog odnosa došlo do krize u građevinarstvu, da su razgovarali o različitim načinima očuvanja poslovanja, pa da se vjerojatno u tom kontekstu spominjao i novi investitor. Ističe kako se ne sjeća da bi na nekretninama postojali tereti, uz ogradu, da je došlo do podjele društva tužitelja negdje 2010. na 2 društva, a da je on prešao raditi u Gortan građenje.

Na posebna pitanja, odgovara da je tužitelj od gradskih institucija ishodio isprave potrebne za građenje, da ne može potvrditi je li bilo prijeboja spornih potraživanja između stranaka, kao i da nije sudjelovao u razgovorima s tuženikom vezano uz rješenje problema, već da je to radio tadašnji direktor Galić.

11. U pogledu pregledanih isprava, osim već analiziranih ugovora od 28. lipnja 2004. i Dodatka broj 1 tom ugovoru od 27. listopada 2009., za istaknuti je da se navedene isprave zapravo odnose na okolnosti zaključenja spornog pravnog posla, ali i postupanja stranaka prije i nakon što je obveznopravni odnos nastao. Spisu je priložena procjena troškova komunalne infrastrukture i parternog uređenja javnih površina u prostoru DPU TIZ, a iz kojeg proizlazi da je navedena procjena rađena za potrebe zaključenja ugovora od 28. lipnja 2004. te da je trošak

1 6

izgradnje komunalne infrastrukture procijenjen na iznos od 1.080.824,87 eura/ 8.143.475,00 kuna, odnosno 2.359.457,650 eura/ 17.777.333,63 kune prema ukupno mogućnoj izgradnji po DPU tog prostora. Iznos komunalnog doprinosa procijenjen je na 870.352,20 eura/ 6.557.668,65 kuna. Ovdje treba reći da i iz drugih provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka, proizlazi da je ova procjena rađena prije zaključenja ugovora, te da se radilo samo o procjeni na temelju koje bi stranke mogle ocijeniti svoja očekivanja iz spornog pravnog posla.

Iz priložene privremene situacije od 31. srpnja 2010. proizlazi da se ona odnosi, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka Anića ali i pisane korespondencije i očitovanja stranaka, na radove na izgradnji komunalne infrastrukture, te da je utvrđeno kako je ukupna neto vrijednost izvedenih radova 1.993.474,36 eura/15.019.832,60 kn. Ovu privremenu situaciju treba analizirati u kontekstu tumačenja prave volje stranaka, kako su to iznosili tužitelj i tuženik. Naime, ovu ispravu tužitelj i prilaže u spis vezano uz svoju tvrdnju da bi se tuženik obvezao priznati stvarnu vrijednost izvedenih radova i da su iz tog razloga izdavane situacije, dok s druge strane tuženik ovaj dokaz ne smatra bitnim u kontekstu spora, jer ustraje u tvrdnji da se ugovorna odredba odnosi na njegovu obvezu priznavanja vrijednosti izgrađene komunalne infrastrukture do iznosa komunalnog doprinosa kojega bi inače tužitelj trebao platiti, dok će eventualni višak vrijednosti preuzeti bez naknade, pri čemu svi obračunati iznosi predstavljaju isključivo knjigovodstvenu kategoriju. Iz pisane korespondencije stranaka, konkretno dopisa tuženika od 16. travnja 2010., 30. srpnja 2010. i 30. studenog 2010., te dopisa tužitelja od 3. veljače 2011., proizlazi da su stranke bile u međusobnoj komunikaciji te da je očito još iz razdoblja prije početka ovog parničnog postupka između njih postojalo nesuglasje o obvezama i njihovom ispunjenju, odnosno tumačenju odredbi ugovora i njegova dodatka. Ovo stoga jer se iz navedene komunikacije može utvrditi kako ovdje tužitelj smatra da bi tuženik trebao platiti razliku između vrijednosti komunalnog doprinosa i stvarne vrijednosti izgrađene infrastrukture, te uz naplatu preuzeti nekretnine iz spornog poslovnog odnosa, dok je shvaćanje ovdje tuženika upravo onakvo kako ga iznosi u ovom postupku, a to je da tužitelj treba izgraditi objekte komunalne infrastrukture i bez naknade ih prenijeti tuženiku čime će ispuniti svoju obvezu plaćanja komunalnog doprinosa, a koji se ima izračunati prema odredbama ZKG-a i Odluke o komunalnom doprinosu Grada Zadra, dok će tuženik izdati dokumente potrebne za gradnju. Iz priloženih dopisa Ministarstva zaštite okoliša prostornog uređenja i graditeljstva proizlazi da su obje parnične stranke zatražile tumačenje navedenog Ministarstva o visini vrijednosti izgrađene komunalne infrastrukture kojega je moguće priznati temeljem ugovora iz čl. 33. ZKG-a. Treba naglasiti i to da je Ministarstvo tužitelju na njegov zahtjev (2. srpnja 2010.) odgovorilo da u konkretnom slučaju jedinica lokalne samouprave može priznati stvarni iznos troškova gradnje u iznos komunalnog doprinosa do maksimalnog iznosa propisanom čl. 31. ZKG-a dok je tuženiku na njegov upit, 27. srpnja 2010. odgovorilo da troškovi financiranja gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture temeljem takvog ugovora ne mogu biti veći od iznosa komunalnog doprinosa koji je obvezniku razrezan temeljem Odluke o komunalnom doprinosu. U tom dopisu Ministarstvo tumači odredbe st. 7. i st. 9. članka 31. ZKG-a te u konačnici zaključuje da vrijednost komunalnog doprinosa za obračun po m3 građevine ne može biti veća od 10% prosječnih troškova gradnje m3 etalonske građevine u RH, a da rješenje o komunalnom doprinosu (koje mora sadržavati izračun iznosa) donosi upravno tijelo na temelju Odluke o komunalnom doprinosu. U ovom dijelu sud ukazuje i na navode tuženika tijekom postupka koji su u skladu s naprijed iznesenim mišljenjem, odnosno prema kojima tuženik smatra da

1 7

tužitelju nije niti mogao, niti smio, priznati vrijednost napravljenih radova preko iznosa kojega je mogao priznati na ime komunalnog doprinosa obračunatog prema odredbama ZKG-a i Odluke o komunalnom doprinosu.

Nadalje, spisu su priložena i rješenja Ministarstva financija od 29. ožujka 2012., odnosno 11. ožujka 2011., a iz kojih je razvidno da je tužitelj pred poreznim tijelom vodio porezni postupak vezano uz naplatu poreza kojega je bio dužan platiti na temelju realizacije izgradnje stambenih zgrada na području TIZ, upravo na području za koje je sporan komunalni doprinos, odnosno pravni odnos tužitelja i tuženika. Analizirajući citirana rješenja, posebno obrazloženja, sud zaključuje kako tuženik pravilno ukazuje da je sam tužitelj u tim postupcima, u svojim žalbama protiv prvostupanjskih rješenja, izričito navodio kako ne postoji obveza tuženika da mu nadoknadi dio troškova nabave zemljišta i izgradnje komunalne infrastrukture (stranica 2 rješenja od 11. ožujka 2011.). Također, u drugom rješenju, porezno tijelo u obrazloženju svoje odluke navodi da ne postoji ugovorena isporuka tužitelja prema tuženiku, već samo isporuka tužitelja u zamjenu za plaćanje komunalnog doprinosa. Isto tako, ukazuje se i na dio rješenja iz kojeg proizlazi da bi ovdje tužitelj neosnovano prilikom obračuna prodajne cijene stanova, u taj obračun zaračunao i troškove zemljišta i izgrađene infrastrukture, a što argumentiranom čini tvrdnju tuženika o interesu tužitelja u spornom pravnom poslu, odnosno njegov osnovni interes da boljom i kvalitetnijom infrastrukturom postigne veću cijenu stanova na tržištu.

Isto tako, spisu je priložena više puta spominjana izjava Gradonačelnika Grada Zadra od 23. prosinca 2011., a prema sadržaju koje izjave Grad Zadar izražava namjeru da od tužitelja otkupi zemljište u Ulici dr. Franje Tuđmana, i to čest. zem. 4790/1 površine 3017m2 i 4790/7 površine 105m2, sve k.o. Zadar, i to po tržišnoj cijeni koja će se naknadno ugovoriti kupoprodajnim ugovorom kojega će stranke zaključiti najkasnije do kraja 2012., s tim da se navedena kupoprodaja ugovora radi rekonstrukcije navedene ulice, a izjava daje u svrhu reguliranja poslovnog odnosa tužitelja sa svojom poslovnom bankom.

Sadržaj ove izjave u potpunosti odgovara iskazu saslušanog svjedoka Zvonimira Vrančića, pa se analizom prvenstveno sadržaja izjave, te iskaza saslušanih svjedoka, može utvrditi da su osnovani navodi tuženika da ova izjava nije ni na koji način povezana sa spornim ugovorom i njegovim Dodatkom, već se radi o ponudi za zaseban pravni posao, odnosno izjavi koju je tuženik dao na inicijativu tužitelja za potrebe njegova odnosa s poslovnom bankom (što u izjavi i piše), a za potrebe rekonstrukcije prometnice. Da se izjava ne može povezati s ugovorom i Dodatkom govori i činjenica da se u izjavi spominje tržišna cijena otkupa, a koji pojam se ne spominje u spornom pravnom poslu, pa niti po tvrdnjama ovdje tužitelja, te kraj činjenice da identifikacija nekretnina iz izjave ne odgovara nekretninama koje su predmet ugovora iz 2004. i njegova Dodatka iz 2009.

Što se tiče elaborata procjene vrijednosti nekretnina društva Validus d.o.o., Zadar, za istaknuti je da je procjena očito rađena po zahtjevu i za potrebe tužitelja, a u kontekstu njegova tumačenja ugovornih odredbi.

U pogledu isprava priloženih predmetu ovog suda ranijeg posl. br. P-233/14, treba reći da se one prvenstveno odnose na tužbeni zahtjev iz tužbe u tom predmetu, odnosno postojanja tražbine od 5.317.793,07 eura/ 40.066.911,87 kuna, a koju istom tužbom potražuje tužitelj prethodno tražeći utvrđenje da ta tuženikova tražbina ne postoji.

Iz priloženih isprava, prijave tražbine u postupku predstečajne nagodbe nad ovdje tužiteljem te dokumentacije iz tog postupka pred nagodbenim vijećem FINA-e u

1 8

Zagrebu, razvidno je kako je ovdje tuženik u predstečajnom postupku nad ovdje tužiteljem najprije prijavio tražbinu u iznosu od 1.180.315,58 eura/ 8.893.087,76 kuna, i to, koliko je vidjeti iz same prijave, s osnove poreza na tvrtku, plaćanja komunalne naknade, naknade za uređenje voda, te ovdje spornih ugovora iz 2004. i Dodatka iz 2009. Iz iste je dokumentacije vidljivo da je tuženik naknadno tu svoju prijavu dopunio 17. listopada 2013. i to u ukupnom iznosu od 5.401.233,93 eura/ 40.695.597,06 kuna, a taj je iznos, prema obrazloženju prijave, očito dobiven preračunavanjem obveza ovdje tužitelja iz ugovora odnosno Dodatka ugovoru, ali da je taj dio prijave Nagodbeno vijeće odbacilo, dok je u postupku predstečajne nagodbe utvrđena tražbina ovdje tuženika u iznosu od 1.426.802,18 eura/ 10.750.240,99 kuna, očito temeljem naprijed spomenute prvotne prijave od 27. rujna 2013.

Što se tiče dijela prijave tražbine koja je odbačena, iz obrazloženja same prijave koja je dostavljena u obliku dopune, proizlazi da se zapravo odnosi na vrijednost nekretnina koje je tužitelj na temelju ovdje spornog pravnog posla trebao prenijeti ovdje tuženiku. Treba reći i to kako tuženik tvrdi da je protiv tog rješenja kojim je dopuna prijave odbačena pokrenuo upravni spor, pri čemu u spis za tu tvrdnju nije dostavio dokaze.

Vezano uz navedenu predstečajnu nagodbu, treba reći da je rješenjem od 14. travnja 2015. odobrena predstečajna nagodba koja se na tuženika odnosi na iznos od 1.426.802,18 eura/ 10.750.240,99 kuna, a iz čega, cijeneći i sadržaj prijave u predstečajnom postupku, sud zaključuje da je tuženik prijavio, te mu je priznata, tražbina s osnove komunalnog doprinosa na lokaciji TIZ u Zadru, i to iznos kojega je on obračunao sukladno svojoj Odluci o komunalnom doprinosu, odnosno iznosu do kojega on u ovom postupku priznaje tužitelju izgrađenu komunalnu infrastrukturu na ime plaćanja komunalnog doprinosa, sve prema čl. 33. ZKG-a.

Nadalje, spisu prileži i ovosudno rješenje posl. br. 2 St-794/2016 od 5. ožujka 2019. prema kojem rješenju je osporena tražbina ovdje tuženika u iznosu od 5.493.949,66 eura/ 41.394.163,72 kune. Između stranaka neće biti sporno da je tijekom ovog postupka nad tužiteljem otvoren stečaj. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da tražbina predstavlja preračunati iznos vrijednosti izgrađene komunalne infrastrukture s pripadajućim zemljištem koje je, po tvrdnjama ovdje tuženika, tužitelj trebao prenijeti bez naknade temeljem ugovora iz 2004., odnosno Dodatka tog ugovora iz 2009. godine.

Prema sadržaju tog rješenja ovdje tuženik je upućen na pokretanje ili nastavak započete parnice radi utvrđenja osnovanosti tražbine, sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti ovog rješenja, a tijekom postupka nisu priloženi dokazi da bi tuženik tako postupio. Štoviše, osporavajući tužiteljev tužbeni zahtjev zahtjev za utvrđenje tražbine od 5.317.793,07 eura/ 40.066.911,87 kuna u ovom postupku tuženik osporava tvrdnjom kako tužitelj nema pravni interes, a osporava mu i procesnu legitimaciju pozivajući se upravo na sadržaj rješenja stečajnog suca prema kojemu je on (tuženik) bio ovlašten voditi postupak vezan uz njezino postojanje, a ne tužitelj. Uz navedene isprave iz spisa ranijeg posl. br. P-233/14, treba spomenuti i dopis tužitelja od 27. listopada 2009., dakle sastavljenog prije zaključenja Dodatka broj 1 iz kojeg proizlazi da je tužitelj tražio produljenje roka ispunjenja ugovora iz 2004., a što sud povezuje i s iskazima svjedoka, posebno svjedoka Vrančića, prema kojemu je razlog potpisivanja Dodatka osnovnog ugovora bio preciziranje nekretnina koje su predmet predaje, ali da je Dodatak prvenstveno zaključen kako bi se tužitelju, na njegov zahtjev, produljio rok za ispunjenje obveze.

1 9

Konačno, a u pogledu isprava, sud je izvršio uvid u predmet ovog suda posl. br. P-261/2018, čiju je presliku priklopio ovom spisu. Iz navedenog spisa proizlazi da su i u ovom slučaju radi zajedničkog postupanja spojena dva predmeta, i to P- 261/2018 i P-99/20 (ranije P-221/13, P-15/15 i P-18/17).

Navedeni se postupak vodi najprije povodom tužbe društva Lignum d.o.o. Poličnik protiv tuženika GORTAN-ZADAR d.o.o. u stečaju i GRADA ZADRA (radi se o tužbi glavnog miješanja) i u kojem postupku tužitelj od tuženika Grada Zadra na ime naknade za nekretnine broj čest. zem. 4790/1 4790/15, 4790/19, 4790/21 i 9359/2 traži isplatu 17.275.152 kune, a podredno, donošenje presude koja bi zamijenila kupoprodajni ugovor. Tim ugovorom bi se ovdje tuženik kao kupac obvezao od tužitelja (Lignum d.o.o.) kupiti 18.307/21.324 dijela čest. zem. 4790/1, čest. zem. 4790/15, čest. zem. 4790/19, čest. zem. 4790/21 i čest. zem. 9359/2, sve k.o. Zadar.

Ovdje odmah treba naglasiti da iz sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva proizlazi da su njihov predmet nekretnine za koje naknadu traži i tužitelj u ovom postupku. Nadalje, u odnosu na ovu tužbu, treba reći da je u tom postupku ovdje tuženik podnio protutužbu radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama iz ugovora iz 2004. i Dodatka tom ugovoru iz 2009., ali je tijekom postupka tu protutužbu povukao, pa je sud rješenjem posl. br. 4 P-261/2018 od 22. studenog 2023. protutužbu utvrdio povučenom, a na koje je rješenje tužitelj Lignum d.o.o. podnio žalbu.

Na predmet posl. br. 4 P-261/18 spojen je ovosudni predmet posl. br. P-99/20. U tom postupku predmet spora je zahtjev ovdje tužitelja radi utvrđenja ništetnosti, podredno pobojnosti sporazuma pravnih poslova koje je ovdje tužitelj zaključio s društvom Lignum d.o.o. i to:

- Sporazuma o osiguranju od 20. siječnja 2012., broj ovjere OV- 767/12

- Sporazuma o osiguranju od 20. siječnja 2012., broj ovjere OV- 768/12

- Dodatka broj 2 od 14. kolovoza 2012., broj ovjere OV- 7102/12

- Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 28. veljače 2013.,

- Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 10. svibnja 2013.,

- Predugovora o prijenosu udjela od 10. svibnja 2013. i

- Predugovora o kupoprodaji nekretnina i prijenosu poslovnih udjela. U tom postupku ovdje tužitelj traži i ispravak upisa u zemljišne knjige nastalih povodom tih, osporavanih, pravnih poslova.

Ono što je zaključiti iz predmetnog spisa, jest da su predmeti spora u tom postupku zapravo nekretnine iz ovdje spornog ugovora stranaka, odnosno pravni odnosi vezani uz obveze ovdje tuženika u spornom ugovoru i Dodatku ugovora. Iz isprava i očitovanja stranaka u predmetu posl. br. P-261/18 proizlazi da je tužitelj nekretnine iz ugovora s tuženikom prenio na treću osobu, društvo Lignum d.o.o., što je tuženik dokumentirao i u ovom postupku prilozima uz svoj podnesak od 17. travnja 2023. (l.s. 200 do 218), a kao dokaze za svoju tvrdnju da tužitelj u ovom postupku ne može tražiti ispunjenje od tuženika čak i u skladu s vlastitim tumačenjem njihova odnosa, jer je učinio nemogućim ispunjenje svog dijela obveze prijenosom nekretnina, čak i prava iz tog ugovora, na treću osobu.

12. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, sud neosnovanim smatra tužiteljeve zahtjeve na isplatu iz točke I. i točke III. izreke presude. Naime, osnova oba zahtjeva na isplatu jest obveznopravni odnos ovdje parničnih stranaka nastao ugovorom od 28. listopada 2004., odnosno Dodatkom broj 1 od 27. listopada 2009. U odnosu na zahtjev iz točke I. izreke presude, tužitelj je svoje potraživanje specificirao u tužbi (l.s. 4 i 5), a iz kojih navoda proizlazi da bi u označenom iznosu

2 0

trpio štetu zbog tuženikova neispunjenja obveza iz prethodno navedenog pravnog posla.

Uvodno, treba naglasiti da je ugovor iz 2004., odnosno njegov Dodatak iz 2009., zaključen na temelju pretpostavki iz čl. 33. tada važećeg ZKG-a. Ovakav ugovor predstavlja zapravo način podmirenja komunalnog doprinosa od strane investitora i to umjesto plaćanja tog doprinosa na temelju obračuna i rješenja jedinice lokalne samouprave. Dakle, ovakav ugovor predstavlja zapravo određeni izuzetak od osnovnog načina i oblika podmirenja zakonske obveze plaćanja komunalnog doprinosa.

To konkretno znači da je zapravo svrha ugovora regulirana zakonom, a ona predstavlja namirenje dužnog davanja investitora jedinici lokalne samouprave prilikom izgradnje, u konkretnom slučaju, stambenih objekata.

Usprkos djelomičnom zakonskom ograničenju, sporni obveznopravni odnos stranaka predstavlja ugovor zaključen suglasnošću njihovih volja.

Odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora iz 2004., propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. U konkretnom slučaju, postoji spor između ugovornih strana o njihovoj pravoj volji.

Naime, tužitelj tvrdi da mu je tuženik na ime izgrađenih objekata i zemljišta komunalne infrastrukture trebao priznati vrijednost stvarno izvedenih radova, te taksativno navedene nekretnine otkupiti po, kako je u dodatku ugovora stipulirano, nabavnoj cijeni.

S druge strane, tuženik tvrdi da je isključivi razlog zaključenja ovog pravnog posla bila naplata komunalnog doprinosa sukladno odredbi čl. 33. ZKG-a, da je tuženik tužitelju na ime tog doprinosa bio dužan priznati iznos određen primjenom odredbe čl. 31. ZKG-a, odnosno odluke samog tuženika donesene u skladu s tim propisom. Nadalje, tuženik tvrdi da nije ugovoren nikakav naplatni prijenos nekretnina, već da je tužitelj, radi svog poslovnog interesa, iako svjestan da će izgrađena infrastruktura biti vrjednija od komunalnog doprinosa, pristao na ovakve uvjete ugovora.

Iz provedenog dokaznog postupka sud zaključuje kako nema dokaza da je tuženik doista prihvatio obvezu plaćanja izgrađene komunalne infrastrukture prema stvarnoj vrijednosti izgrađenog i bez obzira na iznos komunalnog doprinosa kojega bi ovdje tužitelj trebao platiti, kao niti dokaza da je ugovoren naplatni prijenos nekretnina pojedinačno naznačenih u tužbi.

Ovo stoga jer takav zaključak ne proizlazi iz stipulacije samog ugovora iz 2004., odnosno njegovog Dodatka iz 2009. Naime, u samom ugovoru, u čl. 3., navedeno je da će tužitelj o svom trošku izgraditi sve potrebne objekte i uređaje komunalne infrastrukture koji se financiraju iz komunalnog doprinosa. Također se obvezao, čl. 5. ugovora, prenijeti tu infrastrukturu, nakon pribavljanja uporabnih dozvola, u vlasništvo tuženika, odnosno treće osobe koju tuženik odredi, bez da je spomenuta cijena prijenosa. Na temelju odredbe čl. 6. ugovora iz 2004. Grad Zadar će, nakon toga, smatrati podmirenom obvezu komunalnog doprinosa na lokaciji TIZ Zadar. Ovakav zaključak u svom iskazu potvrđuje i svjedokinja Ana Lovrin, koja je kao gradonačelnica tuženika potpisala ugovor 2004. godine. Takav zaključak proizlazi i iz iskaza drugih saslušanih svjedoka, Zvonimira Vrančića, Marije Pavlović i Mirjane Zubčić. U tom dijelu ovakvo tumačenje citiranih odredbi ugovora, kao i iskaze svjedoka, ne dovode u sumnju druge priložene isprave, niti iskaz svjedoka Anića,

2 1

koji, očito, nema neposrednih saznanja o okolnostima zaključenja ugovora. Pritom treba naglasiti da je u ime ovdje tužitelja uvjete ugovora dogovarao tadašnji direktor Zdravko Galić, koji je očito najupućeniji o tim okolnostima na strani tužitelja, ali čije saslušanje u ovom postupku nije bilo moguće.

Da se tuženik niti Dodatkom navedenom ugovoru koji je zaključen 2009. nije obvezao platiti stvarni iznos izgrađene infrastrukture, kao ni otkupiti od tužitelja nekretnine iz povjesnice tužbe proizlazi iz samog sadržaja spornog Dodatka, iz iskaza saslušanih svjedoka, te ostalih isprava priloženih spisu, ali i dokumentacije iz priklopljenog predmeta ovog suda posl. br. P-261/2018.

Naime, navedenim dodatkom određeno je da će nekretnine oznake čest. zem. 4790/1, 4790/15, 4790/19, 4790/21 i 9359/2 sve k.o. Zadar, prijeći u vlasništvo tuženika, pri čemu će tužitelj poduzeti sve potrebne radnje radi prijenosa i to po nabavnoj cijeni. Međutim, nigdje u tom Dodatku nije naveden iznos te nabavne cijene po kojoj bi eventualno bio naplaćen prijenos. Također, nisu određeni niti rokovi, način ili uvjeti plaćanja. Pritom je za sud nelogično da se to ne bi učinilo, a u ovom postupku, kao i u postupku posl. br. P-261/18 kao nabavna cijena spominje se vrijednost po kojoj je tužitelj kupio navedeno zemljište i koja je, dakle, bila poznata u trenutku zaključenja Dodatka.

Ovdje sud ukazuje i na tvrdnje svjedoka, posebno svjedoka Vrančića, da je zapravo osnovna svrha navedenog Dodatka bila produljenje roka za ispunjenje obveze ovdje tužitelja, te da su precizirane odredbe osnovnog ugovora koje se tiču nekretnina, infrastrukture i načina kako će se međusobne obveze konačno razriješiti i evidentirati u imovini, odnsono knjigovodstvima stranaka. U prilog tome govori i dopis tužitelja u kojemu sam predlaže zaključenje tog Dodatka navodeći kako mu je potrebno dodatno vrijeme za ispunjenje svojih obveza izgradnje infrastrukture i dovršetka radnji potrebnih za prijenos nekretnina ovdje tuženiku.

Tek u korespondenciji stranaka, dopisu tužitelja, odnosno pozivu na ispunjenje ugovora, spominje se da bi se ta vrijednost, odnosno cijena, trebala odrediti naknadno, ali, pritom, ne postoje isprave ili očitovanja iz kojih bi proizlazilo da je tuženik pristao na takav prijedlog. Ovdje treba istaknuti i da su bitni sastojci ugovora o naplatnom prijenosu nekretnina (stvarno, kupoprodaji) predmet i cijena te da moraju biti točno određeni što u spornom ugovoru i dodatku, očito, nije slučaj. U odnosu na ugovorno utanačenje o nabavnoj cijeni, sud iz svih okolnosti međusobnog odnosa stranaka logičnim prihvaća tvrdnje tuženika koje su potvrdili svjedoci, da se radi o knjigovodstvenoj kategoriji koju treba povezati i sa elaboratom o procjeni vrijednosti izgrađene infrastrukture, te da su stranke postupale na taj način s obzirom da su predmet ovog pravnog odnosa, odnosno njegovu vrijednost, svakako morale evidentirati u svojoj imovini, odnosno knjigovodstvenim evidencijama. Ovo posebno s obzirom da su sve utvrđene vrijednosti iskazane kao procjena.

Niti isprave koje je dostavio tužitelj, ne isključuju takav zaključak. Tako, protivno tvrdnjama tužitelja, sud iz dopisa tuženika od 16. travnja 2010. (list 16 i 17 spisa P-233/14) ne zaključuje da se tuženik obvezao otkupiti sporne nekretnine, a niti platiti stvarnu vrijednost izgrađene infrastrukture preko iznosa dužnog komunalnog doprinosa. Naime u navedenom dopisu tuženik izričito naglašava da je za, do tada izgrađene objekte investitora utvrdio obvezu komunalnog doprinosa od 1.238.338,87 eura/ 9.330.264,22 kune i to na temelju važeće Odluke o komunalnom doprinosu i procjene tog doprinosa koja je sastavni dio ugovora stranaka iz 2004. godine. Veći iznos, kojega u tužbi navodi i tuženik, od cca 2,07 milijuna eura/ 15,6 milijuna kuna, tužitelj spominje tek u kontekstu visine komunalnog

2 2

doprinosa u slučaju kada bi na toj lokaciji bili izgrađeni svi stambeno-poslovni objekti koje je tu bilo moguće izgraditi s obzirom na DPU. Nadalje, i ono šte je u dopisu najvažnije, tuženik tužitelja poziva da mu, radi prijeboja s tužiteljevom obvezom na ime komunalnog doprinosa, dostavi privremenu obračunsku situaciju za izgrađenu komunalnu infrastrukturu do iznosa od 1.238.338,87 eura/ 9.330.264,22 kune i definira rokove prijenosa zemljišta iz ugovora u vlasništvo Grada Zadra bez naknade. Tužitelj je na taj dopis odgovorio tuženiku 26. srpnja 2010. (list 18 i 19 spisa P- 233/14), ali je tuženik ovdje sporne obveze otklonio novim dopisom od 30. srpnja 2010. (list 22 i 23. spisa) ponavljajući svoje ranije navode u kojima izričito otklanja obvezu plaćanja stvarne vrijednosti izgrađene infrastrukture i zemljišta koje treba preuzeti.

Ovdje treba ukazati i na postupanje tužitelja utvrđeno temeljem sadržaj njegovog dopisa tuženiku od 3. veljače 2011. (list 24 i 25 spisa P-233/14) i priloženog Sporazuma o osiguranju kojega je zaključio s društvom Lignum d.o.o 20. siječnja 2012. (list 204 do 206 spisa).

Naime, u predmetom dopisu tužitelj tuženiku dostavlja svoj izračun vrijednosti izgrađene infrastrukture (l.s. 26) te navodi da po stajalištu financijske policije, pretpostavka za pokretanje postupka predaje nekretnina tuženiku jest brisanje založnih prava upisanih u korist OTP banke d.d. Hrvatska, a postupak da bi se vodio prema odredbama čl. 131. Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Napominje i da bi u pogledu naknade pokazao „izrazitu fleksibilnost u pogledu rokova i načina izmirenja“. Istovremeno, međutim, tužitelj je nekretnine koje je od njega trebao preuzeti tuženik, navodno uz naknadu, sporazumom radi osiguranja vraćanja zajma prenio trećoj osobi, povezanom društvu Lignum d.o.o.

Da su obveze tuženika iz spornog pravnog posla onakve kakvima ih definira ovdje tužitelj, ne pokazuje ni izjava gradonačelnika Grada Zadra od 23. prosinca 2011., a na koju se tužitelj višekratno poziva tijekom postupka. Iz navedene izjave (list 28 spisa P-233/14) proizlazi da je na taj način tuženik očitovao svoju volju na otkup dijela čest. zem. 4790/1 i to u površini 3017m2 i čest. zem. 4790/7 površine 105m2 sve k.o. Zadar i to do kraja 2012., ali za potrebe rekonstrukcije Ulice dr. Franje Tuđmana – dionica 3. Sadržaj te izjave logično su pojasnili svjedoci Ana Lovrin, Mirjana Zubčić i posebno detaljno svjedok Vrančić koji je izjavu i potpisao. Imenovani svjedoci navode da se radi o zasebnom pravnom poslu koji nije ni na koji način povezan s ugovorom iz 2004. i njegovim Dodatkom iz 2009., već je to iskazana namjera tuženika na zaključenje neovisnog pravnog posla – kupoprodajnog ugovora za potrebe rekonstrukcije gradske prometnice, s tim da naglašavaju kako te nekretnine nisu u području obuhvata DPU-a na kojemu je tužitelj investitor građevina za koje je nastala obveza plaćanja komunalnog doprinosa.

Pritom treba naglasiti i činjenicu da iz opisa nekretnina u izjavi odnosno njihove identifikacije proizlazi da se ne radi o parcelama koje su predmet spornog ugovora i Dodatka, već da se radi o njihovim dijelovima za koje ne postoje dokazi da bi bili na području investicije tužitelja u odnosu na koju je nastala obveza komunalnog doprinosa, odnosno da ne postoje dokazi koji bi pobijali navode svjedoka da nekretnine, odnosno njihovi dijelovi iz izjave, nisu predmet spornog poslovnog odnosa ovdje parničnih stranaka.

U odnosu na tvrdnju tužitelja o ugovornim obvezama tuženika, treba istaknuti i prigovore tuženika kojima ukazuje na postupanje ovdje tužitelja u poreznom postupku pred Ministarstvom financija, konkretno na navode rješenja nadležnog Ministarstva. Naime, spisu prileže rješenja Ministarstva financija od 29. ožujka 2012. (l.s. 53 do 66) i 11. ožujka 2011. (l.s. 165 do 178). Iz navoda obrazloženja citiranih

2 3

rješenja moguće je utvrditi neke činjenice bitne za ovaj postupak. Naime, u rješenju od 29. ožujka 2012. drugostupanjsko upravno tijelo navodi da je u postupku nadzora tužitelja utvrđeno kako je on vrijednost zemljišta koje je zaračunao kupcima izgrađenih stambenih i poslovnih objekata neosnovano uvećao za vrijednost zemljišta na kojima ti objekti nisu izgrađeni i neće biti isporučeni tim kupcima, već je riječ o zemljištu na kojemu je predviđena izgradnja objekata komunalne infrastrukture koje je zajedno s tim objektima trebalo prenijeti u vlasništvo ovdje tuženiku. Iz sadržaja rješenja Ministarstva financija od 11. ožujka 2011. (stranica 2 obrazloženja) proizlazi da je sam tužitelj u žalbi protiv ranijeg prvostupanjskog upravnog rješenja naveo kako tuženik nema ugovornu obvezu nadoknaditi mu dio troškova nabave zemljišta i izgradnje komunalne infrastrukture, a koju naknadu potražuje u ovom postupku.

Iz naprijed navedenog, sud zaključuje kako tuženik tijekom postupka pravilno upućuje na moguću pobudu tužitelja na sklapanje ovakvog obveznopravnog odnosa, a koja se očituje mogućnošću brže izgradnje infrastrukture po višim standardima što će mu, u konačnici, omogućiti prodaju stanova po višim cijenama. Očito je iz poreznih rješenja da je tužitelj tako i postupao, što je od značaja za analizu odnosa s tuženikom, neovisno o utvrđenju poreznog tijela da za takvo postupanje nije bilo zakonske osnove.

Ono što je, međutim, iz tih upravnih postupaka razvidno jest da je tuženik, dakle i nakon zaključenja Dodatka osnovnom ugovoru 2009., u postupku pred poreznim tijelom iskazao svoje shvaćanje prema kojemu tuženik nije dužan nadoknaditi mu dio troškova nabave zemljišta i izgradnje komunalne infrastrukture. Ovakvi navodi ukazuju na osnovanost tuženikovih tvrdnji u ovom postupku kako prava volja stranaka nije sadržavala njegovu obvezu plaćanja prijenosa zemljišta naznačenog u ugovoru, a niti nadoknade stvarne vrijednosti komunalne infrastrukture.

Da bi tuženik priznao osnovu tužiteljeva zahtjeva, prema shvaćanju suda, ne proizlazi ni iz činjenice da su stranke pregovarale o mogućem mirnom rješenju spora, a niti iz činjenice da je na skupštini vjerovnika punomoćnik ovdje tuženika glasao za davanje suglasnosti na sklapanje nagodbe s tužiteljem. Ovo stoga jer tuženik niti ne spori da su stranke dulje vrijeme, i prije i nakon početka sudskog spora, pokušavale naći mirno rješenje. Tuženik ne spori niti da je pokrenut postupak mirenja pred Hrvatskom gospodarskom komorom, ne spori ni glasanje na skupštini vjerovnika u stečaju tužitelja, ali pravilno utvrđuje da takve radnje, same za sebe, ne predstavljaju nikakvo priznanje. Naime, priznanje neke obveze mora biti izričito, a samo prihvaćanje razgovora o mirnom rješenju spora, to svakako nije. Pritom, nije nevažno ponoviti da je u korespondenciji priloženoj spisu tuženik ustrajno otklanjao obvezu plaćanja stvarne vrijednosti izgrađene infrastrukture preko vrijednosti komunalnog doprinosa, kao i obvezu plaćanja nekretnina naznačenih u ugovoru.

Konačno, a što je vrlo bitno u kontekstu svih okolnosti vezanih uz sporni poslovni odnos stranaka, treba ukazati i na dokumentaciju koju je tuženik priložio uz svoj podnesak od 17. travnja 2023. (l.s. 202 do 218), kao i sadržaj ovosudnog spisa poslovni broj P-261/18. Iz navedene dokumentacije proizlazi da je tužitelj nekretnine iz spornog Dodatka broj 1 ugovoru, odnosno spornog odnosa stranaka, na temelju sporazuma o osiguranju u smislu odredbe čl. 277. st. 4. Ovršnog zakona, u konačnici, prenio u vlasništvo treće osobe, društva Lignum d.o.o. Poličnik. Prema sadržaju ovosudnog spisa posl. br. P-261/18 proizlazi da sada gotovo identičan zahtjev prema ovdje tuženiku, postavlja i to društvo, Lignum d.o.o. Poličnik, temeljeći svoj tužbeni zahtjev prema ovdje tuženiku na bitno istoj osnovi. Iz

2 4

predmetnog spisa, odnosno tužbe društva Lignum d.o.o. jasno proizlazi da to društvo smatrajući se vlasnikom nekretnina iz ugovora ovdje parničnih stranaka, a stečenog u postupku osiguranja prema odredbama Ovršnog zakona, sada traži od ovdje tuženika da mu na ime naknade za nekretnine iz ugovora isplati iznos od cca 2,8 milijuna eura/ 17,2 milijuna kuna, podredno da s njim zaključi kupoprodajni ugovor čiji su predmet nekretnine iz Dodatka ugovoru ovdje parničnih stranaka. Iz sadržaja te tužbe proizlazi da je utuženi iznos temeljen na nabavnoj cijeni koju je prema kupoprodajnom ugovoru kojim je ovdje tužitelj kupio to zemljište od poslovnih banaka, a prije izgradnje objekata na lokaciji TIZ Zadar.

Po shvaćanju suda, za utvrđivanje prave volje stranaka nije od utjecaja što je u navedenom postupku ovdje tuženik protiv društva Lignum d.o.o. podnio protutužbu radi utvrđenja ništetnosti sporazuma o osiguranju. Iz predmetnog je spisa razvidno postojanje volje ovdje tužitelja da prenese nekretnine na treću osobz usprkos činjenici da su one predmet njegove obveze prema ovdje tuženiku I da tako onemogućava ispunjenje te obveze.

Za analizu osnovanosti tužiteljeva tužbenog zahtjeva u ovom postupku, treba ukazati i na tuženikov prigovor neispunjenja ugovora iz čl. 359. ZOO-a/05, a iz dokaznog postupka nesporno proizlazi kako tuženiku nisu predane nekretnine, a onda, očito, niti plaćen komunalni doprinos.

Konačno, sud će istaknuti i navode svjedoka da je ugovorni odnos zasnovan na inicijativu ovdje tužitelja te da je sadržaj Dodatka ugovora prihvaćen na temelju prijedloga investitora, kao i da je na isti način sastavljen i osnovni ugovor, pri čemu ovakve tvrdnje svjedokinje tužitelj nije osporio, ZOO propisuje I da se sporne odredbe ugovora trebaju tumačiti u prilog strane kaja ga nije sastavila.

U odnosu na stvarnu volju stranaka, ističe se i da je u dokaznom postupku saslušan svjedok Anić koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio komercijalni direktor ovdje tuženika. Imenovani svjedok je, međutim, više puta naglasio da nema neposrednih saznanja o tijeku pregovora i načinu zaključenja ugovora, a na pitanja o konkretnim činjenicama, odgovarao je uopćeno, bez preciziranja okolnosti odlučnih za ocjenu tužiteljeva zahtjeva. Sud pritom smatra da je s obzirom na svoj položaj komercijalnog direktora, ali i člana društva tužitelja, mogao i morao imati izravnija saznanja, a na temelju njegova iskaza nije moguće otkloniti prigovore tuženika na tužiteljeve zahtjeve.

Na sve naprijed izneseno treba dodati i nespornu činjenicu da je tuženik jedinica lokalne samouprave i da je njegovo postupanje u konkretnim postupcima regulirano I ograničeno važećim propisima, a kod naplate komunalnog doprinosa u ovom slučaju odredbama ZKG-a i Odlukom o komunalnom doprinosu Grada Zadra, pa da je I na taj način ograničen u određivanju uvjeta za sklapanje ovakvih ugovora. U odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su na snazi Ugovor od 28. listopada 2004. i Dodatak broj 1 od 27. listopada 2009., sud je već istaknuo, kako nema spora da su ti pravni poslovi zaključeni, ali je između stranaka sporno tumačenje njihovih odredbi. Što se tiče samog tužbenog zahtjeva, ovdje tužitelja, tuženik je taj dio osporio, između ostalog spominjući i pravni interes s obzirom da se radi o tužbi iz čl. 187. ZOO.

Međutim, usprkos navodima tuženika, sud smatra da je obvezno pravni odnos stranaka temeljen na ugovor i dodatku prestao, a da se ta činjenica može utvrditi iz konkludentnih radnji stranaka iz kojih se može utvrditi volja svake od njih da navedene pravne poslove otkaže.

Ovo stoga jer je dokaznim postupkom utvrđeno da bi ovdje tužitelj nekretnine koje su predmet spornog odnosa pernio u vlasništvo treće osobe LIGNUM d.o.o. još

2 5

2012., dakle prije podnošenja svih tužbi u ovom postupku. Na taj je način, po mišljenju suda, zapravo iskazao svoju volju za odustankom od ugovora s tuženikom, i bez obzira kako se tumačile njegove odredbe, jer je svoje ispunjenje, zapravo, učinio nemogućim i bez obzira što je naknadno u predmetu poslovni broj P-261/18 tužbom zatražio utvrđenje ništetnosti Sporazuma o osgiranju kojim je prijenos izvršen. Međutim, stav je suda da taj odnos tužitelja i treće osobe nije od utjecaja na ocjenu tužiteljevog stave prema ovdje spornom odnosu s tuženikom. Naime, iz činjenice što je tužitelj jasno iskazao volju za prijenosom nekretnina na treću osobu, čime je onemogućio ispunjenje obveze prema tuženiku, sud zaključuje da je tako zapravo odustao od ugovora s tuženikom, odnosno taj je ugovor otkazao, sve s obzirom na propisane načine prestanka ugovornih obveza, a kako ih određuje ZOO.

S druge pak strane i iz postupka ovdje tuženika proizlazi da je zapravo, izmijenio očekivanja u pogledu ispunjenja ugovornih obveza, odnosno promijenio svoj zahtjev prema tužitelju. Ovo stoga jer je u postupku predstečajne nagodbe nad tužiteljem, kao i u stečajnom postupku prijavio tražbinu s osnove ovdje spornog ugovornog odnosa, ali koja se tražbina ne sastoji u činjenju, već u isplati, odnosno preračunao je vrijednost ispunjenja tužiteljeve ugovorne obveze i zatražio ispunjenje u novčanom iznosu.

Sve izneseno ukazuje na zaključak kako zapravo između stranaka više ne postoji ugovorni odnos na način kako je isti određen spornim ugovorom iz 2004., odnosno dodatkom iz 2009.

Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje da bi tuženik tužitelja oslobodio plaćanja komunalnog doprinosa, uvodno je za istaknuti da je plaćanje komunalnog doprinosa od strane investitora njegova obveza iz čl. 31. st. 3. tada važećeg ZKG-a.

Mogućnost oslobađanja od plaćanja komunalnog doprinosa predviđena je odredbom čl. 23. st. 1. alineja 7. ZKG-a, a odredbom čl. 23. st. 4. propisano je da takvo rješenje donosi nadležno upravno tijelo jedinice lokalne samouprave. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi samo postojanje, odnosno nepostojanje, kakva prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost, kakve isprave.

Dovodeći u međusobnu vezu naprijed citirane odredbe ovih zakona, jasno proizlazi da bi tužitelj u ovom postupku trebao dokazati postojanje tuženikove odluke, odnosno nadležnog upravnog tijela, kojom je odlukom oslobođen plaćanja komunalnog doprinosa. U ovom postupku takva odluka nije priložen u spis, niti je tužitelj dostavio ili predložio druge dokaze kojima bi se navedena sporna činjenica mogla utvrditi.

Upravo suprotno ovakvom zahtjevu i tvrdnjama tužitelja, tijekom postupka je utvrđeno kako su stranke i zaključile ugovor 2004. i Dodatak ugovoru 2009. baš radi plaćanja obveze komunalnog doprinosa. Kako je već ranije rečeno, tada važeći ZKG predviđao je dva načina plaćanja komunalnog doprinosa od strane investitora. Osnovni način obračuna i plaćanja jest upravno rješenje doneseno na temelju tog Zakona i Odluke o komunalnom doprinosu koju je odluku prema tom Zakonu bila dužna donijeti svaka jedinica lokalne samouprave i koja je predstavljala način (formulu) obračuna te naknade koju je Zakon određivao samo okvirno prema m3 građevine, a doprinos se plaćao u novcu. Drugi način plaćanja komunalnog doprinosa predviđen u čl. 33. ZKG-a jest upravo onaj za kojega se odlučio ovdje tužitelj, a prihvatio ga tuženik, i zbog čega je i potpisan ugovor, odnosno njegov Dodatak.

2 6

Temeljem navedene odredbe ZKG-a, investitor je imao ovlaštenje s jedinicom lokalne samouprave zaključiti ugovor koji će zamijeniti prije spomenuto upravno rješenje o komunalnom doprinosu. Tim ugovorom investitor (u konkretnom slučaju, tužitelj) se obvezao sam snositi troškove gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz čl. 22. st. 1. toč. 2. ZKG-a, pri čemu su se ti troškovi priznali u iznos komunalnog doprinosa pod uvjetima utvrđenim pisanim ugovorom s jedinicom lokalne samouprave. Za ovaj spor, to konkretno znači da zaključenje takvog ugovora, a to su nesporno ugovor iz 2004. i Dodatak iz 2009., predstavlja način plaćanja komunalnog doprinosa predviđen Zakonom umjesto plaćanja u novcu. Dakle, protivno tvrdnjama tužitelja i njegovom zahtjevu na utvrđenje, tuženik ga nije oslobodio plaćanja komunalnog doprinosa, već je svojim potpisom ovdje spornih ugovora zapravo dao svoju suglasnost da ovdje tužitelj komunalni doprinos plati izgradnjom komunalne infrastrukture o svom trošku pod uvjetima određenim tim ugovorom umjesto da taj doprinos plati u novcu temeljem upravnog rješenja. Kako je već izneseno u obrazloženju ove presude, u ovom je postupku bila sporna volja stranaka vezano uz ispunjenje ugovora, a svoje je zaključke o tom spornom pitanju sud iznio u dijelu obrazloženja koji se tiče odluke o tužbenim zahtjevima na isplatu. Nije sporna činjenica zaključenja naprijed opisanog ugovora. Dakle, u odnosu na dio tužbe kojim se traži utvrđenje da je tuženik tužitelja oslobodio plaćanja obveze komunalnog doprinosa, zaključak je suda da do takvog oslobađanja od strane tuženika nije došlo te da je tužiteljev zahtjev u tom dijelu neosnovan.

Što se tiče iznosa iz točke IV. izreke tužbenog zahtjeva, a zatraženog u tužbi od 29. listopada 2013., odnosno iznosa od 5.317.793,05 eura/ 40.066.911,77 kuna sud najprije ukazuje da bi bili osnovani navodi tuženika da je nejasna pravna osnova tog dijela zahtjeva.

U tom dijelu, a protivno navodima tuženika, sud je mišljenja da tužitelja nije bio dužan pozivati na uređenje tužbe. Ovo stoga jer navedena tužba sadrži činjenične navode, dokaze i određen tužbeni zahtjev, te se po njoj može postupati, pri čemu se naglašava da sud nije vezan pravnom osnovom zahtjeva. Interes je svake stranke u postupku detaljno i logično izložiti i obrazložiti svoj zahtjev, a svi nedostaci u takvom postupanju mogu ići jedino na štetu stranke koja to nije učinila.

Koliko je razumjeti sadržaj naprijed navedene tužbe, tužitelj i taj dio zahtjeva temelji na ugovoru iz 2004., odnosno Dodatku broj 1 iz 2009., pa je i u tom dijelu sud njegov zahtjev smatra neosnovanim iz istih razloga zbog kojih je odbijen njegov zahtjev iz točke I. izreke presude.

Vezano uz odbijanje tužiteljevih zahtjeva koji se temelje na ugovora i njegovog dodatka, treba kartko naglasiti da od utjecaja na njihovu osnovanost nije niti pozivanje na odredbu čl. 9. ZV-a jer navedena odredba samo regulira pitanje jedinstva nekretnine.

Konačno, niti odredbe tada važećeg Zakona o prostornom uređenju ne predstavljaju uporište za tužiteljeve zahtjeve, niti u dijelu u kojem se on na taj propis poziva (naknada za zemljište).

S obzirom na odbijajuću odluku u odnosu na tužbene zahtjeve tužitelja, sud je u točki V. izreke odbio je njegov zahtjev iz tužbi, a koji se odnosi na nakandu parničnih troškova, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

13. U odnosu na rješenja sadržana u izreci presude za navesti je da je tuženik ranije u predmetu poslovni broj P-234/14 podnio protutužbu radi utvrđenja prava vlasnišva, a koju tužbu je tijekom postupka povukao i kojem se povlačenju

2 7

ovdje tužitelj nije usprotivio, pa je sud odlučio kao u točki I. izreke rješenja primjenom odredbe čl. 193. st. 1. I 2. ZPP-a.

Što se tiče rješenja pod točkom II., a koje je odbačen dio tužbe, sud naglašava da je u tom dijelu sporna procesna legitimacija ovdje tužitelja. Naime, iz ovosudnog rješenja 2 St-794/2016 od 5. ožujka 2019., konkretno obrazloženja tog rješenja, proizlazi da je tražbinu iz rješenja o odbacivanju tužbe tuženik prijavio u stečajnom postupku, da je ta tražbina osporena, ali da je rješenjem stečajnog suca na pokretanje ili nastavak parnice upućen tuženik, a ne tužitelj, sve primjenom odredbi čl. 266. Stečajnog zakona (Narodne novine 71/15, 104/17, 36/22; dalje SZ). Rješenje stečajnog suca o upućivanju na parnicu procesna je pretpostavka za pokretanje postupka radi utvrđenja osnovanosti (zapravo postojanja) sporne tražbine što je ovdje slučaj. Pokrenuti ili nastaviti takvu parnicu aktivno je legitimiran samo onaj tko je pravomoćnim rješenjem u stečajnom postupkom upućen to napraviti. Svi drugi sudionici nisu takvu parnicu ovlašteni voditi, radi čega je tužba podnesena protivno navedenim pravilima nedopuštena.

Ovdje treba dodati da sud zaključuje da je u ovom postupku sporna upravo tražbina osporena u stečajnom postupku i bez obzira što se u potpunosti ne podudaraju iznosi. Međutim, iz navoda stranaka tijekom spora, obrazloženja rješenja stečajnog suca, ali i dokuemtnacije iz postupka sklapanja predstečajne nagodbe proizlazi da se zapravo radi o, po tuženiku, preračunatoj vrijednosti tužiteljeve obveze iz ovdje spornog ugovora, odnosno njegovog dodatka.

14. Odluka o troškovima ovog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a.

Tuženiku koji je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom u ovom postupku trebalo je priznati trošak sudske pristojbe na protutužbu od 663,61 euro/5.000,00 kn, te trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, kako slijedi:

- trošak pristupa na ročište od 21. listopada 2014. u iznosu od 10.000,00 eura/ 75.345,00 kn, prema Tbr. 9. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa), jer se na ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima,

- trošak pristupa na ročište od 10. ožujka 2023. u iznosu od 5.000,00 eura / 37.672,50 kn, prema Tbr. 9. st. 2. Tarife, jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja,

- trošak pristupa na ročište od 8. rujna 2023. u iznosu od 10.000,00 eura/ 75.345,00 kn, prema Tbr. 9. st. 2. Tarife, jer se na ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima,

- trošak pristupa na ročište od 10. listopada 2023. u iznosu od 20.000,00 eura / 150.690,00 kn, prema Tbr. 9. st. 1. Tarife

- trošak pristupa na ročište od 23. studenog 2023. u iznosu od 20.000,00 eura / 150.690,00 kn, prema Tbr. 9. st. 1. Tarife

- trošak sastava obrazloženog podneska od 9. ožujka 2023. u iznosu od 20.000,00 eura / 150.690,00 kn, prema Tbr. 8. st. 1. Tarife,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 17. travnja 2023. u iznosu od 20.000,00 eura / 150.690,00 kn, prema Tbr. 8. st. 1. Tarife, s tim da je sve iznose troškova zastupanja po punomoćniku treba uvećati za PDV. S obzirom na navedeno tuženiku je trebalo dodsuditi naknadu parničnog troška u iznosu od 131.913,50 eura / 993.902,27 kn.

Prilikom odlučivanja o troškovima zastupanja sud je, uz naprijed spomenute, primijenio i odredbe čl. 52. st. 1.-3. i čl. 54. Tarife.

2 8

15. U preostalom dijelu, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška nije osnovan. Ovo stoga jer se odnosi na trošak sastava podneska od 26. siječnja 2015. koji nije sastavljen po punomoćniku iz reda odvjetnika, za trošak sastava podneska od 15. rujna 2023. koji ga sud ne smatra nužnim za vođenje parnice, te na trošak sudske pristojbe i radnji odvjetnika preko iznosa dosuđenih u ročki III. izreke rješenja, a koje je sud cijenio u iznosima obrazloženim u točki 14. obrazloženja presuda.

16. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci,

U Zadru 19. siječnja 2024.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku uz poziv za plaćanje sudske pristojbe od 663,61 euro

- Tuženiku po punomoćniku

- u spis

Broj zapisa: 9-30862-5e3fe

Kontrolni broj: 098aa-98ff3-97dde

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=TOMISLAV JURLINA, L=ZADAR, O=TRGOVAČKI SUD U ZADRU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte