REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-4343/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz S., O.:

…, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv

tuženika R. A. d.d., Z., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. K. & P.

d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. prosinca 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 19. siječnja 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.811,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.495,15 Eura (11.265,22 kn), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, i to na iznos od:

-1,77 EUR od 21.11.2008. godine do isplate,

-4,22 EUR od 22.1.2009. godine do isplate,

-5,98 EUR od 20.2.2009. godine do isplate,

-6,78 EUR od 21.3.2009. godine do isplate,

-4,67 EUR od 23.4.2009. godine do isplate,

-5,10 EUR od 2.5.2009. godine do isplate,

-1,67 EUR od 29.6.2009. godine do isplate,

-1,15 EUR od 26.9.2009. godine do isplate,

-1,03 EUR od 26.10.2009. godine do isplate,

-2,21 EUR od 28.12.2009. godine do isplate,

-4,23 EUR od 25.1.2010. godine do isplate,

-7,11 EUR od 25.2.2010. godine do isplate,

-6,45 EUR od 25.3.2010. godine do isplate,

-10,35 EUR od 29.4.2010. godine do isplate,

-9,61 EUR od 29.4.2010. godine do isplate,

-11,05 EUR od 24.6.2010. godine do isplate,

-23,55 EUR od 24.7.2010. godine do isplate,

-20,97 EUR od 27.8.2010. godine do isplate,

-28,83 EUR od 28.9.2010. godine do isplate,

-26,11 EUR od 25.10.2010. godine do isplate,

-21,75 EUR od 25.11.2010. godine do isplate,

-30,96 EUR od 24.12.2010. godine do isplate,

-42,68 EUR od 24.1.2011. godine do isplate,

-34,38 EUR od 28.2.2011. godine do isplate,

-37,29 EUR od 9.3.2011. godine do isplate,

-33,59 EUR od 27.4.2011. godine do isplate,

-34,26 EUR od 27.5.2011. godine do isplate,

-49,97 EUR od 28.6.2011. godine do isplate,

-51,50 EUR od 26.7.2011. godine do isplate,

-64,50 EUR od 27.8.2011. godine do isplate,

-57,77 EUR od 24.9.2011. godine do isplate,

-50,40 EUR od 25.10.2011. godine do isplate,

-49,37 EUR od 28.11.2011. godine do isplate,

-48,80 EUR od 27.12.2011. godine do isplate,

-52,30 EUR od 24.1.2012. godine do isplate,

-55,35 EUR od 25.2.2012. godine do isplate,

-55,76 EUR od 24.3.2012. godine do isplate,

-53,65 EUR od 28.4.2012. godine do isplate,

-55,07 EUR od 28.5.2012. godine do isplate,

-56,04 EUR od 27.6.2012. godine do isplate,

-54,41 EUR od 27.7.2012. godine do isplate,

-54,84 EUR od 27.8.2012. godine do isplate,

-53,61 EUR od 27.9.2012. godine do isplate,

-50,95 EUR od 26.10.2012. godine do isplate,

-53,78 EUR od 26.11.2012. godine do isplate,

-55,14 EUR od 24.12.2012. godine do isplate,

-54,19 EUR od 3.1.2013. godine do isplate.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.929,63 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 8.prosinca 2021.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je dana 7. 12. 2005. godine tužitelj sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 418-50-3178644, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 18.811,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita da je u čl. 7.Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,50 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP,

prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, da je potvrdio presudu T. u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od

10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti da je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 632/2017- od 14.6.2018. potvrdio presudu T. u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik R. A. d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/03) i to člancima 81.,

82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09)

i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj da je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 11.265,25 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak i nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora to tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.811,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644 od 7.12.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora." Tužitelj potražuje od tuženika iznos od 11.265,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama, ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Poziva se na odredbu čl. 46. i 48. ZPP-a, kao i na odredbu čl. 70. ZPP-a prema kojem stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3178644, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Navodi da bi vezano za navedeno mjesno nadležan mogao biti samo i isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu da nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/2013, od dana

13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga, a to tuženik uredno i opsežno obrazlaže u svom odgovoru na tužbu. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s JB bilježnika N. K., pod brojem OU-1107/05, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužitelja ima i materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbenog zahtjeva tužitelja, već i L. V., kao sudužnik, a iz čega da jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalnopravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora da treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtijeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa vezano za ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu, a koje prema tužitelju predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem više plaćenog potražuje od tuženika iznos od 2.853,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu, te utvrđenje da su te odredbe ništetne.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredit dana 7.prosinca 2005.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 18.811,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,50 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Sudužnik tužitelju u ovom pravnom poslu bila je L. V., za navesti je da je namjena kredita bila kupnja automobila R. od dealera R., davatelj osiguranja po kreditu bio je upravo tužitelj. Ovaj sud je stava da je upravo tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari kao korisnik kredita, iako je sudužnik L. V., korisnik kredita je preuzeo obvezu otplate kredita, tužitelj je to i radio, a okolnost da je član njegovog obiteljskog domaćinstva sudužnik ne dovodi do toga da i sudužnik treba biti stranka ovog postupka jer tužitelj i ne traži utvrđenje da je pravni posao ništetan u potpunosti, nego u onom dijelu koji je za njega i samo za njega kao korisnika kredita proizveo situaciju u kojem je preplatio ono što nije trebao preplatiti, L. V. sa tim nema ništa i ovaj prigovor tuženika nije osnovan.

Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare. Sporan je bio status tužitelj kao potrošača, taj prigovor je otklonjen jer je već u ugovoru o kreditu navedeno da se radi o strogo namjenskom kreditu za kupnju automobila od točno određene autokuće, što je i napravljeno, dakle, tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača i aktivno je legitimiran u ovoj pravnoj stvari kao korisnik kredita.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu podići kredit za kupnju automobila, tuženik da nije njegova matična banka, da je u to vrijeme bio zaposlenik firme S. S., da nije bio vlasnikom trgovačkog društva niti obrta, da je imao potrebu kupnje automobila R. C. u autokući G. u S., da je otišao tamo i da

je od strane te autokuće upućen u banku – kod tuženika, da su mu kazali da ode upravo tamo radi kredita s obzirom da ta autokuća surađuje baš s ovom bankom. Navodi da se nije raspitivao za neke druge mogućnosti i neke druge banke, da je otišao u banku i tamo da mu je ponuđen ovaj kredit u švicarskim francima, da ga je tada jedino zanimalo to što je mjesečna rata bila tada 1.200,00 kn, navodi da ja tada nije znao ni što je valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa, da se nije posebno o tome raspitivao niti ga je to zanimalo. Navodi da nije upozoravan vezano za eventualne probleme sa ovim kreditom, da nije bilo razloga sumnjati u bilo što što se tiče ovog kredita, da je pročitao tekst ugovora, da nije imao nikakvih pitanja i da mu nije ponuđen niti jedan drugi kredit osim ovog, da je on to prihvatio, bio kod javnog bilježnika i tamo da nije bilo neke posebne priče o odredbama ugovora, kroz vrijeme otplate da je došlo do velikog povećanja mjesečne rate na iznos od čak 1.900,00 kn, da je smatrao da uopće nema smisla otići kod tuženika vezano za povećanje rate i da je to uzaludno, a da nije od tuženika dobivao niti bilo kakve obavijesti o povećanju kamatne stope, navodi da je ovaj automobil prodao nakon što je kredit otplatio. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, ponavlja da njega nitko na bilo što nije upozoravao, da se on jednostavno držao samo rate i da ga je jednostavno to zanimalo, a da je bio zadovoljan sa početnom ratom mjesečne obveze i sa kamatom. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao životan i uvjerljiv, poklanja mu vjeru u bitnom jer je uvjerljiv sam po sebi i u relaciji sa ostalim izvedenim dokazima i općepoznatim okolnostima.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3178644 od 7.prosinca 2005.godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc I. L. te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa vezano za ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu, a koje prema tužitelju predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem više plaćenog potražuje od tuženika iznos od 1.495,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga JB u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetna, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09,

79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,50 %.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, ništetna to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,50%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud našao ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HDU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.811,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća trebalo smatrati ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe sud također našao ništetnima.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc I. L. na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 21.lipnja 2023.godine izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista navod vještakinja je utvrdila:

da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: od početne 5,50% na dan isplate kredita, na 6,45% do 30.travnja 2008.goidne, 6,75% do 28.veljače 2009.godine, 7,75% do 30.lipnja 2011.godine, 7,50% do 30.rujna 2011.godine te 6,75% do dana otplate kredita (dakle, jasno je da je kamatna stopa od strane tuženika povećavana čitavo vrijeme otplate kredita od one početne od 5,50%, i to značajno).

Zaključno u svom mišljenju, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza i izrađenog tabličnog prikaza, sudski vještak navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu više platio iznos od 1.495,15 eura (11.265,22 kn po fiksnom tečaju konverzije) od onog koji je trebao plaćati po tečaju CHF na dan isplate kredita i početnoj kamatnoj stopi, tužitelj u skladu sa ovim izračunom i uređuje konačno svoj tužbeni zahtjev te upravo ovaj iznos traži od tuženika, sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, visina potraživanja, po vještaku, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta da iznosi ukupno 1.495,15 eura. Kako tužitelj potražuje konačno postavljenim zahtjevom upravo ovaj iznos preplate, to je sud stava da mu ovaj iznos i pripada, da je zahtjev i u tom dijelu osnovan, dakle, vještvo sudskog vještaka prihvaćeno je kao stručno, logično i uvjerljivo. Tuženiku ne pripada pravo na umanjenje dosuđene preplate za tzv.negativne razlike, za period kada je tečaj CHF bio niži od onog početnog, tužitelj nije podnio protutužbu, nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, takvog zahtjeva tuženika nema, a iz vještva vještaka L. proizlazi da tih tzv. negativnih razlika nakon 2008.godine nije ni bilo, pa sve i da postoji zahtjev tuženika, a ne postoji, za isti bi nastupila zastara potraživanja. Dakle, sud nije ovlašten umanjiti dosuđeno tuženiku za tzv. negativne razlike.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 8.prosinca 2021.godine za isplatu preplaćenog vezano za valutu CHF podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan isplate, što je sud u cijelosti prihvatio. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tuženik je nepošten stjecatelj pa tužitelju kamate na više plaćene iznose pripadaju od dana stjecanja odnosno plaćanja istih tuženiku.

Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, za navesti je da to zaista proizlazi iz odredbe čl.12. Ugovora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja u S., u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Iz samog Ugovora razvidno je da je isti zaključen u podružnici tuženika u S. i solemniziran kod JB u S.. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je

odbijen od strane suda, odnosno odlučeno je kao u tč.I. izreke ovog rješenja.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 17.travnja 2023.godine i 4.rujna 2023.godine, zastupanja na ročištima održanim dana 3.svibnja 2023.godine, 22.rujna 2023.godine i 8.prosinca 2023.godine, sve po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 1.200,00 eura; 25% PDV-a u iznosu od 300,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura, trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 26,54 eura i sudske pristojbe presude u iznosu od 53,09 eura, što konačno zbrojeno daje iznos od 1.929,63 eura, koliko je tuženik na ime naknade parničnog troška obvezan isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 19. siječnja 2024. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika