Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-4426/2020-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženice PN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi isplate stečenog bez osnove, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6238/2018 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužiteljice, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6238/2018 od 28. listopada 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženici naloži vratiti tužiteljici iznos od 33.520,88 eur / 252.563,05 kn[1] sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženica nadoknadi troškove postupka.

2. Protiv presude žalbu podnosi tužiteljica Republika Hrvatska pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te tužbeni zahtjev prihvati uz naknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženici za povrat iznosa isplaćene razlike plaće stečene bez osnova donosno na osnovi koja je kasnije otpala. Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je nakon izvršenog plaćanja tuženici, revizijskim rješenjem ukinuta presuda po kojoj je izvršeno plaćanje i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a pravna osnova zahtjeva je članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO). Tome zahtjevu tuženica je suprotstavila prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolom broj 1 uz Konvenciju („Narodne novine“ - „Međunarodni ugovoriˮ broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija), te se pozvala na pravna stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje ESLJP) u pogledu Konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva.

6. U provedenom postupku je utvrđeno:

- presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19801/2004 od 8. lipnja 2009., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3199/2009 od 14. rujna 2010. ovdje tužiteljici Republici Hrvatskoj je kao poslodavcu naloženo isplatiti ovdje tuženici kao radnici na ime razlike plaće iznos od 12.592,05 eur / 94.874,80 kn[1] bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

- u ovršnom postupku pred istim prvostupanjskim sudom poslovni broj Ovrpl-7830/2010 ovdje tuženica kao ovrhovoditeljica je prisilno naplatila temeljem citirane pravomoćne ovršne isprave, na teret ovdje tužiteljice kao ovršenice, iznos od 21.998,87 eur / 165.750,47 kn[1] (glavnica, kamate, troškovi),

- rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1431/2011 od 21. rujna 2016. prihvaćena je revizija ovdje tužiteljice te su citirane nižestupanjske presude ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- u ponovljenom postupku presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3033/2016 od 27. srpnja 2018., tužbeni ovdje tuženice u cijelosti je odbijen,

- uvidom u aplikaciji e-spisa može se utvrditi da je citirana presuda donesena u ponovljenom postupku, u dijelu koji se odnosi na ovdje tuženicu, preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-216/2019 od 10. studenog 2020. te je ovdje tuženici pravomoćno dosuđen iznos razlike plaće od 11.160,57 eur / 84.089,32 kn[1] bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, protiv koje drugostupanjske odluke nije izjavljen izvanredni pravni lijek.

7. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio kako je pravni osnov temeljem kojeg je izvršena uplata utuženog iznosa otpao donošenjem revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1431/2011 od 21. rujna 2016, te da bi tuženica bila u obvezi tužiteljici vratiti utuženi iznos primjenom odredbi članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a i članka 1117. stavak 2. ZOO-a.

8. Međutim, prvostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove utemeljen na članku 1111. stavak 3. ZOO-a, suprotan članku 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju koji određuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

8.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da plaća i dodaci na plaću koji su tuženici kao radnici pravomoćno dosuđeni u radnom sporu i bili predmet sporne naplate u ovršnom postupku, predstavljaju imovinu tuženice. Posebno uzima u obzir da tuženica nije ničim doprinijela da presuda temeljem koje je stekla pravo na isplatu razlike plaće i dodataka bude kasnije izmijenjena putem izvanrednog pravnog lijeka, da se radi o primanjima po osnovi rada, koje je tužiteljica primila u ovršnom postupku, da povrat potražuje Republika Hrvatska kao poslodavac u odnosu na tuženicu kod koje je postojalo legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

8.2. Pritom se sud prvog stupnja pozvao na utvrđenja i stajališta ESLJP-a u predmetima Solomun protiv Hrvatske zahtjev broj 697/11 od 2. travnja 2015. i Čakarević protiv Hrvatske zahtjev broj 48921/13 od 26. travnja 2018., u kojim predmetima su odluke bile vezane uz radni odnos odnosno zapošljavanje podnositelja koji su već primili određene novčane iznose, da podnositelji nisu doprinijeli tomu da pravni akti koji su doneseni u njihovu korist (i izvršeni) budu nepravilni, radi čega da se trebaju moći osloniti na takve konačne odnosno pravomoćne akte donesene u njihovu korist te imati legitimna očekivanja da takvi akti ne budu mijenjani retroaktivno, pri čemu se legitimno očekivanje temelji na razumno opravdanom povjerenju u pravni akt koje je imalo valjanu pravnu osnovu i odnosio se na vlasnička prava. U pogledu predmeta Uzelac i Đekić protiv Hrvatske zahtjevi broj 6161/13 i broj 57863/14, koje prvostupanjski sud također ima u vidu, ESLJP zauzima stav da su presude građanskih sudova kojima je podnositeljicama naloženo da vrate uplate mirovina koje su primile, zajedno s obračunatim kamatama nedvojbeno predstavljale miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje njihova vlasništva, kako je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

9. Slijedom svega, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev dok o naknadi troškova postupka ne odlučuje jer tuženica, koja je uspjela u postupku, takav zahtjev nije postavila.

10. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužiteljice, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

11. Međutim, činjenično stanje nije dovoljno i potpuno utvrđeno da bi za sada opravdalo zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. Prema stajalištu ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je u konkretnom slučaju pravni osnov temeljem kojeg je izvršena naplata utuženog iznosa otpao donošenjem revizijske odluke te da bi tuženica bila u obvezi tužiteljici vratiti utuženi iznos primjenom članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a i članka 1117. stavak 2. ZOO-a. Naime, donošenjem odluke najvišeg suda kojom su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda te predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ukinute su i sve posljedice koje je pravomoćna sudska odluka proizvela. Pritom nije odlučno da se nakon što je otpala osnova stjecanja i dalje vodi postupak s tim u vezi niti ta okolnost može biti razlog za zadržavanje tuđe imovine bez pravne osnove (pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-109/2019 od 23. siječnja 2019. i Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023.).

12.1. U odredbi članka 1111. stavak 3. ZOO-a određeno je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Upravo se u ovoj pravnoj stvari radi o osnovi koja je kasnije otpala čime je nastao predmetni izvanugovorni odnos. Nije od značaja je li isplata po ranije postojećoj osnovi, koja je sad otpala osnova, učinjena dobrovoljno ili u postupku prisilne ovrhe. Opseg vraćanja definiran je u članku 1115. ZOO-a na način da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a prema odredbi članka 1117. stavak 2. ZOO-a stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten, što sve sud prvog stupnja pravilno akceptira.

13. S obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži povrat iznosa od 33.520,88 eur / 252.563,05 kn[1] , dakle, novčanog iznosa većeg od onog kojeg je tuženica naplatila u ovršnom postupku, za pretpostaviti je da utuženi iznos uz neto iznos plaće obuhvaća ujedno i pripadajuće doprinose, poreze i prireze. Sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH iz presude broj Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023. (ujedno odjelna sjednica Vrhovnog suda RH od 27. veljače 2023.) u situaciji kada je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

13.1. Stoga, u spomenutom dijelu bruto iznosa plaće (porezi, prirezi i doprinosi) tužbeni zahtjev svakako ne bi bio osnovan. Međutim, sud prvog stupnja se nije bavio pitanjem sastava novčanog iznosa koji je utužen niti raspravljanjem činjenica vezanih za visinu iznosa kojeg je tuženica doista primila, stoga nije bio uvjeta da se barem djelomično potvrdi odbijajuća prvostupanjska presuda. O tome treba voditi računa u nastavku postupka.

14. Nadalje, u svezi zaključka o neosnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva, ovome sudu je prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da se u parničnom postupku kao što je konkretan, zahtjevu države kao tužiteljice za povrat stečenog bez osnova može suprotstaviti prigovor tuženice kao radnika o povredi konvencijskog i ustavnog prava na mirno uživanje vlasništva (pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-811/2020 od 21. studenog 2023.).

14.1. U svezi s time ovome sudu je prihvatljiva i primjenjivost stajališta ESLJP-a izraženih u odlukama na koje se poziva prvostupanjski sud a u kojima je utvrđeno da, iako su postupci zakonito vođeni te su odluke donesene sukladno važećim zakonima, ipak je nalaganje pojedincima vraćanje primljenog bez osnova predstavljalo miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju a povrat isplata predstavljao bi prekomjeran teret na strani podnositelja, čime je došlo do povrede prava pojedinca na mirno uživanje vlasništva.

15. Dakle, u situaciji kada se podnositelj prigovora zaštite prava na mirno uživanje prava vlasništva poziva na članak 1. Protokola 1 Konvencije kako bi zaštitio stečenu imovinu kao vlasništvo, sud o takvom prigovoru mora odlučiti primjenom testa razmjernosti koji se provodi pomoću tri pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. Negativan odgovor na bilo koje od ovih pitanja bi značio da je nalaganje povrata stečene imovine protivno Konvenciji.

15.1. U svezi navedenog testa razmjernosti sud prvog stupnja ne daje cjelovit odgovor. Djelomično i parcijalno sud iznosi pojedine utvrđene činjenice, koje i ovaj sud smatra relevantnim - da plaća i dodaci na plaću pravomoćno dosuđeni i isplaćeni tuženici u radnom sporu predstavljaju imovinu tuženice, da tuženica nije ničim doprinijela da presuda temeljem koje je stekla pravo na isplatu razlike plaće i dodataka bude kasnije izmijenjena putem izvanrednog pravnog lijeka, da se radi o primanjima po osnovi rada, da povrat potražuje Republika Hrvatska kao ekonomski jaka strana i poslodavac u odnosu na tuženicu kod koje je postojalo legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo jer se kao savjesni korisnik mogla razumno osloniti na naplaćeni iznos plaće kao na iznos koji joj zakonito pripada u svezi obavljenog rada, dosuđenog pravomoćnom sudskom odlukom, uvažavajući višegodišnje vrijeme u kojem je naplaćeni iznos plaća bio tuženici na korištenju.

15.2. Iz odluka ESLJP-a, a vezano uz institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo te predstavlja li vraćanje stečenog bez osnova prekomjeran teret za podnositelja.

15.3. Može se zaključiti da prvostupanjski sud utvrđuje da je ukidanjem presude povodom izvanrednog pravnog lijeka i nalaganjem povrata neosnovno stečenog došlo do miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženice koje je utemeljeno na zakonskim propisima Republike Hrvatske i usmjereno na postizanje legitimnog cilja zaštite pravnog poretka.

15.4. Međutim, ujedno se ne daje odgovor na pitanje je li takvo miješanje u okolnostima konkretnog slučaja nužno u demokratskom društvu te predstavlja li povrat stečenog bez osnova, koji se treba vratiti u državni proračun, prekomjeran teret na strani tuženice. Naime, u tome dijelu je izostalo utvrđivanje relevantnih specifičnih činjenica koje treba individualizirati ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja, vezanih za životnu, obiteljsku, ekonomsku, egzistencijalnu, socijalnu, radnopravnu i zdravstvenu situaciju tuženice te moguće posljedice na utvrđene životne i ekonomske okolnosti tuženice u slučaju nalaganja povrata utuženog iznosa, koje bi činjenice u nastavku trebalo utvrditi.

15.5. Osim toga, trebalo bi raspraviti i pitanje je li u međuvremenu tuženica naplatila i u kojem iznosu pripadajuće razlike plaće pravomoćno dosuđene po istom osnovu u ponovljenom postupku poslovni broj Pr-3033/2016 nakon ukidne odluke Vrhovnog suda RH. Ova bi činjenica mogla biti od utjecaja na ocjenjivanje ekonomskog i socijalnog statusa tuženice te odgovora na pitanje bi li povrat neosnovano stečenog iznosa predstavljao za tužiteljicu prekomjeran teret. U protivno bi moglo doći do dvostruke naplate (jednom po osnovi koja je naknadno otpala, drugi puta po novoj ovršnoj ispravi), što svakako nije cilj predložene konvencijske zaštite.

16. Radi navedenog, pobijanu presudu je valjalo ukinuti, kako bi sud prvog stupnja u nastavku postupka, a radi odgovora na pitanje uživa li u ovom slučaju tuženica konvencijsku zaštitu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, raspravio relevantne činjenice na koje mu je ukazao ovaj sud te dao razloge za svoja utvrđenja i zaključke.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu članka 370. ZPP-a.

U Rijeci, 18. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković