REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 7 P-53/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu tog suda Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., , OIB …, B. M. iz S., , OIB … i M. M. iz D. S., , OIB …, sve zastupa punomoćnica N. L., odvjetnica u D. S., protiv tuženika R. M. S. e., A., P., , OIB …, kojeg zastupaju punomoćnik N. R. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. & R. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. prosinca 2023. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 18. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

“1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu – broj računa … kojim tuženik kao zajmodavac pozajmljuje tužiteljima kao zajmoprimcima iznos od 70.000,00 eura na rok od 15 godina uz efektivnu kamatnu stopu od 8,7 % godišnje.

2. Utvrđuje se ništetnim javnobilježnički akt od 10. srpnja 2009. broj OU- 554/09 solemniziran po javnom bilježniku B. J. iz Z.

3. Nalaže se tuženiku trpljenje brisanja upisane hipoteke u korist tuženika na nekretnini upisanoj u zk.ul. br. 175 k.o. S. K. i to k.č.br. 297, u naravi Glavna ulica površine 1065 m , oranica Glavna ulica površine 1065 m , dvorište Glavna ulica površine 500 m i k.č.br. 116 zgr. Glavna ulica površine 186 m u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.”

II Nalaže se tužiteljima I. M. iz S., , OIB …, B. M. iz S., , OIB … i M. M. iz D. S., , OIB … da tuženiku R. M. S. e., A., P., , OIB … namire parnični trošak u iznosu od 750,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 2. veljače 2021. podnijeli tužbu u kojoj navode da su s tuženikom R. S. S.-J.-W. e. kao zajmodavcem zaključili ugovor o jednokratnom kreditu – broj računa … za iznos od 70.000,00 eura s rokom vraćanja od 15 godina uz efektivnu kamatnu stopu od 8,7 % godišnje. Navode da je kao datum zaključenja na ugovoru naveden 2. srpnja 2009. iako je ugovor potpisan 10. srpnja 2009. u Z. kad je potpisan i javnobilježnički akt broj OU-554/09 kojeg je solemnizirao javni bilježnik B. J. iz Z. Namjena kredita je bila adaptacija stambene kuće, a kao osiguranje povrata kredita ugovoreno je založno pravo na nekretnini upisanoj u zk. ul. 175 k.o. S. K. u vlasništvu tužitelja I. M. o čemu je sastavljeno očitovanje broj OU-554/09. Tužitelji u tužbi tvrde da su ugovor o kreditu i očitovanje ništetni u smislu čl. 314 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) i čl. 33 st. 2 i 3 Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 – dalje: ZJB), da su potpisani u Republici H., da je ugovorena mjesna nadležnost suda u H. i da je tuženik kao zadruga s ograničenom poslovnom odgovornošću obavljao bankarske poslove tj. potrošačko kreditiranje na području Republike H. iako nije osnovao podružnicu u H. niti je zatražio od H. n. b. odobrenje za obavljanje djelatnosti bankarskih poslova u Republici H. što je prema Zakonu o bankama morao imati. Dodaju i da je predmetni ugovor o kreditu ništetan prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) jer vjerovnik tj. kreditni posrednik nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju i da je prema tom zakonu sud u Republici H. nadležan za rješavanje pitanja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu. Navode i da je prema Zakonu o ništetnosti ugovora o kreditima (NN 72/17) za ocjenu ništetnosti isključivo mjerodavno pravo Republike H. Tužitelji ističu i da je uslijed ništetnosti ugovora kreditu ništetan i javnobilježnički akt – očitovanje o osiguranju novčane tražbine kao i upis založnog prava u zemljišne knjige. Tvrde i da je ugovor o kreditu ništetan i zato što je napisan na lošem hrvatskom jeziku i zbog toga nerazumljiv prosječnom potrošaču, zatim da su kamate ugovorene kao promjenjive, no način njene promjene je tužiteljima potpuno nerazumljiv, da je stopa zatezne kamate ugovorena u stopi od 5 % što je protivno hrvatskom pravu i da je ugovorena i plaćena jednokratna nagrada, a odredba o toj nagradi je ništetna.

2. Svojim tužbenim zahtjevom traže da se utvrdi ništetnost ugovora o kreditu i javnobilježničkog akta i da se tuženiku naloži da trpi upis brisanja hipoteke koja je u njegovu korist upisana na nekretnini upisanoj u zk. ul. 175 k.o. S. K. uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Potražuju i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Potvrđuje da su stranke sklopili predmetni ugovor o kreditu i da je potraživanje iz tog ugovora osigurano na temelju javnobilježničkog akta – očitovanje broj OU-554/09 od 10. srpnja 2009. založnim pravom upisanim na nekretnini upisanoj u zk. ul. 175 k.o. S. K. Osporava da bi ugovor o kreditu i očitovanju bili ništetni iz ikojeg razloga i dodaje da se propisi na koje se tužitelji pozivaju ne mogu primijeniti jer se radi o propisima hrvatskog materijalnog prava, nisu ni ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, a tuženik nije pružao bankarske usluge na području Republike H. Ističe da je za ugovor o kreditu mjerodavno austrijsko materijalno pravo kojeg su stranke kao takvo ugovorile u Općim uvjetima poslovanja tuženika i dodaje da bi to pravo bilo mjerodavno i da ga nisu takvim ugovorile jer prema čl. 20 Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja (NN 53/91, 88/01, 101/17) u slučaju kad stranke nisu odabrale mjerodavno pravo, tada je mjerodavno pravo države one ugovorne strane koja izvršava karakterističnu činidbu, a to je u ugovoru o zajmu zajmodavac tj. tuženik. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu sastavljen i zaključen u Republici A. u skladu s čl. 879 Austrijskog građanskog zakonika te da tuženik nikad nije usluge odobravanja kredita pružao na području Republike H., već isključivo na području Republike A. gdje je registriran kao financijska institucija. Osporava tvrdnju tužitelja da bi ugovor o kreditu bio potpisan u H. jer je taj ugovor zaključen u sjedištu tuženika u mjestu S. S. i. R. kako je to i navedeno u tekstu ugovora kojeg su tužitelji potpisali upravo ispod naznake dana i mjesta sklapanja ugovora o kreditu. Sve da je i točna tvrdnja tužitelja da su ugovor o kreditu potpisali u H. i tada bi se smatralo da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem tuženik ima svoje sjedište u vrijeme davanja ponude za kredit prema čl. 252 ZOO-a. Dodaje da mu nije bila potrebno nikakvo odobrenje institucija u Republici H. da tužiteljima kao primateljima kredita iz inozemstva odobri i isplati kredit i da se za taj kredit zasnuje založno pravo na nekretnini koja se nalazi u H.

4. Tuženik navodi i da se na predmetni ugovor o kreditu ne može primjenjivati Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) jer je mjerodavno austrijsko pravo, jer tuženik nije vjerovnik u smislu tog zakona i jer se taj zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. ne može retroaktivno primjenjivati na ugovore koji su sklopljeni prije njegovog stupanja na snagu. U odnosu na tvrdnje tužitelja o tome da je ugovor o kreditu pisan na lošem hrvatskom jeziku i da su odredbe o kamatama protivne hrvatskom materijalnom pravu tuženik ponavlja da je za ugovor mjerodavno austrijsko materijalno pravo pa su i jezik ugovora i kamatna stopa uređeni odredbama austrijskih propisa. S obzirom na to da su tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovora o kreditu i javnobilježničkog akta neutemeljene, neosnovan je i zahtjev tužitelja za brisanje založnog prava. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška.

5. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelji su u podnesku od 10. siječnja 2022. dodali da je prema čl. 5 tzv. Rimske konvencije mjerodavno nacionalno pravo prema mjestu potrošača bez obzira na to gdje su ugovori sklopljeni. Tvrde i da je tužitelje dočekao gotov ugovor o kreditu i da nije bilo mogućnosti pregovora o niti jednoj odredbi zbog čega je ugovor o kreditu ništetan te da je tuženik tužiteljima dao kredit bez da je temeljito ispitao njihovu solventnost i smatraju da je tuženik sklapanjem ovog ugovora grubo povrijedio načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3 ZOO-a), savjesnosti i poštenja (čl. 4 ZOO-a), zabrane zloporabe prava (čl. 6 ZOO-a), jednake vrijednosti činidbi (čl. 7 ZOO-a) i zabrane prouzročenja štete (čl. 9 ZOO) kao i da su ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u iznosu od 2.100,00 eura i o troškovima u iznosu od 560,00 eura. Dodaju i da je odredba o kamatama bitna odredba ugovora i da ugovor bez nje ne može opstati jer je ništetan. Ističu i da ih je tuženik protivno ugovornim odredbama dodatno opteretio obvezom zaključenja raznih polica osiguranja.

6. U tijeku postupku prvotni tuženik R. S. S.-J.-W. e. pripojen je društvu preuzimatelju R. M. S. e. pa je rješenjem ovog suda poslovni broj P-53/2021-16 od 24. siječnja 2023. utvrđen prekid postupka zbog prestanka postojanja prvotnog tuženika i nastavljen je postupak s R. M. S. e. kao pravnim sljednikom ranijeg tuženika.

7. Sud je pročitao isprave u spisu i to: Opće uvjete poslovanja tuženika (str. 20- 28), izvadak s povijesnim podacima iz knjige tvrtki (str. 38-49), listu koncesija (str. 64), dopise HNB-a (str. 67, 68, 80, 81), dopise (str. 92, 93, 100, 101), izvod iz sudskog registra (str. 112-118, 125-126), očitovanje broj OU-554/09 (str. 178-181), ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … s prilozima (str. 182-204) i izvršen je uvid u ovršni spis ovog suda poslovni broj Ovr-591/2020.

8. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja, direktora tuženika i javnog bilježnika B. J. i I. K. jer to nije bilo odlučno za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom sporu. Nije izvršen ni uvid u putovnicu tužiteljice B. M. niti je provedeno financijsko vještačenje i nije pribavljan promet po kreditu jer se radilo o nepodesnim dokazima u ovom sporu.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelji I., B. i M. M. kao zajmoprimci s pravnim prednikom tuženika kao zajmodavcem zaključili ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … (str. 10-13 spisa Ovr-591/2020) kojim je tuženik tužiteljima pozajmio iznos od 70.000,00 eura. Ovaj ugovor je sklopljen u A. jer je na njemu navedeno da je zaključen u S. S. i. R. (S. S. i. R.) i kao datum sklapanja naveden je 2. srpnja 2009., a ispod naznake mjesta i datuma sklapanja nalaze se potpisi sva tri tužitelja i dva direktora tuženika. S obzirom na to da je sud činjenice gdje je i kad sklopljen predmetni ugovor o kreditu utvrdio na temelju isprave u spisu, nije bilo potrebno o tome saslušavati stranke. Ovo utvrđenje suda je u skladu i s čl. 252 st. 2 ZOO-a prema kojem se smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude, a to je u Republici A. tako da sve da je i točan navod tužitelja da su ugovor o kreditu potpisali u H., i tada bi mjesto sklapanja ugovora bilo u A.

11. Nije sporno ni da tuženik nije imao odobrenje HNB-a za obavljanje svoje djelatnosti u Republici H., no to nema nikakvog utjecaja na ovaj spor jer predmetni ugovor o kreditu nije ni sklopljen u Republici H., već je sklopljen u Republici A. gdje je pravni prednik tuženika bio registriran kao društvo za stjecanje zarade i gospodarsko društvo što proizlazi iz izvoda iz knjige tvrtki (str. 38-49) i za takvo poslovanje nije mu ni potrebno odobrenje HNB-a.

12. Ovdje valja navesti da kad bi predmetni ugovor o kreditu i bio sklopljen u Republici H., on ni tada ne bi bio ništetan jer takva posljedica za ugovore o kreditima koje su sklopile bankarske institucije koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga nije bila propisana odredbama Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06, 117/08, 74/09 – dalje: ZB) i Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13, 159/13 – dalje: ZKI) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja tih ugovora. Takva posljedica je propisana tek Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu, a taj zakon je stupio na snagu 30. rujna 2015. odnosno više od 6 godina nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tim da nije propisana retroaktivna primjena odredbi ovog zakona tako da se ne primjenjuju na predmetni ugovor. Pozivanje na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici H. s neovlaštenim vjerovnikom (NN 72/17, 132/20) također nije moguće jer je taj zakon ukinut Odlukom Ustavnog suda Republike H. broj: U-I-3678/2017 i dr. od 3. studenoga 2020. (NN 132/20).

13. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da su kao sadržaj ugovora navedeni: predmet kredita i uvjeti, ostali kreditni uvjeti i opći uvjeti poslovanja. Uvidom u Opće uvjete poslovanja (str. 20-28) utvrđeno je da je u točki F.2 ugovoreno kao mjerodavno austrijsko pravo. S obzirom na to da su stranke ugovorile primjenu austrijskog prava, ne primjenjuju se odredbe Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorena za potpisivanje u R. 19. lipnja 1980. (80/934/EEZ) (Službeni list Europske unije L 266) jer se prema čl. 3 te Konvencije na ugovor primjenjuje pravo koje su izabrale ugovorne strane, a tek ako stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo primjenjuju se odredbe te Konvencije. Budući da su stranke ugovorile kao mjerodavno austrijsko pravo, valjanost odnosno ništetnost ugovora o kreditu ne može se prosuđivati primjenom hrvatskih propisa na koje se tužitelji pozivaju u tužbi i u kasnijem podnesku, a tužitelji nigdje ne navode da bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan prema austrijskom pravu niti navode prema kojem bi konkretnom austrijskom propisu on bio ništetan. Navod tužitelja da bi ugovor bio sastavljen na lošem hrvatskom također ne utječe na valjanost ugovora jer se radi o ugovoru koji je sklopljen u A. s austrijskom pravnom osobom i hrvatski jezik nije glavni jezik ugovora. Je li prednik tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu provjerio solventnost tužitelja ne utječe na valjanost ugovora već se radi o pitanju hoće li tuženik kao kreditor moći naplatiti svoje potraživanje prema tužiteljima kojima je dao kredit i tuženikovo postupanje prilikom provjere kreditne sposobnosti samo može ići njemu na štetu, a ne tužiteljima.

14. Uvidom u Očitovanje kojeg je sastavila L. L., javnobilježnički prisjednik kod javnog bilježnika B. J. iz Z. pod brojem OU-554/09 od 10. srpnja 2009. (str. 6-9 spisa Ovr-591/2020) utvrđeno je da je ono sastavljeno u nazočnosti I., B. i M. M. i svi su oni potpisali ovaj javnobilježnički akt jer je uz njihova imena u otpravku navedeno “v.r.” kao uobičajena oznaka u pravnom prometu da je izvornik isprave vlastoručno potpisan. U točki I. Očitovanja utvrđeno je da je tuženik kao vjerovnik odobrio tužiteljima I., B. i M. M. kao zajmoprimcima kredit u iznosu od 70.000,00 eura s pripadajućim kamatama, troškovima, glavnim i sporednim obvezama na temelju ugovora o jednokratnom kreditu broj računa 547.323 od 2. srpnja 2009. i navedeno je u kojem se roku taj kredit otplaćuje. U točki II. Očitovanja I. M. je dozvolio da se bez ikakvog daljnjeg pitanja i privole na nekretninama upisanim u zk. ul. 175 k.o. S. K. upiše pravo zaloga radi osiguranja potraživanja prema zajmoprimateljima u iznosu od 70.000,00 eura s pripadajućim kamatama i troškovima u korist tuženika kao vjerovnika na temelju predmetnog ugovora o kreditu, a u točki III. Očitovanja I. M. je kao založni dužnik ovlastio vjerovnika da na temelju njega može tražiti neposrednu ovrhu na nekretninama opisanim u točki II. Očitovanja radi naplate osiguranog potraživanja po njegovom dospijeću, dok su u točki V. Očitovanja I., B. i M. M. dali dozvolu da se radi namirenja iste tražbine može provesti ovrha na cijeloj njihovoj drugoj imovini. U točki VI. Očitovanja definirano je kad nastupa dospjelost cjelokupne tražbine.

15. Citirane odredbe Očitovanja broj OU-554/09 od 10. srpnja 2009. su u cijelosti u skladu s čl. 54 ZJB-a pa taj akt predstavlja ovršnu ispravu. Naime, u točki I. očitovanja utvrđena je obveza tužitelja I., B. i M. M. kao zajmoprimaca, a u točkama III. i V. tužitelji su dali izjave kojima dozvoljavaju tuženiku kao vjerovniku da na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti ovrhu što je predviđeno u čl. 54 st. 1 ZJB-a.

16. U čl. 54 st. 2 ZJB-a je propisano da se na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo može neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu, a to izričito priznanje je sadržano u točki II očitovanja. Prema čl. 54 st. 3 ZJB-a predviđeno je da se na temelju javnobilježničkog akta, na temelju kojega je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnini, može neposredno tražiti ovrhu na toj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja, nakon njegove dospjelosti, ako je dužnik na to u tom aktu izričito pristao, a takav je pristanak sadržan u točki III. očitovanja.

17. Očitovanje broj OU-554/09 je jednostrani pravni akt jer sadrži samo izjave volje zajmoprimaca iz ugovora o kreditu. Potpisom očitovanja tužitelji su potvrdili da taj akt odgovara njihovoj pravoj volji i da su u cijelosti suglasni s njegovim odredbama i njime je tužitelj I. M. dobrovoljno opteretio nekretnine u svom vlasništvu založnim pravom.

18. Neosnovana je tvrdnja tužitelja da bi predmetno očitovanje bilo ništetno u smislu čl. 33 st. 2 i 3 ZJB-a jer je u čl. 33 st. 2 ZJB-a propisano da javni bilježnik nije zastupnik stranke, već njezin nepristrani povjerenik dok je u čl. 33 st. 3 ZJB-a propisano da je javni bilježnik dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja. Naime, sud je utvrdio da je predmetno očitovanje sastavljeno u skladu s odredbama ZJB-a, a tužitelji ničim nisu doveli u sumnju zakonitost postupanja javnog bilježnika, odnosno javnobilježničkog prisjednika prilikom sastavljanja tog javnobilježničkog akta.

19. Slijedom svega navedenog, kako nije utvrđeno da bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan i jer je utvrđeno da je očitovanje sastavljeno u skladu s odredbama ZJB-a i da predstavlja javnobilježničku ispravu koja je ujedno i ovršna isprava, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelji traže da se utvrdi ništetnost ugovora o kreditu i očitovanja.

20. Budući da je na temelju očitovanja, kao valjane pravne osnove, u skladu s čl. 54 st. 2 ZJB-a na nekretninama upisanim u zk. ul. 175 k.o. S. K. zakonito zasnovano založno pravo (hipoteka) u korist tuženika, tužbeni zahtjev je kao neosnovan odbijen i u dijelu u kojem tužitelji traže da se tuženiku naloži trpljenje brisanja upisane hipoteke i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog prava.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP) i tuženikov trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 6. prosinca 2023., a sastoji se od nagrade za zastupanje koja je obračunata s obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.327,23 eura. Njegov trošak se sastoji od nagrade za sastav odgovora na tužbu 200,00 eura prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (138/23 – dalje: OT) i za zastupanje na dva ročišta 11. siječnja 2022. i 6. prosinca 2023. po 200,00 eura prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 600,00 eura. Tom iznosu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 150,00 eura tako da ukupni parnični trošak tuženika iznosi 750,00 eura pa je tužiteljima u točki II izreke presude naloženo da tuženiku plate parnični trošak u tom iznosu.

22. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe po odluci suda jer nije naveo ni o kojoj se pristojbi radi ni koliko bi iznosila pa njegov zahtjev u tom dijelu nije određen u smislu čl. 164 st. 2 ZPP-a.

23. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sesvetama 18. siječnja 2024.

Sudac

Martina Ivanković, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica N. L.

2. odvjetnik N. R.