REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: 4 Us I-1245/2023-8

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja K. B., B., Republika Srbija, OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., OIB:…, radi isplate mirovine, 18. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140- 02/23-03/03900838558, URBROJ: 341-99-06/2-23-3588 od 20. srpnja 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. KLASA: UP/I 140-02/23-03/03900838558, URBROJ: 341-12-06/2-23-30224 od 27. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/23- 03/03900838558, URBROJ: 341-99-06/2-23-3588 od 20. srpnja 2023. kao neosnovana odbijena je žalba podnesena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O., KLASA: UP/I 140-02/23- 03/03900838558, URBROJ: 341-12-06/2-23-30224 od 27. lipnja 2023.

1.1. Osporavanim prvostupanjskim rješenjem određeno je da tužitelju, rođenom 11. travnja 1936., korisniku najniže mirovine, prestaje s danom 30. lipnja 2023. pravo na isplatu najniže mirovine. Također je određeno da se s danom 1. srpnja 2023. uspostavlja pravo na isplatu starosne mirovine u svoti od 107,61 EUR (810,79 kn), zatim da se tim rješenjem mijenja rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O., broj 14950 od 2. veljače 2005. Zaključno, rješenjem je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi da rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela nisu na zakonu utemeljena. Nadalje, ističe da iz odredbe članka 5. Ugovora između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 14/01., - dalje: Ugovor), a koji je osnova za donošenje prvostupanjskog rješenja, proizlazi samo zaključak da se u odnosu na davanja na osnovi najniže mirovine ne primjenjuje stavak 1. istog članka, kojim je propisano da se mirovina ne može umanjiti zbog činjenice što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice. Tvrdi da iz spomenute odredbe proizlazi da se najniža mirovina može umanjiti zbog toga što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice, ali da to nikako ne znači da se najniža mirovina mora umanjiti ako se isplaćuje u Republiku Srbiju. Tužitelj ističe da su pobijane odluke nezakonite iz razloga što prvostupanjsko tijelo ni tuženik ne navode na koje bi se točno izdanje zakona odnosile odredbe koje primjenjuju pri odlučivanju, pri čemu se referira na obrazloženje prvostupanjskog rješenja u kojemu se navodi da će se „isplaćivati mirovina određena prema odredbama članaka 71. do 81. ZMO“, dakle bez navođenja izdanja Narodnih novina. Dalje ističe da odredbama članaka 71. do 84. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 130/10.), kao ni odredbama članka 5. Ugovora, pa ni odredbama bilo kojeg drugog međunarodnog ugovora, zakonskog ili podzakonskog propisa, nije na nikoji način propisano da su u slučaju preseljenja u Republiku Srbiju korisnicima najniže mirovine ograničava ili ukida pravo na isplatu najniže mirovine. Slijedom toga, ističe da je apsolutno nedopustivo državnom tijelu samoinicijativo ekstenzivno tumačiti odredbe međunarodnog Ugovora na način da ono dovodi do uskrate ili ograničenja prava građana RH, jer da iz citirane odredbe Ugovora ne proizlazi obligatorna obveza države da ograniči li ukine isplatu najniže mirovine, preseljenjem korisnika u drugu državu ugovornicu, već da samo navodi da je to moguće. Tvrdi da u konkretnom slučaju Republika Hrvatska nema niti jedan propis, niti jednu odredbu kojom bi bilo propisano da se korisnicima najnižih mirovina ona ograničava, uskraćuje, mijenja ili umanjuje te da, slijedom toga, tuženik i prvostupanjsko upravno tijelo ne mogu donijeti rješenje kojim se uskraćuje korisniku isplata najniže mirovine, bez da za to imaju zakonsku osnovu. Tužitelj tvrdi da su svojim odlukama tuženik i prvostupanjsko upravno tijelo povrijedili odredbe članaka 3., 4., 16. i 19. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14., - dalje: Ustav). Osim toga, navodi da je ovakvo postupanje u potpunosti apsurdno, jer da se konkretno radi o uskrati isplate najniže mirovine koja se uspostavlja upravo za takve socijalne slučajeve kojima je mirovina određena po redovnom načinu određivanja niža od najniže mirovine. Dalje tvrdi da je smisao te odredbe i namjera zakonodavca da upravo zaštiti ugrožene skupine ljudi dodjeljivanjem iznosa kojim bi se postigao iznos koji smatra prihvatljivim i dostatnim za život, a da je svakako najprije nehumano, a potom i protuustavno uskratiti čovjeku isplatu iznosa koji je kao najniži određen zakonom i to zbog razloga koji nije propisan niti zakonom niti međunarodnim ugovorom niti podzakonskim propisom.

2.1. Zaključno, tužitelj predlaže Sudu poništiti osporava rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te potražuje trošak ovog upravnog spora kojeg nije pobliže odredio.

3. U odgovoru na tužbu, u bitnome, tuženik navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Ističe da navodi i razlozi u tužbi nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Nadalje, navodi da je odredbom članka 5. stavka 3. Ugovora propisano da se mirovina, novčana naknada i druga novčana davanja prema pravnim propisima jedne države ugovornice ne mogu umanjiti, staviti u stanje mirovanja, oduzeti ili plijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice, osim davanja na osnovi preostale radne sposobnosti, najniže mirovine i zaštitnog dodatka i svih drugih davanja na osnovi mirovinskog osiguranja koja se ostvaruju ovisno od imovinskog cenzusa.

Zaključno, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Odgovor na tužbu je dostavljen tužitelju radi očitovanja u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ali se na isti u određenom roku nije očitovao.

5. Budući da je u ovom upravnom sporu Sud ocijenio da je između stranaka sporna primjena prava te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, niti predlažu izvođenje dokaza, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 4. ZUS-a upravni spor riješio bez rasprave.

5.1. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi kako je prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti provelo postupak i izvršilo uvid u službene evidencije. Predmetni postupak je vođen po službenoj dužnosti zbog toga što je 12. svibnja 2023. prvostupanjsko tijelo zaprimilo potvrdu o životu od 9. svibnja 2023. ovjerenu od strane nositelja mirovinskog osiguranja Republike Srbije u kojoj je navedeno da je adresa tužitelja B., Republika Srbija. Nadalje, prema podacima pribavljenim iz OIB servisa, prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da tužitelj ima prebivalište u Republici Srbiji, i da mu je pobijano rješenje uredno dostavljeno na adresu u Republici Srbiji.

7. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjskim rješenjem je obustavljeno pravo tužitelja na isplatu najniže mirovine i uspostavljeno pravo na isplatu starosne, a koje je potvrđeno osporavanim rješenjem tuženika s obrazloženjem da je isplata najniže mirovine u Republiku Srbiju izričito ograničena odredbom članka 5. stavka 3. Ugovora, te da je tužitelju uspostavljeno pravo na isplatu starosne mirovine određene pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. broj 14950 od 2. veljače 2005., prema odredbama članaka 71. do 81. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98.., 127/00.., 59/201., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04. i 177/04., dalje: ZOMO/98), na temelju pravilnog i na zakonu osnovanog rješenja.

8. U skladu s člankom 134. Ustava, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

9. Člankom 30. ZOMO/98 propisano je da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

10. Prema članku 82. stavku 1. ZOMO/98 , osiguraniku koji ostvaruje mirovinu samo prema odredbama toga Zakona, a kojem je mirovina određena prema članku 74. – 81. toga Zakona manja od najniže mirovine, odrediti najniža mirovina.

11. Člankom 5. stavkom 1. Ugovora propisano je da se mirovina, novčana naknada i druga novčana davanja, osim davanja za slučaj nezaposlenosti, prema pravnim propisima jedne države ugovornice ne mogu umanjiti, staviti u stanje mirovanja, oduzeti ili plijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice, ako ovim ugovorom nije drukčije određeno. Stavkom 3. istog članka propisano je da se stavak 1. tog članka ne primjenjuje na davanja na osnovi preostale radne sposobnosti, najniže mirovine i zaštitnog dodatka i svih drugih davanja na osnovi mirovinskog osiguranja koja se ostvaruju ovisno od imovinskog cenzusa.

12. Slijedom iznesenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu citirane odredbe materijalnog prava, Sud je utvrdio da je u postupku pravilno zaključeno, a u drugostupanjskom postupku potvrđeno, da tužitelju prestaje pravo na isplatu najniže mirovine i da se uspostavlja pravo na isplatu starosne mirovine.

13. S obzirom da je utvrđeno da tužitelj ima prebivalište u Republici Srbiji, odnosno ugovornici Ugovora, zakonito je osporavanim odlukama odlučeno da se u skladu s člankom 5. stavkom 3. Ugovora najniža mirovina može umanjiti, staviti u sta- nje mirovanja, oduzeti ili plijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice, jer se stavak 1. istog članka Ugovora ne primjenjuje na najnižu mirovinu. Shodno navedenome, prvostupanjsko tijelo je pravilno rješenjem utvrdilo prestanak isplate najniže mirovine tužitelju s prebivalištem u Republici Srbiji te uspostavilo pravo na isplatu starosne mirovine, a koja po članku 5. stavku 1. Ugovora ne može biti umanjena, stavljena u stanje mirovanja, oduzeta ili zaplijenjena zbog činjenice da korisnik ima prebivalište u drugoj državi ugovornici.

14. Slijedom iznesenoga, prigovori tužitelja nisu osnovani, te je Sud osporavana rješenja ocijenio zakonitim i odlučio kao pod točkom I. izreke presude u skladu s odredbom članka 57. stavka 1. ZUS-a.

15. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

15.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, sam snosi sve troškove upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku, a koji nije niti pobliže određen, odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 18. siječnja 2024.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).