Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-900/2022-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sutkinja Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz V. G., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u O. društvu P. i partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica u O. društvu G.&G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3208/20-17 od 14. srpnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-3208/20-22 od 21. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3208/20-17 od 14. srpnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 3208/20-22 od 21. srpnja 2022., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 579.901,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pobliže određenog izrekom presude pa do isplate (točka I. izreke) a ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 35.350,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 14. srpnja 2022. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP).

2.1. Žalbenim navodima ukazuje da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer u istoj nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a njemu je onemogućeno dokazivanje navoda o tome da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Smatra da u konkretnom slučaju postoji niz okolnosti zbog kojih sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene, zbog čega se na konkretan pravni odnos ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Kako je ugovor u cijelosti ispunjen, čak i da ugovor sadrži djelomično ništetne odredbe, radilo bi se o zabrani manjeg značaja, zbog čega se ništetnost više ne bi mogla isticati. I dalje ustraje u tvrdnji da tužiteljica nema status potrošača, da je nastupila zastara tražbine te da se njega (tuženika) ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

2.2. Predložio je da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju žalbom ukazuje tuženik, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih je ne bi bilo moguće ispitati. Suprotno žalbenim navodima, u njoj su dani razlozi o odlučnim činjenicama, koji međusobno nisu proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

4.1. Tako je sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba članka 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/12., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16. – dalje: ZPK), kao i o pravnim učincima presude donesene po kolektivnoj tužbi na konkretan pravni odnos. Pobijana presuda sadrži jednako jasne i dostatne razloge o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe, nesavjesnosti/nepoštenju tuženika pa s tim u vezi i osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatom zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, a argumentirano je otklonjen i prigovor zastare utuženog potraživanja.

5. Ovaj sud ne nalazi niti da bi u postupku pred sudom prvog stupnja bile počinjene neke druge postupovne povrede na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji je tuženik primio po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 069-50-4586708 od 13. prosinca 2007., kojima je (članak 1. i 7. Ugovora) iznos kredita vezan za valutu švicarski franak te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je navedena ugovorna odredba nepoštena, pa posljedično tome i ništetna, jer da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa tako i odredbu kojom je ugovorena valuta vezana za švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/17., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

7. Polazeći od toga da je tom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je sud u ovakvim parnicama vezan za utvrđenja iz presude po kolektivnoj tužbi u smislu odredbe članka 502.c ZPP, prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

7.1. Pritom je, analizirajući sadržaj ugovora o kreditu kao i iskaz tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica kreditna sredstva iskoristila za adaptaciju nekretnine u kojoj živi sa svojom obitelji, da je kao zaposlenica banke (tuženika) iskoristila pravo na povoljniju kamatnu stopu, dok joj, s obzirom na radno mjesto na kojem je tada bila zaposlena (zamjenica izvršnog direktora Sektora poslovanja sa stanovništvom u okviru kojeg se bavila kartičnim poslovanjem), nisu bile poznate procjene valutnog rizika niti način na koji će se kretati valuta franak.

7.2. S druge strane, sud je, upravo s obzirom na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odbio dokazni prijedlog da se kao svjedoci saslušaju djelatnik banke (tuženika) i javni bilježnik, koje je tuženik predložio saslušati upravo na okolnost informiranja tužiteljice o svim bitnim parametrima, odnosno o okolnostima pregovaranja o uvjetima kredita te njegovim rizicima.

8. U pravu je tuženik kada ističe da je odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga prvostupanjski sud propustio pravilno i potpuno utvrditi jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu u CHF.

9. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 81/2023-2 od 21. veljače 2023., u odnosu na postavljeno pitanje - može li se sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kada je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica – zauzeto je shvaćanje da se odredbi članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača te članku 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka, protivi zaključak suda se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je tuženik predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a sud je taj dokazni prijedlog odbio uz obrazloženje da se u smislu odredbe članka 502.c ZPP potrošači (tužitelji) u pojedinačnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

10. To se shvaćanje nadovezuje na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je izneseno u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., prema kojem u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati u kolektivnom, a ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

11. Iz spisa proizlazi da je tuženik već u odgovoru na tužbu predložilo saslušanje svoje djelatnice S. N., na okolnost da je ista tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložila tužiteljici posljedice i rizike vezana kredita uz valutu CHF, odnosno da je ista tužiteljici dala sve potrebne informacije vezane za spornu odredbu.

12. S tim u vezi osnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud odbijanjem tog dokaznog prijedloga pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, povrijedio tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača, čime je i činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno.

13. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 370. ZPP, ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U ponovljenom postupku i novoj glavnoj raspravi prvostupanjski će sud, radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja, saslušati svjedoka predloženog po tuženiku, nakon čega će donijeti novu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

15. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

16. Pritom, radi bržeg i učinkovitijeg razrješenja pravnog odnosa stranaka u ponovljenom postupku, valja napomenuti kako pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se na konkretan pravni odnos, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (koji je sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju), ne primjenjuje odredba članka 3. tog Zakona, zbog čega se neosnovanim ukazuje prigovor tuženika kako se sporni ugovor, namjenski iskorišten za adaptaciju stana tužiteljice, ne bi smatrao potrošačkim ugovorom.

16.1. Isto tako, ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje tuženika da tužiteljica, čak i da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, ne bi imala pravo na vraćanje onog što je temeljem takve odredbe dala samo zbog toga što je ugovor u cijelosti ispunjen. Suprotno shvaćanju tuženika, spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već je njome, s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, povrijeđen javni interes, zbog čega se onda ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 21. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zato što je ugovor ispunjen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

16.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tuženika valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača da tada zastarni rok iz članka 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača.

16.3. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, zbog čega tužiteljici zatezne kamate ne bi pripadale od dana stjecanja, također nisu osnovani iz razloga što bi tuženik, ako se utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, bio nepošteni stjecatelj samom činjenicom da je sklopio ugovor s odredbom koja je već tada bila protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništetna. Slijedom navedenoga, za slučaj da je osnovano glavno potraživanje tužiteljice, bio bi osnovan i njezin zahtjev da joj tuženik na glavnične iznose zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

U Sisku,18. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja, v. r.