Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-420/2022-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 16. rujna 2022. broj K-22/2021-14, u sjednici održanoj 18. siječnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika G. V.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog S. K. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim optuženog S. K. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i na temelju tog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu je, na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. svibnja 2021. do 24. lipnja 2021.
2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) oštećena N. S. upućena je da imovinskopravni zahtjev ima pravo ostvarivati u posebnom postupku.
3. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženik je dužan platiti na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. iznos od 8.009,00 (osam tisuća devet) kuna / 1.062,97 eura (tisuću šezdeset dva eura i devedeset sedam centi), na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 (dvije tisuće) kuna / 265,44 eura (dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset četiri centa) sve u roku od 15 (petnaest) dana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.
3.1. Optuženik je dužan naknaditi i troškove postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti iz članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08. i opunomoćenice žrtve iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.
4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku G. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu i optuženika oslobodi optužbe, a podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., prisustvovao je branitelj optuženika, odvjetnik G. V., dok optuženik i državni odvjetnik, iako uredno pozvani, nisu pristupili na sjednicu vijeća pa je ista održana u njihovoj odsutnosti, na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.
8. Žalba nije osnovana.
9. Optuženikovi navodi u žalbi, kojima obrazlaže bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. "… da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno isti razlozi su nejasni i proturječni" jer je sud neosnovano odbio prometno-tehničko vještačenje radi utvrđenja mogućeg načina spuštanja suvozačkog sjedala i utvrđenja mehanike i vremena potrebnog za spuštanje sjedala, te prigovara da se sud nije osvrnuo na dokaz, manju laceraciju u ulazu u rodnicu oštećenice, sadržajno se odnose na pobijanje činjeničnih utvrđenja izražavanjem nezadovoljstva o ocjeni dokazne građe, o čemu u okviru te žalbene osnove.
9.1. Protivno prigovoru optuženika, razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku su navedeni i nisu nejasni ni proturječni dokazima. Prvostupanjski je sud argumentirano i okolnosno obrazložio koje je odlučne činjenice kaznenog djela za koje se optuženik tereti utvrdio i iz kojih dokaza, obrazložio je zašto smatra iskaz žrtve N. S. vjerodostojnim i koji dokazi potvrđuju njezin iskaz, te obrazlaže zašto ne prihvaća obranu optuženika i svjedoka I. Đ..
9.2. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.
10. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica, kritizirajući analizu i ocjenu izvedenih dokaza kako su iznesene u pobijanoj presudi, posebice iskaza oštećene N. S., te iznosi vlastitu analizu i ocjenu tih dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude.
10.1. Međutim, prvostupanjski sud je, izveo sve raspoložive dokaze, iste savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.
10.2. Optuženik drži bitnim što ne postoji ni jedan relevantan materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovanost inkriminacije u odnosu na njega, naglašavajući da je biološkim vještačenjem utvrđeno da spolnog odnosa između njega i oštećenice nije bilo. No, takva interpretacija provedenog biološkog vještačenja nije prihvatljiva ni točna. Naime, to što biološkim vještačenjem nisu nađene relevantne količine humane
DNA dostatne za utvrđivanje DNA profila optuženika ne podrazumijeva i zaključak da spolnog odnosa nije bilo, kako to pravilno naglašava prvostupanjski sud. Pritom valja imati na umu da je taj odnos prema iskazu oštećenice trajao kratko (2-3 minute, a otkako je gurnuo svoje spolovilo 1-2 minute, u jednom trenutku oštećena govori da se radilo o sekundama). Upravo kratkoća trajanja spolnog kontakta predstavlja argument zbog kojeg nije bilo nužno da se u tragovima vaginalnog brisa oštećenice, ali i brisu vanjskog dijela spolovila optuženika utvrdi relevantna količina humane DNA dostatna za utvrđivanje profila neke druge osobe. Jednako tako, izostanak sperme ne isključuje da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo, posebice respektira li se iskaz oštećenice prema kojem je spolni kontakt s optuženikom bio kratak, da se oštećenica opirala, što podrazumijeva, iako oštećenica o tome nije govorila, da nije došlo do ejakulacije.
10.3. Suprotno navodima optuženika, iskaz oštećene N. S. je logičan i dosljedan i ispravno je sud prvog stupnja prihvatio njen iskaz koji je potvrđen iskazom svjedokinje V. O. koju je odmah nazvala telefonom i povjerila joj da ju je optuženik silovao. Ujedno, oštećenica je u poslijepodnevnim satima bila sa optuženikom u njegovom automobilu što on niti ne osporava. Iz njenog iskaza proizlazi da je optuženik nenadano nasrnuo na nju, da je na brzinu spustio sjedalo i počeo joj skidati odjeću i obavio spolni odnos. Određene nemogućnosti na koje optuženik ukazuje o načinu i brzini spuštanja sjedala, nemaju značaj koji im žalitelj pridaje (tako da činjenično stanje radi toga nije nepotpuno ni pogrešno utvrđeno, time što nije provedeno prometno tehničko vještačenje). Ovo tim više ima li se na umu da je oštećenica bila u šoku i pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je događaj opisala kako ga je ona doživjela i kada se uzme da je događaj trajao kratko, u tim se okolnostima ne može očekivati od žrtve da percipira i memorira sve detalje ovakvog traumatičnog i neočekivanog zbivanja (kako su se zaključavala vrata auta i spuštalo sjedalo).
10.4. Jednako tako, iskaz oštećenice potkrijepljen je iskazom svjedoka M. K., sina oštećenice, koji ju je vidio kada se vratila da je uplakana i da se trese, a ubrzo je saznao da je silovana, kao i iz medicinske dokumentacije gdje su konstatirane ozljede i to; modrici na koljenu nastaloj kada se opirala i udarila u pretinac, kao i manjoj laceraciji pred ulazom u rodnicu, koju oštećenica nije spomenula, ali je navela da je poslije imala bolove jer dugo vremena nije imala spolne odnose. Pritom treba naglasiti da, suprotno navodima žalbe o lažnoj prijavi oštećenice motiviranoj financijskom koristi, oštećenica nije imala razloga lažno teretiti optuženika, jer ga poznaje desetak godina i inače joj je znao materijalno pomagati donoseći joj hranu i druge sitne potrepštine, što je potvrdio njen sin, s kojim je bio u dobrim odnosima. Dakle, ne radi se o osobama koje bi zbog odnosa prema optuženiku imale motiv za lažno svjedočenje.
10.5. S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika (da je oštećenica njemu gurala ruke u gaće, da joj je rekao da ne želi ništa i da spolnog kontakta nije bilo), jer takva obrana nema uporišta u izvedenim dokazima i radi se o iskonstruiranoj obrani smišljenoj radi izbjegavanja kaznene odgovornosti bez obzira što ju u jednom dijelu potvrđuje svjedok I. Đ., koji potkrjepljuje tvrdnje optuženika o tehničkim nemogućnostima spuštanja sjedala te podržava njegovu obranu o financijskom motivu oštećenice za lažno prijavljivanje, jer treba naglasiti da se radi o svjedoku koji je prijatelj optuženika s kojim živi i radi u A., i da mu svjedočenjem u njegovu korist želi pomoći.
10.6. Iz navedenih je razloga neutemeljena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u vezi i zbog povrede kaznenog zakona koja se u žalbi ističe samo kao posredna povreda.
11. Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni jer mu je sud prvog stupnja zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina zatvora, pravilno vrednujući olakotne i otegotne okolnosti izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
11.1. Naime, sud prvog stupnja je ispravno optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost, a otegotnim da je iskoristio povjerenje žrtve. Protivno žalbenim navodima dob optuženika ne može se cijeniti olakotnim jer se radi o osobi zrele životne dobi (u vrijeme djela 52 godine), dok žalitelj uopćeno ističe žalbeni navod o uvjetima života bez pojašnjenja na što točno žalitelj misli.
11.2. Stoga promašeno optuženik u žalbi tvrdi da je kazna koja mu je izrečena prestroga s obzirom da mu je izrečena kazna bliže visini propisanog minimuma. Jednako tako, sud prvog stupnja je olakotnim i otegotnim okolnostima dao primjereni značaj tako da, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, blaža kazna od izrečene ne bi ispunila svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije, tako da nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.
12. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 18. siječnja 2024.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić,v.r.
