Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 12 Gž R-184/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednik vijeća, Sanje Joka Umićević kao sudac izvjestitelj i član vijeća i Ines Kovačević kao član vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1368/2022-35 od 3. studenog 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2024. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1368/2022-35 od 3. studenog 2022. .
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 24.784,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od: 3.098,02 kn od 16.07.2018.g.
3.098,02 kn od 16.08.2018.g.
3.098,02 kn od 16.09.2018.g.
3.098,02 kn od 16.10.2018.g.
3.098,02 kn od 16.11.2018.g. 3.098,02 kn od 16.12.2018.g.
3.098,02 kn od 16.01.2019.g.
3.098,02 kn od 16.02.2019.g.
pa do konačne isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do konačne isplate."
2. Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ” br. 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/189, 20/90, 27/90, 35/91 i “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22.- dalje ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 24.784,16 kn na ime razlike plaće.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žaliteljica ističe u žalbi jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenja zakonite i pravilne presude te na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Glavni inženjer odjela na Kliničkom zavodu za kliničku molekularnu biologiju, Odjel za mikobakteriologiju; da je tužiteljica završila diplomski studij i stekla VSS te je po zanimanju magistar medicinsko-laboratorijske dijagnostike s višegodišnjim iskustvom; da je tuženik tužiteljici u spornom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,164, da je Odlukom Upravnog vijeća Kliničkog bolničkog centra Zagreb broj 01/006 od 5. srpnja 2018. odlučeno da će se radnicima na radnim mjestima: glavna sestra klinike, glavna sestra kliničkih zavoda, glavna sestra objedinjenog hitnog bolničkog prijama, glavni fizioterapeut kliničkih zavoda, glavni perfuzionista klinike, glavni inženjer kliničkih zavoda, glavna sestra zavoda, glavni fizioterapeut zavoda i glavna sestra dnevnih bolnica i poliklinika, s VSS-om od 1. lipnja 2018. obračunavati plaća po koeficijentu složenosti poslova radnog mjesta I vrste pod brojem 6 b koeficijenta 1,571, a tužiteljičino radno mjesto (glavni inženjer odjela) nije obuhvaćeno naprijed navedenom Odlukom Upravnog vijeća Kliničkog bolničkog centra Zagreb od 5. srpnja 2018. tj. istom Odlukom nije izmijenjen koeficijent složenosti poslova tužiteljičinog radnog mjesta niti je isti izmijenjen nekom drugom odlukom. Tužiteljica u tužbi i u postupku tvrdi da joj tuženik pogrešno obračunava plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,164 koje odgovara višoj stručnoj spremi, dok ona ima visoku stručnu spremu (mag. medicinsko-laboratorijske dijagnostike), obavlja poslove visoke stručne spreme te bi imala pravo na koeficijent složenosti poslova u visini 1,571 kao i ostali radnici koji obavljaju složene i slične poslove kod tuženika, da je zbog postupanja tuženika došlo do manje obračunate isplaćene plaće tužiteljice u utuženom iznosu, da je njezino radno mjesto položajno radno mjesto I vrste jednako kao i na primjer radno mjesto glavnog inženjera kliničkog zavoda ili slične organizacijske jedinice poslodavca te da ona ima jednaku visoku stručnu spremu i veći stupanj odgovornosti te obavlja složenije poslove koji zahtijevaju veća znanja, ali za to prima manju plaću, da je prvostupnik medicinsko-laboratorijske dijagnostike, a da joj je tuženik nastavio isplaćivati plaću koja odgovara VŠS s koeficijentom 1,164.
Između stranaka zaključen je ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je ugovoreno da će tužiteljica kao radnica obavljati poslove u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na radnom mjestu glavni inženjer odjela, broj radnog mjesta 2014 u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2019. (točka II. Ugovora o radu), te da će te poslove obavljati u Kliničkom zavoda za kliničku i molekularnu mikrobiologiju, Odjel za mikobakteriologiju kao mjestu rada (točka III. Ugovora o radu), da njoj pripada kao radnici plaća u skladu s pozitivnim pravnim propisima i da će za obavljene poslove poslodavac tj. tuženik tužiteljici kao radnici isplaćivati osnovnu plaću i dodatke na plaću propisane važećim zakonom, drugim propisima donesenim u skladu s tim zakonom i kolektivnim ugovorima (točka VI. Ugovora o radu), te je među strankama nesporno da tuženik kao poslodavac isplaćuje tužiteljici kao radnici plaću po koeficijentu 1,164 u odnosu na sporno razdoblje sukladno rješenju tuženika o plaći tužiteljice, a kojim je utvrđen koeficijent složenosti poslova 1,164 pozivom na odredbe Zakona o plaćama u javnim službama i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama.
8. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati iznos od 24.784,16 kn na ime razlike plaće. Dobrovoljnost pri sklapanju ugovora o radu jedna je od osnovnih karakteristika sklapanja ugovora o radu te je tužiteljica slobodnom voljom sklopila ugovor o radu s tuženikom a koji nije osporavala. Također je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije osporavala rješenje o utvrđenju visine plaće a kojim rješenjem o plaći je utvrđen koeficijent koji tužiteljica ostvaruje pri čemu treba dodati da ne postoji mogućnost da se u parničnom postupku za tužiteljicu utvrdi neki drugi koeficijent. Valjana je ocjena prvostupanjskog suda da obzirom na to da tužiteljica nije osporavala tj. pobijala rješenje o plaći koje je donio tuženik u odnosu na sporno razdoblje (a to je rješenje kojim je odlučeno o njezinom pravu na plaću) sada ne može s uspjehom tražiti drugačiju plaću od one koju su stranke (tužiteljica kao radnica i tuženik kao poslodavac) ugovorile, a visina koje je utvrđena rješenjem poslodavca tj. tuženika o plaći.
9. Stoga prema ocjeni ovog suda drugog stupnja tužiteljica neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa od tuženika a s obzirom na sve naprijed navedeno te je valjano prvostupanjski sud postupio kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.
10. Na žalbene navode tužiteljice kojima ističe da je podnijela zahtjev za zaštitu prava u odnosu na isplatnu listu valja reći da su isti neodlučni jer, kao što je nesporno, tužiteljica nije pobijala predmetno rješenje o plaći koje je donio tuženik. 11. Isto tako su neodlučni i neosnovani navodi tužiteljice kojima tvrdi da je bila diskriminirana pri čemu treba navesti da tužiteljica ne navodi koji bi osnov diskriminacije postojao u konkretnom slučaju a koji bi se temeljio na odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12.- dalje ZSD).
12. Na žalbene navode treba reći da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako žaliteljica u žalbi ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka žalbeni prigovori u tom smislu ne mogu se prihvatiti.
13. Sukladno svemu iznesenom proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.
14 Stoga je valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 17. siječnja 2024.
Predsjednica vijeća:
mr.sc. Iris Gović Penić
