REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 93/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske salezijanske provincije, Zagreb, Omiška 8, OIB 84689255140, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Šiško, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023., na sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023., u odnosu na pravno pitanje:
„Je li primjenom odredbi čl. 5. Ugovora sklopljenog između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 165/1998) u odnosu na oduzete nekretnine tužitelja za koje nije moguće izvršiti naturalni povrat i za koje nije moguće naći odgovarajuću zamjenu, tuženica dužna tužitelju isplatiti naknadu u visini pune procijenjene tržišne vrijednosti oduzetih nekretnina?“
II. Dopušta se tuženici podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023., u odnosu na slijedeća pravna pitanja:
„1. Od kada teku zatezne kamate na iznos naknade utvrđene sudskom presudom u slučaju kada je upravno tijelo pravomoćnim rješenjem utvrdilo pravo tužitelja na naknadu za oduzetu nekretninu i da će visinu te naknade utvrditi Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Biskupske konferencije, koja povjerenstvo nikada nije utvrdilo visinu naknade jer se nije mogla postići suglasnost o visini naknade?
2. Može li se desetogodišnji rok zastare potraživanja iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima primijeniti u slučaju kada je pravomoćnim upravnim rješenjem tužitelju priznato pravo na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište, ali to rješenje ne sadrži nalog za ispunjene odnosno nema svojstvo ovršne isprave koja glasi na novčano potraživanje, a na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati svoju tražbinu u ovršnom postupku?
3. Primjenjuje li se, prilikom određivanja visine naknade za oduzete nekretnine pravnim osobama Katoličke crkve na temelju Ugovora sklopljenog između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 165/1998), uz primjenu odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine primjenjuje i Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište?“.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023., u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koje glasi:
„Je li primjenom odredbi čl. 5. međunarodnog ugovora sklopljenog između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, koji je ratificiran u Hrvatskom Saboru 1998. godine, u odnosu na oduzete nekretnine tužitelja za koje nije moguće izvršiti naturalni povrat i za koje nije moguće naći odgovarajuću zamjenu, tuženik dužan tužitelju isplatiti naknadu u visini pune procijenjene tržišne vrijednosti oduzetih nekretnina?“
1.2. Tužitelj je naveo da o tom pitanju nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na to pravno pitanje zauzme svoj stav kako bi se u budućim odlukama nižestupanjskih sudova spriječila različita tumačenja odredbi citiranog međunarodnog ugovora sklopljenog između Svete Stolice i Republike Hrvatske koji se odnose na naknadu za oduzete nekretnine za koje nije moguće izvršiti naturalni povrat niti dati odgovarajuću zamjenu. Tužitelj ističe da je za očekivati da će se u budućnosti, zbog više istovrsnih predmeta, pojaviti različita tumačenja odredbi navedenog ugovora i različita primjena na konkretne pravne odnose što može rezultirati neujednačenom i nesigurnom sudskom praksom. U skladu s tim, tužitelj smatra da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao protumačiti navedene odredbe sklopljenog ugovora i zauzeti pravni stav, sve kako bi mogao ispuniti svoju svrhu (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
1.3. Tužitelj je naveo i da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija) i to pravo vlasništva.
2.1. Nadalje, i tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023., u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Od kojeg datuma teku zakonske zatezne kamate na iznos naknade utvrđene presudom za korist tužitelja koji je pravna osoba Katoličke crkve, u slučaju kada je upravno tijelo pravomoćnim rješenjem utvrdilo pravo tužitelja na naknadu za oduzetu nekretninu i da će visinu te naknade utvrditi Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Biskupske konferencije, koja povjerenstvo sastavljeno od jednakog broja predstavnika Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije nikada nije utvrdilo visinu naknade jer se nije mogla postići suglasnost o visini naknade?
2. Može li se desetogodišnji rok zastare potraživanja iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima primijeniti u slučaju kada je pravomoćnim upravnim rješenjem tužitelju priznato pravo na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište, ali to rješenje ne sadrži nalog za ispunjene odnosno nema svojstvo ovršne isprave koja glasi na novčano potraživanje, a na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati svoju tražbinu u ovršnom postupku?“
3. Da li se prilikom određivanja visine naknade za oduzete nekretnine pravnim osobama Katoličke crkve temeljem međunarodnog Ugovora između Svete 3 Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima koji upućuje na zakonske odredbe, uz primjenu odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine primjenjuje i Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište?“.
2.2. Tuženica smatra da je pravno shvaćanja iz pobijane presude različito od pravnog shvaćanja revizijskog suda, odnosno da drugostupanjski sudovi o pitanjima imaju različitu praksu. Pritom se, u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-5440/2021-2 od 29. ožujka 2022.; u odnosu na drugo postavljeno pravo pitanje poziva se na odluke Vrhovnog sud Republike Hrvatske Rev-31/2006 od 9. veljače 2006., Rev-27/2006 od 3. travnja 2007., Rev-29/2010 od 17. ožujka 2011., Rev-231/2012 od 20. siječnja 2016. i Rev- 1174/2016 od 21. prosinca 2021.; dok se odnosu na treće postavljeno pravno pitanje poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5393/16 od 20. veljače 2019.
3. Odgovori na prijedlog tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije nisu podneseni.
4.1. U odnosu na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da je postavljeno pravno pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a posebice za razvoj prava, a ovaj je sud već u predmetu Revd-5440/2021-2 od 29. ožujka 2022. dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na podudarno pravno pitanje.
4.2. U odnosu na povredu temeljenog prava tužitelj nije obrazložio u čemu bi se smatralo da je eventualna pogrešna primjena postupovnog i materijalnog prava osobito teške naravi koja bi posljedično dovela do povrede spomenutog Konvencijom zajamčenog prava. Dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka odnosno osobito teškom povredom materijalnog prava bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo.
5. U odnosu na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da je prvo postavljeno pravno pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je ovaj je sud već u predmetu Revd- 5440/2021-2 od 29. ožujka 2022. dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na podudarno pravno pitanje; u odnosu na drugo pitanje postoji različita praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke Vrhovnog sud Republike Hrvatske Rev-31/2006 od 9. veljače 2006., Rev-27/2006 od 3. travnja 2007., Rev- 29/2010 od 17. ožujka 2011., Rev-231/2012 od 20. siječnja 2016. i Rev-1174/2016 od 21. prosinca 2021.); dok u odnosu na treće postavljeno pitanje praksa viših sudova nije jedinstvena (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5393/16 od 20. veljače 2019).
6. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 17. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
