REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1009/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. V. iz K., OIB:..., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u M., protiv tuženice A. B. d.d. Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnica V. P. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. i P. u Z., radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o tuženičinoj reviziji podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-188/2022-2 od 17. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-498/2019 od 9. prosinca 2021., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-188/2022-2 od 17. veljače 2022. i presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-498/2019 od 9. prosinca 2021. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256-7/2006, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 31. siječnja 2006. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika V. N. iz M., br. OV-623/06.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu br. 256-7/2006 – kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 31. siječnja 2006. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika V. N. iz M., br. OV-623/06 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.139,62 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 2,41 kn od 28. ožujka 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 50,13 kn od 30. listopada 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 4,35 kn od 26. studenog 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 14,34 kn od 19. prosinca 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 65,67 kn od 17. siječnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 68,00 kn od 24. veljače 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 47,25 kn od 19. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,68 kn od 23. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,96 kn od 20. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 54,29 kn od 20. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 50,31 kn od 28. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 45,41 kn od 15. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 51,57 kn od 25. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 47,51 kn od 23. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,51 kn od 28. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,26 kn od 24. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,16 kn od 26. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 72,56 kn od 25. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 86,67 kn od 31. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 85,16 kn od 30. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 92,16 kn od 22. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 118,47 kn od 25. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 127,57 kn od 23. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 131,06 kn od 19. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 159,48 kn od 17. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 141,65 kn od 17. studenog 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 189,17 kn od 18. prosinca 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 184,95 kn od 19. siječnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 177,20 kn od 1. veljače 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 189,06 kn od 1. ožujka 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 175,27 kn od 1. travnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 177,78 kn od 1. svibnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 236,14 kn od 1. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 241,83 kn od 1. srpnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 248,69 kn od 2. kolovoza 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 265,54 kn od 1. rujna 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 238,12 kn od 1. listopada 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 235,18 kn od 1. studenog 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 233,06 kn od 1. prosinca 2011. god. pa do isplate;

-na iznos od 246,14 kn od 1. siječnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 257,55 kn od 1. veljače 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 259,07 kn od 1. ožujka 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 251,19 kn od 1. travnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 256,51 kn od 1. svibnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 260,16 kn od 1. lipnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 254,02 kn od 1. srpnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 255,64 kn od 1. kolovoza 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 251,04 kn od 1. rujna 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 241,25 kn od 2. listopada 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 251,84 kn od 1. studenog 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 256,92 kn od 1. prosinca 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 253,21 kn od 1. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 231,50 kn od 1. veljače 2013. god. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 9.300,00 kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate – po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Ovosudnim rješenjem broj Revd-2581/2022-3 od 29. kolovoza 2023. tuženici je dopušteno podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Protivi li se odredbi čl. 81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“.

3. Postupajući po navedenom rješenju tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude, na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog dopuštenog pravnog pitanja. Predložila je reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a njoj dosuditi trošak revizijskog postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Tužbenim zahtjevom tužiteljica je zahtijevala utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu vezivanja glavnice uz tečaj valute CHF i novčana tražbina s osnova preplate u otplati kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivosti ugovorne kamate i valutne klauzule.

7. U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili da su stranke sklopile ugovor o kreditu 31. siječnja 2006. kojim je tuženica tužiteljici odobrila kredit u visini od 8.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 7,9% godišnje te da je tuženica jednostrano mijenjala kamatnu stopu.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te za isplatu iznosa 8.139,62 kune sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno izreci prvostupanjske presude.

9. U obrazloženjima nižestupanjskih presuda sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2017. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05).

10. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. st. 1. ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP u vezi s čl. 502.a ZPP. Stoga su sudovi pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO/05 i čl. 1115. ZOO/05 prihvatili tužbeni zahtjev.

11. Povodom revizije podnesene na temelju odredbe čl. 382. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl.391. st. 1. ZPP).

12. Tuženica postavljenim pravnim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. ZZP pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnosti nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača te da je na tu okolnost predložila saslušati radnika tuženice. Naime, tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

13. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

14. Članak 81. ZZP glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

16. U ovom postupku tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Slijedom navedenog se nameće zaključak da je u ovom slučaju načelo procesne ravnopravnosti, koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

17. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženici, odnosno banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.).

18. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

"…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju dosita moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, 27. presuda od 23. listopada 2008.) …" U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)."

19. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

20. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Protivna je odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranom u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“

21. U konkretnom slučaju, tuženica je na okolnosti pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati svjedoka Ž. B. na okolnost pregovaranja i pojašnjavanja spornih odredbi ugovora o kreditu, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdila da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bilo objašnjeno značenje ugovaranja valutne klauzule , kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za nju, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženičino pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81. st. 4. ZZP.

22. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 17. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić, v.r.