REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-818/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. H. G. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice E. & S. b. d.d. R., R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., K. i p. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4219/21-17 od 22. veljače 2022., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog između tužiteljice i tuženice dana 24. siječnja 2005. godine, koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora".

II. Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d. OIB:... iz R., platiti tužiteljici S. H. G. OIB:... iz Z., iznos od 7.509,23 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2005. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.037,54 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2022. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. veljače 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.".

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 4821/2022-2 od 15. prosinca 2022., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-617/2020-3 od 25. svibnja 2022. zbog pravnih pitanja:

"1. Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03. – dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?

2. Treba li stranku iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO?".

3. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. ZPP, zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratit na ponovno suđenje ili preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu u okviru razloga istaknutih u reviziji.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

7. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, ocijenivši da je ista nepoštena i ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP), čl. 84. ZZP i čl. 87. st. 1. ZZP, te su pozivom na odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO prihvatili zahtjev za isplatu naknade plaćene sukladno toj odredbi, sa zateznim kamatama od dana plaćanja.

7.1. Sudovi su ocijenili da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 01,000 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga tuženica nepoštena stjecateljica.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

9. Tuženica osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, čl. 83. ZZP i čl. 85. ZZP, pri donošenju zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženica nije dokazala koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

12. Iz spisa proizlazi da je tuženica predložila dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe te je shodno tomu proveden dokaz saslušanjem svjedokinje Lj. T. Svjedokinja je iskazala da je bila direktorica poslovnice tuženice, da su pregovore i sklapanje ugovora o kreditu vodili kreditni savjetnici. Iskazala je da je procedura uvijek bila ista, da se klijente informiralo o potrebi plaćanju predmetne naknade koja je iznosila određeni postotak od iznosa kredita, da klijent nije imao utjecaj na sadržaj ugovorne odredbe o plaćanju naknade, da se o toj odredbi nije pregovaralo, te da se naknada odnosila na troškove koje je banka imala pri obradi kredita, time što nije znala reći na što se konkretno ti troškovi odnose.

13. Budući da iz iskaza svjedokinje, kao i iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

14. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužiteljica s tuženicom sklopila Ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 01,000% od iznosa kredita, tijekom postupka je utvrđeno i da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo.

15. Sud prvog stupnja je ocijenio, da su okolnost da banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZPP i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Sud drugog stupnja prihvatio je činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, navodeći da s obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom o spornoj ugovornoj odredbi, tuženica je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu tužiteljici kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze.

17. Revidentica uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da sudovi nisu imali u vidu cjelinu sadržaja odredbi čl. 81. st. 1. ZPP, čl. 83. ZPP i čl. 85. ZZP.

18. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

20.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogla pregovarati. To stoga jer iz spisa proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu potpisala nakon što joj je u banci rečeno da naknadu plaćaju svi klijenti pri obradi kredita u određenom postotku od odobrenog kredita, da bez plaćanja naknade nije mogla sklopiti ugovor i da se o tome nije moglo pregovarati, što upućuje na to da je tužiteljica i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice, kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

23. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

23.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

25. Na naprijed navedeni način odgovoreno je na prvo postavljeno pitanje (u tom smislu i Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

26. Drugim pitanjem naznačenim u reviziji tuženica pita da li ništetnost ugovornih odredaba ugovora o kreditu zbog utvrđenja tih odredaba nepoštenim podrazumijeva ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, u vezi s tijekom zateznih kamata.

27. Sukladno shvaćanju revizijskog suda (primjerice izraženom u odluci broj Revd- 1294/2021-2 od 12. listopada 2021.) kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja (što ujedno predstavlja odgovor na drugo naznačeno pitanje). Pritom pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. na koje u reviziji ukazuje tuženica, nije relevantno u konkretnoj pravnoj situaciji jer se odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ugovora o zajmu.

28. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, ocijenili da je upravo tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

29. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić, v.r.