REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2392/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice K. K., OIB ..., 2. tužiteljice D. K., OIB ... i 3. tužitelja I. K., OIB ..., svi iz Z., koje zastupa punomoćnica I. Ž. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. G. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. P. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-812/2022-3 od 22. veljače 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-66/2022-176 od 28. lipnja 2022., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-812/2022-3 od 22. veljače 2023., u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev zbog pitanja koja smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:
„Kada u pravomoćno okončanom dijelu parnice, odnosno parnici, odlučeno o odgovornosti tuženika, da li je sud tom odlukom vezan u daljnjem tijeku parnice, odnosno novoj parnici u kojoj oštećenik iz istog štetnog događaja od istog – istih tuženika zahtijeva naknadu daljnje štete?“.
1.1. U prijedlogu tužitelji navode da su im pobijanom odlukom povrijeđena prava zajamčena čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije i podnesak kojim uređuje prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-812/2022-3 od 22. veljače 2023., u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„a) Može li se ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme i koji je prestao, produljiti time što zakupnik i dalje koristi poslovni prostor, odnosno može li faktično korištenje poslovnog prostora zamijeniti zakonom propisani oblik ugovora o zakupu?
b) Može li se potraživati naknada štete u vidu izgubljene dobiti za zakupnine temeljem ugovora o zakupu koji je ništetan zbog toga što mu nedostaje zakonom propisani oblik?
c) Mora li sud prilikom odlučivanja o parničnom trošku u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u sporu najprije utvrditi postotak uspjeha svake od stranaka u postotku većem od 0% (nula posto) i manjem od 100% (sto posto) odnosno je li sud pravilno primijenio odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP-a u slučaju kada je odredio uspjeh jedne od stranaka u sporu u postotku većem od 100% (sto posto)?“.
3. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
U odnosu na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije:
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da pitanje nije važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, Ovo stoga, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u brojnim odlukama (primjerice: Rev 54/1993-2 od 7. listopada 1993., Rev-2948/1999-2 od 2. listopada 2001., Rev 69/2017-2 od 21. travnja 2020., Rev 3281/2019-3 od 13. studenoga 2019. i dr.) da pravomoćnom odlukom postaje samo izreka presude, a ne i njeno obrazloženje (čl. 333. ZPP), jer je ocjena suda o odgovornosti tuženika sadržana samo u obrazloženju prethodnih presuda. Stoga, da bi se moglo uzeti da je pravomoćno odlučeno o odgovornosti tuženika, potrebno je da odluka o odgovornosti tuženika čini sastavni dio izreke presude koji postaje pravomoćan. Kako je riječ o pitanju glede kojeg, prema razlozima na koje se u prijedlogu pozivaju tužitelji, pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženim u navedenim odlukama ovoga suda, a ne radi se o pravnom pitanju u pogledu kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu, to isto nije važno pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
5. Tužitelji u sadržaju prijedloga za dopuštenje revizije navode da im je povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 6. st. 1. Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7. Tužitelji nisu učinili vjerojatnim da im je u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, odredba čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. Konvencije sadrže određena procesna jamstva, pa do povrede prava na pravično suđenje u pravilu dolazi u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelji u biti izražavaju nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom.
8. Naime, činjenica da tužitelji nisu u cijelosti uspjeli u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su im ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.
9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.
U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije:
10. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP-a, vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja tuženika postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
11. Prvim i drugim pitanjem tuženik problematizira ništetnost ugovora o zakupu zbog nedostatka forme, dok su činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja) da su tužitelji kuću u kojoj se nalazi jedan stan iznajmljivali te je tužbeni zahtjev u tom dijelu bilo usmjeren na naknadu štete zbog izgubljene najamnine. Stoga pitanja kojima se polazi od drukčijih utvrđenja od utvrđenja na kojima se temelji shvaćanje u pobijanoj odluci, nisu pitanja koja bi bila važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
12. Samim tim odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 420/2010 od 31. ožujka 2010. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 870/2016-2 od 7. lipnja 2019. i Pž 4032/2018-3 od 13. studenoga 2020. kojim se obrazlaže važnost postavljenih pitanja ne predstavlja odgovarajući razlog važnosti postavljenih pitanja.
13. Odgovor na prvi dio trećeg postavljenog pitanja sadržan je u odredbi čl. 154. st.
2. ZPP-a, dok u odnosu na drugi dio pitanja iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud omjer uspjeha u parnici ocijenio, kako to i nalaže navedena zakonska odredba, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva navodeći da su tužitelji u pogledu pravne osnove uspjeli sa 100%, a u pogledu visine s 35%.
14. Slijedom navedenog, odluke Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 360/2021-2 od 27. listopada 2021, Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 1352/2021-2 od 14. listopada 2021 i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 205/2020 od 27. srpnja 2020. na koje se tuženik poziva kao razloge važnosti, ne predstavljaju razlog važnosti u konkretnom slučaju.
15. Kako je ocijenjeno da postavljena pravna pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, prijedlog tuženika za dopuštenje je odbijen na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a te je riješeno kao u točki III. izreke.
Zagreb, 17. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
