Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-687/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. S., S., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. F., odvjetnici iz S., protiv tužene A. Ž., Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz ZOU M. N. T. i M. B. iz S., radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-128/2022-9 od 4. travnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužiteljice se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-128/2022-9 od 04. travnja 2023. godine preinačuje i sudi:

1.) Proglašava se djelomično nedopuštenom ovrha koja se po prijedlogu A. Ž. vodi protiv Lj. S. kod Općinskog suda u Sisku po rješenju o ovrsi broj Ovr-204/15 od 9. ožujka 2015., na način da se u cijelosti proglašava nedopuštenom ovrha određena radi plaćanja zateznih kamata na iznos glavnice od 133.790,00 kuna, te u dijelu u kojem je ovrha određena radi naplate iznosa glavnice u iznosu od 1.921,88 kuna.

2.) Nalaže se tuženoj A. Ž., Z., OIB: …, da tužiteljici Lj. S., S., OIB: …, na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 462,03 EUR, u roku od 15 dana.

II.) Tuženoj se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-128/2022-9 od 04. travnja 2023. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da proglasi nedopuštenom ovrha koja se po prijedlogu tužene A. Ž. vodi protiv tužiteljice Lj. S. kod Općinskog suda u Sisku po rješenju o ovrsi broj Ovr-204/15 od 9. ožujka 2015., na način da se u cijelosti proglasi nedopuštenom ovrha određena radi plaćanja zateznih kamata na iznos glavnice od 133.790,00 kuna, te u dijelu u kojem je ovrha određena radi naplate iznosa glavnice u iznosu od 1.921,88 kuna (točka I. izreke).

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužiteljici naloženo da tuženoj isplati iznos od 248,86 EUR / 1.875,00 kuna[1] , zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. travnja 2023. godine pa do isplate (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), a predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te dosudom joj parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.) U odgovoru na žalbu tužena osporava sve žalbene navode i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4.) Žalba je osnovana.

5.) Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe, koja se po prijedlogu tužene kao ovrhovoditelja, vodi u spisu predmeta Općinskog suda u Sisku broj Ovr-204/15 protiv tužiteljice kao ovršenice.

5.1.) Dakle, nije sporno da je predmetnu parnicu tužiteljica pokrenula kao ovršenik koji je u ovršnom postupku izjavio žalbu protiv donesenog rješenja o ovrsi zbog žalbenih razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.9. i t.11. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22. – dalje: OZ/12), a u svezi kojih je od strane ovršnog suda bila upućena na pokretanje predmetne parnice.

5.2.) Navedeni žalbeni razlog iz čl.50.st.1.t.9. OZ/12 tužiteljica je temeljila na tvrdnji da je tražbina ovrhovoditeljice za iznos od 1.921,88 kuna prestala, jer u navedenom iznosu ona prema ovrhovoditeljici ima nepodmirenu dospjelu tražbinu, za koji iznos joj je izjavila prijeboj, a žalbeni razlog iz odredbe čl.50.st.1.t.11. OZ/12 tužiteljica je temeljila na tvrdnji da je sporedna tražbina ovrhovoditeljice u cijelosti u zastari, sve to budući da se radi o povremenoj tražbini koja zastarijeva u roku od tri godine, pa i onda kada je ta tražbina utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, a pri tome se je pozvala na odredbu čl.233.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05).

6.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim nakon što nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

-da je u predmetu Općinskog suda u Sisku broj P-825/09 N. Ž. (majka te pravni prednik tužene), kao tužiteljica, dana 02. veljače 2010. godine ishodila presudu kojom je u navedenom predmetu tuženoj Lj. S. (tužiteljica u predmetnoj parnici) naloženo da joj plati iznos od 133.790,00 kuna;

-da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku Gž-2033/10 od 26.05.2011. godine, sa kojim danom je stekla svojstvo pravomoćnosti, a svojstvo ovršnosti je stekla sa danom 06. listopada 2011. godine;

-da navedenom pravomoćnom presudom dosuđeni iznos predstavlja naknadu za korištenje tuđe stvari (nekretnine), i to za vremensko razdoblje od mjeseca lipnja 2005. godine pa do mjeseca ožujka 2008. godine, od po 3.935,00 kuna za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju, na koje iznose je dosuđena i zakonska zatezna kamata od 01-og u mjesecu na koje se dosuđeni iznos odnosi;

-da je navedenom drugostupanjskom presudom tužiteljici N. S. dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.921,88 kuna;

-da je temeljem navedene ovršne isprave (pravomoćne presude) N. Ž. protiv Lj. S. pokrenula (05. ožujka 2015.) ovrhu u predmetu Općinskog suda u Sisku broj Ovr- 204/15, u kojem je doneseno rješenje o ovrsi dana 09. ožujka 2015, protiv kojeg je tužiteljica kao ovršenica izjavila žalbu zbog žalbenih razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.9. i t.11. OZ/12, u svezi kojih je ovršenica od strane ovršnog suda upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih činjenica sud prvog stupnja ocjenjuje da prigovor zastare sporedne tražbine, tj. dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga nije u zastari, pri čemu zauzima stav da se u predmetnom slučaju, kada je riječ o tražbini utvrđenoj pravomoćnom sudskom odlukom, primjenjuje rok zastare od 10 godina propisan odredbom čl.233.st.1. ZOO/05, a ne rok zastare koji važi za povremene tražbine na koji upućuje odredba st.2. istog članka i zakona. To stoga što su kamate akcesorno potraživanja koje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kako glavna tražbina u predmetnom slučaju nije zastarjela niti je prestala ispunjenjem to onda nije u zastari niti sporedna tražbina zatezne kamate, jer najstarije potraživanje je iz mjeseca lipnja 2005. godine a predmetna ovrha je pokrenuta u mjesecu ožujku 2015. godine, tj. prije isteka roka zastare od deset godina.

6.2.) Glede prigovora tužiteljice da je dio tražbine ovrhovoditeljice (tužene), i to u iznosu od 1.921,88 kuna, prestao uslijed prijeboja, sud prvog stupnja zauzima stav da se tužiteljica neutemeljeno poziva na odredbe ZOO/05 kojima je propisan prestanak obveze prijebojem (građansko pravnom kompenzacijom). To stoga što je za navedeni prijeboj, u skladu sa odredbom čl.196. ZOO/05, potrebna izjava o prijeboju učinjena vjerovniku, a tužiteljica nije dokazala da je takvu izjavu dostavila tuženoj.

6.3.) Zbog svega navedenog sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev te obvezuje tužiteljicu da tuženoj, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a, naknadi cjelokupni parnični trošak, koji je utvrđen potrebnim za vođenje parnice.

7.) Suprotno žalbenim tvrdnjama pobijana presuda je potpuno jasna, kako u izreci tako u obrazloženju te u njemu iznesenim po svemu jasnim i međusobno neproturječnim razlozima za sve važne činjenice. Kako ovaj sud drugog stupnja ne nalazi niti postojanje nekih drugih nedostataka pobijane presude zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način preispitati pravilnost donesene odluke te pravilnost u primjeni materijalnog prava, sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbom.

7.1.) Prvostupanjski sud nije učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se u drugostupanjskom postupku uvijek pazi po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a.

8.) U ovom žalbenom stadiju postupka nisu sporne činjenice (t.6. obrazloženja) na kojima je utemeljena pobijana presuda, no sud prvog stupnja je na te činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je ostvareno postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.356. ZPP-a.

Glede zastare – žalbeni razlog iz čl.50.st.1.t.11.OZ/12:

9.) U ovom žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno je li zastarjelo potraživanje zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene u ovršnoj ispravi – pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Sisku broj P-825/09 od 02. veljače 2010. godine, potvrđenoj presudom Županijskog suda u Sisku Gž-2033/10 od 26.05.2011. godine, pri čemu dakle nije sporno da je navedena presuda postala ovršnom sa danom 06. listopada 2011. godine.

10.) Naprijed izloženo (t.6.1. obrazloženja) pravno shvaćanje prvostupanjskog suda vezano za primjenu odredbe čl.233. ZOO/05 u ocjeni prigovora zastare sporedne tražbine zatezne kamate nije pravilno, a i suprotno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 21. studenog 2019. godine, a koje glasi:

"Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava."

11.) Dakle, u skladu sa odredbom čl.233.st.1. ZOO/05 sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (st. 2.).

11.1) U predmetnom slučaju radi se o tražbini zakonske zatezne kamate, koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, ali je riječ o povremenoj tražbini u smislu odredbe čl.226.st.1. ZOO/05, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 233.st.2. ZOO/05, zastara takve tražbine procjenjuje primjenom roka od tri godine, pri čemu, sukladno naprijed navedenom stavu VSRH, nije odlučno što glavna tražbina nije prestala.

12.) U skladu sa naprijed navedenim pravnim shvaćanjem VSRH navedeni rok zastare od tri godine računa se od dana ovršnosti sudske odluke kojom je utvrđena tražbina zakonske zatezne kamate.

12.1.) U predmetnom slučaju pravomoćna presuda, temeljem koje tužena vodi ovrhu protiv tužiteljice kao ovršenice, postala je ovršna dana 06. listopada 2011. godine, što nadalje znači da je sa tim danom i započeo teći rok zastare od tri godine propisan odredbom čl.233.st.2. ZOO/05, i isti je istekao 06. listopada 2014. godine. Budući da je tužena kao ovrhovoditeljica pokrenula ovrhu u predmetu Općinskog suda u Sisku broj Ovr-204/15 dana 05. ožujka 2015. godine, tj. nakon što je već istekao navedeni trogodišnji rok zastare, to onda proizlazi da je u zastari sporedna tražbina tužena pe je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice te proglasiti ovrhu nedopuštenom u dijelu u kojem je ista određena radi naplate te sporedne tražbine – tj. tražbine zakonske zatezne kamate nedopuštenom.

Glede prestanka tražbine prijebojem:

13.) Pravilan je stav suda prvog stupnja da u postupku ovrhe nije moguće provoditi prebijanje tražbine ovrhovoditelja i tražbine ovršenika, tj. vršiti takozvanu procesnu kompenzaciju, no moguće je i dopušteno isticanje prigovora građansko pravne kompenzacije što, ukoliko je došlo do prijeboja, predstavlja žalbeni razlog iz odredbe čl.50.st.1.t.9. OZ/12.

14.) Da li je došlo do prestanka tražbine ovrhvoditelja prijebojem ovisi od toga da li su ispunjene pretpostavke građansko pravnog prijeboja propisane odredbama čl.195. do čl.202. ZOO/05. Naime, odredbom čl.195. navedenog zakona je propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protu tražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

14.1.) U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da je tužiteljica, kao dužnik i ovršenik, u momentu kada je tužena kao vjerovnik i ovrhovoditelj protiv nje pokrenula ovrhu, imala prema tuženoj dospjelu novčanu tražbinu u iznosu od 1.921,88 kuna, koju ona nije podmirila tužiteljici, što u konačnici utvrđuje i sud prvog stupnja. To nadalje znači da su u predmetnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za građansko pravni prijeboj propisane naprijed citiranom odredbom čl.195. ZOO/05.

15.) Međutim, do prijeboja o kojem govori navedena odredba čl.195. ZOO/05 ne dolazi ipso iure – tj. automatski kada se ispune pretpostavke propisane tom odredbom, već je za to, u skladu sa odredbom čl.196.st.1. i st.2. ZOO/05, potrebna izjava o prijeboju, koja izjava, ako je učinjena, ima retroaktivno (ex tunc) djelovanje, tj. u tom slučaju do prijeboja dolazi ne kada je izjava dana već u onom momentu kada su se za to ispunile pretpostavke.

15.1.) Za davanje izjave o prijeboju nije propisana neka posebna forma – dakle, tu izjavu je moguće učiniti pismeno ali i usmeno, s tim da je odlučno da je tu izjavu dužnika primio vjerovnik, odnosno da je sa tom izjavom upoznat. Može se prihvatiti, kao pravilno, utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica nije dokazala da je, prije pokretanja predmetne ovrhe, ili prije izjavljivanja žalbe protiv rješenja o ovrsi, uputila tuženoj izjavu o prijeboju. Međutim, tužiteljica je nakon zaprimanja rješenja o ovrsi, i to u roku propisanom za izjavljivanje žalbe protiv tog rješenje, u izjavljenoj žalbi izričito navela da tuženoj, kao svome vjerovniku, u prijeboj stavlja svoju nepodmirenu dospjelu novčanu tražbinu koju ima prema njoj u iznosu od 1.921,88 kuna, te je zatražila da se temeljem te izjave o prestanku djela tražbine ovrhovoditeljice ovrha proglasi nedopuštenom. Iz spisa predmeta u kojem se provodi predmetni ovršni postupka izvjesno proizlazi da je žalba ovršenice navedenog sadržaja, u kojoj je sadržana i navedena izjava o prijeboju, dostavljena ovrhovoditeljici, tj. tuženoj u predmetnoj parnici. Time i na taj način, a prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispunjen je i dodatni uvjet iz odredbe čl.196. ZOO/05 za građansko pravni prijeboj, i isti je nastupio i prije pokretanja predmetne predmetnog ovršnog postupka, tj. sa danom ovršnosti sudske odluke kojom je tužiteljici dosuđena novčana tražbina koju je stavila u prijeboj tuženoj, jer su sa tim danom bile ostvarene sve pretpostavke za prijeboj propisane odredbom čl.195. ZOO/05.

15.2.) Slijedom naprijed navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava i u navedenom dijelu je valjalo uvažiti žalbu tužiteljice (ovršenice iz ovršnog postupka), jer je glavna tražbina tužene za iznos od 1.921,88 kuna prestala na temelju činjenice (građansko pravni prijeboj) koja je nastala kada se ista više nije mogla iznijeti u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava.

16.) Dakle uvažavajući sve naprijed izloženo, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je u cijelosti prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako je to sud prvog stupnja propustio učiniti, to je onda, temeljem odredbe čl.370.t.3. ZPP-a, žalba tužiteljice u cijelosti uvažena te preinačena pobijana prvostupanjska presuda.

17.) Budući da je uslijed uvažavanja žalbe tužiteljice došlo do preinake prvostupanjske presude to je onda valjalo odlučiti i o troškovima parničnog postupka, sve to u skladu sa odredbom čl.166.st.1. ZPP-a, kojom je propisano da kada sud preinači odluku protiv koje podnesen pravni lijek da će odlučiti i o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

18.) Kako je preinačenom prvostupanjskom odlukom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, to onda tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u sporu pripada pravo na naknadu cjelokupnog joj parničnog troška, sve to u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a.

18.1.) Navedeni trošak koji je, u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a, bio potreban za vođenje predmetne parnice iznosi ukupno 462,03 EUR. Trošak u tom iznosu tužiteljici je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (3.000,00 kuna / 398,17 EUR), i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika te od troška sudskih pristojbi.

18.2.) Na ime zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika u postupku pred prvostupanjskim sudom, tužiteljici pripada pravo na ukupno 112,50 bodova – 50 bodova za sastav tužbe primjenom Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. – dalje: Odvjetnička tarifa/12), 12,50 bodova za zastupanje na ročištu 26.09.2022. godine primjenom Tbr.9.t.5. Odvjetničke tarife te 50 bodova za zastupanje na ročištu 28.02.2023. godine, a kada se navedeni bodovi pomnože sa cijenom boda od 15,00 kuna, tada se dolazi do iznosa od 1.687,50 kuna. Na navedeni trošak tužiteljici pripada i pravo na trošak obračunatog PDV-a u iznosu od 421,87 kuna te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 100,00 kuna, pa ukupan trošak koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom, a na koji tužiteljica ima pravo, iznosi 2.209,37 kuna ili 293,23 EUR.

18.3.) Tužiteljica je uspjela sa izjavljenom žalbom pa joj stoga pripada i pravo na trošak njenog izjavljivanja u ukupnom iznosu od 168,80 EUR, pri čemu se iznos od 155,53 EUR odnosi na trošak njenog sastava po punomoćniku u osobi odvjetnika, koji je odmjeren u skladu sa odredbom Tbr.10.t.1. i Tbr.42. Odvjetničke tarife, a iznos od 13,27 EUR se odnosi na trošak sudske pristojbe.

18.4.) Budući da tužena u predmetnoj parnici nije uspjela ne pripada joj niti pravo na zatraženi trošak podnošenja odgovora na žalbu tužiteljice.

19.) Slijedom naprijed izloženog proizlazi da tužiteljici, temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, pripada pravo na ukupan trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 462,03 EUR, koliko joj je ovom presudom i dosuđeno, pa je u skladu sa tim, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačena i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki II. izreke presude.

Bjelovar, 17. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

Alen Golub v. r.