1

Poslovni broj: Gž R-181/2023-10

 

 

Poslovni broj: Gž R-181/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. A. iz R., OIB: …, 2. M. B. iz P., ,
OIB: …, 3. K. B. iz K., ,
OIB: …, 4. V. Č. iz P., OIB: …, 5. G. Č. iz M., OIB: …, 6. R. D. iz Z., OIB: …., 7. R. D. iz P., OIB: …, 8. Z. Đ. B. iz M., OIB: …, 9. I. G. iz Z., OIB: …, 10. I. K. iz P.,
OIB: …, 11. T. L. iz D. S., OIB: …, 12. A. L. iz R., OIB: …,
13. B. M. iz P., OIB: …, 14. V. M. iz R., OIB: …, 15. N. M. iz P.,
OIB: …, 16. J. M. iz G., ,
OIB: …, 17. M. M. iz P., OIB: …, 18. V. M. iz P., OIB: …, 19. A. N. iz S., OIB: …, 20. A. P. iz R., OIB: …, 21. I. P. iz R., OIB: …, 22. M. R. iz K., OIB: .., 23. N. R. iz B., OIB: …, 24. A. S. iz P., OIB: …, 25. M. S. iz R., OIB: …, 26. I. S. Z. iz P., OIB: …, 27. I. Š. iz L., OIB: …, 28. I. Š. R. iz P., OIB: …, 29. R. T. iz P., OIB: …, 30. I. V. iz L., OIB: …, 31. S. Z. iz P., OIB: …, svi zastupani po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu H. i Partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika O. b. P., P., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T. T., odvjetnici u P., radi utvrđenja ništetnosti,  odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pr-121/2016-17 od 22. ožujka 2017., u sjednici vijeća  5. prosinca 2023.,

p r e s u d i o   j e

I   Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pr-121/2016-17 od 22. ožujka 2017., osim u odnosu na zahtjev 23.-tužiteljice N. R..

II   Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška te zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Ukida se citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke u odnosu na prihvaćenje zahtjeva 23.-tužiteljice N. R. i utvrđuje da je ova tužiteljica povukla tužbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćeni su tužbeni zahtjevi 1.-31. tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 4. odnosno odredbe čl. 6. (u odnosu na  10. i 28. tužitelja) Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koje su tužitelji pojedinačno sklopili s tuženikom kojom odredbom su se tužitelji obvezali nadoknaditi tuženiku sve plaće i naknade u bruto iznosu koje su primili za vrijeme specijalizacije.

              2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od  5.625,00 kn dok je toč. III. izreke odbijen  zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

              3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva tužitelja,  te obveže tužitelje na naknadu parničnog troška, uvećanog za  žalbeni trošak.

              4. Tužitelji su odgovorili na žalbu tuženika,  istu smatraju neosnovanom te predlažu da se  žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Presudom ovog suda poslovni broj Gž R-331/2017-2 od 20. lipnja 2018. prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da su tužbeni zahtjevi 1.-31. tužitelja odbijeni kao neosnovani. Ujedno je odbijen zahtjev 1.-31. tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.625,00 kn te naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn te trošak žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn, a isto tako odbijen je i zahtjev 1.-31. tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

6. Protiv citirane drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te je odlukom Ustavnog suda broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. ustavna tužba tužitelja usvojena (točka I), ukinuta je citirana presuda ovog suda od 20. lipnja 2018. (točka II), te je predmet vraćen ovom Županijskom sudu na ponovni postupak (točka III) slijedom čega ovaj drugostupanjski sud treba ponovno odlučiti o žalbi tuženika protiv citirane prvostupanjske presude.

 

7. Predmet spora su zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 4. odnosno odredbe čl. 6. (u odnosu na 10. i 28. tužitelja) Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koje su tužitelji kao specijalizanti zaključili s tuženikom i kojom odredbom su se obvezali naknaditi tuženiku sve plaće i naknade u bruto iznosu koje su primili za vrijeme specijalizacije.

 

8. U provedenom postupku je utvrđeno, a što u ovom žalbenom postupku nije sporno:

 

-          da su svi tužitelji s tuženikom sklopili  ugovore o radu, te uz taj, svaki pojedinačno, u vrijeme navedeno u tužbenom zahtjevu i  ugovor o  međusobnim pravima i obvezama kada su  bile na snazi odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika o specijalističkom  usavršavanju doktora medicine (NN 100/11 – 116/15 – dalje Pravilnik/11),

-          da prema odredbi čl. 11. Pravilnika/11 zdravstvena  ustanova čiji je  osnivač  Republika Hrvatska,  županija i grad sa specijalizantom sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama a pri sklapanju ugovora iz st. 1.  je propisana obveza specijalizanta ostati u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita koja ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena  trajanja specijalizacije, da se prema odredbi čl. 11. st. 3. i 4. Pravilnika/11 u ugovoru mora ugovoriti iznos naknade štete sukladno čl. 12. st. 1. Pravilnika/11 koju je doktor medicine u slučaju kada  otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorne obveze razmjerno izvršenoj obvezi rada obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi; da prema odredbi čl. 12. st. 1. Pravilnika (NN 35/12) troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje,

-          da je  16. srpnja 2016. stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 62/16-dalje Pravilnik/16),

-          da je izmijenjenim odredbama Pravilnika/16 drugačije regulirano pitanje naknade troškova iz čl. 12. st. 1. Pravilnika/11 koji više ne obuhvaća bruto plaće kao i da je odredbom čl. 17. Pravilnika/16 regulirana dužnost zdravstvene ustanove da specijalizantu ponudi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu sukladno izmijenjenim odredbama čl. 11. i 12. Pravilnika/11,

-          da  tužitelji tvrde da su dijelovi odredbi čl. 4. odnosno čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koje su zaključili s tuženikom u protivnosti s odredbama čl. 17. Pravilnika/16,  te stoga ništetni.

 

9. Zbog tih razloga je tužbene zahtjeve tužitelja prihvatio kao osnovane, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i  Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi ukazuje jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud,  odlučne činjenice za pravilno odlučivanje o tužbenim zahtjevima tužitelja pravilno i potpuno utvrdio,  a prema stanju u spisu,  te činjenice,  u ovom  žalbenom postupku nisu niti prijeporne.

13. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su i prema stajalištu ovog suda tužbeni zahtjevi tužitelja pravilno prihvaćen kao osnovani.

14. Tuženik u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, suprotno pravnim shvaćanjima prvostupanjskog suda smatra da su ista pogrešna, navodeći da sporni dio odredbe čl. 4., odnosno odredbe čl. 6. u odnosu na 10. i 28. tužitelja ugovora o međusobnim pravima i obvezama nisu ništetni jer da su te ugovorne odredbe u skladu s tada važećim odredbama čl. 11. i 12. Pravilnika/11.

15. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

16. Iz utvrđenog činjeničnog stanja u bitnom proizlazi da su tužitelji i tuženik sklopili ugovore o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja izabrane specijalizacije iz određenih grana medicine. Ugovoreno je da tužitelji kao specijalizanti započinju s radom kod tuženika nakon dobivanja rješenja Ministarstva Republike Hrvatske o odobrenju specijalizacije, a koje rješenje će činiti sastavni dio ugovora o radu. Također proizlazi da su istog dana (u pravilu) kada su sklapani ugovori o radu tužitelji s tuženikom sklopili i ugovore o međusobnim pravnima i obvezama kojima su uredili međusobna prava i obveze vezane uz dodijeljena specijalistička usavršavanja. U ugovorima o međusobnim pravima i obvezama utvrđene između ostalog obveze tuženika (čl. 2.), te obveze tužitelja kao specijalizanata za vrijeme provođenja specijalizacije i nakon polaganja specijalističkog ispita (čl. 3.).

17. U tom je smislu čl. 3. st. 1. podstavkom 5. ugovora o međusobnim pravima i obvezama utvrđeno da je nakon polaganja specijalističkog ispita specijalizant u obvezi raditi kao specijalist kod tuženika najmanje onoliko vremena koliko je trajalo specijalističko usavršavanje.

18. Ostalim člancima ugovora o međusobnim pravima i obvezama uređene su i dodatne obveze tužitelja kao specijalizanata u slučajevima: neopravdanog prekida specijalizacije, ne polaganja specijalističkog ispita u propisanom roku, prestanka radnog odnosa zbog povrede radne obveze, prekida radnog odnosa kod tuženika svojom voljom i prekida radnog odnosa prijevremena utvrđenog čl. 3. st. 1. podstavkom 5. tog ugovora.

19. Za navedene slučajeve utvrđena je obveza tužitelja kao specijalizanata da tuženiku nadoknade: materijalne troškove specijalizacije, sve plaće i naknade koje su primili u bruto iznosu kao i sve troškove za vrijeme specijalizacije koje tuženik imao u skladu s tada važećim čl. 12. Pravilnika/11.

20. Tužitelji, u tužbi traže utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 4. odnosno odredbe čl. 6. u odnosu na 10. i 28. tužitelja ugovora o međusobnim pravima i obvezama u kojima im je utvrđena obveza da u slučaju prekida radnog odnosa kod tuženika prije isteka ugovorenih godina rada nakon položenog specijalističkog ispita, osim materijalnih troškova provedene specijalizacije tuženiku nadoknade i iznose bruto plaća i ostalih naknada vezanih uz obavljanje redovnog radnog odnosa ugovorenog na neodređeno vrijeme.

21. Pritom su tužitelji isticali da je navedeni dio citiranih ugovornih odredbi protivan odredbama Ustava (čl. 29., čl. 54. i 55.), Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima, ističući da pravo radnika na plaću za obavljeni rad ne može biti uskraćeno nikakvim ugovorom ni eventualnim podzakonskim aktima, ukazujući da kod tuženika nisu samo pohađali nastavu za specijalizaciju već su obavljali rad sukladno sklopljenim ugovorima o radu za što im je tuženik bio obvezan isplatiti plaću. Ukazuju da pravo na plaću za obavljeni rad ne može pripadati samo uvjetno odnosno samo u slučaju da ne raskine ugovor o radu već da je pravo na plaću radnikovo pravo zajamčeno Ustavom i Zakonom o radu, odnosno da se radi o radnikovom apsolutnom pravu kojeg se on ne može odreći čak ni samovoljno te u vezi s tim ukazuju i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-3/2011 od 22. listopada 2013. u kojoj se navodi da je navedeni prigovor, tamo tužene osnovan uz obrazloženje da je plaća novčana protuvrijednost rada koje je radnik obavio za poslodavca i nju je poslodavac prema čl. 83. st. 1. Zakona o radu dužan platiti radniku nakon obavljenog rada, a obzirom da je tužena za tužitelja obavljala rad specijalizacije to iznos isplaćene plaće za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tamo tuženu.

22. Odredbom čl. 55. st. 1. Ustava Republike Hrvatske regulirano je da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život te je navedenom odredbom utemeljeno pojam zarade odnosno plaće koja ima socijalnu funkciju i predstavlja osnovu za osiguravanje slobodnog i dostojnog života pojedinca koji je ostvario zaradu, ali i njegove obitelji. Istim člankom jamči ostvarivanje zarade na temelju rada, te se istom odredbom štite i zakonom zajamčena prava građana koja iz njihovog rada proizlaze.

23. Prema shvaćanju ovog suda, a polazeći od činjenica utvrđenih u postupku treba reći da su tužitelji sa tuženikom sklopili ugovore o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto specijalista iz određene grane medicine, te nastavno na sklopljene ugovore o radu s tuženikom, za nastavak radnog odnosa za radno mjesto specijalizanta sklapali i ugovore o međusobnim pravima i obvezama vezanih uz specijalističko usavršavanje, a nakon kojih ugovora su u skladu s donesenim rješenjima Ministarstva o odobravanju specijalizacije koja su bila sastavni dio navedenih ugovora započinjali svoj radni odnos kod tuženika.

24. U sklopljenim ugovorima o radu sadržana je i odredba kojom je bilo propisano da za vrijeme trajanja ugovora specijalizantu/specijalizantici pripada plaća "u visini – koeficijenta…" temeljem odredbi Zakona o plaćama u javnim službama i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima za složenosti poslova u javnim službama uvećana za dodatke na plaću utvrđene odredbama Temeljenog kolektivnog ugovora za javne službe i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, pa treba zaključiti da se radi o naknadi plaće i ostalih primanja vezanih uz radni odnos koje je tuženik bio u obvezi isplatiti tužiteljima na temelju sklopljenog ugovora o radu za izabrano radno mjesto specijalista na neodređeno vrijeme.

25. Osim toga, u ugovorima o međusobnim pravima i obvezama za svakog tužitelja sadržane su odredbe u kojima je utvrđena i obveza tuženika kao poslodavca da "specijalizantu obračunava i isplaćuje plaću sukladno odredbama pozitivnih propisa", a navedena obveza je uvrštena u čl. 2. ugovora o međusobnim pravima i obvezama koje su tužitelji kao specijalizanti sklopili s tuženikom, a kojom je propisano da se bolnica obvezuje: omogućiti provođenje teorijske i praktične izobrazbe predviđene programom specijalizacije, podmiriti troškove poslijediplomskog studija u opsegu koji je predviđen programom specijalizacije kao i snositi troškove polaganje specijalističkog ispita te po položenom specijalističkom ispitu sa specijalizantom/specijalizanticom sklopiti ugovor o radu za poslove liječnika specijalista iz određene grane medicine.

26. Stoga prema shvaćanju ovog suda obveza tuženika na isplatu plaće i drugih davanja iz radnog odnosa nije i ne može u smislu odredbe čl. 12. Pravilnika/11 kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna predstavljati "troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije".

27. Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovoreno na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije.

28. Prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje je tuženik kao poslodavac imao vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između tuženika i tužitelja kao specijalizanata reguliran zasebnim pravnim poslom - ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

29. Stoga je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda, a koje prihvaća i ovaj sud da su dijelovi spornih odredbi čl. 4. odnosno čl. 6. u odnosu na 10. i 28. tužitelje, ništetni, u protivnosti s proklamiranim pravom na zaradu iz odredbe čl. 55. Ustava Republike Hrvatske slijedom čega iznos isplaćene plaće za obavljeni rad tužiteljima ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tužitelje.

30. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, a što je ovdje slučaj, ništetan je osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

31. Osim toga ukazuje se da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 35/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12, 82/13 i 22/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i broj 131/17, dalje ZZZ/08) i na temelju njega donesen Pravilnik/11 kao mjerodavni propisi na temelju kojih je odlučivano o tužbenom zahtjevu su u međuvremenu prestali važiti. Naime, novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22 i 156/22, dalje ZZZ/18), a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., a njegovim stupanjem na snagu prestao je važiti ZZZ/08.

32. Odredbama čl. 186.-191. ZZZ/18 normirano je radnopravno područje međusobnih prava i obveza zdravstvenih radnika koji prolaze program specijalističkog usavršavanja i zdravstvene ustanove kao poslodavca, pitanja koja su vezana uz njihovo specijalističko usavršavanje ali i moguće situacije ako zdravstveni radnik kao specijalist prije isteka vremena ugovorene obveze rada iz čl. 186. st. 2. ZZZ/18 otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi u kojoj obavlja specijalizaciju i novi radni odnos zasnuje u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne samouprave) odnosno Grad Z. ili jedinica lokalne samouprave obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost Ministarstva, a u vezi s tim odredbom čl. 191. ZZZ/18 regulirano je što se smatra troškovima specijalizacije, a to su troškovi glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnog rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju pri čemu zakonodavac u čl. 191. st. 2. ZZZ/18 a koji glasi da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa, normirao što se smatra "troškovima specijalizacije" za razliku od ZZZ/08 koji takvu odredbu nije sadržavao.

33. Stoga suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava slijedom čega su tužbeni zahtjevi tužitelja pravilno prihvaćeni kao osnovani.

34. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

35. Dvadesetritužiteljica N. R. je u žalbenoj fazi postupka povukla tužbu te je taj podnesak tužiteljice dostavljen na očitovanje punomoćnici tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 3. ZPP-a, koja se, podneskom od 4. prosinca 2023. očitovala da tuženik pristaje na povlačenje tužbe 23.-tužiteljice i ne traži trošak.

36. Stoga je primjenom odredbe čl. 193. st. 6. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

37. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je ocjenjeno da podnošenje odgovora tužitelja na žalbu tuženika nije bilo potrebno za vođenje parnice pa je stoga taj zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

U Rijeci 5. prosinca 2023.

 

 

                    Predsjednica vijeća

 

                          Dubravka Butković Brljačić, v.r.