Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 10 Gž-370/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. (OIB: ...) iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. M. d.o.o. Z. (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama broj Pn-89/2020-21 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama broj Pn-89/2020-21 od 16. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč.I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade mu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 6.636,14 Eur sa zateznom kamatom od utuženja do isplate pa je toč.II izreke tužitelj obvezan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 995,42 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2023. do isplate.

2. Opisanu presudu pravovremenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se ista preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Naime, polazeći od predmeta spora kojeg tužitelj određuje zahtjevom za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, za koju štetu tvrdi da je odgovoran tuženik kao pravni sljednik prvobitnog tuženika S. D. d.d. koji je kao nakladnik dana 26. rujna 2018. objavio tekst pod naslovom “ Navodni internet portala ...

pukovnik HVO-a od M. dobio stan u centru Z., a uopće nema status branitelja! Kad je na bizaran način otkriven bezobrazno odbija iseliti!” u kojem je za tužitelja navedeno da je navodni pukovnik HVO, da je dobio stan od ministra branitelja T. M., da je dobio parking, da je iz stana koji koristi pao prozor na prolaznika i da je dobio nečasni otpust čime da su iznesene grube neistine, uvrede i klevete koje su učinjene dostupnim većem broju ljudi te da je tuženik odbio objaviti ispravak, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku, svoje uvodno opisano materijalno- pravno stajalište obrazložio slijedećim iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

-da je tužitelj tražio, a pravni prednik tuženika dana 9. studenog 2018. na portalu ... objavio ispravak objavljene informacije;

-da je autor spornog članka G. P. prije objave tog članka u „J. l.“, koji je potom prenesen na portalu ..., razgovarao s tužiteljem što potvrđuje i sam tužitelj;

-da u predmetnom članku uopće nije objavljena informacija da bi tužitelj dobio parking jer dio teksta o tome glasi: “Navodno je P. dobio i parking od G. Z., ali on to demantira, a iz Grada ni nakon nekoliko dana čekanja nismo dobili odgovor vezan za to” niti informacija da je iz stana koji koristi tužitelj pao prozor na prolaznika, već je napisano “…kada je Ministarstvo državne imovine dobilo dojavu da je s državnog stana u ... na jednog prolaznika pao prozor” slijedom čega da citirane informacije ne predstavljaju informacije koje bi bile objektivno podobne povrijediti tužiteljev ugled, čast i dostojanstvo jer te informacije uopće nisu objavljene onako kako ih tužitelj interpretira u tužbi;

- da je informacija da tužitelj nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata točna obzirom da je tužitelj i u svom iskazu potvrdio da u vrijeme objave članka nije imao status hrvatskog branitelja iako je tada već bio pokrenuo postupak za priznanje tog statusa a što proizlazi i iz dokumentacije koju je dostavio u spis – potvrde Ministarstva obrane iz 2019. i rješenje G. Z., Gradskog ureda ... iz 2021. slijedom čega da takva istinita informacija nije mogla povrijediti tužiteljevu čast, ugled ili dostojanstvo;

-navodi da je tužitelj “navodni pukovnik HVO-a” i da je “od M. dobio stan” sadržani su u naslovu spornog članka koji je dio uredničke obrade teksta i proizlazi iz navoda sadržanih u tekstu članka u kojemu se navodi da tužitelj „tvrdi da je pukovnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO)“ zbog čega sam naslov članka – da je tužitelj „navodno“ pukovnik HVO-a proizlazi iz odnosne činjenične tvrdnje koju tužitelj sam za sebe iznosi, a što je navedeno u tekstu članka pa niti time nije povrijeđena čast, ugled ili dostojanstvo tužitelja;

-u odnosu na dodjelu stana na korištenje u članku je navedeno da je u Ministarstvu branitelja “odlukom ministra od 31. listopada 2017. osnovano Povjerenstvo za korištenje stanova na području Z. za potrebe smještaja prilikom specijalističkih pregleda i liječenja branitelja i pripadnika HVO-a koje ministru predlaže donošenje odluka o korištenju navedenih stanova na razdoblje od tri mjeseca, s mogućnošću produljenja privremenog korištenja stana” i da je tužitelju odlukom Ministarstva hrvatskih branitelja od 10. studenog 2017. kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane odobreno privremeno korištenje stana na adresi ... a koje mu je produljeno Odlukom od 15 . veljače 2018. te da je obje odluke potpisao ministar M.;

-obzirom da je u samom članku detaljno opisana procedura dodjele stanova na korištenje iz koje proizlazi da prijedloge za dodjelu stanova daje posebno povjerenstvo osnovano u tu svrhu i da oni te prijedloge daju ministru hrvatskih branitelja T. M., koji potom i potpisuje odnosnu odluku o dodijeli stana, to time što je u naslovu članka šturo navedeno da je tužitelj „od M. dobio stan“ ne upućuje na to da se radi o diskrecijskoj odluci samog ministra kako to tumači tužitelj u tužbi a koja uostalom niti ne može imati nikakvo negativno značenje jer odluka koja se donosi na temelju diskrecijske tj. slobodne ocjene prema čl. 5. stav. 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09) uvijek mora biti donesena poštujući i granice takve ovlasti i biti sukladno svrsi radi koje je ovlast dana tako da i diskrecijska odluka mora biti zakonita pa da niti ta informacija nije podobna da tužitelju nanese povredu njegovih prava osobnosti tj. prava na čast, ugled i dostojanstvo;

-u odnosu na tvrdnju iz članka - da je tužitelj 2007. dobio nečastan otkaz (tužitelj pogrešno navodi “otpust”) u Ministarstvu vanjskih poslova, prvostupanjski sud je uvidom u Raskid ugovora od 23. srpnja 2007. utvrdio da istim raskinut ugovor o rasporedu tužitelja kao ugovornog diplomata na konzularno mjesto konzul prvog razreda na određeno vrijeme počam od 18. srpnja 2006., a na 4 godine u Generalni konzulat Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini – utvrdio da u navedenoj odluci nisu navedeni nikakvi razlozi obrazloženja niti je u tekstu predmetnog članka navodni „nečastan otkaz“ ničim obrazložen;

-da je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio ispise više novinskih članaka koji su objavljeni tijekom 2007. i 2008. a u kojima se za tužitelja navodi da je služio zatvorsku kaznu zbog pomaganja u krađi automobila i prikrivanja te krađe za vrijeme dok je bio konzul u B. L. no da to prema navodima tuženika nije spominjano u spornom članku obzirom da se radi o kaznenom djelu za koje je u međuvremenu nastupila rehabilitacija zbog čega da se tužitelj može predstavljati kao neosuđivana osoba;

-obzirom da u spornom novinskom članku osim tvrdnje da je tužitelj dobio „nečastan otkaz“ nisu navedeni nikakvi razlozi, to je takva tvrdnja prema ocjeni prvostupanjskog suda podobna povrijediti tužiteljevo dostojanstvo, ugled i čast.

4.1. Prosuđujući opisana činjenična utvrđenja pozivom na odredbe čl. 21. stav. 1. i 3. Zakona o medijima (dalje: ZM – „Narodne novine“ broj 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22) prema kojima je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan istu naknaditi, a da se na odgovornost nakladnika za štetu primjenjuju propisi o obveznim odnosima, te primjenom odredbe čl.1046. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) koja štetom propisuje i povredu prava osobnosti pod kojim se u smislu čl. 19.ZOO-a podrazumijeva ugled, čast i dostojanstvo, a za koju povredu uz ispunjenje pretpostavki iz čl.1100.ZOO-a da oštećeniku pripada pravična novčana naknada, prvostupanjski sud zaključuje da je od svih objavljenih i utuženih informacija sadržanih u novinskom članku od 28.rujna 2018. tek tvrdnja da je tužitelj dobio „nečastan otpust“ objektivno podobna narušiti njegov ugled, čast i dostojanstvo.

4.2. No imajući u vidu da je u objavi zatraženog ispravka informacije izričito navedeno da tužitelj nije dobio nečastan otpust već je dobio raskid ugovora kao ugovorni diplomat, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik na primjeren način nadoknadio tužitelju štetu koju mu je prouzročila objava ovog spornog članka pa tužitelj nema pravo još i na pravičnu naknadu pretrpljene štete. Posebno pri tom prvostupanjski sud naglašava da zauzeto stajalište nije dovedeno u sumnju tužiteljevim iskazom u kojemu isti opisuje zdravstvene probleme i društvene neugodnosti koje povezuje s objavom ovog članka. Naime, imajući u vidu da naglasak predmetnog spornog članka uopće nije na informacijama za koje tužitelj u tužbi navodi da su mu sporne, već na tome da je tužitelju na korištenje dodijeljen stan u državnom vlasništvu i da je od njega zatraženo da taj stan vrati tj. da se iseli iz stana, no da se unatoč tome tužitelj nije iselio iz tog stana, a da pri tom ne postoji medicinska dokumentacija o tome da je privremeno korištenje stana tužitelju potrebno za potrebe liječenja, da tužitelj niti nema ozbiljnijih zdravstvenih problema te da je počeo s renoviranjem stana što nije smio učiniti – prvostupanjski sud je moguće tužiteljeve subjektivne tegobe o kojima je isti iskazivao doveo u vezu sa dodjelom tužitelju predmetnog stana bez uporišta u za to propisanim pretpostavkama (u svrhu liječenja), a ne kao posljedice utuženih informacija.

5 .Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

6. Naime, pledirajući na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. ZPP-a tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije primijenio odnosno nepravilno je primijenio odredbe ZPP-a (no ne navodi koje) a što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a temelji na tezi da prvostupanjski sud uopće naveo nije nikakve valjane razloge temeljem kojih je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega da prvostupanjska presuda uopće nema razloge o odlučnim činjenicama, a da razlozi koji u njoj jesu navedeni da su nejasni.

6.1. Žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj temelji na činjenici što je prvostupanjski sud odbio njegove dokazne prijedloge radi saslušanja svjedokinje S. P. i svjedoka J. B., a čiji bi iskazi zasigurno doveli do donošenja drugačije presude obzirom da navedeni imaju saznanja o svim bitnim okolnostima slučaja jer su konstantno bili s tužiteljem, pa imaju najvjernija saznanja o tome kakve je sve neugodnosti, blamaže i ismijavanja trpio tužitelj.

7. U odgovoru na prednje izneseni žalbeni sadržaj valja prvenstveno navesti da razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a, a i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP- a, ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tužitelja, nije utvrdio da bi pobijana presuda sadržavala ikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Uopćena tvrdnja o ostvarenju bitne povrede odredaba parničnog postupka „iz čl.354.stav.1.“ bez izričitog navođenja koja je odredba ZPP-a nepravilno primijenjena ili je izostala njezina primjena, potpuno je nerazumljiva pa se ovaj sud na takvo uopćeno navođenje žalbenog razloga neće niti referirati.

7.2. U odnosu na odbijanje personalnih dokaznih prijedloga tužitelja predloženih na okolnost dokazivanja opsega pretrpljenih psihičkih tegoba, prvostupanjski sud je dao jasne i određene razloge takve odluke koji imaju uporište u zauzetom materijalno- pravnom stajalištu o neosnovanosti tužbe za naknadu pravične novčane naknade obzirom da je šteta za koju je utvrdio da jest uzrokovana, reparirana objavom ispravka informacije, pa niti tim žalbenim sadržajem nije dovedena u dvojbu pravilnost prvostupanjske presude.

8. Preostali žalbeni sadržaj sveden je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, no način na koji tužitelj osporava analizu provedenih dokaza i način na koji obrazlaže žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava – opširnom razradom po njemu označenih uvredljivih i klevetničkih tvrdnji i njihovim tumačenjem koje je potpuno protivno njihovom sadržaju kojeg je temeljito, sveobuhvatno i detaljno analizirao i ocijenio prvostupanjski sud. No pri tom žalbeni navodi tužitelja ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju, jer uopćenim plediranjem na pretrpljenoj šteti (u kojem kontekstu citira opće pretpostavke odštetne odgovornosti) i citiranjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi sa ekskulpacijom nakladnika od odgovornosti za naknadu štete, tužitelj se ne referira na konkretna činjenična utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoje stajalište da od utuženih pet tvrdnji objavljenih u predmetnom članku, četiri uopće nisu po svom sadržaju podobne povrijediti tužiteljevu čast, ugled ili dostojanstvo dok u odnosu na jednu nalazi da ista jest podobna za uzrokovanje štete no da je eventualna šteta reparirana objavom ispravka.

9. Obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje zakonskog razloga oslobođenja tuženika od odgovornosti eventualne štete iz čl.21.stav.4. ZM-a utvrdivši da se dijelom radi o točnim informacijama, a dijelom o informacijama koje su prenesene kao činjenične tvrdnje samog tužitelja ili kao informacije u odnosu na koje je autor poduzeo mjere utvrđivanja njihove istinitosti pa je navedeno i naveo, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iste nisu mogle uzrokovati štetu kod tužitelja, dok je štetu za koju je tvrdio da je pretrpio u svojoj psihičkoj sferi pripisao sadržaju spornog članka kojeg tužitelj međutim nije utužio.

10. Prihvaćajući dakle izneseno materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda koje nije dovedeno u sumnju niti jednim žalbenim razlogom, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka no koja je odluka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl.154.stav.1. i čl.155.ZPP-a te na pravilnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Varaždinu 17. siječnja 2024

.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec v.r.