Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-2115/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. p. – t. d.o.o., M. L., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J. iz R., protiv tuženika H. G. iz N., W.-T., sada nepoznata boravišta, zastupanog po privremenoj zastupnici A. A., odvjetnici u M. L., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-984/2018-42 od 12. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-984/2018-42 od 12. kolovoza 2021. u točkama I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 251.203,85 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 4.513,70 eura u kunskoj protuvrijednosti, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.746,10 kn, u roku od 15 dana.
2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).
3. U žalbi navodi da je njemački državljanin pa da je provođenjem postupka bez njegove nazočnosti došlo do kršenja njegovih temeljnih prava. Tvrdi da je u postupku bilo nužno zatražiti međunarodnu pravnu pomoć. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda (bez naznake o kojoj bi se povredi radilo), kada nije donesena odluka o preinaci tužbe, a glede instituta stjecanja bez osnove, ističe da je pravno tumačenje spornog odnosa pogrešno, jer da pružanje usluge smještaja brodova na suhi vez u marini se ne može smatrati imovinom tužitelja, pri čemu činjenica da tužitelj ima koncesiju na pomorskom dobru ne čini usluge koje on na tom dobru pruža dijelom njegove imovine.
4. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužitelj u odgovoru na žalbu uzvraća da se radi o klasičnom primjeru stjecanja bez osnove na strani tuženika, s obzirom da tuženik koristi suhi vez bez plaćanja ikakve naknade. Glede preinake tužbe ukazuje na odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a te navodi da je tužba preinačena prije zaključenja prethodnog postupka, a za razdoblja koja su dospijevala tijekom trajanja postupka, da je povećao tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a. Glede tvrdnje o kršenju temeljnih prava, ukazuje da je tuženiku postavljen privremeni zastupnik sukladno odredbi čl. 84. st. 2. toč. 4. ZPP-a koji je u postupku imao prava i dužnosti zakonskog zastupnika.
6. Predlaže stoga žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.
7. Žalba tuženika nije osnovana.
8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP-a, na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik u žalbi, budući da izostanak rješenja o prihvaćanju preinake tužbe nije doveo do nezakonitosti pobijane presude.
9. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tuženik vlasnik plovila E. dužine 12,2 m, da je narečeno plovilo smješteno na suhom vezu marine više od petnaest godina, s tim što je tuženik prvih godina plaćao naknadu za smještaj plovila, a od 1. travnja 2013. pa nadalje to ne čini, pa tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koji predstavlja godišnju naknadu za razdoblje od 2013. do 2019. primjenom instituta stjecanja bez osnove. Sud prvog stupnja je činjenice o vlasništvu plovila utvrdio na temelju obrasca Ministarstva R. H. - Prijave dolaska i boravka strane jahte ili brodice u teritorijalnom moru i unutrašnjim morskim vodama R. H. od 14. lipnja 2004., dok je visinu tražbine utvrdio na temelju priloženih isprava i to Cjenika tužitelja o cijeni godišnjeg veza te priloženih računa. Činjenice o smještaju plovila u vlasništvu tuženika na suhom vezu marine tužitelja kroz razdoblje od petnaestak godina, sud prvog stupnja je utvrdio, između ostalog na temelju iskaza svjedoka koji su u prijepornom razdoblju bili zaposlenici tužitelja te im je činjenično stanje o tome dobro poznato.
10. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 251.203,85 kn sa zateznom kamatom, pri čemu je odluka donesena primjenom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) uz obrazloženje da tužitelj ima pravo na naknadu za korištenje suhog veza, koju naknadu bi ostvario da je sa trećom osobom ugovorio takvu uslugu. Odluka o zateznoj kamati je donesena primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, a odluka o parničnom trošku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da je dio zahtjeva tužitelja radi isplate od 4.513,70 eura odbijen. Stoga je o trošku odlučeno srazmjeno uspjehu u sporu, a tužitelju je priznat trošak zastupanja odvjetnika primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).
11. Prije svega treba istaći da je u ovom parničnom postupku dostava pismena tuženiku pokušana putem pošte, u skladu s čl. 14. Uredbe (EZ) broj 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenog 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima ("dostava pismena") i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) broj 1348/2000. Naime, prema čl. 14. narečene Uredbe svaka država članica može dostavu sudskih pismena osobama s boravištem u drugoj državi članici obaviti izravno putem pošte preporučenom pošiljkom uz potvrdu primitka ili sličnu potvrdu. S obzirom na činjenicu da se pismena nisu uspjela uredno dostaviti na takav način, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 84. st. 2. toč. 5. ZPP-a tuženiku postavio privremenog zastupnika koji je sudjelovao u postupku i štitio prava i interese tuženika.
12. Glede merituma spora, treba reći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, s obzirom na činjenicu da je u postupku utvrđeno da se plovilo u vlasništvu tuženika nalazi na suhom vezu marine tužitelja, da tuženik za to u prijepornom razdoblju nije plaćao naknadu te da je tuženik na takav način stekao korist u smislu odredbe čl. 1111. st. 2. ZOO-a koju je dužan vratiti tužitelju.
13. Još treba navesti da bi iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazilo da tužitelj ima koncesiju za korištenje pomorskog dobra, a prema odredbi čl. 16. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta.
14. Tužitelj je odgovarajućim ispravama dokazao visinu naknade za godišnji smještaj plovila na kopnu, činjenicu da se plovilo tuženika u prijepornom razdoblju nalazilo u marini na suhom vezu te da tuženik za tu uslugu nije plaćao naknadu pa je na takav način stekao korist koja nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Stoga je kao stjecatelj tu korist dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.
15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.
U Rijeci 17. siječnja 2024.
Predsjednica vijeća
Helena Vlahov Kozomara, v.r.
