Poslovni broj: Usž-1640/23-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Borisa Markovića, članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. - M. d.o.o., T., kojeg zastupa opunomoćenik N. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 1835/21-7 od 14. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1835/21-7 od 14. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/19-01/313, urbroj: 513-04-21-2 od 15. travnja 2021. te zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 15. travnja 2021. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda V., klasa: UP/I-471-02/18-01/198, urbroj: 513-07-05/19-24 od 29. travnja 2019. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2016. u iznosu od 250.964,99 kn i smanjenje gubitka za 2016. u iznosu od 3.795.609,96 kn, te mu je naloženo da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje obveze poreza na dodanu vrijednost i porezne osnovice poreza na dobit, odnosno smanjenje gubitka, te mu je za to određen rok od 8 dana od izvršnosti prvostupanjskog rješenja.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonskih razloga navedenih u članku 66. Zakona o upravnim sporovima. Ističe kako navod iz točke 17. obrazloženja pobijane presude implicira da pravomoćna sudska presuda nije knjigovodstvena isprava u smislu članka 9. točka 4. Zakona o računovodstvu, koju je tvrdnju prvostupanjski sud nekritički prihvatio iz obrazloženja pobijanog poreznog rješenja, a što smatra neosnovanim i u protivnosti s odredbama članka 8. stavak 1. točka 3. Zakona o računovodstvu. Smatra da se iz obrazloženja pobijane presude, ne može utvrditi da bi iznos knjiženja po temeljnici 5. razlikovao od iznosa isplaćenog G. Z. na ime troškova temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3277/04 od 5. ožujka 2010. potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu br: G-6769/10-2 od 4. ožujka 2014., koje se nalaze u spisu poreznog tijela. Navode kako je u obrazloženju prvostupanjskog poreznog rješenja navedeno da je po temeljnici 5. od 31. kolovoza 2016. proknjižen iznos od 312.003,90 kn, dok iznos obveze troškova po navedenoj presudi iznosi 317.231,00 kn. Smatra kako je poreznim rješenjem nezakonito osporeno pravo tužitelju za cijeli proknjiženi iznos, iako je evidentno da je u cijelosti opravdan iznos troška prema temeljnici broj 5 te da tužitelj nije niti knjižio trošak u visini razlike do punog iznosa efektivno plaćenog iznosa po navedenim presudama. Smatra kako je činjenično stanje u odnosu na ovo sporno knjižene sud mogao utvrditi izvođenjem predloženog knjigovodstveno- računovodstvenog vještačenja, koji dokaz nije izveden, pa je time ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe kako navodi iz točke 18. obrazloženja pobijane presude, da je tužitelj pretporez prema izdanim računima D. I. mogao odbiti tek kada nastane obveza obračuna PDV-a odnosno u razdoblju kada plati navedene račune, jer će tada predmetnom dobavljaču nastati obveza obračuna odnosno plaćanja PDV-a, u cijelosti je neosnovan i suprotan odredbama članka 8. i članka 9. Zakona o računovodstvu, te odredbama članka 60. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe da su svi proknjiženi računi odvjetnika D. I. neprijeporno knjigovodstvene isprave prema odredbama članka 8. i članka 9. Zakona o računovodstvu te da ih je tužitelj kao takve valjano proknjižio. Navodi kako u obrazloženju pobijane presude nema ni jedne riječi o tome zbog čega sud nije primijenio odredbu članka 60. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe kako je sud tek citirao odredbu članka 57. stavak 1. i članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, ali time nije odgovorio zbog čega nije primijenio odredbu članka 60. točka 1. navedenog Zakona. Ističe da je pravo na odbitak pretporeza po računima za isporuku usluga odvjetnika D. I. u cijelosti u skladu s odredbom članka 61. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost budući da u smislu točke a) odbitak pretporeza nije isključen prema članku 58. stavak 4. i 8., članak 61. stavak 1., 2. te članak 62. istog Zakona, da u smislu točke b) žalitelj ima račun u vezi s tom isporukom usluga izdan u skladu s člankom 78., 79., 80. i 81. istog Zakona, da se točka c) i e) u ovom slučaju ne primjenjuje jer se radi o tuzemnoj isporuci usluga te da se ne radi o prijenosu porezne obveze iz točke d), da u konkretnom slučaju odbitak pretporeza nije isključen. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio mjerodavnu odredbu članka 61. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, pri čemu za to nije dao nikakve razloge. Ističe kako je pod točkom III. tužbe osporio valjanost prvostupanjskog poreznog rješenja kojim su osporena knjiženja na pobrojanim kontima, ističući da u poreznom rješenju nedostaju i tabelarni prikazi i zbroj osporenih troškova, zbog čega ni najpomnijim čitanjem nije moguće utvrditi koji je trošak uopće osporen, a da sud u obrazloženju pobijane presude prihvaća sve navode prvostupanjskog poreznog tijela te ističe da provođenjem dokaza računovodstvenog vještačenja, koje je predlagao tužitelj ne bi bilo svrsishodno niti ekonomično. Ističe da u obrazloženju prvostupanjskog poreznog rješenja u odnosu na navedena konta, tužitelju je osporeno pravo na knjiženje kamata na primljene zajmove s obrazloženjem da "u ugovoru nije definirana klauzula o kamatama". Citira odredbe članka 29., članka 500. točka 2., te 504. Zakona o obveznim odnosima te navodi da ih njih jasno slijedi da je osporavanje obračunatih i proknjiženih iznosa na ime zateznih kamata od strane poreznog tijela nezakonito. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske usvojiti žalbu i poništiti pobijanu presudu te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka po priloženoj specifikaciji.

4. Iako uredno pozvan tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

8. Ovo stoga jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te nakon održane rasprave i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavak 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz podataka spisa predmeta, kao i iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da je uvidom u poslovnu dokumentaciju tužitelja prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužitelj u 2016. godini temeljem ulaznih računa R-2 br. 22-1/2016, R-2 br. 22-2/2016 i R-2 br. 22-3/2016 od 30. lipnja dobavljača, povezane osobe D. I., za odvjetničke usluge iskazao pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 250.964,99 kn, a uvidom u informacijski sustav Porezne uprave je utvrđeno da je D. I. obveznik PDV-a prema naplaćenoj naknadi od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017., dok je uvidom u poslovnu dokumentaciju tužitelja utvrđeno da tužitelj predmetne račune nije platio navedenom dobavljaču, već je na dan otvaranja predstečajnog postupka 15. studenog 2016. iskazao dug prema istom u iznosu od 1.254.824,99 kn, te je D. I. prijavio svoje tražbine po predmetnim računima u predstečajni postupak. Isto tako iz podataka spisa predmeta proizlazi kako D. I. kao izdavatelj računa nije iskazao obvezu poreza na dodanu vrijednost po predmetnim računima u obrascima PDV-a koje je tijekom 2016. dostavljao u nadležnu ispostavu, odnosno da u momentu odbitka pretporeza od strane tužitelja nije kao obveznik PDV-a prema naplaćenoj naknadi platio porez na dodanu vrijednost, s obzirom da isti računi nisu plaćeni. Stoga je u provedenom upravnom postupku tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza za 2016. u iznosu od 250.964,99 kn sukladno odredbama članka 55. stavka 2., a vezano uz članak 58. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16.). Isto tako u upravnom postupku je utvrđeno da je tužitelj u 2016. knjižio na kontima glavne knjige troškove i povećavao obveze po temeljnicama bez priložene vjerodostojne dokumentacije, a sve kako je navedeno u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, te je na taj način tužitelj postupio suprotno obvezi iz članka 8. stavka 1., 2. i 3. i članka 9. stavka 1. i 2. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ 78/15. i 134/15.), kao i članka 56. stavka 1., 2. i 3. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16.), kao i članka 5. stavka 1., članka 6., 7. i 9. stavka 1., 2. i 3. te članka 32. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14. i 50/16.), a u odnosu na prigovore tužitelja iznesene u žalbi tuženik je zaključio da su istovjetni prigovorima na koje je već detaljno odgovorilo prvostupanjsko tijelo pa je tuženik takvo obrazloženje iz prvostupanjskog rješenja u cijelosti prihvatio. Budući da u prilogu temeljnice broj 5. po kojoj su proknjižene kamate na primljene zajmove u glavnu knjigu, kao i knjigovodstvenoj dokumentaciji tužitelja nema izvornog dokumenta tj. obračuna kamata, niti je naveden u opisu knjiženja pa se navedeno knjiženje povećanja obveze temeljem obračuna kamata na tom kontu prema ocjeni poreznih tijela te prvostupanjskog suda ne smatra vjerodostojnim, što prihvaća i ovaj Sud. Isto tako prema ocjeni ovoga Suda pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju osporene presude navodi, prihvaćajući utvrđenja poreznih tijela da je tužitelj pretporez prema izdanim računima D. I. mogao odbiti tek kad nastane obveza obračuna PDV-a, odnosno u razdoblju kada plati navedene račune, jer će tek tada predmetnom dobavljaču nastati obveza obračuna, odnosno plaćanja PDV-a.

Imajući na umu sve naprijed navedeno, prema ocjeni ovoga Suda pravilno se prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude poziva na odredbu članka 57. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je propisano da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti, dok je stavkom 2. istog članka Zakona propisano da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona. Prema odredbi članka 58. stavak 1. navedenog Zakona porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njihovih oporezivih transakcija. Odredbama članka 8. Zakona o računovodstvu propisano je da je knjigovodstvena isprava svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju te isti čini osnovu za unos podatka o poslovnom događaju u poslovne knjige (stavak 1.), knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (stavak 2.), a knjigovodstvena isprava mora sadržavati naziv i broj knjigovodstvene isprave, opis sadržaja poslovnog događaja i identifikaciju sudionika poslovnog događaj koja sadržava njihov naziv ili ime i prezime te sjedište ili adresu, novčani iznos ili cijenu po mjernoj jedinici s obračunom ukupnog iznosa, datum poslovnog događaja, ako nije isti kao datum izdavanja, datum izdavanja knjigovodstvene isprave (stavak 3.). Prema odredbama članka 9. potonjeg Zakona knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor, a osoba ovlaštena za zastupanje poduzetnika ili osoba na koju je prenesena ovlast jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i uredna i ima potreban sadržaj (stavak 1.). Prema odredbi stavka 2. istog članka Zakona vjerodostojna knjigovodstvena isprava je pisana isprava ili elektronički zapis čiji sadržaj samostalno ili povezan sa sadržajem drugih vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava navedenih u toj ispravi, točno, jasno i potpuno odražava činjenično stanje relevantno za određeni poslovni događaj koji ima za posljedicu knjigovodstvene promjene, te ako je potpisana od osobe koja jamči za njezinu vjerodostojnost.

10. Stoga, suprotno žalbenim navodima proizlazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, kako u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, tako i u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, a prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba postupka, pa je valjano obrazložio razloge odbijanja tužbenog zahtjeva.

11. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja neosnovani te nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

12. S obzirom da nisu osnovani razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

13. Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 17. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan v.r.