REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-208/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J.

V. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i partneri u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., ..., OIB ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2191/2019-2 od 27. kolovoza 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2930/17-33 od 28. ožujka 2019., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2191/2019-2 od 27. kolovoza 2019. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2930/17-33 od 28. ožujka 2019. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku H. I. d.o.o. isplatiti tužitelju A. M. iznos od 88.706,96 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. prosinca 2008. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.090,99 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. lipnja 2007. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 88.706,96 kn u razdoblju od 28. lipnja 2007. do 28. prosinca 2008., kao djelomično neosnovan.

III Nalaže se tuženiku H. I. d.o.o. naknaditi tužitelju A. M. troškove postupka u iznosu od 9.375,00 kn, u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. ožujka 2019., poslovni broj P-2930/17-33 u dijelu izreke pod I., i sudi:

Odbija se tužitelj A. M. s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku H. I. d.o.o. isplatiti tužitelju A. M. iznos od 88.706,96 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. prosinca 2008. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se žalba tužitelja A. M. kao neosnovana i potvrđuje ista presuda u dijelu izreke pod II.

III. Preinačuje se ista presuda u dijelu izreke pod III. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, i sudi:

Odbija se tužitelj A. M. sa zahtjevom da mu tuženik H. I. d.o.o. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kn, kao sa zahtjevom koji je neosnovan.

IV. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev 4977/2019 od 4. prosinca 2019. reviziju tužitelja odbacio kao nedopuštenu.

6. Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 4977/2019 od 4. prosinca 2019. tužitelj je podnio ustavnu tužbu, koja je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-333/2020 od 18. veljače 2021. usvojena, navedeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ukinuto te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovljenom postupku, ovaj sud je ocijenio da je revizija tužitelja dopuštena i osnovana.

8. Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate uglavničenih zateznih kamata u iznosu 95.797,95 kuna, za razdoblje od 18. rujna 2003. do 27. lipnja 2007., kad mu je tuženik isplatio glavnicu (169.164,29 kuna) dosuđenu presudom broj P-13132/99 (P- 2616/95-19) od 12. veljače 2003. (pravomoćnom i ovršnom 25. listopada 2006.), kojom tuženiku nisu dosuđene zatezne kamate na iznos glavnice.

10.1. Dakle, tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom postupku zahtijeva isplatu uglavničene zatezne kamate na dospjelu glavnicu koja je plaćena sa zakašnjenjem, zajedno s procesnim kamatama.

11. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja i zaključaka:

- da se glavnica 169.164,29 kuna odnosi na naknadu u novcu, dosuđenu za stan čiji povrat nije bio moguć prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, te su na taj iznos glavnice zatezne kamate počele teći danom donošenja prvostupanjske presude 12. veljače 2003. u postupku broj P-13132/99 (P-2616/95- 19), a tekle su sve do isplate 27. lipnja 2007.,

- da su zatezne kamate u smislu odredbe čl. 277. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01 - dalje: ZOO) dospjele donošenjem prvostupanjske presude (12. veljače 2003.),

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. prosinca 2008., primjenom odredbe čl. 371. ZOO ocijenio da je osnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na plaćeni iznos glavnice prije 29. prosinca 2003., dok je u odnosu na zatezne kamate koje su na iznos glavnice tekle u razdoblju od 29. prosinca 2003. do 27. lipnja 2007., prigovor zastare neosnovan.

12. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev zbog zastare, jer da je riječ o „zahtjevu za isplatu uglavničene kamate zajedno s procesnom kamatom kao cjelovitom zahtjevu“. Stoga, obzirom na utvrđeni datum dospijeća 12. veljače 2003., drugostupanjski sud smatra da je do podnošenja tužbe 29. prosinca 2008. protekao zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO.

13. Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja, tužitelj je u reviziji naznačio pravno pitanje:

„Kad dospijeva potraživanje zateznih kamata, kontinuirano na dan dospijeća svakog pojedinog davanja ili na dan dospijeća glavnog duga? Ima li na to utjecaj činjenica što je kamatni zahtjev istaknut kao glavni zahtjev?“,

argumentirajući važnost postavljenog pitanja pozivanjem na odluku ovog suda broj II Rev-41/1999-2 od 12. veljače 2003. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje kojemu shvaćanju drugostupanjskog suda nije podudarno.

14. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

15. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

16. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske II Rev-41/1999-2 od 12. veljače 2003. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

„U odredbi čl. 372. st. 1. ZOO izričito je rečeno da se povremenim potraživanjem smatraju i sporedna povremena potraživanja, "kao što je potraživanje kamata". Te tražbine zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Na to nema utjecaja činjenica što je kamatni zahtjev u tužbi istaknut kao glavni zahtjev. Primjena materijalnog prava (u ovom slučaju odredbe čl. 371. ZOO o petogodišnjem zastarnom roku ili odredbe čl. 372. ZOO o trogodišnjem roku zastare) ne ovisi o tome zahtijevaju li se u tužbi samo kamate ili je uz zahtjev za isplatu kamata kumuliran i zahtjev za isplatu glavnice na koju su obračunate ili neki drugi zahtjev. Ako dužnik duguje određenu novčanu svotu po osnovi kamata do dana podnošenja tužbe, onda tu svotu kamata duguje i nakon podnošenja tužbe.

Kamata kao akcesorno potraživanje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne (čl. 369. ZOO). Odredba čl. 372. st. 1. ZOO koja propisuje zastarni rok od tri godine ima u vidu upravo samostalno potraživanje kamata u situaciji kada je glavno potraživanje prestalo postojati (isplatom ili na drugi način). Kamate teku kontinuirano od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja, pa samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Prema tome, nije zastarjelo potraživanje zateznih kamata dospjelih u vremenu od tri godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe.“.

17. Shvaćanje nižestupanjskih sudova je protivno pravnom shvaćanju revizijskog suda iznesenom u citiranoj odluci.

17.1. Odredbom čl. 277. st. 1. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

17.2. Obveza plaćanja zateznih kamata predstavlja posljedicu dužnikovog zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveza, pri čemu tužitelj na dospjelu zateznu kamatu na neisplaćenu glavnicu ima pravo i kad ju obračuna i utuži u apsolutnom iznosu. Isplata uglavničene zatezne kamate ne može se zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg ona proizlazi.

17.3. U konkretnom slučaju, sporno je dospijeće uglavničene zatezne kamate koja je predmet tužbenog zahtjeva, imajući na umu da u pravomoćnoj i ovršnoj presudi kojom je bilo naloženo plaćanje glavnice nije bilo naloženo plaćanje zateznih kamata na iznos glavnice.

17.4. U takvoj situaciji, obzirom na utvrđene činjenice konkretnog slučaja, potraživanje uglavničenih zateznih kamata dospijeva danom ovršnosti presude kojom je tuženiku bilo naloženo plaćanje glavnice (25. listopada 2006.) Stoga bi tužitelj imao pravo na (uglavničene) zatezne kamate za razdoblje od 26. listopada 2006. do 27. lipnja 2007. (kad je isplaćena glavnica), pri čemu sud prvenstveno treba odlučiti o istaknutom prigovoru zastare sukladno odredbi čl. 372. st. 1. ZOO.

18. Obzirom da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 17. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Ante Perkušić, v.r.