Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž Ovr-78/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja B. K. d.o.o. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku u Z., protiv I. ovršenika M. F. iz S., OIB:…, i II. ovršenika B. F. iz S., OIB:…, zastupanih po punomoćniku M. L., odvjetnici u Z., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi I. i II. ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-5383/18-93 od 18. prosinca 2023., dana 17. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba I. ovršenika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-5383/18-93 od 18. prosinca 2023. u dijelu kojim je odbijen prijedlog I. ovršenika za odgodu ovrhe.

II Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr- 5383/18-93 od 18. prosinca 2023. u dijelu kojim je odbijen prijedlog II. ovršenika za odgodu ovrhe i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Izreka rješenja prvostupanjskog suda glasi:

"I. Odbija se prijedlog za odgodu I. ovršenika od 27. studenog 2023. kao neosnovan. II. Odbija se prijedlog za odgodu II. ovršenika od 23. studenog 2023. kao neosnovan."

2. Protiv ovog rješenja žalbu su izjavili I. i II. ovršenici.

3. Žalba I. ovršenika je neosnovana, a žalba II. ovršenika je osnovana.

4. U odnosu na odluku o prijedlogu I. ovršenika:

4.1. Ispitujući pobijanu odluku suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP). Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

4.2. U ovom predmetu rješenjem o ovrsi određena je ovrha na nekretninama ovršenika temeljem ovršne isprave radi namirenja tražbine ovrhovoditelja, a koje rješenje je doneseno dana 26. listopada 2018. pod brojem Ovr-5383/18.

4.3. Predmetna ovrha je određena radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja temeljem ovršne isprave i to Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES-586/08 potvrđenog 11. lipnja 2008. po javnom bilježniku V. P. iz Z. pod brojem OV-13713/08. s osnove Ugovora br. 5104337356, zatim br. 5104595008 i 5105491293. Također, ovršna isprava je i Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES-443/09 potvrđen po istom javnom bilježniku pod brojem OV- 13061/09. Uvidom u spis proizlazi da je ovrhovoditelj kao cesionar sa E. & S. B. d.d. zaključio 13. lipnja 2016. Ugovor o prijenosu predmetne tražbine te je predmet ustupa novčana tražbina prema društvu F. P. d.o.o. u stečaju kao korisniku kredita temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5104337356 i broj 5104595008. Također je ustupljena i tražbina prema društvu D. K. d.o.o. kao korisniku kredita temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5104487333 i broj 5105491293.

4.4. Podneskom od 27. studenog 2023. I. ovršenik predlaže odgodu ovrhe navodeći da je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti sva četiri Ugovora o dugoročnom kreditu te traži odgodu ovrhe do okončanja parničnog postupka koji se vodi po tužbi II. ovršenika na Općinskom sudom u Sesvetama pod brojem P-612/23.

4.5. Prijedloge I. i II. ovršenika za odgodu ovrhe sud prvog stupnja smatra neosnovanima iz sljedećih razloga.

4.5.1. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Proizlazi da nema osnova za odgodu ovrhe u slučaju kada je korisnik kredita pravna osoba i to kako prema tom Zakonu tako i prema primjeni prava Europske Unije (presuda Kuhar / Addico Bank d.d.) koja se također odnosi na pravni odnos između trgovca i potrošača.

4.5.2. Kako je naprijed navedeno, predmetni Ugovori su sklopljeni sa pravnom osobom kao korisnikom kredita koji se kao takav ne smatra potrošačem, te se niti predmetni Zaključak na koji se poziva ovršenik, ovdje ne može primijeniti. Osim toga, namjena Ugovora je kredit za trajna obrtna sredstva, te već iz toga proizlazi da se ne radi o potrošačkom ugovoru.

4.5.3. Sud prvog stupnja napominje da ovršenici odgodu ovrhe predlažu sukladno čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje u tekstu - OZ) navodeći da bi im bila nanesena nenadoknadiva šteta, no osim pozivanja na gore navedene okolnosti, koje je sud raspravio i utvrdio neosnovanim za odgodu ovrhe, ničim drugim ne dokazuju vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete. Ovršni postupak je postupak prisilnog ostvarenja tražbine i kao takav je sasvim sigurno neugodan postupak za sve ovršenike, pa tako i za konkretne ovršenike, no međutim radi se u cijelosti o legitimnom postupku, te je sud prvog stupnja zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 65 st. 1 OZ-a.

4.6. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe u odnosu na I. ovršenika.

Naime, predmetni Ugovori su sklopljeni sa pravnom osobom kao korisnikom kredita koji se kao takav ne smatra potrošačem, a namjena Ugovora je kredit za trajna obrtna sredstva. Isto tako, I. ovršenik nije dokazao nastanak nenadoknadive štete.

4.7. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

4.8. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da iz podataka u spisu ne proizlazi da je kredit podignut za privatne potrebe pa je iz tog razloga isključena mogućnost da I. ovršenik u ovom predmetu ima status potrošača u smislu čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

4.8.1. Posebno treba istaknuti i to da prema rješenju Suda Europske unije broj C- 534/15 od 14. rujna 2016. članak 1. stavak 1. i članak. 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se ona primjenjuje na ugovor o osiguranju nekretninom koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o kreditu, kad je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kad nije funkcionalno povezana s navedenim društvom.

Dakle, da bi ovršenici imali status potrošača u ovom postupku potrebno je da su nastupali za potrebe izvan okvira poduzeća i profesije i da nisu funkcionalno povezani s tim društvom.

I. ovršenik je sklopio ugovor o osiguranju nekretninom kao osnivač/jedini član te direktor društva Franjić Promet d.o.o. za ugovor o kreditu čija je namjena za trajna obrtna sredstva, pa ne može imati status potrošača u smislu prethodno citirane direktive.

5. U odnosu na odluku o prijedlogu II. ovršenika:

5.1. Podneskom od 23. studenog 2023. i II. ovršenik predlaže odgodu ovrhe također do okončanja tog parničnog postupka navodeći da je tužba podnesena radi utvrđenja ništetnosti predmetnih Ugovora, te se između ostaloga poziva i na presudu Suda EU pod brojem C-407/18 Kuhar / Addico Bank d.d. i na zaključak sa sjednice građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 11. ožujka 2022.

5.2. Sud prvog stupnja odbio je i prijedlog II. ovršenika iz istih razloga iz kojih je odbio i prijedlog I. ovršenika.

5.3. No, II. ovršenik nije nastupao za potrebe poduzeća i profesije niti je funkcionalno povezan s tim društvom pa može imati status potrošača.

5.4. Kako sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje o tome jesu li ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe, prvostupanjsko je rješenje primjenom čl. 380. t. 3. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5.4. Pri tome treba imati u vidu i pravna shvaćanja suda Europske unije iz predmeta C-407/18 koja proizlaze iz sljedećeg dijela obrazloženja presude donesene u tom predmetu dana 26. lipnja 2019.:

"56. Međutim, čak i kada postoji, preventivna kontrola nepoštenosti nije dovoljna da bi se osigurala djelotvorna zaštita zajamčena Direktivom 93/13.

57. Naime, kao što je Sud zaključio u točki 59. presude od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary (C-32/14, EU:C:2015:637), čak i kada nacionalno zakonodavstvo predviđa takvu preventivnu kontrolu, odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprječavanje daljnjeg korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovac sklapa s potrošačima, moraju podrazumijevati odredbe koje omogućuju da se potonjima zajamči djelotvorna sudska zaštita, dajući im mogućnost da pred sudom osporavaju takav ugovor, uključujući i u stadiju njegova prisilnog izvršenja, i to u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova koji pretjerano otežavaju ili u praksi onemogućavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13.

58. Konkretno, u predmetu u kojem je donesena navedena presuda, Sud je u njezinim točkama 60. i 61. naveo da sukladno nacionalnom pravu o kojem je bila riječ u tom predmetu, potrošač može, s jedne strane, podnijeti tužbu radi pobijanja valjanosti predmetnog ugovora i, s druge strane, pokrenuti postupak radi ukidanja ili ograničavanja ovrhe, što bi u tom kontekstu podrazumijevalo pravo potrošača da predloži odgodu ovrhe tog ugovora. Nadalje, Sud je iz dokaza uključenih u spis koji mu je u tom predmetu dostavljen, zaključio da su nacionalni sudovi u tim postupcima mogli i morali po službenoj dužnosti ispitati slučajeve očite ništavosti, ovisno o raspoloživim dokazima. Čini se stoga da te procesne mogućnosti podnošenja tužbe u nacionalnom pravu, podložno provjeri nacionalnog suda, potrošaču jamče djelotvornu sudsku zaštitu.

59 Naprotiv, kada je riječ o predmetu iz glavnog postupka, iz spisa dostavljenog Sudu razvidno je da slovensko pravo ne daje potrošaču nikakva jamstva koja bi se mogla usporediti s onima iz točaka 54., 57. i 58. ove presude. 60 Naime, iz tog spisa u prvom redu proizlazi da slovensko procesno pravo jasno ne predviđa pravo potrošača da zahtijeva odgodu ovrhe, makar i privremeno, ugovora o hipotekarnom kreditu zato što taj ugovor sadržava nepoštenu odredbu. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da potrošač ima takvu mogućnost, ostaje činjenica da nacionalno pravo propisuje za prijedlog za odgodu ovrhe ispunjavanje vrlo strogih procesnih uvjeta te polaganje jamčevine na zahtjev vjerovnika. Ti zahtjevi čine u praksi gotovo nemogućim ishođenje takve mjere odgode jer je vjerojatno da ovršenik koji ne podmiruje svoje obveze, ne raspolaže financijskim sredstvima potrebnim za polaganje zahtijevane jamčevine. Drugo, očito je da sud kojem se hipotekarni vjerovnik obratio prijedlogom za određivanje ovrhe njegove tražbine, nema mogućnost po službenoj dužnosti provjeravati eventualnu nepoštenost odredbi tog ugovora. Konačno, treće, iz zahtjeva za prethodnu odluku razvidno je da postoji nezanemariv rizik da, u okviru ovršnog postupka, dotični potrošači budu odvraćeni od osiguravanja svoje obrane i punog ostvarivanja svojih prava, imajući u vidu troškove zastupanja koje uzrokuje postupak u odnosu na iznos konkretnog duga i nemogućnost traženja besplatne pravne pomoći.

61 Bitno je pridodati da činjenica da prema slovenskom procesnom pravu kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, ne može provoditi sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu takvog ugovora već samo, naknadno i eventualno, sud koji odlučuje o meritumu, kojem se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, očito nije dovoljna da bi se osigurala puna djelotvornost zaštite potrošača koju nalaže Direktiva 93/13.

62 Naime, budući da sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu nema mogućnost ovrhu odgoditi zbog toga što ugovor o hipotekarnom kreditu sadržava nepoštenu odredbu, vjerojatno je da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe s obzirom na njezinu nepoštenost, a time i ovršnog postupka. U tim uvjetima, čak i kad bi takva odluka o meritumu bila donesena u korist dotičnog potrošača, on bi time ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete, pa bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, tim više ako bi se pljenidba nekretnine odnosila na stan potrošača i njegove obitelji, koji bi tada bio konačno izgubljen. Takva a posteriori zaštita stoga ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe suprotno cilju iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. studenoga 2013., Banco Popular Español i Banco de Valencia, C-537/12 i C-116/13, EU:C:2013:759, t. 56. i 57. te navedena sudska praksa).

63 Prema tome, Direktivi 93/13, tumačenoj s gledišta načela djelotvornosti, protivi se nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, koji ima karakteristike opisane u točki 50. ove presude.

64 Dakako, u konkretnom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da se slovenski propis može tumačiti u skladu s pravom Unije, tako da konkretno omogućuje sudu kojem je podnesen prijedlog za ovrhu da po službenoj dužnosti ocijeni eventualnu nepoštenost odredbe ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi takvu ovrhu.

65 U tom smislu važno je podsjetiti da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići (presuda od 6. studenoga 2018., Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C-684/16, EU:C:2018:874, t. 59. i navedena sudska praksa).

66 Kao što je to Sud također zaključio, zahtjev takvog usklađenog tumačenja uključuje, među ostalim, obvezu za nacionalne sudove da izmijene, ako je potrebno, ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive. Slijedom toga, nacionalni sud ne može valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti nacionalnu odredbu u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije spojiv s tim pravom (vidjeti među ostalim presude od 19. travnja 2016., DI, C-441/14, EU:C:2016:278, t. 33. i 34., te od 6. studenoga 2018., Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C-684/16, EU:C:2018:874, t. 60.)."

U Zagrebu, 17. siječnja 2024.

Sutkinja:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.