REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 362/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB … iz F., kojeg zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … 7zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2618/2020-2 od 11. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-33/14- 93 od 14. travnja 2020., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženici isplatiti iznos od 33.775,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2012. do isplate, u roku od 15 dana. U točki II. odbijen je zahtjev tužitelja u iznosu od 21.225,00 kuna. U točki III. naloženo je tuženici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.845,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 14. travnja 2020. do isplate, u roku od 15 dana.
2. Presudom suda drugog stupnja u točki 1. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-33/14-93 od 14. travnja 2020. u točkama I. i III. izreke. U točki 2. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-3633/2020 od 9. prosinca 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
„Treba li sud odlučujući o povredi prava osobnosti na ljudsko dostojanstvo zbog uvjeta boravka u zatvoru uzeti u obzir da se manjak prostora i uvjeti konzumiranja hrane zajedno s ostalim zatvorenicima u sobi, nadomještaju pogodnostima utvrđenim odredbama čl. 14., čl. 74., čl. 76. ZIKZ-a i Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika (NN broj 92/02)?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP- a) koja se primjenjuje u ovome odlučivanju temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22) radi gore navedenog pravnog pitanja.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7.1. Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 33.775,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama u bitnom uz obrazloženje da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne zatvora u K. i Z. kao i u smještaju u Centru za dijagnostiku povrijeđeno pravo na smještaj koji je primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima te da tužitelju taj nedostatak nije nadoknađen kretanjem izvan zatvorske sobe, pa da je stoga tužitelju povrijeđena odredba čl.3. Konvencije prema kojem se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Slijedom navedenog, da je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, a to je pravo na dostojanstvo za vrijeme boravka u Zatvoru u K., odnosno Zatvoru u Z. i Centru za dijagnostiku u trajanju od 580 dana. Sve to imajući u vidu da je tužitelj tijekom boravka imao pravo na šetnju od dva sata i da je tužitelj morao boraviti u spavaonici neprimjerenih dimenzija, da je zajedno sa ostalim zatvorenicima konzumirao hranu u sobi, te činjenicu da je njegov životni prostor bio manji od 4 m2 bez mogućnosti kompenzacije slobodnog kretanja osim ranije spomenuta dva sata šetnje izvan sobe.
7.2. Naime, shvaćanje je drugostupanjskog suda da sve navedeno ukazuje da je tužitelj dulje vremensko razdoblje nije imao uvjete smještaja prilikom izdržavanja kazne zatvora sukladno Zakonu o izvršavanju kazne zatvora zbog neosiguranog minimalnog prostora od 4 m2 te da kretanje izvan zatvorske sobe nije nadoknađena ograničenost kretanja u zatvorskoj sobi, opravdava dosuđenje pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo u iznosu od 33.775,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno čl. 1103. ZOO, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.
8. U očitovanju na postavljeno pitanje, prije svega, treba naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno sa pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.
9. Nadalje, potrebno je navesti kako je i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadrantnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatan pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske).
10. Pritom je Veliko vijeće ESLJP pojasnilo načela i standarde za procjenu minimalnog osobnog prostora za zatvorenike u zatvorskim prostorijima u kojima istovremeno boravi više zatvorenika, u kontekstu čl. 3. Konvencije. Tako u slučajevima kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, a li ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Tada je potrebno utvrditi postoje li olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora, a ti čimbenici su da je smanjenje potrebnog minimalnog prostora 3 m2 popraćeno dovoljno slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te da ustanova u kojoj boravi zatvorenik se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.
11. Kada se pak radi o prostoru od 3 - 4m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.
12. Slijedom navedenog te s obzirom na to da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta povrijeđeno pravo osobnosti (što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu), na postavljeno pitanje- treba li sud odlučujući o povredi prava osobnosti na ljudsko dostojanstvo zbog uvjeta boravka u zatvoru uzeti u obzir da se manjak prostora i uvjeti konzumiranja hrane zajedno s ostalim zatvorenicima u sobi, nadomještaju pogodnostima utvrđenim odredbama čl. 14., čl. 74., čl. 76. ZIKZ-a i Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika-valja odgovoriti da takve pogodnosti u ovom konkretnom slučaju nisu utvrđene barem ne u tolikoj mjeri koja bi opravdavala njihovu primjenu i utjecaj na odluku, pri čemu valja posebno napomenuti da u reviziji postavljenim pitanjem tuženica niti ne konkretizira koje bi to konkretne pogodnosti bile, koje bi olakšale činjenicu nedostatne površine zatvorske sobe i ostalih elemenata na kojima je utemeljena pobijana presuda, a o kojima bi ovaj revizijski sud trebao izraziti pravno shvaćanje. U konkretnom slučaju , činjenice dostupnosti hladne i tople vode, tuširanja jedanput tjedno, čistoća posteljnog rublja, rublja i odjeće zatvorenika, dezinsekcija zatvoreničkih soba (koje činjenice je nižestupanjski sud utvrdio) ne predstavljaju takve pogodnosti, već osnovne uvjete bez kojih bi uopće bilo nemoguće govoriti i o kakvim dostojanstvenim uvjetima.
13. Dakle, o pravu na dosudu naknade zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta odlučuje se na temelju utvrđenja o postojanju svih relevantnih okolnosti (uzima se u obzir vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama, tjelesne i duševne posljedice koje su eventualno nastale uslijed boravka u takvim zatvorskim uvjetima, dok se skučenost prostorija u kojima borave zatvorenici-kao jedan od elemenata povrede- promatra u odnosu na slobodu kretanja izvan ćelije, boravkom na svježem zraku, bavljenjem raznih aktivnostima i sličnim mogućnostima). Odluke na koje se poziva tuženica u podnesenoj reviziji nisu podudarne s utvrđenom činjeničnom i pravnom situacijom iz predmetnog spora radi čega nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude u pobijanom dijelu.
14. Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 17. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
