Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-1656/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozjak & Rendić j.t.d., iz Varaždina protiv tuženika AGROSIP d.o.o., OIB: 57470397967, iz Gornjeg Hrašćana, Čakovečka 26, zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dina Galić i Janica Plantak, iz Varaždina, radi isplate odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-158/2022-7 od 3. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16.siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika AGROSIP d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-158/2022-7 od 3. ožujka 2023. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.000,00 Eur sa zateznim kamatama koje teku od 1. travnja 2020. do isplate i pod toč. II. izreke

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 158/2022-7 od 3. ožujka 2023. pod toč. I. izreke u dijelu koji je naložena isplata kunske protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 Eur prema prodajnom tečaju HNB-a koja vrijedi na dan plaćanja obveze 1. travnja 2020. i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a koji vrijedi na dan dospijeća obveze 1. travnja 2020. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2020., pa do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. I. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.634,10 Eur/2.7381,15 kn (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik.

3. Tuženik se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda ima dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

7. Prema odredbi čl. 7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

8. Sud ne utvrđuje činjenice niti izvodi dokaze koje stranke nisu predložile već jedino odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Niti jedna od stranka nije predložila da se izvede dokaz saslušanjem zakonske zastupnice tuženika RC, pa stoga tuženik bez osnove ukazuje na nezakonito postupanje suda koje bi se odnosilo na propuštanje izvođenje tog dokaza.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud je bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva tužitelja utvrdio na temelju sveobuhvatne, uvjerljive i logične ocjene dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP detaljno analizirajući sve provedene dokaze i dajući jasne i uvjerljive argumente u prilog zauzetog stajališta o osnovanosti zahtjeva tužitelja na povrat utuženog iznosa.

11. Iz navedenog slijedi da uvjerenje suda u odnosu na utvrđenje odlučnih činjenica ima podlogu u provedenom dokaznom postupku, slijedom čega ocjena provedenih dokaza na način kako je to učinio sud prvog stupnja nema za posljedicu niti nepravilnost, niti nezakonitost pobijane presude, pa se niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju tuženik opisno ukazuje u žalbi ne može prihvatiti osnovanim.

12. Neosnovani su žalbeni navodi da zahtjev kako je postavljen predstavlja nemoguće izvršenje, da kuna kao valuta plaćanja više ne postoji i da bi se obveza plaćanja prema valutnoj klauzuli gdje je kuna označena kao valuta obveze trebala smatrati nezakonitom (čl. 22. Zakona o obveznim odnosima), pa je zahtjev tužitelja nije usklađen sa zakonskom regulativom radi čega je zahtjev tužbu trebao odbaciti.

13. Odredbom čl. 13. st. 5. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22 i 88/22) propisano je kako se iznosi navedeni u pravnim instrumentima u euru koji se do dana uvođenja eura preračunavaju u kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ili drugom tečaju banke smatraju iznosima u euru.

14. Stoga je o osnovanosti zahtjeva tužitelja na isplatu valjalo odlučivati u valuti Eur, a ne u isplati kunske protuvrijednosti zatraženog iznosa prema prodajnom tečaju HNB-a koja vrijedi na dan plaćanja obveze, radi čega je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

15. Tome valja dodati da je odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj bila propisana obveza dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama koja je trajala do 31. prosinca 2023., nakon čega se novčani iznosi u sudskim odlukama iskazuju isključivo u valuti Eur, kako je to i određeno pod toč. I. izreke ove presude.

16. Predmet postupka je zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 20.000,00 Eur, a koji zahtjev tužitelj temelji na Dogovoru od 12. studenog 2019.

17. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su Dogovor o prodaji objekta od 10. lipnja 2014. potpisali SC u ime tvrtke Agrosip d.o.o., te tužitelj kao fizička osoba kao i da su Dogovor od 12. studenog 2019. stranke potpisale u istom svojstvu, dakle SC u ime tvrtke Agrosip d.o.o, iako isti u to vrijeme već nije bio direktor i zakonski zastupnik tvrtke, te AC, kao fizička osoba, a naročito s obzirom na činjenicu da je pekara Zlatno polje brisana iz registra 16. ožujka 2017. To iz razloga jer nije bilo sporno da je isplata avansa u lipnju 2014. u iznosu od 40.000,00 Eur izvršena na način da je tužitelj osobno dao gotovinu SC, koji je tvrdio da je navedeni iznos položio na račun tvrtke Agrosip d.o.o.. Isto tako nije bilo sporno, a što proizlazi iz iskaza samog SC, da tužitelj ne razumije u potpunosti hrvatski jezik, da je stoga dogovorima bio nazočan VC koji je trebao tužitelju na njegovom jeziku izvršiti detaljan prijevod, te objasniti postupke prava i obveze ugovornih strana glede oba dogovora, kao i objasniti odnosno pitati tužitelja tko su stranke u postupku da li on osobno ili on kao zakonski zastupnik pekarne Zlatno polje, te o istome izvijestiti tuženika i to u oba dogovora koji su stranke sklapale.

18. Slijedom tih i takovih okolnosti sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužitelja, i odlučuje kao u izreci presude.

19. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

20. Iz sadržaja Dogovora od dana 12. studenog 2019., a koji je vezan u ranije sačinjeni Dogovor o prodaji objekta u Nedališću proizlazi da s danom 10. lipnja 2019. prestaju sve obveze tuženika prema tvrtki Pekara Zlatno Polje d.o.o. kao i osobi tužitelja, osim obveze povrata dijela avansa, koji se tuženik obvezao vrati u iznosu od 40.000,00 Eur, i to iznos od 20.000,00 Eur dana 12. studenog 2019., a preostali iznos od 20.000,00 Eur do kraja ožujka 2020., i prema kojem Dogovoru tužitelj nema nikakvih daljnjih potraživanja prema tuženiku niti njegovom zastupniku SC. Potpisnici navedenog Dogovora su tužitelj, tuženik (po zastupniku SC) i prisutna osoba VC.

21. Među strankama nije bilo sporno da je trgovačko društvo Pekara Zlatno Polje d.o.o. brisano iz sudskog registra dana 16. ožujka 2017.

22. Jednako tako nije bilo sporno da je ovlaštena osoba tuženika SC prilikom potpisa Dogovora od 12. studenog 2019. vratio tužitelju na ruke iznos od 20.000,00 Eur (iako je tijekom postupka tvrdio, a što ponavlja i u žalbi da je to učinio pod utjecajem psihičke prisile, odnosno prijetnje).

23. S obzirom na sadržaj Dogovora od 12. studenog 2019., posebno one o ugovornim strankama i obvezama stranaka, kao i činjenicu da svaka od stranaka iz teksta ugovora izvlači drugačiji smisao, sud je u smislu odredbe čl. (319. Zakona o obveznim odnosima- "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, i 29/18- dalje u tekstu: ZOO) utvrđivao pravu volju stranaka.

24. Iz iskaza tužitelja, svjedoka SC kao i svjedoka EC, dovodeći njihove iskaze u vezu sa sadržajem Dogovora od 12. studenog 2019. može se zaključiti da su tim Dogovorom tužitelj i tuženik riješili sve sporne odnose koji su mogli nastati ili su postojali, a vezano za Dogovor od 10. lipnja 2014., te da je volja stanaka bila da tuženik vrati tužitelju, a ne Pekarni Zlatno polje d.o.o. (koja u to vrijeme nije ni postojala) iznos od 40.000,00 Eur.

25. Pri tome nije bilo sporno da je svjedok SC toga dana vratio tužitelju iznos od 20.00,00 Eur.

26. Osim toga, tijekom postupka bila je sporna isključivo aktivna legitimaciju tužitelja, a ne i pasivna legitimacija tuženika.

27. Sud prvog stupnja odlučivao je primjenom odredbe čl. 319. ZOO utvrđujući zajedničku volju ugovaratelja, a ne primjenom odredbe čl. 320. ZOO pa žalbeni navod tuženika da je ugovor pripremio tužitelj i da je ugovor trebalo tumačiti u njegovu korist nisu od utjecaja. K tome prednost pravilu tumačenja spornih odredaba ugovora iz čl. 319. st. 2. ZOO u odnosu na pravilo iz čl. 320. st. 1. ZOO valja dati i iz razloga osnovnog načela o ravnopravnosti sudionika u obaveznom odnosu određenom čl. 3. ZOO.

28. U odnosu na žalbene navode da SC nije bio ovlašten zastupati tuženika, i da je stoga Dogovor od 12. studenog 2019. ništetan valja reći slijedeće.

29. Iz iskaza svjedoka SC proizlazi da je u vrijeme sklapanja Dogovora od 12. studenog 2019. bio prokurist tuženika.

30. Odredbe o prokuri sadrži Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15-dalje ZTD).

31. Prokura je trgovačka punomoć čiji su sadržaj i opseg ovlasti određeni tim Zakonom (čl. 44. st. 1. ZTD). Prokurist može sklapati sve ugovore i poduzimati sve pravne radnje i ime i za račun trgovačkoga društva i zastupati ga u postupcima pred upravnim i drugim državnim organima, ustanovama s javnopravnim ovlastima, te državnim i izbranim sudovima (čl. 47, st. 1 ZTD). Prokurist ne može bez posebne ovlasti otuđiti ni opteretiti nekretnine trgovačkoga društva i ne može davati izjave ni poduzima pravne radnje kojima se započinje stečajni postupak ili drugi postupka koji dovodi do prestanka društva. Prokurist ne može davati punomoć za sklapanje poslova drugim osobama (st, 2. istog članka).

32. Iz navedenog proizlazi da prokurist ima sve ovlasti za zastupanje društva kao i zakonski zastupnik (direktor), osim točno određenih ograničenja koja su definirana odredbom čl. 47. st. 1. ZTD.

33. Predmet ovog spora nije otuđenje niti opterećenje nekretnine tuženika već se radi o obvezno pravom zahtjevu na isplatu iznosa od 20.000,00 Eur, koja obveza tuženika proizlazi iz Dogovora od 12. studenog 2019., pa tvrdnje tuženika da se radi o ništetnom Ugovoru nisu osnovane.

34. Neosnovano je i pozivanje tuženika na ništetnost Dogovora od 12. studenog 2019., koju tuženik temelji na tvrdnji da je isti sklopljen s pravnom osobom (Pekarnom Zlatno dolje d. o. o), koja u vrijeme sklapanja Dogovora nije postojala, budući je utvrđeno je se tim Dogovorom tuženik obvezao isplati iznos od 40.000,00 Eur tužitelju, kao fizičkoj osobi, a ne Pekarni zlatno polje d.o.o.

35. Pored toga, valja reći da kod ništetnih ugovora su ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora jer postoje ugovorne stranke i njihova suglasnost volje o bitnim sastojcima ugovora, no takav ugovor ne proizvodi pravne učinke jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i/ili moralu društva. Nasuprot tom ugovoru, kod nepostojećih ugovora, kakav bi prema sadržaju žalbe bio predmetni Dogovor od 12. studenog 2019. (tuženik tvrdi da je Dogovor sklopio s pravnom osobom koja nije postojala) uopće nisu ispunjenje pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih stranaka za sklapanjem ugovora. Prema tome, za razliku od ništetnog ugovora koji stvarno postoji, makar ne i pravno pa zato ne proizvodi pravne učinke, nepostojeći ugovor uopće ne postoji.

36. Ostali žalbeni navodi koji se tiču plaćanje zakupnine, uračunavanja zakupnine i visine ugovorene kupoprodajne cijene s obzorom na predmet ovog spora-povrat iznosa od 20.000,00 Eur, koji tužitelj temelji na Dogovoru od 12. studenog 2019. nisu od utjecaja. Pozivanje tuženika u žalbi na otpremnice-račune, kao dokaze da je zakupnina plaćanja od strane pravne osobe Pekarne zlatno polje d. o. o, a ne tužitelj predstavljao nove činjenične tvrđenje za koje tuženik u žalbi predlaže dokaze, koje je tuženik, sukladno odredbi čl. 299. st. 2. ZPP mogao iznositi odnosno predlagati do zaključenja glavne rasprave, što tuženik nije učinio. Stoga navedeni dokazi nisu mogli biti cijenjeni.

37. Tuženik je tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi istaknuo manu volje kod sklapanja Dogovora od 12. studenog 2019., tvrdeći da je navedeni Dogovor potpisao pod utjecajem psihičke prijetnje (prisile), koja mana volja ima za posljedicu probojnost. Međutim, pobojnost ne nastupa po samom zakonu niti na nju sud pazi po službenoj dužnosti, već poništenje ugovora zbog pobojnosti može zahtijevati samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena (čl. 331. ZOO). Naime, pitanje pobojnosti ugovora sud nema ovlast rješavati kao prethodno pitanje u parnici, već o tome može odlučiti samo ako ugovorna strana u interesu koje je pobojnost ustanovljena podnese tužbu ili protutužbu sa zahtjevom za poništaj tog ugovora.

38.Kako je tuženik samo naveo prijetnju (prisilu) prilikom sklapanja Dogovora od 12. studenog 2019, ali nije podnio tužbu ili protutužbu za poništenje istog, to njegovi žalbeni navodi ne utječu na zakonitost pobijane odluke.

39. Odredbom čl. 9. ZOO određeno je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

40. Odredbom čl. 65. ZOO određeno je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

41. Slijedom iznesenog, tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 20.000,00 sa zateznim kamatama koje teku od 1. travnja pa do isplate, pa je u tom dijelu prihvaćanjem zahtjeve tužitelja suda prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.

42. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

43. U preostalom dijelu pod toč. I. izreke, kojim je naložena isplata kunske protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 Eur prema prodajnom tečaju HNB-a koja vrijedi na dan plaćanja obveze 1. travnja 2020. presudu suda prvog stupnja primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo je preinačiti i taj dio zahtjeva tužitelja odbiti, te odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

44. Tuženik u žalbi osporava odluku o troškovima postupka isključivo osporavajući odluku o glavnoj stvari. Takvim navodima žalbe, budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju. Tome valja dodati da i pored preinake odluke suda prvog stupnja u odnosu na glavni zahtjev nije izmijenjen uspjeh stranaka u ovoj parnici.

45. Tuženik je sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi radi čega troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl.154.st.5. u vezi s čl. 166. st. 1 ZPP.

U Zagrebu 16.siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović