Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-1081/2019-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., OIB: . . . , iz O., zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u O., protiv tužene B a n k e d.d., OIB: ..., Z., zastupanog po odvjetnicima u OD K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate,.nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. prosinca 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, po objavi 16. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 3. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. ... sklopljenog 23. kolovoza 2007. između tužitelja I. Š., OIB: . . . , iz O., kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene B a n k e d.d., OIB: . . . , Z., Banke d.d. O., kao kreditora, potvrđenog 27. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., pod brojem OV-17.668/07, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženoj B a n c i d.d., OIB: . . . , Z., kao pravnom slijedniku Banke d.d. O., isplatiti tužitelju I. Š., OIB: . . . , iz O., ukupan iznos od 5.198,39 eura (slovima: pet tisuća stotinu devedeset osam eura trideset devet centi) i to:

- na ime preplaćenih kamata iznos od 958,76 eura (slovima: devetsto pedeset osam eura sedamdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena koje teku:

- na iznos od 11,17 eur od 01.11.2007. do isplate

- na iznos od 10,72 eur od 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 10,99 eur od 01.01.2008. do isplate

- na iznos od 10,87 eur od 01.02.2008. do isplate

- na iznos od 10,09 eur od 01.03.2008. do isplate

- na iznos od 10,87 eur od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 10,27 eur od 01.05.2008. do isplate

- na iznos od 10,51 eur od 01.06.2008. do isplate

- na iznos od 10,09 eur od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 10,33 eur od 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 10,23 eur od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 9,81 eur od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 10,04 eur od 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 9,63 eur od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 16,56 eur od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 16,45 eur od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 14,71 eur od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 16,10 eur od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 19,86 eur od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 20,30 eur od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 19,44 eur od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 19,86 eur od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 19,64 eur od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 18,79 eur od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 19,19 eur od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 18,35 eur od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 18,72 eur od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 18,48 eur od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 16,49 eur od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 18,00 eur od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 17,19 eur od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 17,51 eur od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 16,71 eur od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 17,00 eur od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 16,76 eur od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 15,97 eur od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 16,24 eur od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 15,46 eur od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 15,71 eur od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 15,44 eru od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 13,70 eur od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 14,89 eur od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 14,14 eur od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 14,33 eur od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 13,60 eur od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 13,76 eur od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 13,48 eur od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 12,76 eur od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 12,88 eur od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 12,18 eur od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 12,28 eur od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 11,95 eur od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 10,90 eur od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 11,33 eur od 01.04.2012. do isplate

- na iznos od 10,66 eur od 01.05.2012. do isplate

- na iznos od 10,70 eur od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 10,04 eur od 01.07.2012. do isplate

- na iznos od 10,06 eur od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 9,73 eur od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 9,10 eur od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 9,07 eur od 01.11.2012. do isplate

- na iznos od 8,46 eur od 01.12.2012. do isplate

- na iznos od 8,40 eur od 01.01.2013. do isplate

- na iznos od 8,07 eur od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 6,98 eur od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 7,38 eur od 01.04.2013. do isplate

- na iznos od 6,79 eur od 01.05.2013. do isplate

- na iznos od 6,66 eur od 01.06.2013. do isplate

- na iznos od 6,10 eur od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 5,93 eur od 01.08.2013. do isplate

- na iznos od 5,57 eur od 01.09.2013. do isplate

- na iznos od 5,03 eur od 01.10.2013. do isplate

- na iznos od 4,82 eur od 01.11.2013. do isplate

- na iznos od 4,29 eur od 01.12.2013. do isplate

- na iznos od 4,06 eur od 01.01.2014. do isplate

- na iznos od 3,67 eur od 01.02.2014. do isplate

- na iznos od 2,96 eur od 01.03.2014. do isplate

- na iznos od 2,88 eur od 01.04.2014. do isplate

- na iznos od 2,40 eur od 01.05.2014. do isplate

- na iznos od 2,08 eur od 01.06.2014. do isplate

- na iznos od 1,62 eur od 01.07.2014. do isplate

- na iznos od 1,26 eur od 01.08.2014. do isplate

- na iznos od 0,85 eur od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 0,42 eur od 01.10.2014. do isplate,

sve u roku od 15 dana

- te na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK-tečajne razlike iznos od 4.239,63 eura (slovima: četiri tisuće dvjesto trideset devet eura šezdeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena koje teku:

- na iznos od 1,43 eur od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 6,09 eur od 01.05.2008. do isplate

- na iznos od 1,42 eur od 01.06.2008. do isplate

- na iznos od 2,25 eur od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 2,15 eur od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 18,71 eur od 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 6,53 eur od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 20,68 eur od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 22,50 eur od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 23,85 eur od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 21,22 eur od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 21,15 eur od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 17,14 eur od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 15,35 eur od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 16,45 eur od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 17,83 eur od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 16,12 eur od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 15,01 eur od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 17,73 eur od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 21,04 eur od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 23,11 eur od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 23,03 eur od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 28,26 eur od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 26,96 eur od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 29,49 eur od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 43,73 eur od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 40,48 eur od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 52,63 eur od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 46,22 eur od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 41,40 eur od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 56,06 eur od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 65,13 eur od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 58,56 eur od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 59,52 eur od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 54,79 eur od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 56,26 eur od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 72,30 eur od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 74,55 eur od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 92,31 eur od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 85,86 eur od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 75,82 eur od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 75,56 eur od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 74,46 eur od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 78,11 eur od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 82,12 eur od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 82,24 eur od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 79,72 eur od 01.04.2012. do isplate

- na iznos od 80,75 eur od 01.05.2012. do isplate

- na iznos od 82,24 eur od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 80,63 eur od 01.07.2012. do isplate

- na iznos od 80,77 eur od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 79,27 eur od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 76,50 eur od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 79,87 eur od 01.11.2012. do isplate

- na iznos od 81,10 eur od 01.12.2012. do isplate

- na iznos od 80,61 eur od 01.01.2013. do isplate

- na iznos od 75,68 eur od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 79,10 eur od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 79,88 eur od 01.04.2013. do isplate

- na iznos od 78,35 eur od 01.05.2013. do isplate

- na iznos od 73,80 eur od 01.06.2013. do isplate

- na iznos od 70,98 eur od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 73,48 eur od 01.08.2013. do isplate

- na iznos od 75,20 eur od 01.09.2013. do isplate

- na iznos od 79,60 eur od 01.10.2013. do isplate

- na iznos od 77,18 eur od 01.11.2013. do isplate

- na iznos od 78,27 eur od 01.12.2013. do isplate

- na iznos od 79,15 eur od 01.01.2014. do isplate

- na iznos od 80,85 eur od 01.02.2014. do isplate

- na iznos od 82,62 eur od 01.03.2014. do isplate

- na iznos od 81,71 eur od 01.04.2014. do isplate

- na iznos od 79,93 eur od 01.05.2014. do isplate

- na iznos od 79,14 eur od 01.06.2014. do isplate

- na iznos od 79,49 eur od 01.07.2014. do isplate

- na iznos od 81,72 eur od 01.08.2014. do isplate

- na iznos od 84,00 eur od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 84,43 eur od 01.10.2014. do isplate,

sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženoj B a n c i d.d., OIB: . . . , Z., naknaditi tužitelju I. Š., OIB: . . . , iz O., prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.781,81 euro (slovima: tisuću sedamsto osamdeset jedan euro osamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom

kamatom tekućom od 16. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita s tuženom Bankom d.d. (u trenutku sklapanja ugovora naziv tvrtke tužene Banka d.d., kasnije mijenja naziv tvrtke u Banka d.d., da bi 11. srpnja 2016. promijenio naziv tvrtke u Banka d.d., pod kojim i danas posluje) kao kreditor, 23. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. ... kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 22.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja kredita. Korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit za 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini 5,10% godišnje koja je određena u članku 3. Ugovora. Odredbom članka 4. Ugovora određena je promjenjivost kamatne stope, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama kreditora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. 43 Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je petotužena Banka d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2014. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Banka d.d. postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s

jednostranom odlukom petotužene B anke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke petotužene Banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09.,133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa se tako navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos između tužitelja i tužene, a dio odredbe članka 3. i 4. predmetnog ugovora imaju se smatrati ništetnima. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila određena, niti odrediva, a što je trebala biti u skladu s propisom članka 269. stavka 2. ZOO-a te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu. Promjena ugovorne kamatne stope bila je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Naime, ugovorna odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa proizlaze. Tužitelj smatra da odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti iz odluka tužene. Tužena je unatoč takovim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu u razdoblju od 7 godina, odnosno u razdoblju od 1. listopada 2007. do 1. listopada 2014. jednostrano mijenjala visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, tako i visinu kamatne stope povećavajući istu u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja ugovora. Tijekom otplate kredita tužena je u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% godišnje, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih kamata sadržanih u početnom otplatnom planu kredita. Uslijed tih promjena tužena je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu stekla neosnovano ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Zbog ugovaranja ništetne odredbe u priležećem ugovoru o kreditu, a koja se odnosi na valutnu klauzulu – vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, tužena je neosnovano stekla ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 3. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. ... sklopljenog 23. kolovoza 2007. između tužitelja I. Š. iz O., OIB:..., kao korisnika

kredita i tužene Banke d.d. iz Z., OIB: ... kao kreditora i pravnog slijednika B anke d.d. O., potvrđenog 27. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., pod brojem OV-17.668/07, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženoj Banci d.d. iz Z., OIB: ..., kao pravnom slijedniku Banke d.d. O., isplatiti tužitelju I. Š. iz O., OIB: . . . na ime preplaćenog iznosa kamata kao i preplaćenih iznosa na ime jednostranog povećanja mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, ukupan novčani iznos koji će biti određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta ili otplate pa do isplate.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana.“

2.1. Nakon što je sud tijekom dokaznog postupka proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje tužitelj je podneskom od 4. travnja 2023. predložio da sud donese presudu kao u izreci, time da je na ročištu 14. prosinca 2023. uredio tužbeni zahtjev iz podneska od 4. travnja 2023. u točci II. izreke na način da u redu trećem iza riječi "isplati", valja staviti "ukupan iznos od 5.198,39 eura / 39.167,26 kn i to:". Ujedno je pojasnio da je prilikom specifikacije potraživanja na ime pretplaćenog tečaja uzeo u obzir i negativnu tečajnu razliku na način da je za utvrđeni iznos negativne tečajne razlike umanjio potraživanje, a kako je to vještak i utvrdio na dopuni nalaza i mišljenja kolone 4. i 5., na način da je prve dospjele anuitete koji su preplaćeni (dakle u plusu) umanjio za iznos anuiteta koji su se odnosili na negativne tečajne razlike.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom na to da se počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 142/13., dalje: ZPK). Dakle, tužena je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladila svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen člankom 11.a citiranog Zakona. Stoga tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženičinim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Pored takve zakonske intervencije ne postoji i potreba intervencije suda, a budući tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu.

2.1. Nadalje, ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tužena je dužna (a time i ovlaštena) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Zakonske odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, pa je pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno bespredmetno.

2.2. Tužena ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupala sukladno svim važećim kogentnim propisima. Postupala je sukladno važećem Zakonu o bankama (posebno se poziva na odredbe članka 172. stavka 2., članka 173. te članka 175. stavka 2.), zatim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama od čijeg stupanja na snagu je potrošače obavještavala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona, dok je sukladno članku 307. izradila i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavila "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Banka d.d.". Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tužene. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditnih rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tužena utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tužena se u cijelosti pridržavala i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. "odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti". Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tužena je u potpunosti poštovala sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tužene. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tužena kao banka trebala imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tužena i ispunila. Tužena dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi s postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Nakon 1. siječnja 2014., tužena je u cijelosti postupila sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tužene kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope.

2.3. Tužena dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi se pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva, te sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjenja od strane radnika tužene, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Radnik banke je maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Poslovna praksa tužene je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Tužitelju je i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi, prilikom solemnizacije je, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu, ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj bolji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivanje ništetnosti istog. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici hrvatskoj, pa tako i tužene, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozite nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci upravi banke.

2.4. Tužena nadalje ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela da posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamate stope, što je razvidno iz ugovorene odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tužena ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Tužitelj je dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tužena slala tužitelju. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Stoga tužena u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna.

2.5. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tužena se poziva na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, pa se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu navedenog članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, kreditni referent (radnik tužene) je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio izbor tužitelja, jer je tužena u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudila i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju ako bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, tužena ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" (koje mora biti shvaćeno u smislu "uvjeta dobre vjere" iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/ EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tužena ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužena u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tužena, jednako kao ni tužitelj, nije imala razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tužena, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tužena postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula Andricius i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u točki 3. Odluke. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik.

2.6. Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tužena ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnim propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su "pojedini potrošači banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke i sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće ..." Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenima u ovom postupku. Tužena ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezine korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Tužena je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tako je u svom glasilu pod nazivom "H. T." iz 2005. godine upozoravala potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tužene i putem interneta te slano klijentima tužene poštom na njihove adrese. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužena aktivno radila na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako je u glasilu pod nazivom "H. T." broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) pisala o "Kretanje tečaja u CHF i EUR", a u glasilu pod nazivom "H. T." broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) o "Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF", a isto je navela i u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 6. rujna 2005. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. U-I- 392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

2.7. Naposljetku tužena ističe i prigovor zastare, a obzirom ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, jer se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Slijedom navedenog, predlaže sudu tužbu u cijelosti odbaciti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženoj troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate u roku 15 dana.

2.8. Tijekom postupka tužena je istakla i prigovor promašene pasivne legitimacije navevši da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu sa Bankom d.d., koja nije bila jedna od tuženih banaka u kolektivnoj parnici, dakle, ugovori zaključeni sa

Bankom d.d. nisu bili predmet preispitivanja u kolektivnom postupku, pa se tužitelj u konkretnom slučaju ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnoj parnici.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... od 23. kolovoza 2007. (list 6-13 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama B a n k e d.d. (list 23 spisa), kreditni prijedlog (list 93-96 spisa), zahtjev (list 97 spisa), otplatni plan (stranica 138-140 spisa), specifikaciju uplata (stranica 141-143 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (stranica 145 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 146-157 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 158-162 spisa), iskaz svjedoka D. L. (stranica 198 spisa), iskaz tužitelja (stranica 198-199 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka T. V. od 11. siječnja 2023. (stranica 210-224, 235-237 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije saslušan svjedok H. S., budući je tužena u podnesku od 24. veljače 2020. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

3.2. Na ročištu 24. listopada 2022. odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javne bilježnice Z. P.-M. iz O., koja je ovjerila Ugovor o kreditu bez depozita br.: ... sklopljen 23. kolovoza 2007. između tužitelja i pravnog prednika tužene, a na okolnost da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene kako u tečaju tako i u kamatnoj stopi, budući javna bilježnica pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogla tužitelju objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imala takve zakonske ovlasti.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim pojedinih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 3. i 4.) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu bez depozita br.: ... od 23. kolovoza 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Bankom d.d.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 23. kolovoza 2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.200,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja,

- da je ugovoren rok otplate kredita 7 (sedam) godina (članak 3.),

- da je ugovorena kamata od 5,10% godišnje, dekurzivno (članak 3.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3.),

- da prvi anuitet dospijeva do 1. listopada 2007. (članak 3.),

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 3.),

- da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke (članak 4.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja odnosno je li tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

8. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Z., proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Banke d.d. i B a n k e d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Banke d.d. i tužbene, koja je tada imala naziv Banka d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila B a n ka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev- 2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Banka d.d. ili B a n k a d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Pošto je tužitelj potrošač, a u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, to se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Naime, člankom 81. stavkom 1. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala.

11.2. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, obavijestila tužitelja prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također, da je tužitelja, tijekom trajanja otplate kredita obavještavala o promjeni kamatne stope, kao i da je putem različitih sredstava obavještavanja tužitelj imao biti upoznat s valutnom klauzulom i njezinim značenjem, odnosno činjenicom da tijekom otplate kredita može doći do promjene tečaja odnosno kamatne stope. Uostalom da je tužitelj podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, iako je mogao odabrati i neku drugu valutu.

11.3. Uvidom u metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Banke d.d. od 1. siječnja 2011., objave u glasilima, biltenima, ovaj sud je ocijenio da je terminologija koju koristi Banka u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja, kao prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva. Jednako tako, utvrđeno je da je banka putem obavijesti o parametrima kamatne stope, obavještavala tužitelja o promjeni kamatne stope, koju je jednostrano mijenjala.

11.4. Svjedok D. L. je na pitanje punomoćnika tuženika koje glasi: „Kakva je poslovna praksa banke prilikom podnošenja zahtjeva za kredit odnosno o čemu razgovaraju zaposlenik banke i klijent“ odgovorio da je uprava banke dogovarala uvjete pod kojima su se krediti odobravali, pa je tako djelatnicima poslan ogledni primjerak, odnosno obrazac koji su popunjavali s podacima o stranci, a potom takav ugovor odlazi na kreditni odbor, pa potom i na pravnu službu, a u konačnici svjedok odlazi s tim ugovorom sa strankom kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Oko uvjeta ugovora se nije moglo pregovarati, znači ugovor se mogao prihvatiti kao takav ili ne.

11.5. Tužitelj je iskazao da je želio kupiti auto, pa je došao u Banku gdje mu je bankar objasnio uvjete kreditiranja, odnosno rekao mu je da je trenutno najbolje uzeti kredit u CHF i da to sada najviše ide, te da svi uzimaju takve kredite, pa je i on podigao kredit u CHF i kredit je bio na sedam godina s kamatom od 5,10%. Nije upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF jer se radilo odnosno bila je samo opcija da ako želi kredit da ponuđeno potpiše. Vozilo je kupio u privatne svrhe, nije isto koristio u nekakve poslovne svrhe. Kredit je pročitao, ali ne može reći da mu je baš sve bilo jasno nakon što je taj ugovor pročitao. Što se tiče spornih ugovornih odredbi, a koje mu eventualno nisu bile jasne nije tražio pojašnjenje.

11.6. Prema stavu ovoga suda obavijesti tužene glede metodologije promjene kamatnih stopa, objave u glasilima, biltenima, su uslijedile nakon zaključenja Ugovora o kreditu tužitelja i pravnog prednika tužene i ne mogu se smatrati pravovremenim, dakle nisu učinjene u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Nastavno, svjedok i tužitelj potvrđuju da nije bilo pregovora oko uvjeta kreditiranja, već da je ustvari sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi", kao i da tužitelj nije upozoren na moguću promjenu tečaja CHF. Također, sam izbor valute iz Zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se ista u cijelosti ukazuje neosnovanim.

11.7. Budući se o odredbama članka 3. i. 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

11.8. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. a ističe 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018. a ističe 13. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

12.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku T. V. iz O., a zadatak vještaka je bio utvrditi visinu preplaćenog dijela kredita po osnovi visine tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK radi vezanosti kredita za CHF, te na okolnosti preplaćenog dijela kredita na ime razlike između kamatne stope koja je primijenjena na ovaj kredit i prvotno ugovorene kamatne stope. Zadatak vještaka je bio i da obzir uzme i negativne razlike, kako u odnosu na kamatnu stopu tako i u odnosu a tečaj.

13.1. Iz nalaza vještaka od 11. siječnja 2023. i dopune istog od 3. travnja 2023. proizlazi:

- da je tužitelj tuženoj na ime preplate kamate u anuitetima zbog promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 5,10% u sva 84 anuiteta isplatio iznos od 958,76 eura,

- da je tijekom cijelog perioda otplate kredita (od 1. studenoga 2007. do 1. listopada 2014.) kamatna stopa bila viša od početno ugovorene, tako da nema anuiteta koji su plaćeni po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene (stranica 216 spisa),

- da je tužitelj tuženoj na ime preplaćenih tečajnih razlika (plus razlike) - u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita isplatio iznos od 4.247,51 euro odnosno u 76 anuiteta,

- da je tužitelj tuženoj na ime manje plaćenih tečajnih razlika (minus razlike) - u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita isplatio iznos od -7,88 eura (stranica 235 spisa na kojoj je takve razlike u stupcu 4 vještak naznačio s predznakom - , a ukupan zbroj istih je 7,88 eura)

- da ukupna plus/minus tečajna razlika uslijed CHF valutne klauzule iznosi 4.239,63 eura (4.247,51 – 7,88).

13.2. Tužitelj je u podnesku od 4. travnja 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćenih kamata za razdoblje od listopada 2007. godine pa do zaključno rujna 2014. godine potražuje ukupan iznos od 958,76 eura, dok na ime preplaćene tečajne razlike za razdoblje od ožujka 2008. godine pa do zaključno rujna 2014. godine potražuje ukupan iznos od 4.239,63 eura. Na ročištu 14. prosinca 2023. tužitelj je dodatno pojasnio da je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva u odnosu na preplaćeni tečaj uzeo u obzir negativnu tečajnu razliku na način da je za utvrđeni iznos negativne tečajne razlike umanjio potraživanje, a kako je to vještak i utvrdio na dopuni nalaza i mišljenja kolone 4. i 5., na način da je prve dospjele anuitete koji su preplaćeni (dakle u plusu) umanjio za iznos anuiteta koji su se odnosili na negativne tečajne razlike.

13.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13.4. Na ročištu 24. listopada 2022. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

13.5. Tužena je podnesku od 24. travnja 2023. iznijela da se protivi preinaci tužbe, jer da je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka određeno postavio tužbeni zahtjev. Ovakvo protivljenje tužene nije osnovano. Naime, u smislu odredbe članka 190. ZPP-a radi se o slučaju da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, budući ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kojim raspolaže vještak financijske struke. U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu iz članka 186.b stavka 2. ZPP-a, a činjenica da ga je sud prvog stupnja propustio pozvati da u određenom roku postavi tužbeni zahtjev, kako to nalaže odredba člana 186.b stavka 4. ZPP-a, ne predstavlja povredu, tim više što je tužitelj po primitku nalaza financijskog vještaka odredio tužbeni zahtjev sukladno istom. Uostalom sud je raspravnim rješenjem 14. prosinca 2023. dopustio preinaku tužbe prema zahtjevu tužitelja od 4. travnja 2023.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2017. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 11. studenoga 2019. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 25. veljače 2020. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 20. rujna 2021. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 9. ožujka 2022. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 24. listopada 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 28. studenoga 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 4. travnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. prosinca 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 16. siječnja 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife) ukupno 1.450,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 eur. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.781,81 euro na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 16. siječnja 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate.

15.1. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 14. rujna 2020., 27. prosinca 2021., 21. ožujka 2022., 28. ožujka 2023., 5. svibnja 2023., budući isti nisu bili nužni za vođenje ovoga postupka, naime u istima tužitelj u biti ponavlja navode iz tužbe odnosno očitovanja na navode iz odgovora na tužbu. Nije mu priznat niti trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu, budući spisu ne prileži dokaz da je platio sudsku pristojbu za tužbu. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

16. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U O. 16. siječnja 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. B. N., odvjetnik u O.

2. OD K. & P. d.o.o. u Z.