REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-4119/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza PAN-TRGOPROMET d.d. u stečaju Osijek, Ulica kardinala A. Stepinca 4, OIB 96097430592, kojeg zastupa stečajni upravitelj Tihomir Zec, iz Osijeka, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građanskoupravni odjel, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28. svibnja 2013., na sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28. svibnja 2013. u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 19.390,80 eura / 146.100,00 kuna (devetnaesttisućatristodevedeset eura i osamdeset centi / stočetrdesetšesttisućasto kuna).

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28. svibnja 2013. u preostalom dijelu točke II. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 9.596,86 eura / 72.300,00 kuna (devettisućapetstodevedesetšest eura i osamdesetšest centi / sedamdesestdvijetisućetristo kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28. svibnja 2013. u točki I. njene izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 3.639.148,15 kuna sa zateznim kamatama om dobivenom uvećanjem eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena tekućom od dana 3. listopada 2007. do isplate.“, a točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 218.400,00 kn u roku osam dana.

2. Tužitelj je protiv te presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako su zaključci suda u suprotnosti s izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, kao i materijalnom pravu, posebno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o naplati dospjelih a neplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava, te potom ponavlja svoje navode iznesene tijekom postupka koji se u bitnom mogu svesti na to da je, po mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud trebao primijeniti osnovna načela obveznog prava i zaključiti da su stranke sklapanjem nagodbe htjele podmiriti sva dugovanja tužitelja dospjela do 31. prosinca 2002. kako je to bilo propisano navedenim Zakonom, pa zbog toga tuženik nije mogao ponovo knjižiti dugovanja tužitelja u 2003. i 2007. koja su dospjela prije 31. prosinca 2002. i naplatiti ih pod prijetnjom otvaranja stečajnog postupka. Tužitelj je u prilog tome predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu i svjedoka Milana Trbojevića, ravnatelja Porezne uprave u vrijeme zaključenja nagodbe, ali je prvostupanjski sud odbio izvesti te dokaze i zbog toga propustio pravilno i potpuno utvrditi sve bitne činjenice. Posebno ističe kako je postupanje tuženika bilo protupravno zato što su sve tužiteljeve obveze nastale do 31. prosinca 2002. namirene sklapanjem Ugovora o nagodbi 11. travnja 2003., a ako je tuženik naknadno saznao za eventualne druge obveze koje nisu bile obuhvaćene Ugovorom o nagodbi, morao je tražiti poništenje ugovora zbog mana volje, ali to nije učinio nego je iskoristio položaj državnog tijela i naplatio nepostojeći dug, zatim da na valjanost nagodbe ne može utjecati jednostrani postupak naknadnog knjiženja obveza, te da je tuženik u obveznim odnosima bio dužan pridržavati se načela obveznog prava. Zaključno, žalitelj navodi kako sud nije odlučio o prigovoru zastare tražbina koje je tuženik naplatio u stečajnom postupku, te da je troškove postupka odmjerio u previsokom iznosu. Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je naveo kako tužitelj zapravo ukazuje na okolnosti koje su u manjem ili većem stupnju pravno irelevantne i ne dovode u sumnju pravilnost provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Međutim, tuženik ističe da je pravo na povrat preplaćenog poreza i pravo na poreza plaćenog bez pravne osnove prava poreznog obveznika iz poreznopravnog odnosa, a o odlučivanje o tome je u isključivoj nadležnosti poreznih tijela. Stoga tuženik predlaže da ovaj žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu i odbaci tužbu zbog apsolutne nenadležnosti podredno da žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Povodom tužiteljeve žalbe već je bilo doneseno rješenje ovog suda poslovni broj Pž-5608/2013-4 od 4. listopada 2016. kojom je prvostupanjska presuda ukinuta i tužba odbačena zbog toga što, po stajalištu drugostupanjskog suda, za rješavanje ovog spora nije nadležan sud nego porezno tijelo. To rješenje je ukinuto rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1039/2021-2 od 19. listopada 2022. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje zato što taj sud smatra da tužbeni zahtjev ima značaj imovinskopravnog zahtjeva na isplatu i stoga spada u sudsku nadležnost.

6. U ponovljenom postupku pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos od 3.639.148,15 kuna uvećan za zatezne kamate, za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez pravne osnove, a predstavlja obveze po osnovi poreza i doprinosa koje su bile, odnosno po zakonu trebale biti, obuhvaćene ugovorom o nagodbi, a tuženik je te obveze ponovo naplatio 25. srpnja 2007. u postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem St-5/07. Riječ je o Zakonu o naplati dospjelih, a neplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava („Narodne novine“ broj: 117/01, 95/02 i 19/03) kojim su uređeni uvjeti i način naplate tih obveza nastalih do 31. prosinca 2000. (članak 1.) tako da je nakon odluke Vlade Republike Hrvatske o prihvaćanju prijedloga dužnika o namirenju obveza, Ministarstvo financija, Porezna uprava sklapalo s dužnicima ugovore o nagodbi (članak 9. stavci 2. i 10. tog Zakona).

8. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je ocjenom izvedenih dokaza, posebno provedenih vještačenja, sud utvrdio da predmetni iznos nije bio obuhvaćen Ugovorom o nagodbi koji su stranke sklopile 11. travnja 2003. što znači da nije plaćen dva puta kako je to tvrdio tužitelj, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članaka 1111. i 1113. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) i odbio tužbeni zahtjev.

9. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je valjano obrazložio svoju odluku, a svi su razlozi pobijane presude u suglasnosti sa sadržajem isprava u spisu i drugim izvedenim dokazima. Zaključak je ovog suda da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio izvedene dokaze te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ima valjanu osnovu (članak 8. ZPP-a).

10. Pravilno je odbijen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Milana Trbojevića i tužiteljevog zastupnika po zakonu, koje je predlagao tužitelj i razloge koji su u prilog tome navedeni prihvaća i ovaj sud. U dokaznom postupku su, naime, izvedena dva vještačenja, koja se prema ocjeni prvostupanjskog suda podudaraju u bitnim činjenicama, te je izvršen uvid u isprave koje su stranke predložile. U takvoj procesnoj situaciji doista nije bilo potrebno izvoditi i druge predložene neposredne dokaze, budući da su sve odlučne činjenice utvrđene sa sigurnošću.

11. Iz žalbenih navoda je razvidno kako je, zbog činjenice da tuženik očito nije dva puta napatio istu tražbinu, žalitelj odustao od suprotne tvrdnje na kojoj je zasnivao tužbeni zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Umjesto toga, žalitelj tvrdi da je predmetna porezna tražbina trebala biti uvrštena u nagodbu koju su stranke sklopile, pa kako nije, smatra da je tuženik više nije smio naplatiti pod prijetnjom otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem. Naime, među strankama nije bilo prijeporno da je bio podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem zbog postojanja poreznog duga u iznosu od 13.278.252,06 kuna i da je tužitelj taj iznos platio da bi stečajni postupak bio obustavljen zbog prestanka postojanja stečajnog razloga nesposobnosti za plaćanje.

12. I o toj bitnoj činjenici pobijana presuda sadrži valjane razloge. Naime, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da su u nagodbu uvrštene one porezne tražbine koje su sadržane u ispravi naziva „stanje računa poreznog obveznika na dan 31. prosinca 2002.“ koju su potpisale obje parnične stranke. Ta isprava doista po svom sadržaju predstavlja potvrdu o provedenom usklađenju iz članka 9. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava koje je prije upućivanja prijedloga Komisiji za državna potraživanja na daljnji postupak, provodila porezna uprava s dužnikom.

13. Uostalom, pogrešno je stajalište žalitelja da je tuženik bio dužan uvrstiti u prijedlog nagodbe sve porezne tražbine koje su dospjele na dan 31. prosinca 2002., jer prema članku 2. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava, obje ugovorne strane (i dužnici i vjerovnici) su bile obvezne pokrenuti postupak radi razrješavanja međusobnih dužničko-vjerovničkih odnosa, kao i postupak nagodbe u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu toga Zakona, koji se prema stavku 4. tog članka pokreće tako da dužnik prijavi Poreznoj upravi prema mjestu svoga sjedišta, a fizička osoba u mjestu boravka, osnovu i iznos dugovanja, a ostale elemente nužne za postizanje nagodbe najkasnije u roku od daljnjih 30 kalendarskih dana.

14. Prema tome, kako je tijekom postupka utvrđeno da tražbine u ukupnom iznosu od 3.639.148,15 kuna po osnovi javnih davanja (poreza na dodanu vrijednost, doprinosa za mirovinsko osiguranje, doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje), nisu bile obuhvaćene ugovorom o nagodbi, njihovo kasnije naplaćivanje ne znači da ih je tuženik stekao bez osnove. Stoga je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

15. Iz žalbenih navoda nije jasno kako bi na osnovanost tužbenog zahtjeva moglo utjecati pitanje zastare tražbine koju je tužitelj platio prije pokretanja ovoga postupka. Zastarom prestaje samo pravo vjerovnika da traži ispunjenje tražbine od dužnika (članak 214. ZOO-a), ali sama tražbina ne prestaje.

16. Međutim, osnovano žalitelj tužitelj tvrdi da su troškovi postupka odmjereni u previsokom iznosu. Naime, troškovi za sastavljanje podneska od 8. lipnja 2012. trebali su biti priznati u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), umjesto u iznosu od 36.400,00 kuna, jer ne predstavlja onu vrstu podneska za koju je određena naknada kao za tužbu Tbr. 8/1. Također, tuženiku su nepravilno priznati troškovi za sastavljanje podneska od 11. prosinca 2012. jer nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. ZPP-a), budući da je podnesak potpuno istog sadržaja tuženik već dostavio 8. lipnja 2012. Ostali troškovi postupka su pravilno određeni. Prema tome, tuženiku su pogrešno priznati troškovi u ukupnom iznosu od 72.300,00 kuna.

17. Zato je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 146.100,00 kuna, a u preostalom dijelu ta presuda je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena tako da je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

18. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22 ) ukupan iznos parničnih troškova koje je tužitelj dužan platiti tuženiku, kao i onaj dio za koji je tuženikov zahtjev odbijen kao neosnovan, izražen u kunama preračunat je u eure primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 kuna za 1 euro i općih pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz članka 14. tog zakona.

Zagreb, 16. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-30862-266b8

Kontrolni broj: 00092-f84b3-362cd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.