Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-389/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. H. i optuženog M. O., zbog kaznenih djela iz članka 231. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog H. H. i optuženog M. O. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-7/2023. od 5. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. O. i zamjenice braniteljice optuženika, odvjetnice I. Đ.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika te optuženog H. H. i optuženog M. O. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženici H. H. i M. O. proglašeni su krivima da su pod točkom 1. počinili kazneno djelo protiv imovine i to optuženi H. H. kazneno djelo krađe, opisano i kažnjivo po članku 228. stavku 1. KZ/11., a optuženi M. O. kazneno djelo razbojničke krađe, opisano i kažnjivo po članku 231. stavku 1. i 2. KZ/11., pod točkom 2. kazneno djelo protiv imovine, krađom, opisano i kažnjivo po članku 228. stavak 1. u vezi članka 36. stavka 2. KZ/11., te pod točkom 3. kazneno djelo protiv imovine, teškom krađom u pokušaju, opisano po članku 229. stavku 1. točka 1. u vezi članka 228. stavak 1. i članka 34. i članka 36. stavak 2. KZ/11., sve u vezi s člankom 51. KZ/11., te optuženi H. H. pod točkom 4. da je počinio kazneno djelo protiv imovine, teškom krađom, opisano po članku 229. stavak 1. točka 1. u vezi članka 228. stavak 1. KZ/11., sve u vezi s člankom 51. KZ/11.

1.1. Potom je prvostupanjski sud optuženicima utvrdio pojedinačne kazne i to optuženom H. H. za kazneno djelo pod točkom 1., temeljem članka 228. stavak 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2., na temelju članka 228. stavak 1. u vezi članka 36. stavka 2. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, za kazneno djelo pod točkom 3., na temelju članka 229. stavak 1. točka 1. u vezi članka 228. stavak 1. i članka 34. i članka 36. stavka 2. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 4., na temelju članka 229. stavak 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11. optuženi H. H. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.2. Optuženom M. O. utvrđene su kazne zatvora i to za kazneno djelo pod točkom 1., temeljem članka 231. stavak 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, za kazneno djelo pod točkom 2., na temelju članka 228. stavak 1. u vezi članka 36. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 9 (devet) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 3., na temelju članka 229. stavak 1. točka 1. u vezi članka 228. stavak 1. i članka 34. i članka 36. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, pa je na temelju članka 51. KZ/11. optuženi M. O. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

1.3. Na temelju članka 54. KZ/11. u jedinstvenu kaznu zatvora na koju je optuženi H. H. osuđen uračunato je vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. rujna 2022. do 1. lipnja 2023.

1.4. Na temelju članka 54. KZ/11. u jedinstvenu kaznu zatvora na koju je optuženi M. O. osuđen uračunato je vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. rujna 2022. pa nadalje.

1.5. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu ZKP/08.), optuženici H. H. i M. O. obvezani su da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom trgovačkom društvu W. F. d.o.o., …, Z., solidarno isplate iznos od 125,00 eura / 941,81 kuna, dok je sa ostatkom postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva oštećeno društvo upućeno u parnicu te su obvezani da na ime imovinskopravnog zahtjeva solidarno isplate oštećenom trgovačkom društvu D. d.o.o., …, Z., iznos od 139,37 eura / 1.050,08 kuna.

1.6. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08., optuženi H. H. obvezan je snositi trošak postupka i to paušalne svote u iznosu od 100,00 eura1 / 753,45 kuna, dok je na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja po službenoj dužnosti, a o visini kojih će se odlučiti posebnim rješenjem na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08., dok je na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08. optuženi M. O. obvezan snositi trošak postupka i to paušalne svote u iznosu od 200,00 eura1 / 1.506,90 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači te optuženicima izreknu strože jedinstvene kazne zatvora, budući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti (raniju višestruku osuđivanost i brojnost počinjenih djela) te da zbroj utvrđenih kazni zatvora za svako počinjeno djelo ukazuje na potrebu izricanja strože jedinstvene kazne zatvora za svakog optuženika.

2.1. Optuženi H. H. žali se po branitelju J. M., odvjetniku u Z., iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u pogledu odluke o kaznenoj sankciji i optuženiku izrekne blaža kazna.

2.2. Žalbu je podnio i optuženi M. O. osobno te po braniteljici V. R., odvjetnici iz Z., iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u smislu žalbenih navoda. Pošto se žalbe sadržajno nadopunjuju, razmatrat će se kao jedinstvena žalba. U žalbi je izjavljen zahtjev da se o sjednici vijeća obavijesti optuženika i njegovu braniteljicu.

2.3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. O. po svojoj braniteljici, s prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog M. O., čija nazočnost je osigurana putem konferencijskog uređaja te zamjenice braniteljice optuženika I. Đ., odvjetnice u Z., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

6. Prije osvrta na žalbene navode oba optuženika, uočeno je da se istaknuti postupovni prigovori većim dijelom izjednačavaju, ali i isprepliću sa činjeničnim prigovorima, odnosno, ponavljaju se kroz sve žalbene osnove, iako je riječ o različitim žalbenim osnovama pobijanja presude, pa će se u ovoj drugostupanjskoj odluci o istaknutim prigovorima i pojedinačnim zakonskim osnovama dati zasebno obrazloženje.

7. Nisu u pravu optuženici kada u žalbi navode da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da pobijana presuda nije razumljiva i da istu nije moguće valjano ispitati, jer je "…izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi…da postoji proturječje izreke i dokaza…da se ne može iz izreke presude nedvojbeno i sa sigurnošću razaznati da li su optuženici počinili terećena kaznena djela…ili se ipak radi o drugom djelu…". Međutim, kada obrazlažu tu povredu žalitelji zapravo osporavaju činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te subjektivno smatraju da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te iste ne prihvaćaju, pa se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne o citiranoj bitnoj povredi, o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke.

7.1. Nadalje, optuženi M. O. u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. koju nalazi kao povredu prava obrane na pravično suđenje zajamčeno "…Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava…", a sve zbog odbijanja dokaznog prijedloga obrane da se ponovno pozove i ispita svjedok S. S., čije svjedočenje smatra bitnim za razjašnjenje činjeničnog stanja, smatrajući da prvostupanjski sud za takvo odbijanje nije dao niti valjano obrazloženje.

7.2. Što se tiče prethodnih tvrdnji optuženika o povredi prava na pravično suđenje zbog odbijanja dokaznog prijedloga obrane, valja istaći da niti u tome optuženik nije u pravu. Naime, iz kronologije postupanja u ovom kaznenom predmetu posve je jasno, da je baš u svemu postupljeno u skladu s odredbama zakona, budući je prvostupanjski sud na raspravi od 2. svibnja 2023. odbio dokazne prijedloge obrane (ponovno ispitivanje svjedoka S. i F.), što je jasnim i valjanim razlozima i obrazložio na zapisniku (pravilna primjena članka 421. stavka 1. ZKP/08.), kao i u pobijanoj presudi, pa se prigovori optuženika u tom smjeru ukazuju neutemeljenima, zbog čega, suprotno mišljenju optuženika, na opisani način nije ostvarena naznačena bitna povreda, niti povreda prava na pravično suđenje. Naime, optuženik ovakvim prigovorima u suštini ponovno sadržajno osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, te ističe posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da iz činjeničnog supstrata opisanog u točki 1. ne proizlazi da bi se radilo o terećenom kaznenom djelu, već o blažem. Međutim, to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te da nije primijenjen "blaži zakon", pa iste ne prihvaća, ne znači da se radi o počinjenoj bitnoj povredi i povredi kaznenog zakona, već se radi o prigovorima činjenične naravi, o čemu će, kao što je već prethodno navedeno, biti više riječi u nastavku ove odluke.

7.3. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, pobijanu presudu ispitao je i u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., te je utvrdio kako nije počinjena niti jedna povreda zakona, bilo formalne ili materijalne naravi, na koju pazi po službenoj dužnosti.

8. U pogledu žalbe optuženog H. H. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valja istaći, da po članku 464. stavku 7. ZKP/08. žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti optuženik koji se u odnosu na optužbu izjasnio da se smatra krivim. Kako se optuženik u prisutnosti branitelja na raspravi 2. svibnja 2023. (listovi 294-297 spisa), nakon izmijenjene optužbe iz točke 1. od strane državnog odvjetnika, a u odnosu na optuženog H., izjasnio da se smatra krivim po svim točkama optužnice, to žalba iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena, jer se u takvom slučaju u žalbi mogu iznositi samo one činjenice i dokazi koji su važni za odluku o kazni, a o čemu će kasnije biti riječi.

9. Što se tiče žalbe optuženog M. O. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, vidljivo je iz prethodno navedenog zapisnika da on nije priznao točku 1. optužbe, dok je u cijelosti priznao točke 2. i 3. optužbe, pa će se u nastavku razmotriti prigovori činjenične naravi samo u odnosu na točku 1. optužbe i terećeno kazneno djelo iz članka 231. stavak 1. i 2. KZ/11.

9.1. Dakle, najvećim dijelom žalbenih navoda optuženi M. O. suštinski prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica iz točke 1. optužbe, kritizirajući pri tome analizu i ocjenu izvedenih dokaza u pobijanoj presudi i iznoseći vlastitu analizu i ocjenu tih dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude, a posebice "…kako je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je I optuženi istovarao palete iz vozila nakon što su zatečeni, pa stoga, čak i da je II optuženi O. mahao nožem i uputio riječi prijetnje, iste okolnosti nisu bile s ciljem da zadrže ukradene stvari..., a što je bitni element terećenog kaznenog djela iz članka 231. stavak 2. KZ/11."

9.2. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženog O., prvostupanjski sud je izveo sve raspoložive dokaze, iste savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa zaključke do kojih je na takav logički neupitan način došao u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud.

9.3. Tako su s pravom prihvaćeni iskazi svjedoka G. i A. G. te svjedoka D. F. kao vjerodostojni, budući su isti svjedoci okolnosno i objektivno iskazivali o svim činjenicama, odgovarali na sva pitanja kako optužbe, tako i obrane, a čije iskaze je prvostupanjski sud potom u cijelosti analizirao kako međusobno, tako i u odnosu na obranu i priznanje optuženog H., tako i odnosu na obranu optuženog O., imajući pri tome u vidu i iskaz svjedoka S., čiji dio iskaza je valjano ocijenio kao djelomično pogodovan obrani optuženog O.

9.4. Pri tome valja istaći, a u odnosu na obranu optuženog O. koji tvrdi da nije upotrijebio nož, niti prijetio svjedocima s ciljem da zadrži ukradene stvari, prvostupanjski sud je s pravom ocijenio takovu njegovu obranu kao nevjerodostojnu i usmjerenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti, budući je ista u suprotnosti s provedenim dokazima.

9.5. Naime, pravilno je prvostupanjski sud najprije utvrdio sve nesporne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, a i samih obrana optuženika, kako su pri počinjenju kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke presude bila prisutna obojica optuženika, da su kritičnog dana i u kritično vrijeme uzeli palete vlasništvo trgovačkog društva W. F. d.o.o. i utovarili ih u automobil kojim je tom prilikom upravljao optuženi M. O., da je u automobilu postojao nož za koji je optuženi H. potvrdio da je njegov, kao i automobil u kojem su se dovezli te da su potom zatečeni nakon otuđenja i odvoza stvari od strane svjedoka braće G. i svjedoka F., kao i o tome da je događaj iz daljine promatrao svjedok S.

9.6. Nadalje, u pogledu spornih činjenica iz točke 1. optužbe, koje u svojoj obrani i žalbi problematizira optuženi O., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je valjanom analizom provedenih dokaza u potpunosti razjasnio sve te sporne činjenice. Tako je sud iz materijalnih dokaza, snimke video nadzora, našao nedvojbeno utvrđenim da su kritične zgode optuženici utovarali 10 paleta u vozilo s kojim su došli, da je optuženi H., nakon što su zatečeni na licu mjesta, istovario 6 paleta, što potvrđuje i sam optuženi H. te svjedoci G. i F. Stoga, s pravom prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da optuženici nisu u cijelosti vratili i istovarali sve otuđeno, već su se s dijelom tih paleta i s ciljem da ih neovlašteno zadrže udaljili s mjesta događaja i naknadno ih prodali, što oni niti ne spore, a to što tvrde da su to bile neke druge palete koje su od prije imali u vozilu, s pravom je ocijenjeno kao nevjerodostojno.

9.7. Dakle, kada se uzmu u obzir prethodno utvrđene činjenice, tada je posve ispravan zaključak prvostupanjskog suda, da je optuženi M. O., a nakon što je bio prisiljen zaustaviti vozilo i nakon što je zaustavljen od strane G. G., najprije istog odgurnuo, a zatim mu i zaprijetio nožem, dok je H. u međuvremenu istovario samo 6 paleta, pa da su potom na poziv optuženog O., ponovo sjeli u auto, a optuženi O. upravljajući automobilom, potom ciljano i nasilno krenuo prema svjedoku G. G. te udaljivši se prema izlazu još jednom izašao iz auta vidljivo mašući nožem, što su svakako okolnosti koje ukazuju da je na taj način izrazio svoju čvrstu volju da ukradene stvari zadrži, pa ako je to potrebno, i uz uporabu noža, koje okolnosti su posve jasno i objektivno opisane od strane ispitanih svjedoka, očevidaca događaja. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda, kako posljednja reakcija optuženog O. kada je na izlazu zastao, izašao iz vozila i ponovno vidljivo mahao nožem prema svjedocima, očito ukazuje na njegovo očekivanje da će svjedoci sjesti u svoje vozilo i krenuti za njim te ga omesti u naumu da odveze i zadrži ukradene palete.

9.8. Osim toga, unatoč dijelu iskaza svjedoka S. koji ide u smjeru pogodovanja obrani optuženog O., da je događaj promatrao iz daljine i nije se miješao, ipak je potvrdio kako je čuo galamu, raspravljanje i vidio da je optuženikovo vozilo prisilno zaustavljeno te da mu je G. G. rekao, a nakon što su optuženici otišli crvenim Hyundaiom, da je čovjek u Hyundaiu imao nož i da mu je istim prijetio, kao i to, da su mu svjedoci G. i F. zamjerili što im nije pomogao, iako je tamo bio zaštitar, a što su one objektivno utvrđene činjenice koje proizlaze i iz iskaza braće G. i svjedoka F. te potvrđuju istinitost njihovih iskaza.

9.9. Dakle, kada se uz prethodno navedeno još imaju u vidu i one objektivno utvrđene činjenice i okolnosti koje proizlaze iz izvješća policije, da su kritičnog dana zaustavili vozilo u kojem su bili oba optuženika i u kojem vozilu su pronađeni nož i pištolj te da su optuženici prethodno prodali ostatak paleta koje su odvezli, tada nema nikakve dvojbe u pogledu razjašnjenja svih onih odlučnih činjenica opisanih u točki 1. izreke pobijane presude.

10. Slijedom svega navedenog, žalba optuženog O. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i kazneni zakon te optuženika M. O. proglasio krivim da je pod točkom 1. počinio kazneno djelo razbojničke krađe, opisano i kažnjivo po članku 231. stavku 1. i 2. KZ/11.

11. Nisu u pravu niti državni odvjetnik, niti optuženici kada predlažu strože, odnosno blaže kažnjavanje optuženika, jer drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani oba optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. 11.1. Tako je prvostupanjski sud određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, optuženom H. uzeo u obzir i pravilno cijenio kao olakotnu okolnost cjelovito priznanje svih kaznenih djela, čime je izrazio kritičnost prema ovakvom protupravnom ponašanju, kao i nezavidne životne okolnosti u kojima se nalazi, da mu je prošle godine umrla žena s kojom ima devetero djece, od kojih i bebu od godinu i dva mjeseca koja se nalazi u N., dok su ostala djeca kod …, da nakon izlaska iz istražnog zatvora radi na odvoženju šute te po svakoj vreći zaradi 5 eura, što upućuje na njegovu svijest da sredstva za život ne može pribavljati činjenjem kaznenih djela, već kroz pošten i legalan posao, kao i to da su kaznena djela opisana pod točkama 3. i 4. ostala u pokušaju, dok je kao otegotno ocijenjena brojnost kaznenih djela te brojnost dosadašnjih osuda, budući iz kaznene evidencije proizlazi, da se od 2007. kontinuirano pojavljuje kao počinitelj imovinskih kaznenih djela, pa i onih težih kao što je razbojnička krađa, a posljednja je iz 2020. kada je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci, a koja očito nije polučila željeni učinak, jer je po izlasku iz zatvora ponovno i sada počinitelj nova 4 kaznena djela protiv imovine. Stoga je, unatoč olakotnim okolnostima i tome što se nije radilo o otuđivanju predmeta neke značajnije vrijednosti, a uz one otegotne i činjenicu da je optuženom H. H. krađa takvih predmeta očito stil života i izvor zarade, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, kojom će se postići svrha kažnjavanja te utjecati na optuženog H. H. da se ubuduće kloni ovakvih postupanja te sredstva za život započne ostvarivati na način na koji je i sam uvidio da može.

11.2. U odnosu na optuženog M. O., sud mu je kao olakotnu okolnost cijenio djelomično priznanje kaznenih djela pod točkama 2. i 3. izreke presude, čime je u određenoj mjeri izrazio svijest i kritičnost o protupravnom postupanju te je kao olakotno cijenjeno i da je otac dvoje maloljetne djece. Otegotnom okolnošću cijenjena mu je brojnost kaznenih djela koja su mu stavljena na teret u ovom postupku kao i brojnost osuda prema izvatku iz kaznene evidencije (list 245 spisa), koja govori da se radi o specijalnom povratniku vezanom uz imovinska kaznena djela, kao i o počinitelju drugih kaznenih djela, pa tako i onih s elementima nasilja kao što je sprječavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti zbog kojeg je 2013. pred Županijskim sudom u Zagrebu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 9 mjeseci zatvora, a koja osuda očito nije dovoljno djelovala da se suzdrži od činjenja kaznenih djela te su mu na kraju objedinjene sve osude na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina i 6 mjeseci zatvora, ali očito nedovoljno, jer se optuženi M. O. ponovo pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela, što upućuje na zaključak da je činjenje kaznenih djela očito njegov vlastiti odabir i način življenja, unatoč tome što je mlad, zdrav i sposoban za rad. Osim toga, on je sam u spis predmeta dostavio potvrdu Humanitarne organizacije Roma – Svjetska organizacija Roma u Hrvatskoj (list 305), iz koje proizlazi da su ga oni bili voljni zaposliti kao pomoćnog radnika unutar njihove organizacije čim izađe sa izdržavanja kazne, ali on to nije učinio, već je i nakon odsluženja kazne od osam i pol godina nastavio s činjenjem kaznenih djela. Slijedom svega, prvostupanjski sud je mišljenja da će se pojedinačno strože utvrđenim kaznama, a potom i jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 5 godina postići svrha kažnjavanja, kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije te da je ta kazna primjerena svim okolnostima počinjenih djela i optuženog O. kao počinitelja.

12. Stoga, što se tiče žalbe državnog odvjetnika, a u pogledu prijedloga da bi trebalo preinačiti presudu i optuženike osuditi na strože jedinstvene kazne zatvora, zbog brojnosti počinjenih kaznenih djela te višestruku osuđivanost oba optuženika, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, radi se o onim otegotnim okolnostima koje su već adekvatno ocijenjene od strane prvostupanjskog suda, pa kako se u svakom konkretnom slučaju sud treba voditi načelom individualizacije izbora kazne, a prvostupanjski sud je opširno i valjano obrazložio sve one okolnosti koje su od utjecaja na izbor i odmjeravanje kazne, a drugostupanjski sud iste u cijelosti prihvatio, to žalba državnog odvjetnika za strožim kažnjavanjem nije osnovana.

12.1. S druge strane, olakotne okolnosti koje su ocijenjene od strane prvostupanjskog suda, a u odnosu na oba optuženika, također su valjano vrednovane. Sagledavajući sve izložene okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja te cijeneći opasnost predmetnih kaznenih djela i višestruku raniju kaznenu osuđivanost kod oba optuženika, posve je jasno da je prvostupanjski sud pravilno vrednovao kritičnost prema činjenju kaznenih djela od strane optuženog H., koji je počeo pošteno zarađivati i na taj način rješavati svoju egzistenciju, dok je suprotno tome optuženi O. nekritičan, kako prema činjenju kaznenih djela, tako i prema spremnosti da prihvati legalan posao. Stoga, bez obzira što se radilo o otuđenju stvari u manjoj vrijednosti, a kada se uzme u obzir da je optuženi O. i nakon izdržane kazne od osam i pol godina odmah po izlasku iz zatvora ponovno počeo činiti ista ili slična kaznena djela, primjenjujući pri tome i opasno sredstvo kao što je nož, to su one okolnosti koje po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske ukazuju, da je u pravu prvostupanjski sud kada navodi kako na strani ovog optuženika osim dosadašnje višestruke osuđivanosti, kao otegotne, postoje i posebno otegotne koje se očituju u upornosti optuženika u činjenju kaznenih djela te opravdavaju izbor strože jedinstvene kazne zatvora za njega.

12.2. Dakle, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, valjano odabranim pojedinačno utvrđenim kaznama za svakog optuženika, kako je to i navedeno u izreci presude te izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 3 godine za optuženog H. i jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 5 godina za optuženog O., u dovoljnoj mjeri izražena je društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te će se istima utjecati na svakog optuženika da u potrebnoj mjeri shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja i da ubuduće ne čine kaznena djela. Isto tako, takva kazna utjecati će i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će prema mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, biti ostvarena specijalna i generalna prevencija te ispunjena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a pogotovo zbog sve veće raširenosti kaznenih djela u kojima se djelo čini primjenom nasilnih radnji i opasnih sredstava pri rješavanju i najbenignijih situacija, pa bez obzira što je u konkretnom slučaju bilo u pitanju otuđenje paleta i nekih prehrambenih proizvoda niže vrijednosti, žalbe optuženika za blažim kažnjavanjem nisu osnovane.

13. Iz svih navedenih razloga, temeljem članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao izreci.

Zagreb, 16. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.