REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 22/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz B. S. (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika H. I. d.o.o. iz Z. (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici B. S., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-671/2019-2 od 7. svibnja 2019., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Pr-47/2018-17 od 6. veljače 2019., u sjednici održanoj 16. siječnja 2024.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je kao nedopuštena (nepravodobna) odbačena tužba tužitelja sa zahtjevom na utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta „pružni radnik“ u jedinici Nadzorništvo pruga O., a kojeg mu je tuženik dao odlukom broj 13/2-1 od 29. siječnja 2018. zbog organizacijskih razloga.

2. Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, a zbog „bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava“. Prijedlog tužitelja je da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 7. svibnja 2019., slijedom čega se, na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u ovome rješenju: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

6. Kako je ovdje riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, a tužitelj je reviziju izjavio protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) odbačena tužba u sporu o postojanju ugovora o radu - protiv tog je rješenja revizija dopuštena jer je riječ o rješenju sa značajem rješenja kojim se postupak pravomoćno završava: to prema odredbama čl. 400. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)“, (stavak 3.) „U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.“.

7. Revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (prema odredbi čl. 391. st. 2. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

8. Revident je u reviziji samo uopćeno iznio revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako nije određeno naznačio o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena - taj se razlog u ovome revizijskom stupnju ne može razmatrati.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke kojom je tuženik otkazao s njime sklopljen ugovor o radu - zbog organizacijskih razloga.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

12.1. da je tuženik prijepornu odluku broj 13/2-1 o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem donio 29. siječnja 2018.,

12.2. da je tužitelj protiv te odluke 7. veljače 2018. preporučenom pošiljkom podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik primio 8. veljače 2018.,

12.3. da je tužitelj tužbu prvostupanjskom sudu podnio (u ovome predmetu) tek 9. lipnja 2018. i njome zatražio sudsku zaštitu prava za kojeg drži da je odlukom tuženika povrijeđeno.

13. Sporno je: je li tužitelj pravovremeno (u za to propisanom prekluzivnom roku) podnio tu tužbu.

14. Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja tužbu tužitelja odbacili uz osnovno i odlučno shvaćanje da je ista podnesena po proteku rokova propisanih za njezino podnošenje odredbama čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14 i 127/17 - dalje: ZR-a), prema kojima: (stavak 1.) „Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.“, (stavak 2.) „Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom“.

15. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

16. Naime, imajući na umu izložena utvrđenja, a obzirom da su navedeni rokovi iz čl. 133. ZR-a prekluzivne naravi - protekom kojih podnositelj tužbe gubi pravo na sudsku zaštitu zbog nezakonito danog mu otkaza ugovora o radu, pravilno je zaključiti (kako je to učinio i drugostupanjski sud):

16.1. da je rok za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za zaštitu prava, a kojeg je tuženik zaprimio 8. veljače 2018., za tuženika započeo teći 9. veljače 2018. i trajao je 15 dana - istekom kojih je za tužitelja započeo rok od daljnjih 15 dana za podnošenje tužbe,

16.2. da je tužbu u ovome predmetu tužitelj podnio tek 9. lipnja 2018., dakle nepravovremeno - i da je stoga tu tužbu (takvu: nepravovremenu) jedino valjalo odbaciti.

U tim je okolnostima pravilan i zaključak drugostupanjskog suda da je ovdje „sukladno odredbi čl. 133. st. 2. ZR-a neodlučno je li tužitelj primio odluku poslodavca o njegovom zahtjevu za zaštitu prava, budući je krajnji rok za podnošenje tužbe protekao istekom 30.-og dana od dana dostave zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, a taj je rok fiksno propisan zakonom, i za njega su tužitelj i njegov punomoćnik znali i morali znati“.

17. Inače, neovisno od navedenog pod točkom 16. - a što i samo po sebi opravdava osporeno rješenje, dakle - ostajući samo u području onog što tužitelj jedino ističe u reviziji - da se valjanom ne može smatrati dostava sa napomenom „obaviješten nije podigao pošiljku“ ili „primatelj obaviješten - stan zatvoren“, za primijetiti je (to obzirom da, izgleda, revident o tome ima pogrešno shvaćanje):

17.1. da ZR-om nije određeno računanje početka i kraja tijeka ovdje prijepornih rokova u radnim odnosima, ali je odredbom čl. 8. st. 4. ZR-a propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno Zakonom o radu ili drugim zakonom, primjenjuju (u skladu s naravi toga ugovora) opći propisi obveznoga prava,

17.2. da se po tome na računanje tih rokova primjenjuju odredbe čl. 300. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08), prema kojima: (stavak 1.) „Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka.“, (stavak 3.) „Ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan.“,

17.3. da je odredbom čl. 132. ZR-a uređeno pitanje dostave radniku odluka donesenih po poslodavcu, sa učincima uredne dostave - koja vezuje i radnika, tako da je njome propisano: „Na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz članka 133. ovoga Zakona, primjenjuju se na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.“,

17.4. da je (kako je to utvrđeno po prvostupanjskom sudu) upravo u postupanju prema istaknutoj odredbi čl. 132. ZR-a, odredbom članka 108. Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o. Z. (dalje: KU-a), koja u svome sadržaju vezuje i tužitelja, propisano: „Dostavu odluka, naloga, rješenja i drugih pismena vezanih za ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa poslodavac obavlja neposrednom predajom pismena radniku na radnom mjestu, uz naznaku datuma predaje pismena i uz potpis radnika da je pismeno primio. Ako je radnik odsutan s rada pismeno se dostavlja putem pošte preporučenom pošiljkom s povratnicom na adresu prebivališta, odnosno uobičajenog boravišta koju je radnik prijavio poslodavcu. U slučaju dostave putem pošte kada se preporučena poštanska pošiljka vrati neuručena s bilo kojom napomenom, dostava se obavlja na oglasnoj ploči poslodavca uz potvrdu dva radnika poslodavca u svojstvu svjedoka o tome kada je pismeno izvješeno i skinuto. Istekom roka od 8 dana od dana isticanja pismena na oglasnoj ploči poslodavca, smatra se da je dostava pismena radniku valjano izvršena“,

- da je odredbom čl. 105. istog KU-a propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtijeva radnika, ne udovolji tom zahtjevu, na zahtjev radnika putem radničkog vijeća pokreće se postupak mirenja. Postupak mirenja pokreće radnik u roku od 8 dana od dana kad je zaprimio odluku poslodavca kojom je odbijen njegov zahtjev za zaštitu prava, odnosno u roku od 8 dana od dana isteka roka u kojem je poslodavac trebao odlučiti o zahtjevu za zaštitu prava, na način da se o sporu pisanim putem obavijesti jedan od miritelja s liste miritelja koju u svakoj ustrojbenoj jedinici sporazumno utvrde poslodavac i sindikati potpisnici ovog Ugovora. Rok za mirenje traje 8 dana, a ako istekom roka nije postignuto mirno rješenje spora radnik može u roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom,

- da je u okolnostima konkretnog slučaja poslodavac, tuženik, pravilno (pravilnom primjenom navedene odredbe čl. 132. ZR-a) postupio, samo poštujući navedenu odredbu čl. 108. KU-a, kada je svoju odluku o zahtjevu tužitelja za zaštitu prava (glede odluke o otkazu sa njime sklopljenog ugovora o radu) pokušao dostaviti tužitelju preporučenom poštanskom pošiljikom na adresu tužitelja kojom je raspolagao („koju je radnik prijavio poslodavcu“), pa je potom isto tako pravilno, a obzirom da mu se odluka vratila (a to je jedino relevantno) neuručena, dostavu tužitelju „obavio“ na svojoj oglasnoj ploči („uz potvrdu dva radnika poslodavca u svojstvu svjedoka o tome kada je pismeno izvješeno i skinuto“),

- da tužitelj, polazeći od prethodno navedenog, povoljniju poziciju u ovome postupku ne može ostvariti tvrdnjom da mu odluka na adresi koju je „prijavio poslodavcu“ nije uručena pravilno - jer da je ova vraćena tuženiku sa napomenom „obaviješten nije podigao pošiljku“ ili „primatelj obaviješten - stan zatvoren“: ona je izvršena na način propisan KU-om, na „oglasnoj ploči poslodavca“ (nakon što se poslodavcu dostava putem pošte vratila „neuručena s bilo kojom napomenom“), a takva se dostava ne može tretirati, kako bi to revident htio, neurednom,

- da tužitelj tu, povoljniju poziciju, ne može ostvariti niti pozivom na činjenicu što mu je prijeporna odluka poslodavca o njegovom zahtjevu za zaštitu prava uručena, po njegovom traženju, u svibnju 2018.: čin toga uručenja ima značaj samo ponovljene dostave, one dostave - pravilno već izvršene na način propisan KU-om, na „oglasnoj ploči poslodavca“, i to još 20. veljače 2018. donesene odluke tuženika,

- da to treba sagledati u svijetlu jedino pravilnog shvaćanja da rok za traženje sudske zaštite radniku ne može započeti („uvijek nanovo“) od svakog uručenja iste odluke poslodavca kojom mu je (kako drži) povrijeđeno pojedinačno pravo, dakle i od onog ponovljenog uručenja: takvih uručenja može biti više („bezbroj“) i mogu uslijediti po svakome (svakodnevnom) traženju radnika, ma koliko god ih bilo, ali svako od tih uručenja ne daje radniku ponovno pravo (ponovni rok) sa uspjehom zahtjevati zaštitu u odnosu na odluku koja mu je (riječ je o uvijek istoj odluci) već uručena,

- da na valjanost dostave putem oglasne ploče poslodavca ne može utjecati činjenica na koju se tužitelj poziva - to što je tužitelju „tijekom veljače, ožujka, travnja i svibnja 2018. zdravstveno bio jako loše. Imao je teške glavobolje i noćima nije spavao. Više puta je zvao hitnu pomoć, a kako mu ni jedan lijek nije pomogao prebačen je na KBC R. gdje mu je utvrđeno krvarenje u mozgu. Na operaciji je bio 27. travnja 2018. Tužitelj nije bio zdravstveno sposoban i o ničemu drugom nije mogao misliti osim o svom zdravlju jer mu je to jedino i bilo važno. Stoga je moguće da mu je obavijest o slanju Odluke o zahtjevu za zaštitu prava ubačena u sandučić, ali se toga ne sjeća“: te okolnosti same po sebi (opet: gledajući samo u svijetlu onog što tužitelj navodi u reviziji) ne daju osnovu za računanje rokova zahtjevati zaštitu povrijeđenog prava na način kojeg tužitelj sugerira prihvatiti.

18. Stoga, a budući da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se tužitelj poziva, o reviziji tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (na temelju odredbe čl. 393. st. 2. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 16. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.