Poslovni broj: Us I - 854/2023-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, te zapisničarki Ljiljani Lijić, u upravnom sporu tužitelja D. B., Ž. S. O., N.
M., zastupana po
opunomoćeniku A. M., odvjetniku u D.
protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na promet nekretnina, bez održavanja glavne rasprave, dana 15. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410- 20/21-01/33, Urbroj: 513-04-23-3 od 15. veljače 2023.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-20/21-01/33, Urbroj: 513-04- 23-3 od 15. veljače 2023. odbijene su žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, Ispostave Dubrovnik, Klasa: UP/I-410-20/2019-01/01394, Urbroj: 513-07-19-01-2020-8 od 27. studenoga 2020., kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 983.556,94 kuna i na tu osnovicu porez na promet nekretnina u iznosu 29.506,70 kuna, te rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, Ispostave Dubrovnik, Klasa: UP/I-410-20/2019-001/1394, Urbroj: 513-007- 19/001-2021-0012 od 9. veljače 2021., kojim je odbačen prijedlog za odgodu izvršenja.
2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako tijela državne uprave u ovoj upravnoj stvari nisu uzela u obzir to da se u ovom predmetu radi o besplatnom raspolaganju u korist pravne osobe Katoličke crkve u RH i postojanju zakonskog okvira za donošenje odluke o oslobođenju od obveze plaćanja poreza na promet nekretnina. Ističe kako je člankom 1. Ugovora sklopljenog između Svete stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ugovoreno da pravne osobe Katoličke Crkve, u skladu s odredbama kanonskog prava, mogu slobodno primati milostinju i darove vjernika te prihvaćati druge uobičajene oblike prinosa vjernika za uzdržavanje crkvenih ustanova, na koja primanja se ne primjenjuju odredbe poreznoga sustava Republike Hrvatske. Napominje kako sukladno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Tumači da su vjerske zajednice pravne osobe sui generis, ali da su po svojoj zakonskoj definiciji zajednice fizičkih osoba, kako to Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica jasno definira u članku 1. Sukladno tome, tužitelj navodi kako je u ovom predmetu oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina sukladno članku 1. Ugovora sklopljenog između Svete stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, jer je u ovom predmetu riječ o darovanju od strane vjernika, a ne od strane druge pravne osobe Katoličke crkve. Ističe kako je dosadašnje praksa tijela državne uprave bila da se u slučaju darovanja između dvije registrirane zajednice vjernika-fizičkih osoba, ne plaća porez na promet nekretnina, a sve sukladno Ugovoru sklopljenom između Svete stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Smatra da bi sada sa drukčijom praksom došlo do pravne nesigurnosti. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. 4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Odredbom članka 4. stavka 1. točkom 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj 115/16 i 106/18; u daljnjem tekstu ZPPN) propisano je da je promet nekretnina svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: stjecanje nekretnine). Stavkom 1. točkom 2. istog članka određeno je da se stjecanjem nekretnine smatra kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.
8. Odredbom članka 5. stavkom 1. ZPPN-a propisano je da je predmet oporezivanja promet nekretnina.
9. Odredbom članka 9. stavkom 1. ZPPN-a određeno je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze.
10. Odredbom člankom 1. stavkom 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima („Narodne novine“-Međunarodni ugovori, broj 18/98; u daljnjem tekstu Ugovor) propisano je da pravne osobe Katoličke Crkve, u skladu s odredbama kanonskog prava, mogu slobodno primati milostinju i darove vjernika te prihvaćati druge uobičajene oblike prinosa vjernika za uzdržavanje crkvenih ustanova. Stavkom 2. istog članka određeno je da se na primanja iz članka 1. stavka 1. Ugovora ne primjenjuju odredbe poreznoga sustava Republike Hrvatske.
11. Iz sadržaja spis tuženog tijela proizlazi kako su H. s. p., Z. (darovatelj) i tužitelj (daroprimac), u srpnju 2019.
zaključili Ugovor o darovanju posebnog dijela nekretnine, kojim je darovatelj tužitelju darovao četverosobni stan u objektu "D-2", ulaz 4, na drugoj etaži, tip A, br. 14, površine 79,84 m[2] , u čest. zgr. 59, uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, sve upisano u Z.U. 295, K.O. O., zajedno sa drvarnicom u suterenu zgrade.
12. U skladu sa odredbom članka 4. stavka 1. točke 2. ZPPN-a kojoj je između ostalog propisano da se i darovanje smatra stjecanjem nekretnine, te člankom 4. stavkom 1. točkom 1. ZPPN-a da je promet nekretnina svako stjecanje nekretnine, prvostupanjsko tijelo i tuženik su utvrdili da je nastala porezna obveza kod tužitelja. Temeljem ovlasti iz članka 9. ZPPN-a prvostupanjsko tijelo je procjenom utvrdilo tržišnu vrijednost predmetne nekretnine, o čemu je sastavilo zapisnik, slijedom čega je prvostupanjskim rješenjem utvrdilo osnovicu poreza na promet predmetne nekretnine u iznosu od 983.556,94 kuna i porez po stopi od 3% u iznosu od 29.506,70 kuna.
13. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.
14. Prema ocjeni ovog Suda, pogrešno tužitelj smatra da u ovoj upravnoj stvari sukladno članku 1. Ugovora ne bi trebao platiti porez na promet nekretnina, te da se ovdje radi o darovanju vjernika. Naime, u članku 1. Ugovora jasno je propisano da se odredbe poreznoga sustava Republike Hrvatske ne primjenjuju kada pravne osobe Katoličke Crkve primaju darove od vjernika. U konkretnom slučaju, tužitelj je predmetni dar (četverosobni stan) primio od H. s. p., koji je također
pravna osoba Katoličke crkve, te koja se ne smatra vjernikom u smislu kako ga propisuje članak 1. Ugovora.
15. Ovaj Sud ocjenjuje kako je pogrešno i tumačenje tužitelja da je sukladno Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica propisano da je Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva u smislu toga Zakona zajednica fizičkih osoba, da je u konkretnom predmetu tužitelj primio dar od vjernika.
16. Prema tome, kako se u ovoj upravnoj stvari radi o darovanju koje tužitelj nije primio od vjernika u smislu odredbe članka 1. Ugovora, dužan je platiti porez na promet nekretnina sukladno odredbama ZPPN-a.
17. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.
18. Stoga se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani, jer nema zakonske osnove za donošenje drugačijeg rješenja.
19. Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.
20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je odlučeno kao u točki II izreke presude.
U Splitu, 15. siječnja 2024.
S U T K I NJ A
Nela Mešin, v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS- a).
DNA:
1. Opunomoćeniku tužitelja A. M., odvjetniku u D. sa odgovorom na tužbu 2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5,
3. U spis,
4. Kalendar 30 dana
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je 1.327,22 eura (čl. 25. ZSP-a)
2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude, te žalbe ukoliko bude uložena, po pravomoćnosti, u skladu sa odredbama ZSP-a
3. Kalendar 30 dana
