Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-445/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB: . . . , iz T., zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. & L. u O., protiv tužene Banke d.d., OIB: . . . , S., zastupane po punomoćniku B. T., odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. prosinca 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni J. H., odvjetnika u O. i punomoćnika tužene u zamjeni M. S., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu B. T., po objavi 15. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 1. Ugovora o kreditu pod brojem . . . , oznake: Uk-2u, od 30. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tužene, koji glasi: „…u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate…''.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 3. Ugovora o kreditu pod brojem ..., oznake: Uk-2u, od 30. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tužene, koji glasi: „… se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule…''.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 4. Ugovora o kreditu pod brojem ..., oznake: Uk-2u, od 30. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tužene, koji glasi: „… obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta…''.

IV. Nalaže se tuženoj B anci d.d., OIB: . . . , S., isplatiti tužitelju I. J., OIB: . . . , iz T., iznos od 711,34 EUR (slovima: sedamsto jedanaest eura trideset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 0,36 EUR od 9.03.2007. do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 5.03.2008. do isplate,

- na iznos od 0,74 EUR od 5.04.2008. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 5.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,30 EUR od 5.12.2008. do isplate,

- na iznos od 8,03 EUR od 5.01.2009. do isplate,

- na iznos od 8,39 EUR od 5.02.2009. do isplate,

- na iznos od 9,86 EUR od 5.03.2009. do isplate,

- na iznos od 7,16 EUR od 8.04.2009. do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od 8.05.2009. do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR od 9.06.2009. do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR od 8.07.2009. do isplate,

- na iznos od 5,27 EUR od 6.08.2009. do isplate,

- na iznos od 6,10 EUR od 9.09.2009. do isplate,

- na iznos od 5,15 EUR od 9.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,43 EUR od 9.11.2009. do isplate,

- na iznos od 5,83 EUR od 9.12.2009. do isplate,

- na iznos od 8,21 EUR od 8.01.2010. do isplate,

- na iznos od 9,19 EUR od 9.02.2010. do isplate,

- na iznos od 9,72 EUR od 9.03.2010. do isplate,

- na iznos od 11,51 EUR od 9.04.2010. do isplate,

- na iznos od 13,95 EUR od 10.06.2010. do isplate,

- na iznos od 16,95 EUR od 7.07.2010. do isplate,

- na iznos od 15,38 EUR od 11.08.2010. do isplate,

- na iznos od 21,68 EUR od 10.09.2010. do isplate,

- na iznos od 20,09 EUR od 7.10.2010. do isplate,

- na iznos od 20,13 EUR od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 22,61 EUR od 13.12.2010. do isplate,

- na iznos od 27,59 EUR od 11.01.2011. do isplate,

- na iznos od 26,22 EUR od 11.02.2011. do isplate,

- na iznos od 23,89 EUR od 15.02.2011. do isplate,

- na iznos od 25,39 EUR od 11.03.2011. do isplate,

- na iznos od 22,82 EUR od 12.04.2011. do isplate,

- na iznos od 28,22 EUR od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 33,06 EUR od 13.06.2011. do isplate,

- na iznos od 34,05 EUR od 11.07.2011. do isplate,

- na iznos od 56,20 EUR od 11.08.2011. do isplate,

- na iznos od 34,95 EUR od 12.09.2011. do isplate,

- na iznos od 32,47 EUR od 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 33,08 EUR od 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 32,89 EUR od 12.12.2011. do isplate,

- na iznos od 35,85 EUR od 11.01.2012. do isplate,

- na iznos od 37,08 EUR od 13.02.2012. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj B a nci d.d., OIB: . . . , S. naknaditi tužitelju I. J., OIB: . . . , iz T., trošak parničnog postupka u iznosu 1.403,72 eura (slovima: tisuću četiristo tri eura sedamdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. svibnja 2022. navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. ..., oznake: Uk-2u, 30. siječnja 2007. te je tužena kao kreditor, tužitelju odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 7.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 5 godina, odnosno 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate anuiteta.

Namjena kredita bila je za kupnju motornog vozila te je i ukupan iznos kredita doznačen izravno na račun prodavatelja Automobili L. d.o.o. Š. p.. Kredit je uredno otplaćen i nije konvertiran. Tužitelj se obvezao tuženoj iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 151,12 CHF, uz redovitu kamatu.

Tužena prije, a niti prilikom zaključenja predmetnog Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o svim potrebnim parametrima i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, pa je time tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. te u točki 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom utvrđeno je i da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pokrenut je i revizijski postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske te je i taj sud potvrdio i dodatno utvrdio navedena utvrđenja iz odluka nižestupanjskih sudova, sve u Presudi i Rješenje broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije svih tuženika, a tako i šestotuženika (odnosno tužene u ovom predmetnom postupku). Ustavni sud Republike Hrvatske je 3. veljače 2021. donio Odluku kojom se odbijaju ustavne tužbe podnesene u povodu Presude i Rješenja Vrhovnog suda Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i Rješenje kojim se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), - sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15., zatim članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima. Tužitelj ovom tužbom potražuje preplate po osnovi tečajne razlike u iznosu od 5.005,14 kn. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 1. Ugovora o kreditu pod brojem ..., oznake: Uk-2u, od 30. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tužene, koji glasi: „…u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate…''

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 3. Ugovora o kreditu pod brojem ..., oznake: Uk-2u, od 30. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tužene, koji glasi: „… se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule…''

IIII. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 4. Ugovora o kreditu pod brojem ..., oznake: Uk-2u, od 30. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tužene, koji glasi: „…obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta ……''

IV. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 5.005,14 kn te pripadajuće kamate koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

1.1. Podneskom od 6. studenoga 2023. tužitelj je, a nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, uredio točku IV. tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tužene ukupan iznos od 711,34 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako to proizlazi iz točke IV. izreke presude. Pri tome je naveo da je ukupno utuženi iznos dobio na način da je ukupan iznos tzv. pozitivnih tečajnih razlika (742,64 eura) umanjio za ukupan iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (31,30 eura).

2. Tužena u odgovoru na tužbu iznosu da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Ne spori da je tužitelj s tuženom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, već je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.1. Tužena prvenstveno ističe prigovor zastare te navodi, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO), a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a. Kod Ugovora o kreditu radilo se o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 30. siječnja 2007. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.2. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P- 1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tužene postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 7.950,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbama članka 1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tužena u ugovornom odnosu tužitelja i tužene postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, tužena upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tužena „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tužena, kao i ostale banke, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tužena ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao, od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tužena. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tužene, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tužena, kao i sam tužitelj, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu 30. siječnja 2007. (stranica 12-15 spisa), otplatni plan (stranica 16- 19 spisa), amortizacijski plan (stranica 20-22 spisa), obavijest o naplati interkalarne kamate (stranica 23 spisa), promet po računu (stranica 25-36 spisa), iskaz tužitelja (stranica 66-67 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka T. V. od 17. listopada 2023. (stranica 70-78 spisa) i u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 1.), kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu od 30. siječnja 2007. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 30. siječnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 7.950,00 CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren za kupnju motornog vozila, - da je kredit odobren na rok od 5 godina,

- da je ugovoren rok otplate kredita u 60 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate,

- da su se ugovorne stranke suglasile da se otplata kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule, dakle, da će se obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje je li nastupila zastara potraživanja kao i visina potraživanja.

8. Prije svega valja navesti da se tužena u podnesku od 5. prosinca 2023. usprotivila preinaci tužbe, koju je tužitelj učinio povisivši tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

8.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, potraživao isplatu iznosa od ukupno 711,34 eura, time da je po toj osnovi prvotno potraživao ukupan iznos od 664,30 eura (što primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 odgovara iznosu od 5.005,14 kn kojeg je tužitelj prvotno potraživao u tužbi). Na taj način je, u skladu sa odredbom članka 191. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.

– dalje u tekstu: ZPP) tužitelj izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva i kojoj preinaci se tužena usprotivila, međutim, navedenu preinaku je ovaj sud, u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

9. Nadalje, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 1. tog ugovora kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je Ugovor o kreditu s Bankom sklopio 2007. godine, da mu je kredit bio potreban radi kupovine osobnog automobila, da je digao kredit u iznosu od 10.000,00 CHF, da mu je u početku rata kredita bila 650,00 kn, da bi se postepeno dizala i na kraju iznosila između 1.100,00 i 1.200,00 kn. Oko uvjeta kreditiranja razgovarao je sa gospođom u banci, sjeća se da je bio jedan puta ili dva puta u banci. Samo sastavljanje ugovora o kreditu s bankom je provela autokuća, a on sam došao samo na potpisivanje ugovora u banku. Kao laik, pogledao je osnovne stvari iz ugovora, a to je na koliko godina mu je odobren kredit i kolika je njegova mjesečna rata. Nije bilo nikakve riječi o eventualnoj promjeni tečaja CHF. Rečeno mu je da je CHF siguran i najpovoljniji. Nije postavljao nikakvih pitanja radi razjašnjenja pojedinih odredbi ugovora. Ne zna zbog čega konkretno mu je rasla rata kredita. Nakon što su mu predočeni uvjeti kreditiranja, ugovor o kreditu, tj. "velika slova" pogledao je u banci i odmah ga je potpisao. Nije pročitao cijeli ugovor o kreditu, jer ionako da ga je pročitao više od pola ne bi ni razumio. Nije se kod drugih banaka informirao o uvjetima kreditiranja, naime došao je u autokuću, vidio je auto, i u autokući mu je rečeno da ode u Banku, a u Banci su mu rekli da uzme kredit u CHF jer je on najpovoljniji. Pročitao je osnovne podatke iz ugovora, koje prileže na prvoj stranici i to koliko diže i svoje osobne podatke, i to je razumio, ostalo nije čitao. Ne zna što znači valutna klauzula. Nije bio svjestan rizika ugovaranja kredita, nije čuo da je nikad bilo tako nešto, odnosno da su toliko rasle rate kredita. Dobivao je obavijesti banke o promjeni odnosno povećanju obroka kredita, čak je išao u banku u vezi toga, ali su mu rekli da ništa ne može. Po struci je trgovac sa završenom srednjom stručnom spremom. Kredit je otplatio, nije ga konvertirao u euro. Nije se savjetovao sa osobama ekonomske struke da mu pojasne odredbe ugovora o kreditu.

10.2. Cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja, prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka. Naime, tužitelju je u auto kući i u banci rečeno da je kredit u švicarskim francima najsigurniji i najpovoljniji, te nije bilo nikakve riječi o eventualnoj promjeni tečaja CHF.

11. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. svibnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u kunama, eurima, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene.

12.1. Iz nalaza vještaka od 17. listopada 2023. proizlazi:

- da je tužitelj tuženoj na ime preplaćenih tečajnih razlika (+ razlike) kod kojih je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita (43 su takva anuiteta), isplatio iznos od 742,64 eura,

- da je tužitelj tuženoj na ime manje plaćenih tečajnih razlika (- razlike) kod kojih je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita (17 je takvih anuiteta), isplatio iznos od -31,30 eura,

- da ukupna + / - tečajna razlika uslijed CHF valutne klauzule iznosi 711,34 eura.

12.2. Tužitelj je u podnesku od 6. studenoga 2023. uredio točku IV. tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tužene ukupan iznos od 711,34 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako to proizlazi iz točke IV. izreke presude. Pri tome je naveo da je ukupno utuženi iznos dobio na način da je ukupan iznos tzv. pozitivnih tečajnih razlika (742,64 eura) umanjio za ukupan iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (31,30 eura).

12.3. Tužena je u podnesku od 31. listopada 2023. i iznijela da nema primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, ali se protivi metodologiji izračuna, jer da ispada da su tužitelj i tužena sklopili ugovor primjenom fiksnog tečaja CHF, dok je na ročištu 13. prosinca 2023., iznio da nema primjedbi u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj uzeo u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

12.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka od 17. listopada 2023., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora, a vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2017. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 150,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 12. kolovoza 2022. u iznosu 150,00 EUR kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. svibnja 2023. u iznosu 150,00 EUR kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 1. rujna 2023. u iznosu 150,00 EUR kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 6. studenog 2023. u iznosu 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 13. prosinca 2023. u iznosu 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 900,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 1.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura te trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.403,72 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 15. siječnja 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate.

15.1. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

16. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U O. 15. siječnja 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured G. & L. u O.

2. B. T., odvjetnik u O.