Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 Pn-94/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćnici M. Ž., dipl. iur., protiv tuženika C. o. d.d., OIB: . . . , Z., zastupanog po punomoćnici M. D., dipl. iur., radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2023. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, po objavi 12. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z. OIB: . . . platiti tužitelju Zavodu, Z. OIB: . . . iznos od 84.750,54 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31. svibnja 2022. navodi da je osiguranica tužitelja D. D. u prometnoj nesreći 15. prosinca 1991. zadobila teške tjelesne povrede. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na naknadu manje plaće rješenjem RF MIORH Područna služba u O. RZ 29471 od 5. prosinca 1996. koje pravo je prevedeno u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu rješenjem HZMO Područna služba u O. broj spisa 93578 od 9. srpnja 1999. počevši od 1. siječnja 1999. i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje rješenjem RF MIORH Područna služba u Osijeku IN-93578 od 26. listopada 1998. Prometnu nesreću prouzročio je I. K. tako što je 5. prosinca 1991. u N. B. upravljao osobnim automobilom marke "Volswagen" reg. oznake i broja VK ..., te je propustio prilagoditi brzinu kretanja vozila pri ulasku u zavoj uslijed čega je izgubio kontrolu nad upravljačem i prešao na lijevu stranu ceste, kada je iz suprotnog pravca naišlo osobno vozilo marke "Zastava 750" reg. oznake i broja PS-... kojim je upravljala D. D., pri čemu je došlo do sudara dvaju vozila, a kojom prilikom je D. D. zadobila teške tjelesne povrede. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je protiv tuženika već vodio postupak za naknadu štete a posljednji zahtjev – tužba bio je 7. veljače 2019. te je tuženik temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u O. broj P-40/2019. od 7. lipnja 2019. / presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6356/2019 / obvezan isplatiti tužitelju naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad u punom iznosu za razdoblje od 1. veljače 2016. do 31.2019., te novčanu naknadu za tjelesno oštećenje za navedeno razdoblje. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznate po osnovu povrede na radu osiguranici D. D. za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 30. travnja 2022. u iznosu od 6.893,32 kn, odnosno ukupno 84.750,54 kn. Zahtjev za puni iznos mirovine počevši od 1. svibnja 2019. do 30. travnja 2022. tužitelj postavlja sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 1061/03 od 23. rujna 2004., kojom odlukom je isti sud zauzeo stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito s obzirom na važenje Zakona o mirovinskom osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Sukladno odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13.) koji je vrijedio u momentu isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 30. travnja 2022. tužitelj ima pravo na naknadu štete isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu. Tužitelj uz tužbu dostavlja i izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine sukladno odredbi članka 160. stavak 5. ZOMO ("Narodne novine" broj 102/98.) koji je bio na snazi u momentu priznanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, budući je primjena zakona koji će se primijeniti na ovaj pravni posao pravno pitanje. Tužitelj smatra da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kod donošenja odluke o visini štete, kao i kod odluke da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete isplaćene mirovine sukladno odredbi članka 161. stavak 2. ZOMO ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 120/16., 62/18., 115/18., 84/21.) sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira da li je osiguranik ispunio uvjete za ostvarenje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Osobni automobil registarske oznake i broja VK . . . u momentu štetnog događaja bilo je obvezno osigurano kod tuženika to je tuženik temeljem odredbe članka 161. i 164. ZOMO ("Narodne novine" broj 157/13.) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 84.750,54 kn. Stoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 84.750,54 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelj vozila reg. oznake VK . . . , nastanak prometne nezgode 15. prosinca 1991., kao i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja. Nije sporno niti da je tužitelj od tuženika već potraživao naknadu štete za ranije izvršene isplate vezano uz razdoblje od 1. veljače 2016. do 31. siječnja 2019. te da je tuženik temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u O. broj P-40/2019 od 7. lipnja 2019. izvršio plaćanje naknade štete. Tuženik se postavljenom tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti kao neosnovanom. Ističe da je iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu osiguranici tužitelja, D. D. razvidno da je ista rođena datum rođenja, te da je, u 2020. godini (razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršila 65 godina života. Tuženik osporava u cijelosti osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva vezano za isplate izvršene u razdoblju od 1. siječnja 2020. pa nadalje, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranica tužitelja, po redovnom tijeku stvari i da nije bilo štetnog događaja, 4. siječnja 2020. postala korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari bio u obvezi isplaćivati istoj starosnu mirovinu. Obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala bi samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svojoj osiguranici u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu. O pitanju utvrđivanja stvarne štete koju trpe zavodi za mirovinsko osiguranje, zauzeto je i pravno shvaćanje i to na sjednici odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH, održanoj 5. prosinca 2016. Takav stav Vrhovnog suda RH je potvrđen i u presudi Rev-1235/21 od 22. veljače 2022., gdje je sud u odnosu na materijalnopravno pitanje:“ Ima li tužitelj pravo od tuženika potraživati puni iznos isplaćene obiteljske mirovine u situaciji odnosno trenutku kada bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari ispunio uvjete za starosnu mirovinu te bi tužitelj svakako bio u obvezi isplaćivati mirovinu ili ima pravo potraživati stvarnu štetu odnosno eventualnu razliku između iznosa isplaćene obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine ukoliko bi ta razlika postojala?”.

zauzeo slijedeće pravno stajalište:

“14. Po shvaćanju ovog suda, sukladno navedenim odredbama, tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete ….

…..17. Po ocjeni ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku ostvario osiguranik tužitelja…. “ Nastavno na naprijed navedeno, a u odnosu na izvršena plaćanja u razdoblju kada bi osiguranica tužitelja bila korisnikom starosne mirovine (razdoblje od 4. siječnja 2020. do 30. travnja 2022) tuženik predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a sve imajući u vidu činjenicu, da tužitelj, na kojemu smatra da je teret dokaza, nije predložio dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva. Tuženik prigovara i visini postavljenog tužbenog zahtjeva iz razloga što smatra da bi tužitelj i pod pretpostavkom osnovanosti postavljenog zahtjeva imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine, a ne punog iznosa kako se to traži ovom tužbom, a sve imajući u vidu odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koju treba primijeniti u konkretnom slučaju. Tužitelj nije pasivnu legitimaciju tuženika za naknadu ovdje predmetne štete ustanovio na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13.), već upravo na temelju činjenice da je tuženik osiguratelj vozača-štetnika koji je uporabom svoga vozila prouzročio štetu tužiteljevu osiguraniku. Na strani tužitelja, temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju postoji pravo potraživanja stvarne štete nastale iz odgovornosti tuženikova osiguranika prema tuženiku koja se odnosi na isplaćene iznose mirovina tužiteljevu osiguraniku. Istodobno, na strani tuženika temeljem odredaba zakona iz područja osiguranja, Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, postoji obveza naspram prethodno označenog prava tužitelja, ali su granice te obveze tuženika prema tužitelju naknaditi mu nastalu, ovdje utuženu štetu izrijekom ograničene i to;

- granicama odgovornosti tuženikova osiguranika,

- granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, te

- obvezi isplate samo razmjernog dijela mirovine koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku. To je dakle propisani sadržaj - okvir pasivne legitimacije tuženika u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja. Tuženik tužitelju ne osporava pravo da od tuženika potražuje naknadu štete u vidu isplaćene mirovine tužiteljevu osiguraniku koje je pravo tužitelja sadržano u odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik smatra da u ostvarenju tog svog prava tužitelj mora uvažiti okvir, odnosno granice u kojima je tuženik obvezan naknaditi tu tužiteljevu štetu a to tužitelj tužbenim zahtjevom nije uvažio. Imajući u vidu odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj neosnovano od tuženika potražuje naknadu štete po osnovu isplaćene naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku jer navedeno potraživanje nije predviđeno odredbom tog članka. Osim toga, a kako bi osiguranica tužitelja sa 4. siječnja 2020. navršila 65 godina života i time stekla uvjete za punu starosnu mirovinu, u konkretnom slučaju obveza tuženika bi postojala samo za isplatu razmjernog dijela isplaćene mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 31. prosinca 2019. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 5. prosinca 1996. (stranica 3-4 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9. srpnja 1999. (stranica 5-7 spisa), rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 26. listopada 1998. (stranica 8-9 spisa), prijavu o povredi na radu (stranica 10-13 spisa), presudu Općinskog suda u Podravskoj Slatini posl.br. K-23/92-8 od 29. prosinca 1992. (stranica 14-16 spisa), obračun isplata (stranica 28-29 spisa), ispis iz banke podataka doznačenih novčanih primanja (stranica 30-46 spisa), izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine (stranica 47 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznate po osnovi ozljede na radu korisnici mirovine D. D. za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 30. travnja 2022. kao i isplatom naknade za tjelesno oštećenje u istom razdoblju.

5. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake VK . . ., nastanak prometne nezgode 15. prosinca 1991., kao i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja. Nije sporno niti da je tužitelj svojoj osiguranici D. D. isplaćivao invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznate po osnovi ozljede na radu i naknadu za tjelesno oštećenje nastalu zbog ozljede na radu.

6. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP).

6.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine i naknade za tjelesno oštećenje. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

6.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

7. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

7.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

8. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. ZPP-a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Međutim, tužitelj se izričito usprotivio provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine štete u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, smatrajući da su za odluku o tužbenom zahtjevu isključivo mjerodavne odredbe ZMO-a.

8.1. Pri tome valja reći da u konkretnom slučaju tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu zbog koje mu je nastala profesionalna nesposobnost za rad, po niti ne može postojati razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Dakle, radi se o slučaju u kojem ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatit tužitelju, odnosno nema štete u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a. (takva stav je sadržan i odluci VS RH posl.br. Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.)

8.2. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina i naknada za tjelesno oštećenje (koja naknada prema stavu ovoga suda niti ne predstavlja troškove liječenja ili druge nužne troškove učinjene sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, a ovo u smislu odredbe članka 27. stavka 1. i 2. ZOOP-a), koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ne ocjenjujući prigovor odlaska osiguranika tužitelja u starosnu mirovinu, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U O. 12. siječnja 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zavod, Z.

2. C. o. d.d., Z.