REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–447/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. D., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 - u nastavku KZ/11) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, od 22. svibnja 2023., broj 14 K- 389/2022-28, u sjednici održanoj 12. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Povodom žalbe optuženika J. D. po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri iz članka 69. KZ/11, na način da primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11, na temelju članka 69. stavka 3. KZ/11, može trajati do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude.

II. Odbija se kao neosnovana žalba J. D. i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu, od 22. svibnja 2023., broj 14 K-389/2022-28, optuženik J. D., proglašen krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnja iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11, pa je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako on u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 69. KZ/11, optuženom J. D., izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti za koju je na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11, određeno da može trajati do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje tri godine te da se izvršava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 147/13., 152/14., 70/17, 126/19, 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik J. D. dužan je platiti troškove ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08, u iznosu od 79,63 eura[1] /600,00 kuna (sedamdeset devet eura i šezdeset tri centa/šesto kuna), kao paušal, te iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08 u iznosu od 415,68 eura/ 3.132,00, kuna (četiristo petnaest eura i šezdeset osam centa/tri tisuće sto trideset dvije kuna) na ime troškova vještačenja, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik J. D. putem braniteljice M. L., odvjetnice u V., „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom „ukinuti presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl.br.: K-389/2022 od 22.05.2023.g. i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl.br.: K-389/2022 od 22.05.2023.g. i okrivljenika osloboditi od optužbe.“

3. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika dostavljen je optuženiku sukladno članku 473. ZKP/08.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iako optuženik navodi da se žali iz svih žalbenih osnova, pa stoga i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali taj žalbeni osnov ne obrazlaže, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Isto tako, neprihvatljiva je i pravno neutemeljena tvrdnja žalbe da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika time što u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu članka 25. KZ/11, koja bi, po mišljenju žalitelja, trebala isključiti kaznenu odgovornost optuženika za inkriminirano kazneno djelo sve i da je ono počinjeno, što optuženik inače osporava.

7.1. Ovo iz razloga što se odredba članka 25. KZ/11. koja govori o tzv. actiones liberae in causa, odnosi na počinitelja koji u stanju neubrojivosti počini kazneno djelo, ali budući da je počinjenje tog djela bilo obuhvaćeno njegovom namjerom, odnosno nehajem, prije nego se sam u to stanje doveo, smatra ga se kazneno odgovornim. Kako optuženik kazneno djelo nije počinio u stanju neubrojivosti, nego u stanju bitno smanjene ubrojivosti, to ova žalbena tvrdnja ne odgovara okolnostima konkretnog slučaja.

8. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik kritizira zaključke suda koji se odnose na utvrđeni subjektivni element inkriminiranog kaznenog djela sugerirajući da djelo nije moglo biti počinjeno izravnom namjerom, što potkrjepljuje mišljenjem psihijatrijskog vještaka o tome da je on bio bitno smanjeno ubrojiv. Takva konstatacija vještaka po njegovoj ocjeni demantira zaključak suda o tome da je optuženik bio svjestan svih elemenata inkriminiranog djela i da je htio njegovo počinjenje. Uz to, pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, optuženik J. D. osporava vjerodostojnost iskaza oštećenice D. D., te smatra da je trebalo prihvatiti njegovu obranu prema kojoj on oštećenici nije izgovorio inkriminirane riječi, a niti se ponašao na način kako to u svom iskazu tvrdi oštećenica.

8.1. Međutim, suprotno iznesenim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud, našao je da je prvostupanjski sud provevši sve bitne i odlučne dokaze iste valjano i kritički analizirao i savjesno i logično ocijenio, razmatrajući ih pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci o relevantnim činjenicama do kojih je došao takvom, stručnom i logičnom analizom ukazuju u svemu ispravnima.

8.2. Nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka kojim je utvrđeno da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, ne znači da je on bio neubrojiv, tj. ne isključuje u cijelosti njegovu ubrojivost, nego samo to da je optuženik tempore criminis postupao bitno smanjene volje u smislu upravljanja postupcima te bitno smanjene mogućnosti shvaćanja djela, što ne isključuje izravnu namjeru u počinjenju djela, nego samo umanjuje stupanj optuženikove krivnje (kaznene odgovornosti), koji s obzirom na njegovu bitno smanjenu ubrojivost, nije najveći, što se može reflektirati kod odluke o kazni.

8.3. Pritom treba naglasiti da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja egzistira li kod optuženika subjektivna komponenta inkriminacije u vidu izravne namjere uzeo u obzir niz nesporno utvrđenih okolnosti, tj. o tome zaključivao iz objektivnih elemenata inkriminacije kao i okolnosti koje su prethodile inkriminaciji te nakon same inkriminacije. Sve činjenice koje je pritom cijenio (kod optuženika razvijena tolerancija na alkohol u sklopu alkoholizma, nenajavljeni i neželjeni dolazak kod oštećenice koja živi izvan mjesta optuženikovog boravišta i pritom upravljanje vozilom, izgovaranje oštećenici više uvredljivih riječi, a potom i konkretne prijetnje koja je krajnje podobna da u konkretnim okolnostima uzrokuje strah i koju je optuženik sposoban realizirati, kontaktiranje policije radi podnošenja kaznene prijave zbog konkretnih emotivnih razloga) i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuju na to da je optuženik nesumnjivo djelovao s izravnom namjerom, pri čemu treba posebno naglasiti kako je voljni segment tog oblika krivnje razvidan iz sadržaja izgovorene prijetnje, koja je uslijedila nakon što je optuženik prethodno, kako je prethodno navedeno, kod oštećenice došao nenajavljeno i praktički bez ikakvog opravdanog razloga i nakon što ju je izvrijeđao.

8.4. Nasuprot daljnjim tvrdnjama u žalbi optuženika J. D., kako je iskaz oštećenice D. D. ispitane u svojstvu svjedoka proturječan, nelogičan i neuvjerljiv, pa da je stoga upitna njegova vjerodostojnost, prvostupanjski sud je temeljitom analizom iskaza oštećenice osnovano zaključio da je oštećenica vrlo vjerno opisala sve okolnosti inkriminiranog događaja, pa stoga i radnje koje je u odnosu na nju poduzeo optuženik. Naime, oštećenica je u svom iskazu u bitnom dosljedno navela kako je optuženik kritične prigode nenajavljeno i praktički bez ikakvog opravdanog razloga došao kod nje vidno alkoholiziran te kako ju je počeo vrijeđati riječima "kurva, govno, zagorčat ću ti život, prijavit ću te", a nakon toga i da ju je počeo tuči rukama i nogama, šamarati po lijevoj i desnoj strani lica, da bi joj u konačnici rekao da će je u ponedjeljak ubiti, nakon čega je otišao iz vikend kuće, što je sve kod nje uzrokovalo stanje straha.

8.5. Iako je žalitelj u pravu kada tvrdi da nema u postupku osim oštećenice nije bilo svjedoka koji bi ukazivali da je optuženik postupao na inkriminirani način, činjenica da je oštećenica u bitnom dosljedno iskazujući u postupku u dva navrata teretila optuženika za uči djela na način kako je ono rekonstruirano optužnicom, dovoljno ukazuju na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik oštećenici izgovorio inkriminirane riječi prijetećeg sadržaja. Podupirući indicij predstavlja činjenica da je u postupku nedvojbeno utvrđeno kako je optuženik inkriminirane prigode u vikend kuću u kojoj je oštećenica boravila došao nenajavljeno i bez ikakvog povoda unatoč dugotrajno poremećenim odnosima s oštećenicom i činjenici kako oštećenica s njime nije željela imati nikakve kontakte, pritom u visokom stupnju alkoholiziranosti kao i da su svjedoci I. J. i A. J. izričito naveli kako im je oštećenica D. D., nedugo po inkriminiranom događaju rekla kako je optuženik kritične prigode u pijanom stanju došao u vikend kuću u kojoj je boravila te kako je tom prigodom napadao. Podupirući indicij za pozitivno vrednovanje dokazne snage iskaza oštećenice D. D. ovaj sud nalazi i u činjenici da i iz iskaza svjedoka M. D., optuženikovog brata, proizlazi kako mu je optuženikov i oštećeničin sin F. rekao kako je optuženik kritične prigode pozvonio na vrata vikend kuće u kojoj je boravio skupa s oštećenicom, te kako su se optuženik i oštećenica tom prilikom svađali pa da je F. tada gurnuo optuženika da se makne što se potonje uklapa u dio iskaza oštećenice u kojem je navela kako je u jednom momentu tijekom fizičkog napada optuženika na nju F. stao između nje i optuženika kao zaštitni zid te kako je prema optuženiku stavio ruke govoreći mu da to ne radi. Pritom, rezultat izvedenih dokaza u tijeku postupka ne ukazuje da je oštećenica, koja s optuženikom ne želi imati bilo kakvu interakciju, imala posebnog razloga neistinito teretiti optuženika, niti se takvi razlozi ističu u žalbi optuženika. Minorne razlike u iskazu oštećenice na raspravi i istrazi nisu takvog značaja da bi se iz istih moglo opravdano zaključiti o njegovoj nevjerodostojnosti u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na počinjenje kaznenog djela kako to ispravno i utvrđuje sud prvog stupnja.

8.6. Slijedom svega izloženog, suprotno prigovorima žalbe optuženika, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom vjerodostojnosti iskaza oštećenice D. D. utvrdio da je optuženik kritične prigode vikao na oštećenicu vrijeđajući je riječima da je kurvetina i govno te da joj je zaprijetio da će ju u ponedjeljak ubiti, slijedom čega je prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela optuženika i njegove kaznene odgovornosti, a za što je u obrazloženju svoje presude dao u svemu dostatne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8.7. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, a nije osnovana ni zbog tzv. posredne povrede Kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odredbe Kaznenog zakona.

9. Uz to je za ukazati žalitelju kako revoltiranost optuženika koja se u žalbi dovodi u vezu s nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem nije odlučna činjenica, pa stoga nema govora o tome da bi činjenično stanje iz izreke presude bilo nepotpuno utvrđeno.

10. Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kada je, prigodom izricanja sigurnosne mjere obaveznog liječenja o ovisnosti, prvostupanjski sud u izreci presude naveo da ta mjera može trajati do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje tri godine, što je potonje pogrešno obzirom da istekom roka kušnje prestaje i izvršavanje ove sigurnosne mjere, zbog čega je povodom izjavljene žalbe, a po službenoj dužnosti u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda te je riješeno kao pod točkom I izreke ove presude.

11. Pobijajući odluku o izrečenoj kaznenoj sankciji, optuženik smatra da je sud prvog stupnja pogrešno kao otegotnu okolnost optuženiku vrednovao činjenicu da se optuženik ne može pomiriti s time da su on i oštećenica D. D. razvedeni i da ona ne želi s njim imati kontakt, očito tako sugerirajući da bi i blaža sankcija ispunila svrhu kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije.

11.1. Ispitujući u povodu žalbe optuženog J. D. odluku o kaznenoj sankciji, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako mu je pravilno olakotnim cijenjeno da je neosuđivan, otac djeteta, da je djelo počinio u bitno smanjeno ubrojivom stanju, da je nakon spornog događaja sam započeo s liječenjem od ovisnosti o alkoholu, dok mu je pravilno otegotnim cijenjena činjenica da se optuženik ne može pomiriti s činjenicom da su on i oštećenica D. D. razvedeni i da ona ne želi imati kontakt s njim, a koja je činjenica utvrđena kako na temelju iskaza same oštećenice tako i iz iskaza svjedoka M. D. koji je naveo kako optuženik u alkoholiziranom stanju počinje "plakati zašto ga je žena ostavila.“ Ova okolnost, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju predstavlja otegotnu okolnost jer je upravo ona utjecala da se optuženik inkriminirane prigode upusti u protupravno ponašanje opisano u izreci ove presude, a ona ujedno ukazuje da optuženik takvim svojim ponašanjem dodatno uznemirava mir i spokoj te pravo na osobni život oštećenice D. D., što se u konačnici reflektira i na pravilan odgoj njihovog zajedničkog maloljetnog djeteta. Imajući na umu navedene okolnosti, suprotno žalbenim navodima, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji kazna zatvora od šest mjeseci te izrečena sigurnosna mjera, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Nadalje, imajući na umu sve navedeno, a cijeneći i životnu dob optuženika i ukupnost obiteljskih prilika, ocjena je i ovog suda, kako postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je prvostupanjski sud opravdano na temelju članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od dvije godine, cijeneći da će se svrha kažnjavanja postići i izricanjem uvjetne osude.

12. Odluka o sigurnosnoj mjeri, koju je ovaj drugostupanjski sud ispitao sukladno članku 478. ZKP/08, temelji se na pravilno utvrđenim činjenicama i uz preinačenje naznačeno pod točkom I izreke ove presude, na valjanoj primjeni zakona.

13. Odluka o troškovima postupka (žalba iz svih žalbenih razloga) je odmjerena s obzirom na složenost i trajanje postupka kao i imovinske prilike optuženika J. D., te i ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da plaćanjem troškova naznačenih u izreci pobijane presude neće doći u pitanje uzdržavanje optuženika niti osoba koje je dužan prema zakonu uzdržavati.

14. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482.

ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 12. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj