REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3821/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza FELMET d.o.o. u stečaju, Daruvar, Antuna Matije Reljkovića 77, OIB 30690489734, kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukšić, odvjetnik u Osijeku, protiv I-tuženice GOŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika GO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Tihana Gregov, odvjetnica u Zadru, radi pobijanja dužnikovih pravih radnji, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5142/2022-2 od 14. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-204/2022-7 od 11. studenog 2022., na sjednici održanoj 11. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5142/2022-2 od 14. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-204/2022-7 od 11. studenog 2022. postavljajući četiri pitanja koja drže važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. U slučaju kada je presuda donesena u korist pravne osobe koja u vrijeme donošenja presude nije imala parničnu sposobnost (sud je propustio postupiti prema čl. 212.st.1.t.5. ZPP), odnosno pravno nije postojala uslijed otvaranja stečaja, može li se smatrati da je stečajni dužnik ovlaštenik tražbine iz te presude, iako u presudi nije naveden, a presuda nikada nije izmijenjena? Može li se, nakon brisanja stečajnog dužnika iz sudskog registra, smatrati da je stečajna masa ovlaštenik iz iste presude, usprkos tome što u presudi kao stranka nije naveden stečajni dužnik, niti tražbina iz presude glasi na stečajnog dužnika?

2. Je li sud povrijedio svoju obvezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz čl. 8. ZPP, te je li posljedično došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.t. 11. ZPP

a) kada je o pobijanju pravne radnje tuženika ad 1. i 2. – Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. ožujka 2020. s Aneksom od 24.ožujka 2020. sudio bez uvida u pisanu ispravu o toj pravnoj radnji, iako su tuženici prigovorili da tuženica ad 1. ima još vlastitih nekretnina, pa da stoga nije ispunjen bitan uvjet za primjenu instituta pobijanja – oštećivanje vjerovnika;

b) kada je u postupku pobijanja pravne radnje tuženika ad 1. i 2. – Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. ožujka 2020. s Aneksom od 24.ožujka 2020., iako je utvrdio da se radi o naplatnom pravnom poslu kao predmetu pobijanja, odbio provesti dokaze koje su predložili tuženici na okolnost da tuženiku ad 2. kao stjecatelju nekretnina nije bilo poznato, a niti moglo biti poznato da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta tužitelju, a da takva odluka o odbijanju provođenja predloženih dokaza nije bila praćena jasnim, uvjerljivim i razumnim razlozima?

3. Je li sud povrijedio svoju obvezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz čl. 8. ZPP, te je li posljedično došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP, kada je u postupku pobijanja pravne radnje tuženika ad 1. i 2. – Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. ožujka 2020.g. s Aneksom od 24. ožujka 2020., u bitnom dijelu usvojio tužbeni zahtjev ne provjeravajući kakav je odnos vrijednosti nekretnina iz pobijanog Ugovora i vrijednosti navodno postojeće tražbine tužitelja kao vjerovnika, već je dokazni prijedlog u tom pravcu odbijen?

4. Je li povrijeđeno pravo na pravičan postupak zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava RH i čl.6.st.1. EK na štetu tuženika, te je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.t.12. ZPP, kada sud tužitelju dosuđuje: - nešto što tužbenim zahtjevom uopće nije traženo (zakonska zatezna kamata po stopi višoj od zakonom dopuštene), - nešto drugo od onoga što je traženo (traženo je utvrđenje da je bez učinka cjelokupna pobijana pravna radnja i da se tužitelju predaju u vlasništvo sve nekretnine iz te pravne radnje, a sud postupa kao da je tražena konstitutivna odluka da pobijana pravna radnja gubi učinak)?"

2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatraju važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelji se u odnosu na prvo postavljeno pitanje pozivaju na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2615/93 od 7. veljače 1995. i Rev x-1052/13 od 11. prosinca 2013., te na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6627/2005 od 4. veljače 2009., u odnosu na drugo postavljeno pitanje pozivaju se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2209/12 od 2. rujna 2014. i Rev x-409/16 od 3. rujna 2019.; u odnosu na treće postavljeno pitanje pozivaju se na odluku Županijskog suda u Varaždinu Gž- 1143/03 od 7. listopada 2003., dok u odnosu na četvrto pravno pitanje nisu naveli razloge kojih bi proizlazilo da je postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu iz navedenog razloga da praksa viših sudova nije jedinstvena.

3. Predlagatelji su naveli da im je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav).

4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj predlaže isti odbiti te traži troškove sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

5.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja su tuženici postavili u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5.2. Naime, prvo pravno pitanje, osim što polazi od pogrešne pretpostavke da je pravomoćna presuda na kojoj se temelji tražbina tužitelja donesena u korist pravne osobe koja u vrijeme donošenja presude nije imala parničnu sposobnost, u suprotnosti je i sa pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava u predmetu IO protiv Republike Hrvatske (broj zahtjeva 16087/18), izraženim u presudi od 26. rujna 2023., koji je ponovio da pravna sigurnost pretpostavlja poštovanje načela res iudicata, to jest, načela pravomoćnosti presude. Na temelju tog načela nijedna stranka nije ovlaštena tražiti preispitivanje pravomoćne i obvezujuće presude samo radi ostvarivanja ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. U tom je smislu neodlučno i pozivanje tuženika na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2615/93 od 7. veljače 1995. i Rev x-1052/13 od 11. prosinca 2013., te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6627/2005 od 4. veljače 2009.

5.3. Nadalje, tuženici kroz drugo i treće postavljeno pitanje zapravo predlažu da se ispita da li su u konkretnom slučaju počinjene određene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što je suprotno pravnoj prirodi revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP (a time i suprotno pravnoj prirodi prijedloga za dopuštenje revizije). Uz navedeno, a u vezi iznesenih razloga važnosti postavljenih pitanja, valja reći da, budući da se postavljena postupovno pravna pitanja suštinski odnose na to je li drugostupanjski sud u pobijanoj odluci propustio ocijeniti neke dokaze, utvrditi i obrazložiti neke činjenice odnosno neki žalbeni prigovor, koje predlagatelji smatraju odlučnima, a sud ne, ali i na način koji predlagatelji smatraju pravilnim, što je pitanje postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, pa u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda ili drugog drugostupanjskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

5.4. U odnosu na četvrto pitanje treba istaknuti da ono polazi od pogrešne pretpostavke da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva, a uz to, tuženici u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu naveli niti valjane razloge zbog kojih smatraju da je postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, nije navedeno niti su tuženici dostavili sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tom pitanju viši sudovi imali različitu praksu, ili da se shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda razlikuje od pravnog shvaćanja revizijskog suda ili druge važne razloge koji bi opravdali intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije, već se tuženici sadržajno pozivaju na pogrešnu primjenu postupovnog prava u konkretnom predmetu, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije. Stoga, to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

6. Nadalje, tuženici su u prijedlogu naveli da im je povrijeđeno pravo pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženicima bilo omogućeno da iznese svoje zahtjeve kao i odlučne činjenice, predlože dokaze te da se izjasne o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, uključujući i one koji se odnose na odluku koje će dokaze sud izvesti i na koje okolnosti, kao i ocjenu izvedenih dokaza (čl. 8. i čl. 220. ZPP). Presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženici nisu imali pravo na pravično suđenje. Dakle, tuženici nisu učinili vjerojatnim da bi im osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

7. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženici smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

8. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer to nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (stavak III. izreke ovog rješenja).

Zagreb, 11. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa