REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1253/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz S. G., S. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u S. protiv tuženika H. – H. p. d.d., Z., OIB: ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-300/2019-3 od 17. lipnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1351/2015- 23 od 13. studenoga 2018., na sjednici održanoj 11. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-300/2019-3 od 17. lipnja 2021., potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1351/2015-23 od 13. studenoga 2018., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nezakonita Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 6. studenoga 2009. koju je tuženik dao tužitelju 14. ožujka 2014. te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto Referent, Divizija podrška, S.- d. ž. sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 6. studenog 2009., a za slučaj nemogućnosti postupanja tuženika na navedeni način, jer je takvo radno mjesto popunjeno ili prestalo postojati, da vrati tužitelja na rad, u skladu s Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 6. studenoga 2009. na radno mjesto koje po koeficijentu, bodovima u plaći, kao i stručnoj spremi i radnim sposobnostima tužitelja odgovara radnom mjestu na koje je bio raspoređen prije donošenja pobijane odluke. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija tužitelja nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 382.a u vezi st. 2. čl. 391. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382.a. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6.1. Vezano za revizijske navode kojima se ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, suprotno revizijskim navodima, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, a ti su razlozi jasni i međusobno ne proturječe pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Revident kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da ocjenjivanje i bodovanje radnika nije pravilno provedeno, čime preispituje utvrđene činjenice, što po odredbi čl. 386. st. 1. ZPP nije dopušteno u revizijskom stupnju postupka.
6.2. Ujedno revident ističe i da iz dokaznog postupka ne proizlazi opravdanost razloga navedenih u Odluci o otkazu ugovora o radu pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene uz poštivanje obveze iz čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza. Zbog navedenog, nije osnovan ni revizijski navod da je drugostupanjski sud tijekom postupka počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu, kojeg je tuženik otkazao odlukom od 14. ožujka 2014., uz posljedično vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojemu je radio prije otkazivanja, odnosno na odgovarajuće radno mjesto.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 6. studenoga 2009. na radnom mjestu Referent, Divizija podrška na području S.-d. ž., sve dok mu tuženik nije otkazao ugovor o radu Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014.,
- da su se poslovi radnog mjesta tužitelja odnosili na praćenje obveza po rješenjima za komunalnu i vodnu naknadu (režijski troškovi) za objekte tuženika i usklađivanja stanja sa zaprimljenim računima, na kojem je radnom mjestu Referenta u Diviziji podrške u S.-d. ž. tužitelj bio jedini radnik,
- da je tuženik prije otkazivanja poslovao s gubitkom, da je imao pad prihoda od poštanskih usluga, koja je osnovna djelatnost tuženika i pad prihoda od financijskih usluga, a troškovi poslovanja su svake godine bili u blagom porastu te da je došlo do zatvaranja 11 poštanskih ureda na području S.-d. ž., što je imalo za posljedicu smanjenje opsega poslova radnog mjesta referenta u S.-d. ž.,
- da je tuženik utvrdio prestanak potrebe za radom tužitelja na temelju Programa zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013., u koji je uvrstio tužitelja te je dostavio Program Radničkom vijeću i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje,
- da se Radničko vijeće protivilo Programu zbrinjavanja viška radnika smatrajući da mu tuženik nije dostavio sve podatke u odnosu na bodovanje radnika i primjenu kriterija, a nakon čega se tuženik u nekoliko dopisa očitovao u smislu pojašnjenja svojih razloga za predložene otkaze,
- da je prema Programu zbrinjavanja viška radnika tuženik uzeo u obzir kriterije (trajanje radnog odnosa starost, invalidnost i obveze uzdržavanja) za što se je moglo dobiti maksimalno 30 bodova te dodatne kriterije (učinkovitost, stručnost, kvaliteta obavljenog rada i branitelj Domovinskog rata), za što se je moglo dobiti maksimalno 70 bodova,
- da su poslovi radnog mjesta tužitelja preraspodijeljeni i to na administrativnog radnika, tako da je administrativni radnik pored poslova svog radnog mjesta, preuzeo i poslove tužitelja,
- da je tuženik proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem i prilikom donošenja odluke o otkazu tužitelju,
- da se Radničko vijeće protivilo otkazivanju smatrajući da je poslodavac trebao tužitelja vratiti na rad na radno mjesto voditelja odjela, a na temelju prethodno donesene pravomoćne sudske presude,
- da tuženik nije mogao tužitelju ponuditi druge poslove niti ga, uz dodatno obrazovanje ili osposobljavanje, zaposliti,
- da nisu postojali usporedni radnici za radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj,
- da je tužitelj protiv odluke o otkazu pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio.
9. Na temelju utvrđenih činjenica, sudovi su odbili tužbeni zahtjev, obrazlažući da je tuženik dokazao postojanje opravdanog poslovno uvjetovanog razloga (optimiziranja i racionaliziranja poslovanja) za predmetni otkaz ugovora o radu odnosno dokazao je da je prestala potreba za obavljanjem poslova na ukinutom radnom mjestu „referent Divizija podrška u S.-d. ž.“, na kojemu je tužitelj radio kao jedini izvršitelj, u smislu čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR), uz daljnji zaključak da je tuženik pobijanu odluku o otkazu donio nakon pravilno provedenog postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika i pravilno provedenog postupka savjetovanja s radničkim vijećem (čl. 120. i 121. ZR u vezi s čl. 149. ZR), bez mogućnosti da tužitelju ponudi nastavak radnog odnosa na nekom drugom radnom mjestu (čl. 107. st. 2. i 4. ZR) i bez obveze da ga uspoređuje s drugim radnicima (čl. 107. st. 3. ZR). Pritom drugostupanjski sud otklanja žalbene navode da je tuženik u konkretnom slučaju postupio suprotno odredbi čl. 107. st. 3. ZR, iz razloga što nije bilo potrebno vršiti usporedbu tužitelja s drugim radnicima prema propisanim kriterijima budući da nisu postojali usporedni radnici, a tužitelj nije predlagao provođenje dokaza na okolnost da bi tuženik u trenutku i neposredno nakon donošenja pobijane odluke o otkazu zapošljavao druge radnike.
10. U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.
11. Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
12. Imajući na umu da je radno mjesto tužitelja, kao jedino koje je pripadalo organizacijskoj cjelini pod nazivom „referent, Divizija podrška na području S.-d. ž.“ ukinuto, jer su za to postojali organizacijski i gospodarski razlozi te da nije bilo usporednih radnika, kao i u postupku utvrđenu činjenicu da je tuženik radničkom vijeću dao obrazloženje u vezi razloga za otkaz za svakog radnika (a u činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 386. st. 1. ZPP) pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev, ispravno cijeneći da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate što uključuje i mogućnost ukidanja pojedinog radnog mjesta. Pritom valja spomenuti da tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da bi se poslovi radnog mjesta" referent, Divizija podrška na području S.- d. ž." možebitno obavljali i u drugim divizijama, na način da bi bili sadržajno istovrsni poslovima koje je on obavljao u okviru svog radnog mjesta. U tom smislu su neosnovani i revizijski navodi da se tuženik pri donošenju Odluke o otkazu nije rukovodio svim socijalnim kriterijima kod izbora radnika, kada usporednih radnika nije bilo.
13. Kako revident preostalim dijelom navoda revizije osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka (u vezi kvalifikacija osobe kojoj je dodijeljeno radno mjesto Referent nakon što je tužitelj dobio otkaz i bodova koji su dodijeljeni pojedinim radnicima), kako je ranije rečeno, prema odredbi čl. 386. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ti navodi revidenta nisu uzeti u razmatranje.
14. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 11. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
