Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: 10 P-510/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Virovitici po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužiteljice A. P., ranije M. (Oib: …) iz S., zastupane po odvjetnicima u OD Ž., B. & A. d.o.o. iz Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d. (Oib: …) iz R., zastupanog po odvjetnicima u OD M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne javne rasprave 13. prosinca 2023., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a 10. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. ., kreditna partija: . od 23. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika E. & S. B. d.d. sa sjedištem u R., Oib: ., kao kreditora i tužiteljice A. M. (sada P.) iz P. Oib: … (sada na adresi S.), kao korisnice kredita, kojim je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku isplati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora o kreditu.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva

i odobravanje kredita isplati iznos od 217,86 EUR / 1.641,44 kuna[1] s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 31. siječnja 2006. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje, od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od 10. siječnja 2024. kao dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 250,00 EUR i zatraženog iznosa od 307,79 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 23. siječnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu br. ., kreditna partija: ., kojim joj je tuženik kredit u iznosu od 23.100,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama, s rokom otplate od 180 mjeseci, da je točkom 10. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 01,500 % iznosa kredita, odnosno minimalno 26,54 EUR / 200,00 kuna, obračunatu s datumom Ugovora o kreditu, da joj je ista naplaćena 31. siječnja 2006. u iznosu od 217,86 EUR / 1.641,44 kuna, da joj tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti joj je ista odredba razjašnjena, da je predmetni ugovor tuženik unaprijed pripremio, da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, da je tužiteljica, koja je kredit podigla u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora, dakle kao potrošač, u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu, da je sve navedeno dovelo do pristanka tužiteljice na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika, da je time tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja, poziva se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka, da je time ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a samim time ništetna, ukazuje i na odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kojom je također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Virovitici, osporava osnovu tužbenog zahtjeva u bitnome ističući da je tužiteljica dužna dokazati status potrošača, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost, odnosno ništetnost, da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kako tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog ugovora, tako i prilikom sklapanja istog, da su sve relevantne informacije bile dostupne i na letcima koji su uručeni tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu, da su spornom naknadom pokrivani operativni i materijalni troškovi tuženika, troškovi trećih strana, povezani regulatorni troškovi, da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare tužiteljičine tražbine te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Otplatni plan za kredit (stranice 9-13), u Ugovor o kreditu broj: . / . od 23. siječnja 2006. (stranice 14-19), u Pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 30. siječnja 2006. do 21. ožujka 2016. (stranice 22-39), u Izračun konverzije kredita broj: . na dan 30. rujna 2015. (stranice 133-137), u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranice 139-172), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici pozivom na odredbu čl. 16. predmetnog Ugovora o kreditu kojom su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, u konkretnom slučaju Općinskog suda u Rijeci.

5. Odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, propisano je da ako zakonom nije određena isključiva 114/22; dalje u tekstu ZPP-a)

mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

6. Uvidom u čl. 16. Ugovora o kreditu broj ., kreditna partija: . od 23. siječnja 2006. utvrđeno je da su stranke za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

7. Za donošenje odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19; dalje ZZP) u kojem je, između ostalih implementirana i Direktiva Vijeća 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

8. Tako je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP).

9. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP).

10. Nadalje, imajući u vidu praksu suda Europske unije, valja ukazati na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Slijedom navedenog sud nalazi da je odredba čl. 16. Ugovora o kreditu broj ., kreditna partija: . od 23. siječnja 2006. ugovorna klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bila u obvezi putovati u Rijeku.

12. To bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu cijenu putovanja tužiteljice u R. i natrag, lošu prometnu povezanost P. u kojem je tužiteljica imala prebivalište u vrijeme podnošenja tužbe, a sada S. i R. uslijed koje bi u slučaju prijepodnevnog ročišta tužiteljica u R. trebala otputovati sredstvom javnog prijevoza dan ranije, prenoćiti u nekom od smještajnih objekata na području grada o vlastitom trošku, što sve znatno povećava i potrošeno vrijeme potrebno za ostvarivanje prava na pristup sudu.

13. Slijedom iznesenog ovaj sud naznačenu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu smatra nepoštenom pa je odlučeno kao u izreci.

U odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu

14. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj ., kreditna partija: . od 23. siječnja 2006. za iznos od 23.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, uz rok vraćanja od 180 mjeseci i promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje.

15. Nesporno je i to da je čl. 10. Ugovora propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 1,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

16. Nije sporno niti da je tužiteljica potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 jer već iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2006. proizlazi da se radi o stambenom kreditu, odnosno kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, a da je tome tako i bilo, uvjerljivo je tijekom postupka iskazala i tužiteljica.

17. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

18. Posljedično, sporno je i to pripada li tužiteljici pravo na povrat iznosa od 217,86 EUR / 1.641,44 kuna koji je platila 31. siječnja 2006. na ime navedene naknade.

19. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe:

- čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 (dalje u tekstu ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP/03 koji propisuje kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP/03 koji propisuje ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

- čl. 81 st. 4. ZZP/03 koji u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 83. ZZP/03 prema kojem prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- čl. 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužiteljicu (stranica 283), iz čijeg uvjerljivog iskaza proizlazi da joj u banci nisu posebno objašnjavali ugovorne odredbe pa tako niti odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva kada se došla interesirati o kreditu, da je sa službenicom u banci samo dogovarala visinu kredita, broj rata, odnosno dužinu otplate kredita, a kada joj je odobren kredit, dočekao ju je pripremljen ugovor, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika koji joj je pročitao ugovor i objasnio koje su posljedice neplaćanja kredita, ali niti kod javnog bilježnika nije bilo riječi što znači naknada za obradu kredita i odobravanje kreditnog zahtjeva.

21. Sud vjeruje tužiteljici kada tvrdi da joj nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, prije svega jer je i sama priznala da je ugovor pročitala prije potpisivanja, ali da nije ništa posebno analizirala jer joj je bilo važno da što prije dobije novac kako bi realizirala dovršetak kuće.

22. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogala utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da joj je novac bio neophodan za dovršetak kuće.

23. Pritom se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužiteljica imala dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi, da joj je na istu ukazano te da su joj prije sklapanja ugovora uručeni letci sa svim relevantnim informacijama pa tako i o spornoj odredbi. Prije svega, tuženik ove navode ničime nije dokazao, tijekom postupka odustao je od predloženog dokaza za saslušanje djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanju ugovoro o kreditu s tužiteljicom, potom i zbog toga što je evidentno da tužiteljica nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa. Tuženik nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila visina predmetne naknade, odnosno parametre zbog kojih istu uopće mora platiti i to baš u visini od 1,5 % iznosa kredita, odnosno u njenom slučaju 1.641,44 kuna.

24. Ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjenja ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači te ako joj nije specificirana, odnosno prkazana u konkretnim iznosima svaka stavka navodnog troška koju je tuženik imao odlučujući o njenom kreditnom zahtjevu i relizirajući isti.

25. Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se sa klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata.

26. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužiteljici prije potpisivanja ugovora o kreditu uručeni letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

27. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

28. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

29. Protivno stajalištu tuženika da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovaj sud je mišljenja da je naknada u visini od 1,5 % iznosa kredita previsoka te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer nisu jasno definirani i prikazani po stavkama stvarni troškovi koje je tuženik u obradi kredita imao te proizlazi da se isti razlikuju slučaja do slučaja. To u praksi znači da što je veći iznos odobrenog kredita, veći je i iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ovakva ugovorna klauzula nije logična niti jasna, jer nije razvidno zašto bi operativni i materijalni troškovi na koje se poziva tuženik u vidu cijene uredskog materijala, informatičke opreme ili korištenja energenata bili ukupno veći samo zato što je veći iznos odobrenog kredita. Upravo takvo stanje neravnoteže i različitosti visine troškova za obradu i odobravanje kredita stvoreno je obračunavanjem naknade za obradu kredita u visini od 1,5 % na iznos dobivnog kredita.

30. Nadalje, Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

31. Slijedom iznesenog, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba predmetnog ugovora o kreditu vezana za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da je ista nepoštena, što znači te da je u tom dijelu Ugovor ništetan, sukladno odredbi čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača/03.

32. Posljedično, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) sa zakonskim zateznim kamatama koje temeljem čl. 1115. ZOO teku od dana plaćanja naknade, ovo stoga što je tuženik nepošten stjecatelj jer je tužiteljici kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu, bez mogućnosti pregovaranja.

33. Pri tome sud nije prihvatio od strane tuženika istaknuti prigovor zastare jer temeljem čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a na stečeno bez osnove se primjenjuje (opći) petogodišnji zastarni rok.

34. Prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/95 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35. Time je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog, i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

36. Kako u predmetnom slučaju ne postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ništetnost istih se utvrđuje na drugi način, u ovom postupku.

37. Ovaj sud je stajališta, da petogodišnji zastarni rok ne teče od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, njegovog ispunjena, niti od plaćanja predmetne naknade, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke o ništetnosti (isto stajalište izrazio je Županijski sud u Zagrebu u presudi broj Gž-./2022-2 od 8. studenog 2022).

38. Slijedom iznesenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata dokaznog postupka, sud je usvojio tužbeni zahtjev, odlučivši kao u izreci.

39. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.

40. Vrijednost predmeta spora iznosi 217,86 EUR / 1.641,44 kuna.

41. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 25 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

42. Tužiteljici pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 23. listopada 2023. u iznosu od 50,00 EUR kuna (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu 15. studenog 2023. u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 13. prosinca 2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT-a), što ukupno iznosi 200,00 EUR.

43. Na taj iznos obračunava se PDV po stopi od 25% koji iznosi 50,00 EUR. 44. Time je troškovnik tužiteljice osnovan u iznosu od 250,00 EUR.

45. Tužiteljici nije dosuđen traženi trošak sudskih pristojbi jer nije dostavila dokaz da je iste platila.

46. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 10. siječnja 2024.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. Temeljem čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice – OD Ž., B. & A. d.o.o., Z.

2. Punomoćnici tuženika – OD M., K. & p. d.o.o., Z.