Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: 98 P-487/2022-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice M. R., OIB: . . . , iz O. zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku u O., protiv tužene Banke d.d., OIB: . . . , Z., Podružnica O., zastupane po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 23. studenoga 2023. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice u zamjeni V. E. Đ., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu T. B. i punomoćnika tužene u zamjeni S. M., odvjetnika u V., po objavi 10. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ... zaključenog 5. lipnja 2007. između tužiteljice M. R. i tužene koji je potvrđen kod javnog bilježnika Z. P.-M. 6. lipnja 2007. pod brojem Ov- 12.958/07, a koja u članku 1. glasi: „Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u članku 7. a) predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“, u članku 7. b) predmetnoga ugovora glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“.
II. Nalaže se tuženoj Banci d.d., OIB: . . . , Z., isplatiti tužiteljici M. R., OIB: . . . , iz O., iznos od 4.347,55 EUR (slovima: četiri tisuće tristo četrdeset sedam eura pedeset pet centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to na:
- iznos od 12,62 EUR od 01.11.2008. pa sve do isplate;
- iznos od 4,76 EUR od 01.12.2008. pa sve do isplate;
- iznos od 15,24 EUR od 01.01.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 16,89 EUR od 01.02.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 17,64 EUR od 01.03.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 15,33 EUR od 01.04.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 15,76 EUR od 01.05.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 12,73 EUR od 01.06.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 10,50 EUR od 01.07.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 11,12 EUR od 01.08.2009. pa sve do isplate,
- iznos od 12,31 EUR od 01.09.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 12,23 EUR od 01.10.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 11,05 EUR od 01.11.2009. pa sve do isplate;
- iznos od 13,31 EUR od 01.12.2009. pa sve do isplate,
- iznos od 15,13 EUR od 01.01.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 17,73 EUR od 01.02.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 17,16 EUR od 01.03.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 20,68 EUR od 01.04.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 20,05 EUR od 01.05.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 21,37 EUR od 01.06.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 32,66 EUR od 01.07.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 30,39 EUR od 01.08.2010. pa sve do isplate,
- iznos od 37,53 EUR od 01.09.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 35,13 EUR od 01.10.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 31,24 EUR od 01.11.2010. pa sve do isplate;
- iznos od 39,58 EUR od 01.12.2010. pa sve do isplate,
- iznos od 50,12 EUR od 01.01.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 42,88 EUR od 01.02.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 45,59 EUR od 01.03.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 42,30 EUR od 01.04.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 42,96 EUR od 01.05.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 57,33 EUR od 01.06.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 58,92 EUR od 01.07.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 71,07 EUR od 01.08.2011. pa sve do isplate,
- iznos od 64,99 EUR od 01.09.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 58,30 EUR od 01.10.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 57,96 EUR od 01.11.2011. pa sve do isplate;
- iznos od 57,53 EUR od 01.12.2011. pa sve do isplate,
- iznos od 60,88 EUR od 01.01.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 63,82 EUR od 01.02.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 64,31 EUR od 01.03.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 62,41 EUR od 01.04.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 63,84 EUR od 01.05.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 64,86 EUR od 01.06.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 63,42 EUR od 01.07.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 63,91 EUR od 01.08.2012. pa sve do isplate,
- iznos od 62,83 EUR od 01.09.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 60,41 EUR od 01.10.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 63,19 EUR od 01.11.2012. pa sve do isplate;
- iznos od 64,59 EUR od 01.12.2012. pa sve do isplate,
- iznos od 63,78 EUR od 01.01.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 58,78 EUR od 01.02.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 63,21 EUR od 01.03.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 63,69 EUR od 01.04.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 62,08 EUR od 01.05.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 56,86 EUR od 01.06.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 56,83 EUR od 01.07.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 58,22 EUR od 01.08.2013. pa sve do isplate,
- iznos od 60,42 EUR od 01.09.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 63,33 EUR od 01.10.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 62,16 EUR od 01.11.2013. pa sve do isplate;
- iznos od 63,22 EUR od 01.12.2013. pa sve do isplate,
- iznos od 64,55 EUR od 01.01.2014. pa sve do isplate;
- iznos od 65,42 EUR od 01.02.2014. pa sve do isplate;
- iznos od 67,13 EUR od 01.03.2014. pa sve do isplate;
- iznos od 66,72 EUR od 01.04.2014. pa sve do isplate;
- iznos od 65,06 EUR od 01.05.2014. pa sve do isplate;
- iznos od 64,61 EUR od 01.06.2014. pa sve do isplate;
- iznos od 1.312,92 EUR od 01.07.2014. pa sve do isplate,
sve to u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke I. kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 9. Ugovora o kreditu broj . . . zaključenog 5. lipnja 2007. između tužiteljice M. R. i tužene koji je potvrđen kod javnog bilježnika Z. P.-M. 6. lipnja 2007.
pod
brojem
Ov-12.958/07,
a
koji
glasi:
„Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“, kao neosnovanim.
IV. Nalaže se tuženoj Banci d.d., OIB: . . . , Z., naknaditi tužiteljici M. R., OIB: . . . , iz O., troškove postupka u iznosu 1.930,38 eura (slovima: tisuću devetsto trideset eura trideset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u O., kao neosnovan.
II. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 12,96 eura.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 15. lipnja 2022. navodi da je 5. lipnja 2007. s tuženom zaključila Ugovor o kreditu broj ... koji je potvrđen kod javnog bilježnika Z. P.-M. 6. lipnja 2007. pod brojem Ov-12.958/07, a prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.094,22 CHF s rokom otplate kredita od 84 mjeseci (7 godina) i s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 261,64 CHF (cca. 1.150,00 kn) no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.800,00 kn. Predmetni kredit je 16. rujna 2014. otplaćen u cijelosti. Tužiteljica je po predmetnome kreditu po osnovi glavnice i redovne kamate ukupno platila tuženoj 168.004,59 kn. Tečaj za CHF na dan korištenja kredita je iznosio 4,426351 kn. Dakle, 83 anuiteta x 261,64 CHF iznosi 21.716,12 CHF (96.123,17 kn) + zadnji anuitet (ostatak glavnice) u iznosu od 5.327,21 CHF (23.580,10 kn) = 27.043,33 CHF, odnosno toliko je bilo ugovoreno da će tužiteljica platiti tuženoj, što u kunama po srednjem tečaju RBA na dan isplate kredita iznosi ukupno 119.703,27 kn. Tužiteljica je uspješno protiv tužene vodila postupak radi povrata preplaćenih kamata po istome kreditu i to pod brojem P- 4611/2017 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Isti je pravomoćno završen, a rezultirao je utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora kojim je određena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, uz nalaganje tuženoj da isplati tužiteljici 2.003,05CHF preplaćenih kamata po istome kreditu. Tužena je po presudi i postupila, stoga je razlika preplate koju potražuje tužiteljica 37.404,84 kn (168.004,59 kn - 119.703,27 - 10.896,48 kn). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV-tuženik Banka d.d. Z., u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., dakle isti stav je zauzeo i VSRH. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO-a. Citira odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.) i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07. i 79/09.) (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.). Kako tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavila okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužiteljica će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP-a. Stoga tužiteljica predlaže da nadležni sud donese presudu:
"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ... zaključenog 5. lipnja 2007. između tužiteljice M. R. i tužene koji je potvrđen kod javnog bilježnika Z. P.-M. 6. lipnja 2007. pod brojem Ov- 12.958/07, a koja u članku 1. glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u članku 7. a) predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, u članku 7. b) predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.
II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 37.404,84 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, a svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zakonska zatezna kamata će tužiteljica naknadno specificirati sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP-a, tj. nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta i ostatka glavnice naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.
III. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, sve to roku od 15 dana."
1.1. Podneskom od 3. listopada 2023. tužiteljica je uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime pozitivne tečajne razlike za razdoblje od siječnja 2008. godine pa do zaključno lipnja 2014. godine potražuje ukupan iznos od 4.360,61 EUR. Na ročištu 23. studenoga 2023. tužiteljica je umanjila potraživanja za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika koje prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka iznose ukupno 12,96 EUR te konačno potražuje ukupan iznos od 4.347,55 EUR za razdoblje od listopada 2008. godine pa do zaključno lipnja 2014. godine zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako to proizlazi iz točke II. Izreke presude.
2. U odgovoru na tužbu tužena prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda, jer da su tužiteljica i tužena sklopile Ugovor o kreditu (dalje: "Ugovor o kreditu"), kojim je u članku 12. navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju sud u Z. Stoga tužena predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski sud u Z. U konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti naslovnog suda koje u konkretnom slučaju nema.
2.1. Tužena ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, budući je tužiteljica u tužbi navela kako je tužena Podružnica O., što je u potpunosti pogrešno. Naime, sukladno članku 7. Zakona o trgovačkim društvima podružnice nisu pravne osobe, pa stoga niti nemaju stranačku sposobnost, slijedom čega predmetnu tužbu treba odbaciti.
2.2. Nadalje, tužena se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe. Potpuno je neosnovana tvrdnja tužiteljice kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., jer je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tužiteljica je svjesno odabrala kredit denominiran u CHF, te joj je moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući se radi o jasnoj odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tužiteljica je mogla odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrala predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za nju najpovoljniji. Ugovor o kreditu je solemniziorana isprava, koja je kao takva bila istumačena tužiteljici od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužiteljica bila upoznata s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne može smatrati kako je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogla utjecati tužena i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kredite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tužena naglašava kako je tužiteljici stavila na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je tužiteljica bila u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Tužiteljica niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njezinom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njoj teret dokazivanja činjenica na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev.
2.3. Tužena predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tužena podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužiteljica.
2.4. Nadalje, tužena tvrdi da tužiteljica u tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa, te da ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)". Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužiteljici.
2.5. Tužena ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne tužbe. Naime, sukladno odredbi iz članka 230. stavka 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući se u konkretnom slučaju tužiteljičin zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema navedenoj odredbi članka 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tužena predlaže sudu odbiti tužbu u tom dijelu. Tužena ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe. Ističe i da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući tužena nije povrijedila nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupala po uputama HNB-a. Obzirom je tužena u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bila u dobroj vjeri te nije imala namjeru oštetiti tužiteljicu, nema mjesta kažnjavanju iste u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže tužiteljica (prema članku 1115. ZOO). S obzirom na sve navedeno, tužena predlaže sudu donijeti presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužiteljici da tuženoj naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
2.6. U podnesku od 27. lipnja 2023. tužena ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, jer da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je sklopila ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe, uslijed čega je sporno i njezino pozivanje na odluke iz kolektivnog spora. Tvrdi da se status potrošača ne presumira pa nije dovoljno da se tužiteljica samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude, već da svojstvo potrošača i dokaže.
2.7. U podnesku od 8. studenoga 2023. tužena je istaknula prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 12,96 EUR, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tužena predlaže sudu da presudom utvrdi da postoji tražbina tužene prema tužiteljici koja iznosi 12,96 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od EUR 1,83 počev od 3.07.2007. pa do isplate; - na iznos od EUR 1,24 počev od 2.08.2007. pa do isplate; - na iznos od EUR 2,46 počev od 1.10.2007. pa do isplate; - na iznos od EUR 2,76 počev od 1.11.2007. pa do isplate; - na iznos od EUR 0,83 počev od 1.12.2007. pa do isplate; - na iznos od EUR 1,62 počev od 1.01.2008. pa do isplate; - na iznos od EUR 0,20 počev od 1.06.2008. pa do isplate; - na iznos od EUR 1,08 počev od 1.08.2008. pa do isplate;
- na iznos od EUR 0,94 počev od 01.09.2008. pa do isplate;
a potom da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tužene s tražbinom tužiteljice.
2.8. Na ročištu 23. studenoga 2023. tužena je odustala od prigovora radi prebijanja iznijetog u podnesku od 8. studenoga 2023. kao i kod zahtjeva postavljenih u tom podnesku, a ovo iz razloga jer je na tom ročištu tužiteljica umanjila dio tužbenog zahtjeva za iznos koji tužena podneskom od 8. studenoga 2023. potražuje s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 12,96 EUR. Obzirom umanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, to je tužena na isto pristala, ali je potraživala trošak sukladno Tbr. 7.9. u jednokratnom iznosu od 99,50 EUR plus PDV od 24,88 EUR.
3. Prije svega valjalo je odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti, a to primjenom Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/03) te odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. i 82/22. – dalje u tekstu: ZPP).
3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).
3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.
3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Z. (ustvari sudu sjedišta tužene) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje (ista je u vrijeme sklapanja ugovor bila prevoditeljica), a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tužene u O., tužiteljica je osoba sa prebivalištem u O., pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski sud u Z.) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužiteljice (O.) za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.
3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.
3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu broj ... od 5. lipnja 2007. i iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopljen u Podružnici tužene u O., da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u O. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski sud u Z. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski sud u Z. ili Općinski sud u O. Pošto se tužiteljica opredijelila za Općinski sud u O., to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan,
slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.
4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao kalkulator za izračun kreditne sposobnosti (stranica 7 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 8-14 spisa), Ugovor o kreditu od 5. lipnja 2007. (stranica 15-19 spisa), otplatni plan (stranica 20-25 spisa), otplatnu tablicu (stranica 27-28 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 181-182 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka T. V. od 13. rujna 2023. (stranica 186-195 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
4.1. Na ročištu 5. svibnja 2023. odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javne bilježnice T. K. iz O., na okolnost da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene u tečaju, a to iz razloga što je Ugovor o kreditu broj ... sklopljen 5. lipnja 2007. između tužiteljice i tužene ovjerila javna bilježnica Z. P.- M. iz O., a ne predložena javna bilježnica. Uostalom javni bilježnici pri solemnizaciji ugovora o kreditu nisu mogli objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti su imali takve zakonske ovlasti, pa je i iz tog razloga prijedlog tužene za saslušanjem javnog bilježnika neosnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 1, 7.a, 7.b i 9.) kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 528-50-4161973 sklopljenom 5. lipnja 2007. s tuženom.
6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 5. lipnja 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključile Ugovor o kreditu broj ... kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.094,22 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren za kupnju novih vozila OPEL, - da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,
- da se dio kredita u iznosu CHF 16.767,01 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,
- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,
- da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. listopada 2007.,
- da preostali dio kredita u iznosu CHF 5.327,21 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita,
- da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti,
- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.
7. Nadalje je nesporno:
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija, zatim jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.
9. Neosnovan je prigovor tužene da ista ne može biti stranka u postupku, jer da je tužiteljica navela u tužbi kako je tužena Podružnica O.
9.1. Podružnica nema pravnu osobnost u smislu odredbe članka 7. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), pa niti procesnopravnu sposobnost u smislu odredbe članka 77. stavka 1. ZPP-a. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica nije označila podružnicu kao tuženu, nego je uz tvrtku društva tužene naznačila i naziv podružnice, pa tako određena tužena ima pravnu osobnost i može biti stranka u postupku u smislu odredbe članka 77. stavka 1. ZPP-a, što potvrđuje i činjenica sudjelovanja tužene u ovom postupku.
10. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.
10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)
– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 1. i 7. tog ugovora ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
10.6. Pri tome nije osnovan prigovor tužene da tužiteljica nije potrošač, pa da se na nju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora. Prema stavu ovoga suda tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu, proizlazi da je namjena kredita kupnja novog vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je digla kredit kod tužene za kupnju automobila, koji joj je služilo za privatne potrebe, naime, tada je radila kao prevoditelj, po joj je auto bio potreban za odlazak na posao, a imala je i troje malodobne djece koji su se bavili različitim izvanškolskim aktivnostima na koje ih je morala voziti. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.
11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
11.1. Tužena je u odgovoru na tužbu tvrdila da je tužiteljici stavila na znanje promotivne uvjete zaduženja pa da je tužiteljica bila u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama.
11.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je u lipnju 2007. dignula kredit u Banci za kupnju automobila. Otišla je u auto kuću PSC u O. gdje je pronašla odgovarajuće vozilo opel astru classic. Tada joj je prodavač u toj auto kući rekao da je auto kuća u ugovornom odnosu sa Raiffeisen bankom i da ta banka nudi najpovoljnije kredite, odnosno da nude kredite u švicarskim francima, da su švicarski franci sigurna valuta i da neće dolaziti do promjene vrijednosti. Tada joj nije ponuđen kredit u niti jednoj drugoj valuti. S obzirom na priču prodavača mislila je da je kredit u švicarskim francima povoljan za nju i da neće doći do rasta. Prilikom sklapanje Ugovora o kreditu pregovarala je samo o tome na koliko godina će uzeti kredit i kolika će joj biti rata. Naime, njezina plaća tada je bila 4.500,00 kn i za otplatu kredita mogla je izdvojiti najviše 1/4 plaće. Bilo joj je bitno da ne dođe do promjene u iznosu rate kredita, a od strane trgovca i banke joj je bilo rečeno da je švicarski franak najsigurniji i da sigurno neće doći do porasta rate. Ugovor o kreditu potpisala je u poslovnici Banke
u O., točan broj ne zna. Nije od strane banke dobila nikakve promotivne materijale u vezi eventualne promijene tečaja švicarskog franka. Trgovac u auto kući joj je dao plan otplate kredita, nije joj objasnio, ni on ni u banci da bi to bila nesigurna valuta odnosno da bi se njezina rata mogla povećati za više od 50%. Da je to znala nikada ne bi digla kredit u švicarskim francima. Naime, rata se povećavala iz mjeseca u mjesec i nikada nije znala kolika će joj biti visina rate u idućem mjesecu. Ne sjeća se da bi pregovarala o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u slučaju sporova. O tome nije niti razmišljala, pogotovo nije razmišljala da bi moglo doći do ikakvih sporova jer su ju uvjerili da se radi o stabilnoj i sigurnoj valuti. Kad je ovjeravala ugovor kod javnog bilježnika on joj je rekao da će je, u slučaju ukoliko ne bude redovito otplaćivala rate kredita, banka moći ovršiti. Javni bilježnik nije spominjao nikakve promjene tečaja valute. Nakon što joj je počela rasti rata kredita obratila se banci i oni su joj predložili da digne novi kredit u eurima, da tim kreditom zatvori kredit u švicarskim francima i onda novi kredit otplaćuje prema novim uvjetima. Nije prihvatila ponudu banke jer je ona za nju bila nepovoljna. Nije se raspitivala kod drugih banaka o dizanju kredita kod njih, jer joj je rečeno da je kredit u švicarskim francima najbolji i najsigurniji.
11.3. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljicu informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, iako je u odgovoru na tužbu upravo na utvrđenje te okolnosti predložila saslušanje djelatnika tužene, bez identificiranja istog, ona je od njihovog saslušanja tijekom postupka odustala. Saslušana tužiteljica je pak iznijela da joj prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjeno da bi moglo doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, naime to nije učinio niti prodavač u auto kući, niti službenik banke, niti javni bilježnik. Štoviše i prodavač u auto kući i djelatnik banke su joj rekli da je švicarski franak najsigurniji i da sigurno neće doći do porasta rate, a što je njoj tad, obzirom na primanja, odgovaralo.
12. Obzirom na iznijeto, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj ... zaključenog 5. lipnja 2007. između tužiteljice M. R. i tužene koji je potvrđen kod javnog bilježnika Z. P.-M. 6. lipnja 2007. pod brojem Ov-12.958/07,
a
koja
u
članku
1.
glasi:
„Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u članku 7.a) predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“, u članku 7.b) predmetnoga ugovora glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“ pa je o istom odlučeno kao u točci I. izreke presude.
12.1. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva iz točke I. kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti članka 9. koji glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“, ovaj sud je s istim tužiteljicu odbio, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač, pa je o njemu odlučeno kao u točci III. izreke presude.
13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. lipnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.
14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u kunama, eurima, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene.
14.1. Iz nalaza vještaka od 13. rujna 2023. proizlazi:
- da je tužiteljica tuženoj na ime preplaćenih tečajnih razlika (+ razlike) u kojima je srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita (76 je takvih anuiteta), isplatila iznos od 4.360,51 eura,
- da je tužiteljica tuženoj na ime manje plaćenih tečajnih razlika (- razlike) u kojima je srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita (8 je takvih anuiteta), isplatila iznos od -12,96 eura,
- da ukupna + / - tečajna razlika uslijed CHF valutne klauzule iznosi 4.347,55 eura.
14.2. Tužiteljica je u podnesku od 3. listopada 2023. uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime pozitivne tečajne razlike (+ tečajne razlike iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka) za razdoblje od siječnja 2008. godine pa do zaključno lipnja 2014. godine potražuje ukupan iznos od 4.360,51 euro. Na ročištu 23. studenoga 2023. tužiteljica je umanjila potraživanja za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (- tečajne razlike) koje prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka iznose ukupno 12,96 eura ostavši konačno kod potraživanja ukupnog iznosa od 4.347,55 eura za razdoblje od listopada 2008. godine pa do zaključno lipnja 2014. godine zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućim na iznose kako to proizlazi iz točke II. izreke presude.
14.3. Tužena je na ročištu 23. studenoga 2023. odustala od prigovora radi prebijanja iznijetog u podnesku od 8. studenoga 2023. kao i kod zahtjeva postavljenih u tom podnesku, a ovo iz razloga jer je na tom ročištu tužiteljica umanjila dio tužbenog zahtjeva za iznos koji je tužena podneskom od 8. studenoga 2023. potraživala s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 12,96 EUR. Obzirom umanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, to je tužena na isto pristala.
14.4. Kako umanjenje koje je tužiteljica izvršila na ročištu 23. studenog 2023. predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a tužena je pristala na takvo povlačenje, to je u odnosu na povučeni dio, a temeljem odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.
14.5. Nastavno na iznijeto, sud nije odlučivao o tuženičinom prigovoru radi prebijanja i zahtjevima koje je ista u svezi s tim prigovorom postavila u podnesku od 8. studenoga 2023., budući se isto ukazalo bespredmetnim.
14.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka od 13. rujna 2023., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da niti stranke nisu imale primjedbi na izrađeni nalaz i mišljenje.
15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
16. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
17. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku – odvjetniku, pri čemu je kao vrijednost boda uzet iznos od 1,99 EUR (ranije 15 kn), kako je to tužiteljica i potraživala, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 199,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – dalje u tekstu: Tarifa),
- sastav obrazloženog podneska od 3. kolovoza 2022 u iznosu 199,00 EUR kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 5. svibnja 2023. u iznosu 199,00 EUR kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 18. srpnja 2023. u iznosu 199,00 EUR kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- sastav podneska od 3. listopada 2023. u iznosu 199,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 23. studenoga 2023. u iznosu 199,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu za objavu 10. siječnja 2024. u iznosu 99,50 EUR (Tbr. 9. točka 3. Tarife) ukupno 1.293,50 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 1.616,88 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 48,05 eura te trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.930,38 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 10. siječnja 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate.
17.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 20. lipnja 2022., jer se radi o podnesku kojim tužiteljica obavještava sud da je uplatila sudsku pristojbu na tužbu. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 26. siječnja 2023., jer se radi o podnesku kojim tužiteljica požuruje postupanje u ovome postupku. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 18. svibnja 2023., jer se radi o podnesku kojim tužiteljica obavještava sud da je uplatila predujam za vještačenje. Dakle, radi se o podnescima koji nisu bili potrebno za vođenje ovoga postupka. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.
17.3. U odnosu za zahtjev tužene za naknadu troška koji joj je nastao uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, ovaj sud utvrđuje da je na ročištu 23. studenoga 2023., na kome je tužiteljica djelomično povukla tužbu, vrijednost predmeta spora iznosila 4.360,51 euro, da je tužiteljica tužbu povukla za iznos od 12,96 eura, dakle tužena je u odnosu na djelomično povučenu tužbu uspjela sa 0,30%. Obzirom se radi o razmjeno neznatnom uspjehu tužene u sporu, uslijed koje tuženoj nisu nastali posebni troškovi. to sud nije tuženoj dosudio trošak uspjeha u sporu, a u odnosu na djelomično povučenu tužbu.
18. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude i rješenja.
U O. 10. siječnja 2024.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. T. B., odvjetnik u O.
2. B. I., odvjetnik u Z.
