Republika Hrvatska

Visoki Prekršajni Sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1190/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: predsjednice vijeća Goranke Ratković te članica vijeća Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I.M. i okrivljene M.K., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog I.M. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini od 22. listopada 2021., broj: 26. Pp J-82/2020, na sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I.M. i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni I.M. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 20,00 € (dvadeset eura) u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenici su proglašeni krivim i kažnjeni zbog prekršaja iz članka iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo je okrivljenom I.M. izrečena novčana kazna 756,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 100,71 €, a okrivljenoj M.K. izrečena je novčana kazna 500,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 66,61 €,.

2. Istom presudom je, na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, okrivljeni I.M. obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 400,00 kuna, a okrivljena M.K. u paušalnom iznosu 200,00 kuna.

3. Protiv te presude okrivljeni I.M. je pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Okrivljeni I.M. u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv te detaljno ponavlja svoju obranu koju je iznio u postupku. Navodi da je on bio napadnut i da je stoga pozvao policiju koja je došla u dva navrata, pokazao im je svoje ozljede i nije točno da bi bilo odbijanja liječničke pomoći. Žalitelj analizira postupak i iskaze svjedoka, ukazujući da Đ.B. uopće nije bila prisutna, da betonski stup ograde uopće nije bio potkopavan, da je očito da bi M.K. zvala policiju da je bila napadnuta, a koje činjenice sud uopće nije uzeo u obzir, već je cijenio svjedočenje osoba koje su u srodstvu (kćer-majka). Stoga predlaže da se provede suočenje, ispitaju svjedoci policijski službenik i svjedok I.P., kao i da se uzme u obzir njegovo teško zdravstveno stanje, a koje bolesti se samo pogoršavaju ovakvim kaznama i optužbama, predlažući da se iz svih navedenih razloga žalba prihvati.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja. Naime, prvostupanjski sud je u postupku ispitao oboje okrivljenih, svjedoke B.Đ. i policijskog službenika I.G., te pročitao dokumentaciju u spisu.

Iskaze ispitanih osoba i sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba i provedenih dokaza, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Stoga, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica došavši do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje okrivljenih preko lanca logičke argumentacije, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

7. Žalbeni navod žalitelja, da je postupao u nužnoj obrani, nema uporište u utvrđenim činjenicama, jer iz cjelokupnog dokaznog postupka nesporno proizlazi da je svatko od okrivljenih u jednom trenutku dao aktivni doprinos narušavanju javnog reda i mira.

Po ocjeni ovog Suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenih, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

8. Razmotrivši odluku o izrečen0j kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za počinjene prekršaje izrekao odgovarajuću kaznu, primjerenu opasnosti djela i svrsi kažnjavanja.

Za predmetni prekršaj iz članka 13.. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisana je uz novčanu kaznu alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, a prvostupanjski sud izrekao je žalitelju blažu vrstu kazne - novčanu kaznu unutar zakonskih okvira za djelo prekršaja.

9. Ispitujući odluku o izrečenim novčanim kaznama, ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je nakon donošenja nepravomoćne presude stupio na snagu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br: 114/22), kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22 i 88/22) i koji zbog konverzije valute propisuje nešto niže kazne.

Pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, ovaj drugostupanjski sud se rukovodio načelom konkretnosti, te podvodeći činjenično stanje u njegovoj cjelini pod oba zakona, utvrdio da u ovoj situaciji „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za počinitelje. Stoga, cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da su novčane kazne koje su izrečene prvostupanjskom presudom pravilno odmjerene i u dovoljnoj mjeri individualizirane, primjerene svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

10. Izrečena novčana kazna predstavlja prije svega blažu vrstu propisane kazne za počinjeni prekršaj, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi opravdanje za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu, a iz obrazloženja odluke o kazni razvidno je da je prvostupanjski sud vodio računa o olakotnim okolnostima. Stoga, po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna žalitelju nije previsoka, a vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, te uzimajući u obzir ukupnost svih navedenih okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, nalazi da će ovako izrečena novčana kazna postići kako opću svrhu kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrhu kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona.

11. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žalitelj se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

12. Temeljem članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona žalitelj je dužan naknaditi trošak ovog žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje žalitelja.

13. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 10. siječnja 2024.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama u 4 otpravka: za spis, žalitelja i tužitelja.