REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 318/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva kbr. 3 (OIB: 84397956623), protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Grada Vukovara kbr. 282 (OIB: 22694857747), kojeg zastupa punomoćnik Rinaldo Mešin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Split, radi naknade štete, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1350/2020-2 od 10. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P-472/2018-26 od 6. veljače 2020., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 14.463,03 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje, prema onome što je sada relevantno:

„...Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine tužiteljevoj osiguranici S. V. koja je zadobila tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. prosinca 2000. Nezgodu je prouzročio vozač čije je vozilo osigurano kod tuženika zbog čega tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu razmjernog dijela mirovine, sukladno odredbi čl. 160., a u vezi s čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01 i 147/02).

Tuženik je istaknuo prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između predmetne ozljede, odnosno predmetnog štetnog događaja i prava na invalidsku mirovinu tužiteljevog osiguranika zbog čega je izveden dokaz vještačenjem po vještaku specijalisti medicine rada. S obzirom na to da je vještak ocijenio da predmetna prometna nezgoda nije uzrokom oštećeničine invalidnosti, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu navodeći da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Naime, tužitelj je dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između predmetne prometne nezgode i oštećeničinog prava na invalidsku mirovinu i to dostavljanjem rješenja koje je izdao tužitelj 24. kolovoza 2007. u upravnom postupku. Temeljem tog rješenja tužitelj trpi štetu isplatom invalidske mirovine oštećenoj S. V. uzrokovanoj povredom na radu. Nalaz i mišljenje ovlaštenog medicinskog vještaka sastavni je dio rješenja donesenog u upravnom postupku u kojem se odlučuje o pravu na invalidsku mirovinu kao i na uzrok invalidnosti. Tužitelj smatra da ono što je utvrđeno u upravnom postupku u zakonom predviđenoj proceduri ne bi trebalo biti predmet utvrđivanja u parničnom postupku.

Tužitelj je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev ocijeni osnovanim, podredno, da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

(...) Predmet spora je regresni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete za razmjerni dio isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 17. travnja 2007. do 31. ožujka 2010., koja je u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom od 1. prosinca 2000. U toj prometnoj nezgodi, koju je skrivio tuženikov osiguranik, stradala je tužiteljeva osiguranica kojoj tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu.

Iz rješenja koje je 24. kolovoza 2007. donio tužitelj proizlazi da je S. V. određeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. U spisu se nalaze izračuni razmjernog iznosa invalidske mirovine Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji se temelje na navedenom rješenju od 24. kolovoza 2007. i u kojima je, pozivom na odredbe čl. 160. do 167. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11 i 76/12; dalje: ZOMO), navedeno da je osiguranici nastala profesionalna nesposobnost za rad.

Tuženik je tijekom postupka osporio uzročno-posljedičnu vezu između ozljeđivanja tužiteljeve osiguranice i njenog umirovljenja i na tu okolnost je predložio izvesti dokaz medicinskim vještačenjem, što je prvostupanjski sud odbio izvesti. Presudom ovog suda poslovni broj 6906/2017 od 13. srpnja 2018. ukinuta je prvostupanjska presuda uz uputu da prvostupanjski sud izvede predložene dokaze. Naime, prema odredbi čl. 12. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema st. 2. istog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Prema st. 3. istog članka u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti činjenično vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Prema tome, točno je da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je tužiteljevom osiguraniku utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, budući da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Zavod za mirovinsko osiguranje. Međutim, parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu čl. 160. -čl. 167. ZOMO-a, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka, nastanku profesionalne nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu tužiteljevom osiguraniku.

Budući da je tuženik osporavao da je invalidnost tužiteljeve osiguranice vezana uz predmetnu prometnu nezgodu, to je za rješenje ovog spora činjenica postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda tužiteljeve osiguranice zadobivenih u prometnoj nesreći s njezinim umirovljenjem odlučna činjenica. Sudska vještakinja Željka Ercegović je uvidom u oštećeničin zdravstveni karton utvrdila da je osiguranica tužitelja i ranije imala probleme s vratnom kralježnicom, te da su se vjerojatno razvile kronične degerativne promjene na kralježnici. Na tako degerativno promijenjenu i vulnerabilnu kralježnicu su negativno utjecale posljedice prometne nezgode koje su možda i bile okidač u pogoršanju njenih zdravstvenih tegoba. Vještakinja je navela da je mišljenja kako navedene ozljede same po sebi nisu dovele do profesionalne nesposobnosti za rad, ali da su mogle dovesti do pogoršanja stanja već ranije degerativno promijenjene kralježnice. Prema ocjeni ovog suda, nesporno je da tužiteljeva osiguranica ima pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu. Međutim, u konkretnom slučaju je bilo sporno je li predmetna prometna nezgoda u uzročnoj vezi s razlozima umirovljenja ili su posrijedi neki drugi razlozi. Iako iz vještačenja provedenog u upravnom postupku postoje indicije da je prometna nesreća uzrok ozljede na radu, dokazi koje je predložio tuženik su doveli do sumnje u osnovanost takve veze. Naime, iz sadržaja pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka u ovom postupku proizlazi kako navedene ozljede same po sebi nisu dovele do profesionalne nesposobnosti za rad.

Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prilikom odlučivanja o uzročno posljedičnoj vezi u ovom konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a jer tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između prometne nezgode i umirovljenja odnosno nastale ozljede na radu.

Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, njene razloge, a samim time i odluku prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva donesenu pravilnom primjenom odredaba čl. 219. i 221.a ZPP-a...“

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 3253/2020-2 od 17. studenoga 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

“Je li parnični sud, u sporu za naknadu štete koju potražuje tužitelj, vezan utvrđenjima iz upravnog postupka o uzrocima invalidnosti, omjeru tih uzroka u nastanku invalidnosti i posljedično tome o postojanju uzročno-posljedične veze koja proizlazi iz pravomoćnog rješenja tužitelja donesenog u tom postupku“?

4. To sve po ocijeni da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

5. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se prihvati njegov tužbeni zahtjev.

6. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije.

7. Revizija nije osnovana.

8. Revizijski sud ocjenjuje da u reviziji naznačeno pitanje nije važno za odluku o predmetu spora niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - a odluka drugostupanjskog suda je donesena njemu sukladno.

9. Primjetno je, naime, da su u ranijoj sudskoj praksi, u usporedivim odlukama sa ovdje osporenom - pa i onim na koje se revident poziva i koje i ovaj revizijski sud naznačuje u svojoj odluci posl. br. Revd 3253/2020-2 od 17. studenoga 2020., izražena različita ili međusobno neujednačena shvaćanja u odgovoru na ovdje aktualno pitanje - ali je primjetno i da se ta sudska praksa ujednačila, da je postala sigurna - jer je revizijski sud u više svojih odluka (po izvanrednoj reviziji ili po reviziji po dopuštenju) u svezi njega izrazio jasno shvaćanje, pa tako primjerice:

- u odluci posl. br. Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022., prema kojoj: “…Slično ovaj sud i u odluci poslovni broj Rev-x 165/2016 od 7. ožujka 2017. gdje je rečeno:

„Nije u pravu tužitelj kada smatra da je sud u ovom postupku bio vezan Rješenjem tužitelja od. 1. ožujka 1999. i to u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1970. i prijevremenog umirovljenja B. M.

Naime, tim Rješenjem (donesenim na temelju odredbe čl. 105. i 110. ZMO) odlučeno je tek o pravu B. M. na invalidsku mirovinu. Tim Rješenjem nije odlučeno o odgovornosti za predmetnu štetu, pa dakle niti o jednoj od pretpostavki odštetne odgovornosti tj. o postojanju uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1970. godine i prijevremenog umirovljenja B. M.

Ovdje je za ukazati da tužitelj nije niti ovlašten odlučivati o obvezi naknade prouzročene mu štete, već on ima samo pravo zahtijevati od štetnika (u izvansudskom ili sudskom postupku) da mu naknadi prouzročenu štetu (čl. 160. st. 1. ZMO).

(…) Dakle, reafirmirajući gore navedena pravna shvaćanja (...) valja reći da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i osiguraniku štetnika (ovdje tuženika) i dopušteno je u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. O rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika…”

Identično shvaćanje revizijski sud je izrazio i u odlukama posl. br. Rev 450/2021-2 od 22. veljače 2022. i Rev 1261/2021-2 od 2. veljače 2022.

Isto je shvaćanje zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske i izrazio u svojoj odluci broj: U-III-3670/2019 od 17. rujna 2020., kojom je odgovoreno na pitanja:

„a) Je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela?

b) Ako nije vezan ili nije vezan u cijelosti, a tuženik u takvom parničnom postupku istakne prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje štetnika i nastale štete ili njezine visine, na kome leži teret dokazivanja (ne)postojanja uzročno-posljedične veze?“

a prema kojoj: „...Pregledom odluka na koje se pozvao podnositelj Ustavni sud primjećuje da su, u osnovi, sve one suglasne oko načelnog stajališta da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo - ali ne u pogledu činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka.

Činjenica je, međutim, da spomenuto stajalište, a osobito određene njegove pravne konsekvence, u pojedinima od tih odluka nije izloženo na posve jasan i dorečen način. To se u pravilu odnosi na pitanje tereta dokazivanja u situaciji kada tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravomoćnom upravnom aktu (u konkretnom slučaju i u nizu usporedivih - na pravomoćnom rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je inkorporiran i nalaz odnosno mišljenje ovlaštenih vještaka o uzrocima invalidnosti odnosno o udjelima pojedinih uzroka u ukupnoj invalidnosti), a tuženik u sporu istakne prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, to jest negira svoju odgovornost za nastalu štetu u cijelosti ili u određenom stupnju.

Navedeno utvrđenje o postojanju određenih "nedorečenosti" zahtijeva od Ustavnog suda, prije svega, odgovor na pitanje postoje li u navedenom smislu ustavnopravno relevantne "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi.

Samo pozitivan odgovor na navedeno pitanje zahtijevao bi odgovor na daljnja dva pitanja:

- Osigurava li pravni sustav Republike Hrvatske mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse?

- Je li u konkretnom slučaju taj mehanizam bio djelotvoran?

14. Postoje li u primjeni mjerodavnog prava "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi?

Sudeći prema primjerima sudske prakse kojima podnositelj nastoji dokazati svoje tvrdnje, u predmetima o kakvima je ovdje riječ Visoki trgovački sud, u procesnopravnim situacijama koje nisu u svim slučajevima istovjetne, a odlučujući o žalbama protiv presuda prvostupanjskih trgovačkih sudova tijekom 2015., 2016., 2017., 2018. te 2019. godine, izražava stajališta koja se mogu sažeti kako slijedi:

1. Sud u parničnom postupku radi naknade štete nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, ali to ne znači da je u parnici povodom zahtjeva za naknadu štete vezan činjeničnim utvrđenjima iz upravnog postupka (utvrđenjima vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); u parnici radi naknade štete ne dovodi se u pitanje nastanak invaliditeta niti visina mirovine, o čemu je jedino ovlašteno odlučiti nadležno tijelo, već se osporava korelacija štetne radnje i nastalog invaliditeta; u skladu je s člancima 219. i 221.a ZPP-a zaključak da tužitelj, koji svoj zahtjev temelji samo na pravomoćnom upravnom aktu, a povodom prigovora tuženika o nedostatku uzročno- posljedične veze ne predloži izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, nije dokazao pretpostavke za naknadu štete (implicite, teret dokaza je bio na tužitelju, ali on nije dokazao);

2. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); stoga je prvostupanjski sud dužan provesti vještačenje koje predlaže tuženik, jer on nije sudjelovao u upravnom postupku u kojem su utvrđivani uzroci nastanka opće nesposobnosti za rad, pa mu sud mora omogućiti da dokaže svoje činjenične tvrdnje (implicite, teret dokaza je na tuženiku, a nije dobio priliku dokazati);

3. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik je predložio vještačenje, ono je i provedeno, te je presuđeno u skladu s rezultatom vještačenja (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku i on je dokazao).

4. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik nije predložio vještačenje, pa su pretpostavke za naknadu štete dokazane po tužitelju (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku, ali je on propustio priliku dokazati).

U podnositeljevom slučaju osporena drugostupanjska presuda izražava upravo potonje navedeno stajalište (pod 4.).

Prvostupanjska presuda (koja je osporenom presudom preinačena) sadržavala je stajalište navedeno pod 1.

Presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude - na što podnositelj posebno upozorava - sadržava stajalište navedeno pod 1.

14.1. Sve četiri dostavljene odluke Vrhovnog suda - donesene u vremenskom rasponu od 2005. do 2017. godine - izražavaju stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo. U tri od četiri odluke Vrhovni sud se nije očitovao o pitanju odnosi li se ta vezanost i na činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, kao niti o pitanju tereta dokaza u slučaju ako te vezanosti u činjeničnim pitanjima nema.

U samo jednoj od dostavljenih odluka Vrhovnog suda - rješenju broj: Revt- 275/14-3 od 1. travnja 2015. - u povodu izvanredne revizije pravnog prednika podnositelja u bitno usporedivoj pravnoj stvari (kojim se revizija odbacuje kao nedopuštena) Vrhovni sud je naveo, među ostalim, sljedeće:

"U svezi vezanosti parničnog suda za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela ovaj sud je već ranije zauzeo pravno stajalište u nizu svojih odluka kao što su primjerice odluke broj Rev-x-449/2011-2 od 13. srpnja 2011., Rev-x-294/10-2 od 14. srpnja 2011., Revr-127/06-2 od 9. svibnja 2006. U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasna stajališta da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine i ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku, niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. Kod toga nije od značaja da li je stranka u parničnom postupku sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o nekom pravu ili obvezi, obzirom da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes."

Drugim riječima, parnični sud ne može preispitivati pravo na mirovinu i isplatu mirovine, o čemu je meritorno i pravomoćno odlučeno upravnim aktom. To parnični sud ne može ispitivati ni u slučaju kada parnična stranka nije sudjelovala u upravnom postupku. Argumentum a contrario, ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati ako parnična stranka koja ih osporava nije sudjelovala (a u pravilu nije sudjelovala) u upravnom postupku, to jest nije imala prilike očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

Kako je razvidno, citirano rješenje Vrhovnog suda ne govori ništa o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.2. Razmotrene odluke više županijskih sudova, donesene između 2006. i 2014. godine, jedinstvene su u stajalištu (mutatis mutandis, budući da je riječ o procesnim situacijama koje, po naravi stvari, nisu uvijek međusobno istovjetne) da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, ali su isto tako jedinstvene i u implicite izraženom stajalištu da je u tom slučaju teret dokazivanja na tuženiku.

14.3. U odluci broj: U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. ("Narodne novine" broj 68/08.), na koju se podnositelj također pozvao, Ustavni sud je naveo sljedeće (bitno istaknuto za potrebe ovog ustavnosudskog predmeta - op.):

"... Premda je parnični sud na temelju odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ... vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete uslijed izgubljene zarade. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta odlučivanja u ranijem upravnom postupku i predmeta parničnog postupka kojeg je kasnije pokrenuo podnositelj: u prvome je predmet odlučivanja bilo umirovljenje podnositelja radi utvrđene invalidnosti zadobivene ranjavanjem na ratištu, a u drugom je bila odšteta umirovljenom invalidu Domovinskog rata, koji je uslijed ozljeda u kasnijoj prometnoj nesreći pretrpio štetu uslijed izgubljene zarade.

6.3. S obzirom na navedeno, parnični sudovi su pogrešnim tumačenjem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku utvrdili svoju vezanost na odluku upravnog tijela i činjeničnu podlogu te odluke koja, međutim, nije relevantna za ocjenu o postojanju odlučnih činjenica nastupa invalidnosti podnositelja nakon pretrpljene prometne nezgode. Takvim tumačenjem, koje predstavlja ustavnopravno neprihvatljivu primjenu mjerodavnog prava, sudovi su na štetu podnositelja ujedno neosnovano ograničili procesnu građu u pogledu utvrđivanja činjenica uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti pa tako podnositelju povrijedili njegovo ustavno pravo na pravični postupak u sudskom odlučivanju o pravima i obvezama nastalim u prometnoj nezgodi."

Razvidno je da citirana ustavnosudska odluka također "potvrđuje" stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, međutim, ona se ne bavi pitanjem tereta dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.4. Iz svih spomenutih primjera sudske prakse na koje se podnositelj u ustavnoj tužbi pozvao proizlazi, dakle, da je ta praksa dala jedinstven odgovor na prvo od dva pitanja sporna u konkretnom slučaju - pitanje je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela. Odgovor glasi da je parnični sud vezan samo u granicama pravomoćnosti upravnog akta.

Prema tome, kada je, konkretno, riječ o rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu, parnični sud vezan je utvrđenjem nadležnog tijela o pravu na mirovinu i na isplatu mirovine. U parničnim postupcima o kakvome je riječ u konkretnom slučaju priznanje prava na mirovinu i isplatu mirovine nije (niti može biti) predmet spora, već je sporno na koji je način i u kojem stupnju došlo do invalidnosti oštećenika za koju bi bio odgovoran tuženik. Za razrješenje takvog spora nužno je dokazivanje činjenica o uzrocima i stupnju invalidnosti oštećenika, pa mora biti jasno na kome leži teret tog dokazivanja.

14.5. Ustavni sud primjećuje da od svih sudskih odluka na koje se podnositelj pozvao jedino prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 201/2017-12 od 27. rujna 2018. (preinačena osporenom presudom) i presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019. (donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude) izražavaju stajalište da teret dokaza postojanja uzročno-posljedične veze leži na tužitelju, ali da on tu vezu nije dokazao ako nije predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Sve ostale odluke barem implicite upućuju upravo na suprotno, to jest na obvezu tuženika - koji tvrdi da uzročno-posljedična veza ne postoji - da to i dokaže medicinskim vještačenjem.

Potonje navedeno stajalište u potpunosti je u skladu i s člancima 219. odnosno 221.a ZPP-a, koji glase:

"Članak 219.

Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. ovoga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno."

"Članak 221.a

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."

Dakle, pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev. Teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku.

U konkretnom slučaju tužitelj je u svrhu dokazivanja sudu dostavio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je jasno navedeno da su ovlašteni vještaci tužitelja utvrdili kako su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći (a među strankama je nesporno da se ona dogodila i da je za nju odgovoran štetnik odnosno podnositelj kao njegov osiguravatelj) utjecale na nastanak invalidnosti oštećenika s udjelom od 60 %. To je bio tužiteljev dokaz da uzročno-posljedična veza, kao element odštetne odgovornosti, postoji.

Stoga je onaj koji tvrdi drugačije, a to je u konkretnom slučaju bio podnositelj kao tuženik, jedini imao pravnog interesa (i citiranu zakonsku obvezu) predložiti odgovarajući dokaz za svoje tvrdnje, to jest medicinsko vještačenje kojim bi se eventualno utvrdilo da su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći u nekom drugačijem stupnju utjecale ili da uopće nisu utjecale na nastanak invalidnosti i posljedičnu isplatu invalidske mirovine.

S obzirom na to da podnositelj nije ponudio nikakav "protudokaz" za svoje tvrdnje (štoviše, od već predloženog medicinskog vještačenja je odustao), nego je neosnovano očekivao da to učini tužitelj, drugostupanjski sud je opravdano, za razliku od prvostupanjskog suda, uzeo kao dokazanu činjenicu koja proizlazi iz dokaza kojeg je ponudio tužitelj - iz upravnog akta prema kojem su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, po utvrđenju za to ovlaštenih vještaka, utjecale na invalidnost sa 60 %. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je opravdano zaključio da je tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti podnositelja za utuženu štetu i u tom je smislu preinačio prvostupanjsku presudu.

Okolnost da je drugostupanjski sud ovu činjenicu uzeo za dokazanu nije, međutim, posljedica vezanosti suda pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela u kojem je ta činjenica navedena, već je to posljedica propusta podnositelja koji nije iskoristio mogućnost dokazivanja činjenica suprotnih onima koje su utvrđene u rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu (a koje nisu obuhvaćene pravomoćnošću, koje su kao takve "oborive" i kojima sud nije vezan).

Prema tome, tužbeni zahtjev tužitelja i dokaz njegove osnovanosti kojeg je tužitelj ponudio nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to podnositelj propustio učiniti. Kod takvog stanja stvari tužiteljev je dokaz (pravomoćni upravni akt) sve do zaključenja glavne rasprave i ostao jedini dokaz na kojem je sud mogao zasnovati svoju odluku o tužbenom zahtjevu. Okolnost da je riječ o rješenju koje sadrži (i) "oborive" činjenice ne znači da ono iz tog razloga ne predstavlja dokaz u sudskom postupku. Ono jest dokaz sve dok tuženik ne dokaže suprotno. Ako dokaza za suprotno nema, notorno je da onda ne postoji pravni temelj ni pravno logični razlog koji bi nalagao tužitelju da predloži neki dodatni dokaz, povrh onog kojeg je ponudio kada je svojoj tužbi priložio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem su utvrđene činjenice o uzrocima invalidnosti, a osobito nema razloga da tužitelj predlaže dokaze proturječne vlastitim interesima u parničnom postupku i štetne za njegov pravni položaj.

15. Iz prethodno izloženog jasno proizlazi da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u konkretnom slučaju, ne postoje "duboke i dugotrajne" razlike u primjeni mjerodavnog prava. Također proizlazi da je pravo mjerodavno za pitanje tereta dokazivanja u parničnom postupku (citirani članci 219. i 221.a ZPP-a) dovoljno određeno i precizno da njegovi adresati mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja. Ne postoji, dakle, objektivan razlog zbog kojeg bi mjerodavne zakonske norme izazivale dvojbe u primjeni te, kako je razvidno, one takve dvojbe u sudskoj praksi niti ne izazivaju.

Postojanje (pogrešnih) presuda kao što je ona prvostupanjska, donesena u konkretnom slučaju (Trgovački sud u Zagrebu broj: P-201/2017-12 od 27. rujna 2018.) ili presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja nedugo nakon osporene presude, ne predstavlja pravilo, već iznimku. Stoga ni prilikom donošenja osporene drugostupanjske presude nije bilo potrebe da Visoki trgovački sud posebice, povrh relevantnih i razumnih razloga koje je u njoj iznio, izlaže i neke dodatne razloge vezane uz "problem" neujednačene sudske prakse, kao ni potrebe da baš u tom sudskom predmetu, zbog "neujednačenosti" sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu...“.

10. U tome je sadržan i nedvosmisleni odgovor na ono u ovome stupnju postupka (po dopuštenoj reviziji) jedino bitno: na pitanje postavljeno po tužitelju u reviziji.

11. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) i revizijskog suda (koje pravno shvaćanje je ovdje primijenjeno na činjenično utvrđenje, istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati - pogotovo ne po postavljenom pitanju iz revizije: da je tuženik dokazao ono što tvrdi i što je trebao po teretu dokazivanja dokazati da bi u postupku uspio, da štetni događaj sa ozljedama koje je osiguranica tužitelja u njemu zadobila nije uzrok nastanku invalidnosti te osiguranice i posljedičnoj isplati invalidske mirovine), jedino je za zaključiti:

11.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),

11.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tužitelja,

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

12. Imajući na umu sadržaj obrazloženja revizije, revizijski sud tek primjećuje da je u odlučivanju vezan pitanjem postavljenim u reviziji: ne može predmet spora razmatrati izvan onog kako je ono formulirano, sve u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: “U povodu revizije iz članka 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.“. To ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti, već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj revizije i opseg mogućnosti odlučivanja o reviziji.

13. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 9. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug