REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4343/2019-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebački holding d.o.o. Zagreb, Podružnica Tržnice Zagreb, Dolac 2, OIB: 85584865987, zastupanog po punomoćnici Mariji Grbavac, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. Ugostiteljskog obrta [obrt], zastupane po punomoćniku Eduardu Geberu, odvjetniku u [adresa], radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4967/2017-4 od 4. lipnja 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-224/2016 od 21. travnja 2017., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na ispražnjenje i predaju u posjed prodajnog prostora - kioska i zimskog vrta te tri skladišna prostora pobliže opisanih u toč. I. izreke odluke. Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.750,00 kn (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska odluka i tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, a tuženica obvezana naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 6.200,00 kn.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14
- dalje: ZPP) zbog revizijskih razloga iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP, s prijedlogom da se nižestupanjska odluka preinači.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tuženice nije osnovana.
6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tuženica ukazuje.
8. Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed prodajnog prostora - kioska i zimskog vrta te tri skladišna prostora.
10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je tužitelj s tuženicom 13. rujna 2005. sklopio ugovor br. 19770 o zakupu prodajnog prostora - kioska i zimskog vrta, za razdoblje od 1. listopada 2005. do 30. rujna 2006.,
- da je tužitelj s tuženicom sklopio 20. travnja 2006. ugovor br. 21101 o zakupu tri skladišna prostora u podrumu, za razdoblje od 1. svibnja 2006. do 30. rujna 2006.,
- da je Odlukama tužitelja br. 21737 i 21738 od 20. rujna 2006. o privremenom produljenju zakupnog odnosa, isti produljen od 1. listopada 2006. do opoziva i da su te Odluke stavljene van snage 31. prosinca 2007.,
- da su 2006., 2007., 2009., 2010., 2011. i 2014. godine upućivani pozivi za sklapanje novih ugovora o zakupu na koje se tuženica nije odazvala,
- da je u ugovorima o zakupu br. 19770 i br. 21101 ugovoreno da se ugovori ne mogu prešutno produljiti na neodređeno vrijeme te je ugovorena i obveza tuženice kao zakupoprimca na vraćanje objekta zakupa tužitelju kao zakupodavcu, nakon isteka zakupnog odnosa.
11. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) jer tužitelj nije vlasnik navedenih prostora već je vlasnik istih Grad Zagreb. Obrazlaže i da tužitelj nije aktivno legitimiran ni temeljem odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 26/03, 82/04, 110/04 i 178/04) navodeći da se davanje u zakup nekretnina smatra tržišnom djelatnošću a ne komunalnom.
12. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku odluku navodeći da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na obveznopravnom odnosu zakupa a obveza vraćanja zakupljene stvari proizlazi iz odredbe čl. 21. st. 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 91/96, 124/97 i 174/04 - dalje: ZZPPP) kraj činjenice da stranke nisu sklopile novi ugovor o zakupu niti je došlo do prešutnog obnavljanja zakupa, a tuženica se nije odazvala na pozive tužitelja na sklapanje novih ugovora o zakupu.
13. Suprotno navodima tuženice, pravilno je drugostupanjski sud smatrao da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan za što je dao jasne i argumentirane razloge.
14. U odnosu na primjenu materijalnog prava, pravilna primjena odredbe čl. 21. st. 1. ZZPPP podrazumijeva da je nakon prestanka zakupa zakupnik dužan predati zakupodavcu poslovni prostor u stanju u kojemu ga je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili propisano tim zakonom što u konkretnom slučaju znači da je tuženica kao zakupnica nakon isteka oba ugovora o zakupu dužna tužitelju kao zakupodavcu vratiti poslovne prostore koji su bili predmetom zakupa.
14.1. U takvim okolnostima nije od značaja je li tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostora ili je samo ovlašten od Grada Zagreba njima upravljati.
15. Revizijski navod o ništetnosti predmetnih ugovora o zakupu iz razloga jer nisu sklopljeni putem javnog natječaja (pa da bi primjenom odredbe čl. 6. st. 1. i 7. ZZPPP bili ništetni), ne dovodi do drugačije odluke suda.
16. Ovo stoga jer prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
17. Pozivanje revidentice na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3990/2014 od 10. listopada 2017. nije relevantno jer ta odluka nije bila predmetom pobijanja pred revizijskim sudom, dok se u ostalim odlukama na koje se poziva nije raspravljalo o zahtjevu na predaju i ispražnjenje.
18. U odluci revizijskog suda broj Rev 890/2021-3 od 11. srpnja 2023. tužbeni zahtjev na predaju i ispražnjenje odbijen je, među ostalim, i jer tuženik nije s tužiteljem sklopio ugovor o zakupu, dok je ovdje upravo slučaj da je tužitelj s tuženicom sklopio dva ugovora o zakupu predmetnih poslovnih prostora, slijedom čega nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja iz te odluke donesene po reviziji po dopuštenju.
19. Ovaj sud je pak, svojom odlukom broj Rev-x 517/2011-2 od 17. veljače 2015. izrazio shvaćanje, komplementarno shvaćanju iznijetom pod toč. 14. i 14.1. obrazloženja ove odluke, a koje glasi:
„Zakupodavac iz ugovora o zakupu poslovnog prostora aktivno je legitimiran zahtijevati ispražnjenje i predaju prostora po prestanku ugovora o zakupu neovisno o tome da li ima pravo vlasništva poslovnog prostora, slijedom čega revident neosnovano prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja. Naime u ovoj pravnoj stvari nije riječ o pravoj vlasničkoj tužbi ili vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika (s obzirom da vlasnik predmetnog poslovnog prostora Republika Hrvatska što je utvrđeno odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske) već tužitelj tužbeni zahtjev temelji na obveznopravnom osnovu.“
20. Revizijski razlozi kojima tuženica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i daje svoju ocjenu dokaza te izvodi drugačije činjenične zaključke, kao nedopušteni (čl. 385. ZPP) nisu cijenjeni.
21. Imajući u vidu činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda, pravilno je taj sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev nalazeći pritom tužitelja aktivno legitimiranim kao zakupodavca predmetnih poslovnih prostora naspram tuženice kao zakupca i tužbeni zahtjev osnovanim jer su istekli ugovori o zakupu a tuženica nije odgovorila na pozive tužitelja za sklapanje novih ugovora o zakupu, pri čemu ništetnost tih ugovora o zakupu ne dovodi do odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženicu koja bez ikakve pravne osnove drži u posjedu kiosk, zimski vrt i tri skladišna prostora.
22. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 9. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
