REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 631/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-749/2020-3 od 19. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 838/2019-7 od 30. prosinca 2019., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-749/2020-3 od 19. kolovoza 2021., i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-838/2019-7 od 30. prosinca 2019., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju u roku od osam dana iznos od 75.967,10 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. travnja 2019. do isplate. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-838/2019-7 od 30. prosinca 2019.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-5112/2022-2 od 17. siječnja 2023., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-749/2020-3 od 19. kolovoza 2021., zbog pitanja: "1. Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine, ili Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplata?

2. Kad u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, osiguratelj štetnika (tuženik) ospori postojanje uzročno-posljedične veze između invalidnosti osiguranika tužitelja i prometne nezgode za koju je odgovoran osiguranik tuženika unatoč postojanju rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu iz kojeg proizlazi da su ozljede koje su utjecale na nastanak invalidnosti zadobivene u prometnoj nezgodi, je li teret dokaza uzročno-posljedične veze na tužitelju ili tuženiku?".

4. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, i 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Predlaže reviziju prihvatiti, te preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I. stupnja.

6. Odgovor na reviziju nije podnesen.

7. Revizija je osnovana.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 75.967,10 kn na ime razmjernog dijela invalidske mirovine koju je za razdoblje od 1. lipnja 2016. do 31. ožujka 2019. koju je tužitelj platio svojem osiguraniku TP zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu, pri čemu nije sporno da tužitelj svoj regresni zahtjev (ili svoj zahtjev za naknadom štete) prema tuženiku temelji na polici obveznog osiguranja od autoodgovornosti koju je štetnik, koji je skrivio nezgodu, imao zaključenu sa tuženikom.

9.1. Nižestupanjski sudovi su u donošenju pobijane presude izrazili pravna shvaćanja prema kojima tužitelju šteta nastaje isplatom svake pojedine mirovine, te da u konkretnom sporu treba primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 - dalje: ZOMO), a ne odredbu članka 27. ZOUP i to odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO), smatrajući da se na predmetni slučaj ne primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09 i 75/09 - dalje: ZOOP), odnosno da se u pogledu izračuna opsega štete primjenjuju odredbe ZOMO-a, a koji Zakon definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

9.2. Uz navedeno drugostupanjski sud izrazio je i pravno shvaćanje prema kojem, s obzirom na to da je tuženik u predmetnom postupku osporio postojanje uzročno posljedične veze, a samim time i utvrđenja vještaka u upravnom postupku radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja, je sud bio dužan tuženiku i omogućiti da svoje tvrdnje i dokaže, zbog čega je u takvim okolnostima teret dokaza prebačen na tuženika da dokaže suprotno, odnosno da uzročno posljedična veza između prometne nezgode i umirovljenja osiguranika tužitelja ne postoji.

10. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-2320/2015-2 od 21. svibnja 2015., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021.), te da u ovom sporu nije pravno relevantan ZOMO-u, neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama ZOOP-u, kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a. Uz to smatra da je u ovom slučaju pogrešno primjenjeno pravilo o teretu dokazivanja i da je pogrešno izneseno shvaćanje o javnoj ispravi.

11. Kako je naprijed navedeno, i u ovoj fazi postupka sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja i visinu obveze tuženika odredbe ZOOP-u ili ZOMO-u, te je sporno izneseno shvaćanje o teretu dokazivanja, zbog čega tuženik u reviziji iz čl. 382. ZPP-a i postavlja navedena pitanja.

12. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

13. Ispitujući osnovanost revizije ovaj sud je ocijenio da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama broj Rev-2320/2015-2 od 21. svibnja 2015., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev- 997/16 od 19. studenoga 2019., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/12-2 od 05. prosinca 2017., Rev- 454/08-2 od 14. siječnja 2009., Rev-1061/03-2 od 23. rujna 2004. i dr.

14. U odluci EU suda C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od **.**.2011. TPP).

15. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev- 388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021 i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja

- prometne nezgode.

16.1. Pri odlučivanju o postavljenom prvom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP- u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

16.2. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-u temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.''.

17. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

18. Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-u i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

19. Prema čl. 27. ZOOP-u obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

20. Slijedom iznesenog odgovor na prvo pitanje glasi:

Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osigurateljeva štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan je čl. 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a koja odredba podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

21. U odnosu na drugo pitanje tuženik navodi da je teret dokazivanja u takvoj procesnoj situaciji, tj. kada je isprava koja nije javna osporena od strane tuženika, bio na tužitelju pa da nižestupanjski sudovi nezakonito teret dokazivanja prebacuju na tuženika.

22. O tome pitanju ovaj sud je već iznio pravno shvaćanje u rješenju Rev 970/2022-2 od 5. rujna 2023., a prema kojem pravnom shvaćanju:

"23. Parnični sud nije vezan pravomoćnom odlukom iz upravnog postupka, jer se rješenjem iz upravnog postupka rješava samo pitanje ima li ili nema osiguranik pravo na mirovinu. Tim se rješenjem nigdje ne odlučuje o tome jesu li razlozi koji su doveli do umirovljenja u uzročno posljedičnoj vezi s nezgodom ili nekim drugim događajem koji s tom nezgodom nemaju veze (tako i u Revr 639/2004 od 21.04.2005.)

24. Naime, prema odredbi čl. 1045. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a da bi postojala odgovornost za štetu, moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu i tužitelj mora dokazati pretpostavku postojanja uzročne veze štetne radnje i štete. Stoga je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao dokazati uzročnu vezu između predmetne prometne nezgode i gubitka radne sposobnosti osiguranice tužitelja, kao jedne od pretpostavki odgovornosti za naknadu štete. (tako i u Rev-x165/2016 od 7. ožujka 2017., Rev 1261/21 od 2. veljače 2022., i Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. i dr.)".

23. Prema navedenom, ponavljajući naprijed navedena pravna shvaćanja u odgovoru na drugo postavljeno pitanje u ovoj reviziji za odgovoriti je:

Parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i osiguranika štetnika (ovdje tuženika) ukoliko tuženik nije sudjelovao u tom postupku, zbog čega je dopušteno u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnom nezgodom. O rezultatu dokazivanja i eventualnom utvrđenju postojanja uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika. Stoga je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao dokazati uzročnu vezu između predmetne prometne nezgode i gubitka radne sposobnosti osiguranika tužitelja, kao jedne od pretpostavki odgovornosti za naknadu štete.

24. Slijedom iznesenoga, pravna shvaćanja ovog revizijskog suda glede postavljenih pravnih pitanja suprotna su pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda, čime je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revident sadržajno upućuje, pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. podst. 1. ZPP-a, te je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, a to stoga što visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-u, čime nije niti bilo uvjeta za preinačenje presuda nižih sudova.

25. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 9. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić