Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 37. Gž-3686/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Penić Lukač kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, služba u Z., OIB: …, protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-146/21-11 od 31. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn- 146/21-11 od 31. svibnja 2022. i odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 30.424,22 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.
II. Nalaže se tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 331,80 eura i trošak žalbe u iznosu od 294,21 eura, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju ukupni iznos od 30.424,22 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci.
2. Protiv ove presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za njeno preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva ili ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio njenu osnovanost i predložio odbijanje.
4. Žalba je osnovana.
5. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji žalitelj ističe jer su u obrazloženju presude navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama dok žalitelj tijekom postupka nije isticao ikakav prigovor u pogledu sadržaja police osiguranja za vozilo kojim je prouzročen štetni događaj niti ograničenja njegove obveze koja bi iz police proizlazila.
6. Odlučne činjenice nisu sporne.
7. Nije sporno da je osiguranik tužitelja J. K. 5. srpnja 2000. ozlijeđen u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, kod osiguranika tužitelja nastupila je nesposobnost za rad koja je djelomično, u omjeru od 30% uzrokovana ozljedom iz ove nezgode kao nezgode na radu a u omjeru od 70% bolešću, rješenjem tužitelja od 15. prosinca 2003. mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu koju mu on isplaćuje.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi isplatom invalidske mirovine osiguranika, u omjeru od 30% u kojem je nesposobnost za rad posljedica ove ozljede na radu, za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. rujna 2021., iznos isplata nije sporan.
9. Tuženik je tijekom postupka osporio osnov i iznos tužbenog zahtjeva tvrdeći da je osiguranik tužitelja, obzirom da je rođen …., u veljači 2009. a najkasnije u veljači 2014., ispunio uvjete za starosnu mirovinu. Ispunjenjem tih uvjeta tužitelj bi po redovnom tijeku stvari, i da nije bilo štetnog događaja, imao obvezu isplaćivati starosnu mirovinu osiguraniku čiji bi iznos bio veći od invalidske mirovine koju isplaćuje pa nakon ispunjenja tih uvjeta isplatama ne trpi ikakvu štetu. Tek ukoliko bi starosna mirovina bila niža od invalidske koju isplaćuje, tužitelj bi trpio štetu u iznosu te razlike.
10. Ovaj prigovor tuženik je istaknuo tvrdeći da je za odluku o tužbenom zahtjevu mjerodavna odredba čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/96) važećeg u vrijeme štetnog događaja koji propisuje pravo tužitelja na naknadu razmjernog iznosa.
11. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom slučaju odlučuje primjenom propisa koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta koja za njega nastaje prilikom isplate svake mjesečne invalidske mirovine a ne u trenutku štetnog događaja. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplate iz razdoblja od 1. siječnja 2019. do 30. rujna 2021., za utvrđivanje osnove i visine nastale štete se primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022: dalje: ZOMO/22).
12. Prema čl. 161. st. 2. t. 1. ZOMO/22, kako ona glasi i u primjeni je od 1. siječnja 2019., nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 115/18) stvarna šteta obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.
13. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev jer prema citiranim materijalnopravnim odredbama za tužiteljevo potraživanje naknade štete nije relevantno je li i kada njegov osiguranik stekao uvjete za odlazak u starosnu mirovinu i koliko iznosi razlika između starosne mirovine i invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje pa stoga nije niti bilo mjesta utvrđivanju postoji li, u konkretnom slučaju, razlika između isplaćene invalidske mirovine i starosne mirovine na koju bi osiguranik tužitelja stekao pravo. 14. Ostvaren je zakonski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
15. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučuje primjenom propisa važećeg u vrijeme isplate pojedinih iznosa mirovine njegovom osiguraniku, kada za tužitelja nastupa eventualna šteta, a ne primjenom propisa koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja.
16. Međutim, kako je osiguranik tužitelja ozlijeđen u prometnoj nezgodi, u ovom slučaju se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, ZOOOP). Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, sukladno odredbama toga Zakona. U ovom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu na koje se odnosi taj Zakon zbog čega se na odnos tužitelja i tuženika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuju njegove odredbe (Rev-66/22).
17. Odredbom čl. 27. ZOOOP-a je propisano:
"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.".
18. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime isplate invalidske mirovine, prema odredbama čl. 27. st.2. i st.3. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.
19. Međutim, tužbeni zahtjev ne temelji se na tvrdnji o postojanju takve razlike iznosa. Naime, tužitelj upravo isplaćuje osiguraniku invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, dakle nije u pitanju isplata iznosa koji ima u vidu odredba čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP odnosno ne postoji razlika iznosa koju bi tuženik prema toj odredbi bio dužan isplatiti.
20. Stoga je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
21. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP preinačena je i odluka o naknadi parničnoga troška. Tuženiku je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) priznat trošak koji se sastoji od troškova sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (Tbr. 8. t.1.) i zastupanja na ročištu 18. svibnja 2022. 100 bodova (tbr. 9. t.1.). Odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva, dosuđen mu je ukupni trošak od 331,80 eura (2.500,00 kn). Također mu pripada naknada troškova postupka u povodu žalbe (Tbr. 10. t.1.) koji se sastoji od zatraženog troška sastava 207,37 eura (1.562,50 kn) i plaćene pristojbe od 86,83 eura (654,24 kn).
U Zagrebu, 9. siječnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić, v.r.
