Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-3546/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. D. iz K., S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. D.-P., odvjetnici u K., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., K. & p. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-52/2021-37 od 23. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-52/2021-37 od 23. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.531,69 eura / 19.075,00 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2023. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-52/2021- 37 od 23. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 2.531,69 eura / 19.075,00 kuna do iznosa od 4.028,13 eura / 30.350,00 kuna (za iznos od 1.496,45 eura / 11.275,00 kuna) sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2023. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 1.496,45 eura / 11.275,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2023. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 863,62 eura / 6.506,94 kuna.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-52/2021-37 od 23. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. … od 4. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." (točka I. izreke presude).

Tuženiku je naloženo i da tužitelju isplati iznos od 16.063,35 eura / 121.029,27 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke presude), dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 52,56 eura / 396,08 kuna također sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke presude). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.028,13 eura / 30.350,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2023. do isplate (točka IV. izreke presude).

2. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe prema podnesku od 13. prosinca 2022 (točka I. izreke rješenja), te je odbačen tuženikov prigovor radi prijeboja (točka II. izreke rješenja).

3. Protiv točke I., II. i IV izreke presude i protiv rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba protiv presude je djelomično osnovana, dok je žalba protiv rješenja neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 4. srpnja 2006., te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda i kojima tuženik ističe da je u tom dijelu žalbu potrebno smatrati zahtjevom za izuzećem potrebno je navesti da pozitivne procesnopravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće. Stoga sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje a s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime da bi bila uvjetovana njihova pristranost, pa s obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeću to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi uvjetno, ako uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost.

8. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu od 4. srpnja 2006. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF uz rok otplate od 216 mjeseci (18 godina),

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 8,250 % godišnje koja je promjenjiva,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita u anuitetima koji su vezani uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak,

- da je odredba čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno da će se povrat kredita obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF i u dijelu u kojem je navedeno da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja nepoštena, te posljedično tome i ništava,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 16.063,35 eura / 121.029,27 kuna s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

10. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Sukladno navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Međutim, neovisno o navedenoj vezanosti presudama iz kolektivne pravne zaštite, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio, kako sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, tako i iskaze tužitelja i svjedoka R. K., te je na temelju istih pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

16. Neosnovani su dakle, žalbeni navodi tuženika da sud nije proveo kontradiktorni postupak jer je sud proveo sve dokaze koje su stranke predložile, te je iste pravilno ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP. Također, neosnovano je i tuženikovo ukazivanje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno, te da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

17. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, od 14. lipnja 2018. kada je ista potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Uostalom takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu je i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. S obzirom da je tužba tužitelja podnijeta 19. veljače 2021. tražbina tužitelja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen nije zastarjela kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Pritom su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da tražbina tužitelja zastaruje u trogodišnjem roku. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja, a ne zahtjevu tužitelja za naknadom štete tako da tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku od pet godina, a ne u zastarnom roku od tri godine kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik.

18. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

19. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom iznosa od 16.063,35 eura /121.029,27 kuna zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

20. Pravilno je pobijano rješenje koje je donio sud prvog stupnja koje formalno pobija tuženik. Naime, iako tuženik u uvodu žalbe (točka I. žalbe) navodi da pobija i prvostupanjsko rješenje, u obrazloženju iste ne navodi razloge zbog kojih pobija i taj dio prvostupanjske odluke. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP dopustio preinaku tužbe, te je pravilno odbacio tuženikov prigovor prijeboja s obzirom da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom isti smanjio za iznos koji je tuženik stavio u prijeboj. Stoga žalba koju je tuženik podnio i protiv prvostupanjskog rješenja nije osnovana.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP, u odnosu na glavnu stvar i u odnosu na pobijano rješenje žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

22. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka.

23. Naime, sud prvog stupnja je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju vrijednosti predmeta spora od 16.115,91 eura / 121.425,35 kuna odnosno po vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu koji tužbeni zahtjev je tužitelj istaknuo nakon provedenog vještačenja u podnesku od 13. prosinca 2022. Međutim, od podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora iznosila je 3.981,68 eura / 30.000,00 kuna, na što s prvom u žalbi ukazuje tuženik.

24. U slučaju kad je tužitelj tijekom postupka mijenjao visinu tužbenog zahtjeva, time se mijenjala i vrijednost predmeta spora odlučna za obračun parničnih troškova stranaka. Stoga se visina troškova parničnog postupka utvrđuje u odnosu na poduzete parnične radnje prema vrijednosti predmeta spora u trenutku njihovog poduzimanja. Dakle, troškovi parničnog postupka utvrđuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji, a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005. Izbor odluka 1/2006-149, Revt-245/2011-2 od 21. prosinca 2011. Izbor odluka 2/2011-198, Revd-2937/2022 od 6. rujna 2022., Rev-402/04 od 21. rujna 2005., Rev-x 981/2013-2 od 22. travnja 2015. i dr.)

25. Imajući u vidu navedeno, tužitelju je za radnje i podneske koji su poduzeti do 13. prosinca 2022. valjalo dosuditi troškove parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora od 3.981,68 eura / 30.000,00 kuna, a ne prema vrijednosti predmeta od 16.115,91 eura / 121.425,35 kuna. To nadalje znači da je za trošak sastava tužbe, trošak sastava podneska od 21. travnja 2021., te trošak zastupanja na ročištima održanim dana 17. svibnja 2022. i 25. srpnja 2022 tužitelju, sukladno Tbr. 7.1., 8.1 i 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), valjalo dosuditi trošak u iznosu od po 1.500,00 kn za svaku radnju uvećano za porez na dodanu vrijednost, a ne iznos od 3.750,00 kn za svaku radnju uvećano za porez na dodanu vrijednost kako je to učinio prvostupanjski sud.

26. Troškovi zastupanja tužitelja iznose dakle, 13.500,00 kuna što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost od 25 % koji je obračunat na troškove zastupanja i iznosi 3.375,00 kn, trošak izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 1.250,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 325,00 kuna, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 625,00 kn, sveukupno iznosi 2.531,69 eura / 19.075,00 kuna.

27. Troškovi tužitelja iznose dakle, 2.531,69 eura / 19.075,00 kuna, a ne 4.028,13 eura / 30.350,00 kuna kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku, temeljem čl. 154. st. 5. u svezi s i čl. 155. st. 1. ZPP, naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.531,69 eura / 19.075,00 kuna. Stoga je u tom dijelu odluke o troškovima parničnog postupka temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

28. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.531,69 eura / 19.075,00 kuna do iznosa od 4.028,13 eura / 30.350,00 kuna (za iznos od 1.496,45 eura / 11.275,00 kuna), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

29. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik u žalbenom postupku uspio samo djelomično i to djelomično u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime je uspio s neznatnim dijelom žalbe (čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

30. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 euro iznosi 7,53450 kuna.

31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.