REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 5004/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BV, raniji vlasnik obrta ''POPOVAČKI'', OIB [osobni identifikacijski broj], Duga Resa, Tina Ujevića 5, kojeg zastupa punomoćnica Martina Tončić-Bota, odvjetnica u Zagrebu, Nikole Tesle 3, protiv tuženika HEINEKEN HRVATSKA d.o.o., OIB 26057862389, Karlovac, Dubovac 22, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu, II Barilovićka br 7, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3220/2022-3 od 6. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2477/2019 od 6. srpnja 2022., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

1. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na pitanje "A" i "B".

3. Prijedlog se odbacuje u odnosu na pitanje "C".

4. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3220/2022-3 od 6. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2477/2019 od 6. srpnja 2022.

2. 1. U prijedlogu su postavljena sljedeća pravna pitanja:

''A. Primjenjuje li sud pogrešno materijalno pravo kada prilikom odlučivanja o prigovoru zastare, vezanom uz potraživanje iz trgovačkog ugovora o prometu robe, utvrđuje početak tijeka zastare od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila u skladu s člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ''ZOO''), zanemarujući pritom odredbu članka 228. te odredbu članka 230. stavka 3. ZOO-a?

B. Postoji li pravna osnova da se prilikom utvrđivanja visine izmakle koristi u skladu s člankom 1089. stavkom 3. ZOO-a uzme u obzir pretpostavka da je oštećenik svakodnevno bio angažiran za usluge prijevoza temeljem ugovora o prijevozu robe, iako odredba o svakodnevnom angažmanu nije propisana ugovorom o prijevozu robe niti je to bio slučaj tijekom oštećenikovog angažmana prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima?

C.Postoji li pravna osnova da se ugovor o prijevozu robe, koji sadrži odredbe o ekskluzivnom obavljanju prijevoza robe, pravu prioriteta prilikom utovara i istovara robe i pravu prioriteta prilikom dobivanja naloga za prijevoz, smatra vertikalnim sporazumom odnosno sporazumom o distribuciji u smislu propisa koji uređuju tržišno natjecanje?''.

2. 2. U prijedlogu tvrdi da u ovoj pravnoj stvari nisu bili ostvareni razlozi za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja, te da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, a osobito jer je riječ o pravnim pitanjima u kojima drugostupanjska presuda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike, ali i prakse drugostupanjskih sudova, dok u odnosu na pitanje pod 3.C. navodi da je riječ je o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda.

3. 1. Iznoseći razloge važnosti za pitanje pod "A" poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2385/2010 od 14. siječnja 2015., Rev- 1247/2008 od 8. travnja 2009., Revt-312/2017 od 9. srpnja 2019., Rev-x-659/2015 od 31. kolovoza 2016., Rev-1262/2012 od 10. travnja 2013., Rev -328/2017 od 9. ožujka 2021., na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 9637/2013 od 11. srpnja 2016., i Pž-1910/1986 od 10. studenog 1987., a u odnosu na pitanje pod "B" na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br Rev- 2342/2011 od 3. lipnja 2015., Rev-1251/2011 od 9. travnja 2014., Rev 869/2007 od 20. siječnja 2007., Rev-184/2006 od 27. ožujka 2007., Revr-697/2011 od 1. listopada 2013., Rev-2718/2013 od 18. prosinca 2013., Rev-1282/2009 od 29. siječnja 2014., Rev-189/2008 od 29. listopada 2008., u odnosu na pitanje pod 3.C. navodi da je riječ je o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda.

3. 2. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da mu se temeljem odredbe čl. 385.a ZPP-a u odnosu na navedena pitanja dopustiti podnošenje revizije protiv naprijed citirane presude.

4. U odgovoru na prijedlog tužitelj navodi da u prijedlogu tuženik nije određeno naznačio pravna pitanja kako je to propisano odredbom čl. 385.a ZPP-a, niti je određeno naznačio temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, a niti je iznio razloge zbog kojih smatra da bi Vrhovni sud RH trebao dopustiti reviziju, a sudska praksa na koju se poziva ne može se primijeniti na ovaj konkretan slučaj, jer se radi o potpuno različitim činjenično i pravno drugačijim predmetima i potražuje troškove sastava odgovora na prijedlog.

5. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime naknade štete u vidu izmakle koristi radi neostvarenog prijevoza robe za tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. svibnja 2012. s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev temelji na tvrdnjama da je tuženik postupao suprotno ugovornoj obvezi i da mu je time prouzročio štetu.

7. 1. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenja i zaključke prema kojima :

- su stranke 2000. sklopile Ugovor o prijevozu robe, da je do sklapanja predmetnog Ugovora došlo na temelju Programa zbrinjavanja viška zaposlenika kao posljedice organizacijskih promjena izdvajanja djelatnosti transporta iz okvira društva te je utvrđen višak od 105 zaposlenika, slijedom čega je došlo do raskida ugovora o radu s djelatnicima tuženika koji su radili kao vozači, pa je tužitelju i ostalim vozačima omogućeno da otvore obrt i nakon toga od tuženika kupe kamion uz mogućnost plaćanja na kredit te da sklope Ugovor o prijevozu.

- ugovor o prijevozu robe od 14. siječnja 2000., sklopljen je na neodređeno vrijeme, kojim tužitelj od tuženika preuzima na prijevoz pivo, ambalažu i raznovrsnu opremu prema potrebi tuženika na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom te će tužitelj uslugu prijevoza obavljati ekskluzivno za tuženika uz mogućnost pružanja usluge i trećim osobama, ako to nije u suprotnosti s potrebama tuženika i na temelju pisanog odobrenja managera za distribuciju ili osobe koju on ovlasti,

- da se prema čl. 3. Ugovora prijevoz vrši iz „Karlovačke pivovare“ d.d. Karlovac i njezinih distribucijskih centara prema nalogu tuženika, relacije na kojima će se obavljati prijevoz utvrđivat će se dnevno prema potrebi i dinamici narudžbe, a tužitelj će, kao bivši zaposlenik tuženika, imati prioritet prilikom utovara i istovara robe te kod dobivanja naloga za prijevoz.

7. 2. Sudovi nisu prihvatili tuženikov prigovor vezan uz primjenu odredbe čl. 10. Uredbe o skupnom izuzeću sporazuma između poduzetnika koji ne djeluje na istoj razini proizvodnje odnosno distribucije (''Narodne novine'' broj 51/04) i Uredbe o skupnom izuzeću vertikalnih sporazuma između poduzetnika (''Narodne novine'' broj 37/11) jer smatraju da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o prijevozu (čl. 661. Zakon o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), a ne o vertikalnom sporazumu odnosno sporazumu o distribuciji u smislu navedenih Uredbi, jer je čl. 3. Uredbe propisano da se sporazumom o distribuciji dobavljač obvezuje prodati proizvode samo jednom distributeru odnosno određenoj grupi kupaca, a što ovdje nije bio slučaj.

7. 3. Uz navedeno nisu prihvatili ni tuženikove navode da bi se u konkretnom slučaju radilo o tržišnom natjecanju odnosno ekskluzivnom ugovoru jer je između stranaka ugovoreno da će usluge prijevoza tužitelj obavljati ekskluzivno za tuženika a za druge samo ako dobije odobrenje tuženika, kao i da će tužitelj imati prioritet pri dobivanju naloga za utovar, s obzirom na opseg poslova, jer činjenica da je tuženik angažirao i druge, ''komercijalne'' prijevoznike jasno ukazuje da ovdje nije riječ o narušavanju tržišnog natjecanja.

7. 4. U odnosu na prigovor zastare nižestupanjski sudovi su primijenili odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kojom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je znao da mu nastaje šteta te da je za istu odgovoran tuženik od kada više nije dobivao naloge za prijevoz, odnosno od 30. ožujka 2012. kada je izvršio zadnji prijevoz za tuženika, odnosno od kada više nije dobivao nove naloge za prijevoz, s time da je tužitelj odjavio obrt 20. lipnja 2012., pa kako je tužba podnesena 26. ožujka 2013., smatraju da nije protekao trogodišnji zastarni rok te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

8. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da pravno pitanje označeno pod "A" nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ je o pravnom pitanju u odnosu na koje nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti, a to stoga što se u ovome slučaju radi o naknadi štete zbog izmakle koristi, dok se razlozi vezano za zastaru odnose na naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze (nedavanjem prijevoza), pa se neradi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

9. Drugo postavljeno pitanje (pod "B") nije važno jer je ono činjenične naravi i tim pitanjem tuženik zapravo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje o tome da je tužitelj trebao biti svakodnevno angažiran na poslovima prijevoza robe temeljem Ugovora o prijevozu robe, tvrdeći da to u predmetnom ugovoru nije bilo dogovoreno.

10. Za posljednje pitanje (pod "C") nisu uopće izneseni razlozi važnosti toga pitanja, niti tuženik u prijedlogu navodi bi o tom ostavljenom pitanju postojala različita praksa nižestupanjskih-žalbenih sudova, koju bi trebalo ujednačiti, što je osnovni smisao revizijskog postupka. Umjesto toga predlagatelj u prijedlogu samo izražava nezadovoljstvo s iznesenim shvaćanjima drugostupanjskog suda i osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a što u načelu nije sam za sebe poseban razlog zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije, ukoliko nisu ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe čl. 385.a ZPP-a.

11. S obzirom da postavljena pitanja ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije, jer nisu kumulativno ispunjene pretpostavke, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 3. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

13. Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 9. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić