Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-624/2023-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić,članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice K. F. iz S., OIB ....., kao zakonske nasljednice iza pok. R. F. OIB ...., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici iz S., protiv tuženika A. b. d.d. iz Z., OIB ...., zastupanog po punomoćnicima iz OD K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate,rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-71/2021 od 3. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-71/2021 od 3. studenoga 2022., u točkama I i II izreke (koja je pogrešno označena kao točka III izreke).

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.553,15 eur na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate na način kako je to navedeno u toč. I izreke.

1.1. U točki II izreke (koja je pogrešno označena kao točka III izreke) naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.630,52 eur sa zakonskim zateznim kamatama počev od 3. studenoga 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje-ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.

3.Tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe jer da sud prvog stupnja nije razmotrio sve aspekte predmeta osobito činjenicu da je tužiteljica postavila određeni tužbeni zahtjev prilikom podnošenja tužbe na temelju iste dokumentacije na temelju koje je provedeno vještačenje.

4.Stoga smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a,.

5.Nadalje tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge zbog kojih bi eventualno našao da bi sporne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF bile ništetne i da se neosnovano poziva na utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne zaštite potrošača. Smatra da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio iskaz svjedokinje R. L.koja je istakla da prednik tužiteljice nije izrazio neslaganje s valutnom klauzulom niti je tražio pojašnjenje prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Stoga smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno jer da prednik tužiteljice nije niti pokušao utjecati na ugovorne odredbe niti pregovarati o istima iako je to mogao te da nije tražio niti pojašnjenje tih ugovornih odredbi.

6.Nadalje tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja kada je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate od dana kada je stekao navedene iznose koje tužiteljica potražuje.

7.Navodi tuženik da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o dokaznom prijedlogu tuženika za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora a koje su iznosile 9,17%, te da nije uzeo u obzir dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika niti je obrazložio eventualne razloge odbijanja predmetnih dokaza, te se pri tome poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem U-III-4150/2012, Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-1157/19, Gž-893/17, Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 121/2021 i Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-4736/18, te smatra da je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8.Nadalje navodi tuženik u žalbi da sud prvog stupnja se u odluci ne izjašnjava o činjenici da je tužitelju i kod javnog bilježnika prilikom potpisa i solemnizacije ugovora o kreditu protumačeno i objašnjeno značenje svih ugovornih odredbi, pa tako i spornih odredbi o načinu promjene kamatne stope , iznosu kredita, načinu isplate iznosa kredita, visini kamatne stope, odgodi otplate duga, valutne klauzule u CHF, interkalarne kamate i obračunu kamata, te da su mu objašnjene pravne posljedice koje iz navedenog proizlazi, te da je javni bilježnik postupio sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. Tvrdi da prema čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. ZPP-a javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se na njoj potvrđuje ili određuje.

9.Nastavno navodi tuženik u žalbi da sud prvog stupnja nije saslušao vještaka, niti svjedoke predložene od strane tuženika, te da ne obrazlaže zašto se navedeni dokazi nisu proveli, pa da stoga presuda nije razumljiva i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i da je tuženiku istovremeno povrijeđeno pravo na pravično suđenje, predviđeno odredbom čl. 29. Ustava RH.

10.Smatra da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku promjene tečaja a da je ignorirao negativnu razliku u pretplati, a što je vještak utvrdio u svom nalazu pa da je time tuženiku nastao manjak zbog iznosa manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

11.Smatra da je time korist tuženika umanjena sukladno čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO). Pri tome se poziva na odluke drugih županijskih sudova gdje je uzeta u obzir negativna razlika i to Županijskog suda u Zadru pod posl. brojem Gž-832/2021, Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi pod poslovnim brojem Gž- 1077/2020 te Županijskog suda u Bjelovaru pod posl. brojem Gž-476/2020 i Gž- 1101/2021.

12.Nadalje tuženik navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 172, čl.173 i čl. 175 Zakona o bankama te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama jer da je ugovorena valutna klauzula koja je bila jasna i razumljiva o povećanju tečaja CHF a a da povećanje tečaja tuženik nije mogao predvidjeti što proizlazi iz materijalnih dokaza te da je u vrijeme zaključenja spornog kredita tuženik nudio proizvode i ugovore sa valutnom klauzulom u eurima i ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i to putem brošura, letaka te putem časopisa H. times a da su jednako sve te proizvode tuženika prezentirali njegovi djelatnici. Tvrdi da je prednik tužiteljice mogao kao korisnik kredita u trenutku rasta tečaja zatražiti konverziju kredita u drugu valutu za koju nije naplaćivana naknada te da te okolnosti suda prvog stupnja nije cijenio. 13. Osporava i pravilnost primjene odredbe čl. 1115. ZOO-a te smatra da tuženik nije dužan na dosuđene iznose platiti kamatu od dana stjecanja jer da je pogrešno utvrđeno da je nepošten stjecatelj.

14. Smatra nadalje da je pogrešno odbijen istaknuti prigovor zastare kao i prekid zastare što je sve protivno čl. 240. i čl. 241. ZOO-a ida je odluka o troškovima parničnog postupka donesena protivno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

15. Odgovor žalbu nije podnesen.

16. Žalba nije osnovana.

17. Ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

18. U tužbi prednik tužiteljice tvrdi da postoji ništetnost odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 8. ožujka 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule pa stoga postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu novčanog iznosa.

19. Budući da je tužiteljica tijekom postupka nakon provedenog vještačenja povisila tužbeni zahtjev sud prvog stupnja je pravilno sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a dozvolio preinaku utvrđujući da bez svoje krivnje tužiteljica nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka već da je to učinila nakon dopunskog očitovanja vještaka a kojoj preinaci se tuženik nije protivio. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije dao relevantne razloge o tome da je prednik tužiteljice postavio određeni tužbeni zahtjev prilikom podnošenja tužbe na temelju iste dokumentacije na temelju koje je provedeno vještačenje, jer je preinačena tužba nakon što je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka iz čega proizlazi da je tužiteljica mogla preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, jer bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka jer joj tada nije bila poznata razlika u preplaćenim iznosima u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i da su izneseni prigovori koji ukazuju na niz okolnosti zbog kojih sporna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena niti ništetna i da je tuženik saslušanjem svog djelatnika R.L. koja je u svom iskazu tvrdila da prednik tužiteljice nije pokušao prilikom zaključenja ugovora utjecati na ugovorne odredbe iako je to mogao, da nije izrazio neslaganje s valutnom klauzulom niti je tražio pojašnjenje iste, pa da je stoga sud prvog stupnja neosnovano iskaz te svjedokinje utvrdio kao nevjerodostojan.

21. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da odluka koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa iz zaštite potrošača obavezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kada navodi da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika te je utvrđeno da su banke između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana te da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, ) i to u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008 protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09),a što je sve imalo posljedicu na neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranoj volji jer nije potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane obavijesti o promjeni valute u CHF.

22. Sud prvog stupnja je po prijedlogu tuženika saslušao djelatnika tuženika R. L., te je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo jer da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru slijedom čega su pravilno primijenjene odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a/03, pa stoga nije primjenjiva u ovim okolnostima odluka Ustavnog suda pod brojem U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. već odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-5457/2021 od 30. lipnja 2022. Upravo iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da nije upoznala prednika tužitelja sa svim parametrima eventualne promjene tečaja CHF i da nije objasnila rizike kao ni specifičnosti rizik kreditnog zaduženja u valuti kao što je švicarski franak, pa stoga potrošač prednik tužiteljice nije niti mogao utjecati na sadržaj tih odredbi niti o njima pojedinačno pregovarati.

23. Identično pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-35486/2022 od 29. studenoga 2023.

24. S obzirom na izloženo sud prvog stupnja pravilno je postupio kada nije uzeo u obzir dokumentaciju koja je priložena u spisu, jer navedena dokumentacija u obliku raznih brošura ne upućuje na to da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli pregovaralo te da odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, razumljiva pa je pravilno utvrđeno da je ista ništetna.

25. Stoga pozivanje tuženika na različite odluke drugih županijskih sudova ne dovodi do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari, te je sud prvog stupnja pravilno odlučio kada nije saslušao javnog bilježnika koji je izvršio solemnizaciju navedenog ugovora jer isti nije stranka zaključenog ugovora o kreditu pa stoga prednik tužiteljice nije mogao pregovarati niti utjecati na odredbu o valutnoj klauzuli kod javnog bilježnika.

26.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije saslušao vještaka niti predloženog svjedoka jer iz stanja spisa proizlazi da je vještak saslušan na raspravi održanoj 26. rujna 2022. te je saslušana i svjedokinja djelatnica tuženika R. L.. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku povodom tečajne razlike te da je trebao uzeti i negativnu razliku jer da je u tom dijelu nastao manjak tuženiku. Ovo iz razloga što tuženik tijekom postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor prijeboja da bi se o takvom zahtjevu tuženika moglo raspravljati. Stoga pozivanje na odluke drugih županijskih sudova ne utječe na donošenje drugačije donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu jer je utvrdio da je tuženik bio nepošten i da je obavezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2018. gdje se navodi da banke kao trgovci su bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF te da o tome potrošače nisu upozorile o mogućnosti promjene vrijednosti te valute, pa da su stoga nepošteni stjecatelji.

28. Na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari ne utječu niti žalbeni navodi tuženika da je prednik tužiteljice mogao zatražiti konverziju kredita.

29. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je osnovan njegov prigovor zastare jer je sud prvog stupnja pravilno odbio taj prigovor kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2015. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli pa zastarni rok za isplatu novčanih iznosa preplaćenih s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena u ovom postupku 20. srpnja 2020. dakle unutar zastarnog roka od pet godina i čl. 225. ZOO-a.

30. Sud prvog stupnja je odbio prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer je pravilno ocijenio provođenje tog dokaza suvišnim jer se ne traži ništetnost promjenjive kamatne stope.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a jer je pravilno primijenjena navedena odredba jer tuženik nije uspio razmjerno u neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

32. U odnosu na žalbene navode da je pogrešno obračunata visina dosuđenog troška navodi se da ti žalbeni navodi nisu osnovani jer je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 165,90 eur, nagrada za zastupanje na tri ročišta pri čemu se navodi da je greškom označena nagrada za pristup na ročište 26. veljače 2022., jer je punomoćnik tužiteljice zatražio trošak za pristup na ročište 26. rujna 2022., koje je i održao te je za zastupanje na ročištima 13. svibnja 2021., 20. ožujka 2022 i 26. rujna 2022. priznata nagrada po 165,90 eur, za sastav podnesaka od 10. siječnja 2022., 4. srpnja 2022., 22. rujna 2022. po 165,90 eur, zatim troškovi vještačenja u iznosu od 331,81 eur, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 45,43 eur i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 91,98 eur što iznosi ukupno 1.630,5 eur. 33. S obzirom na izloženo žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u toč. I i II izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

34. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Rijeci 9. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić v.r.