REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 137/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Vesne Jazvin, vl. obrta Jadran iz Privlake, Put Kandelica141, OIB: 24377129487, zastupane punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5689/2019-2 od 13. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-17/2019-9 od 27. kolovoza 2019., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je obvezan tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 43.667,50 kn, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 4.174,00 kn sve sa zateznim kamatama.
2. Rješenjem ovog suda broj Revd-468/2021-2 od 2. ožujka 2022., tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravna pitanja:
„1. Je li tužitelj aktivno legitimiran potraživati na osnovi ugovora o osiguranju naknadu imovinske štete na vozilu (osigurninu) koje se nalazi u dugoročnom zakupu (leasingu), na strani osobe kojoj je osiguranik iz tog ugovora o osiguranju ustupio takvo pravo, unatoč tome što je Uvjetima osiguranja, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju iz kojih takva tražbina potječe, ugovoreno da prava iz osiguranja kod osiguranja vozila u dugoročnom zakupu (leasingu) pripadaju osiguraniku, izuzev ukoliko se drukčije ne ugovori i upiše na policu osiguranja, a drukčije nije ugovoreno ni upisano na policu osiguranja?
2. Je li sud pri odlučivanju o aktivnoj legitimaciji za potraživanje isplate osigurnine iz ugovora o osiguranju, a koja se temelji na činjenici ustupanja takve tražbine od strane osiguranika kojem ista po ugovoru o osiguranju pripada, obvezan uzeti u obzir odredbe odgovarajućih uvjeta osiguranja, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju na osnovi kojeg postoji takva tražbina, te ovisno o odredbama tih uvjeta ocijeniti jesu li se ostvarile ugovorene pretpostavke mogućnosti prijenosa tražbine iz tog ugovora o osiguranju s osiguranika na drugu osobu, čija se aktivna legitimacija temelji na tom prijenosu?
3. Proizvodi li pravne učinke u odnosu na osiguratelja ustup prava na potraživanje novčane naknade štete na vozilu koje se nalazi u dugoročnom zakupu (leasingu), koje proizlazi iz ugovora o osiguranju (osigurnine), od strane osiguranika na drugu osobu, te daje li takav ustup toj osobi aktivnu legitimaciju potraživati isplatu navedene osigurnine od osiguratelja, u situaciji kada su stranke odredbom čl. 19. st.1. Uvjeta osiguranja, koji čine sastavni dio ugovora o osiguranju na osnovi kojeg postoji tražbina koje je prenesena toj osobi od strane osiguranika, ugovorile da prava iz osiguranja kod osiguranja vozila u dugoročnom zakupu (leasingu) ako se drukčije ne ugovori pripadaju osiguraniku, a drukčije se nije ugovorilo?“,
uz obrazloženje da se presuda suda drugog stupnja temelji na pravnom shvaćanju suprotnom od izraženog pravnog shvaćanja u ovosudnoj presudi broj Revt 53/2016-4 od 22. listopada 2019.
3. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koja je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude, uz naknadu troškova revizije.
4. U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava navode iste i predlaže reviziju odbiti, uz zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Revizijski navodi ukazuju na pravno shvaćanje izraženo u ovosudnoj odluci broj Revt 53/2016-2 koje, po revidentu, dovodi do prihvaćanja njegovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice na ostvarenje predmetne novčane tražbine.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 43.667,50 kn sa zateznim kamatama, koji tužiteljica temelji na ugovoru o ustupu tražbine.
8. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena pa, stoga, iz relevantnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:
- da je u prometnoj nesreći (osiguranom slučaju), koja se dogodila dana 11. veljače 2017., nastala totalna šteta na vozilu marke KIA Sportage 1.6, vlasništvo VB leasing d.o.o., u posjedu tužiteljice,
- da je temeljem Ugovora o kasko osiguranju vozila, sklopljenog između tužiteljice kao ugovaratelja osiguranja i tuženika kao osiguratelja, osiguranik VB leasing d.o.o. zatražio od tuženika isplatu osigurnine,
- da je tuženik istome 6. lipnja 2017. ponudio sklapanje sporazuma o izvansudskoj nagodbi na iznos od 43.667,50 kn, a VB leasing je dopisom od 12. lipnja 2017. uputio tuženika da štetu rješava s tužiteljicom navodeći da on više nema potraživanja prema njoj kao korisnici leasinga,
- da je tužiteljica ispunila sve svoje ugovorne obveze prema VB leasing d.o.o. te je između njih dana 12. rujna 2018. sklopljen Ugovor o ustupu navedene tražbine, koji je notificiran tuženiku dopisom tužiteljice od 26. listopada 2018.,
- da je čl. 19. st. 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženika određeno da prava iz osiguranja vozila u dugoročnom zakupu pripadaju vlasniku vozila osim ako se drugačije ne ugovori.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica svoje potraživanje temelji na ugovoru o ustupu tražbine koji ustup da nije bio zabranjen zakonom niti je obveza strogo osobne naravi niti se obveza po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a da su tuženik i VB leasing d.o.o. morali izričito ugovoriti klauzulu o zabrani cediranja što ovdje nije slučaj, sve pozivom na odredbe čl. 80. st. 1. i 2., čl. 82. st. 1. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). Osim toga, sudovi smatraju i da odredbe Općih uvjeta moraju biti u skladu s odredbama ZOO.
10. Iz ovosudne presude broj Revt 53/2016-4 od 22. listopada 2019. izraženo je pravno shvaćanje: „Pobijana presuda se temelji na utvrđenju kako su stranke odredbom 45. Općih uvjeta, koji Opći uvjeti čine sastavni dio Ugovora o osiguranju, ugovorile da se prijenos prava i obveza iz Ugovora o osiguranju može obaviti jedino uz izričitu suglasnost Sunce osiguranja .... Stoga sve ako je između osiguranika i ugovaratelja osiguranja sklopljen ugovor o prijenosu prava iz osiguranja na ugovaratelja, takav prijenos ne bi imao pravni učinak.“
10.1. Međutim, iz te odluke proizlazi da je tužitelj ugovaratelj osiguranja i da s osiguranikom nije imao sklopljen ugovor o cesiji tražbine iz ugovora o kasko osiguranju već se neposredno obratio tuženiku - osiguratelju sa svojim zahtjevom za isplatu osigurnine. Osim toga, proizlazi da je u tom predmetu utvrđeno da je odredbom čl. 45. Općih uvjeta određeno da se prijenos prava i obveza iz ugovora o osiguranju može obaviti jedino uz izričitu suglasnost tuženika - Sunce osiguranja.
11. Tuženik se u reviziji poziva na odredbu čl. 19. st. 3. Općih uvjeta tuženika prema kojoj će se klauzula o vinkulaciji upisati na polici sukladno ugovoru o leasingu.
12. Prema odredbi čl. 319. ZOO odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (st. 1.), a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (st. 2.).
13. Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 19. st. 1. Uvjeta, te činjenična utvrđenja sudova, proizlazi da nije ni sporno da prava iz kasko osiguranja vozila u konkretnom slučaju pripadaju vlasniku vozila - VB leasingu d.o.o. jer u polici osiguranja nije naznačena klauzula o vinkulaciji.
13.1. Međutim, to ne priječi vlasnika vozila da, po dospijeću tražbine koju on ima naspram osiguratelja, istu cedira na korisnicu leasinga. Ovo jer, u konkretnom slučaju nije uvjetima osiguranja ugovorena izričita zabrana prijenosa tražbine kao što je to očito bio slučaj u predmetu Revt 53/2016 („jedino uz izričitu suglasnost tuženika“) i u konkretnom slučaju sklopljen je ugovor o cesiji što nije bio slučaj u citiranom predmetu. Proizlazi da se ne radi o činjenično istim ni sličnim okolnostima slučaja.
14. Stoga bi odgovor na postavljena pitanja generalizirano glasio da se pri ocjeni aktivne legitimacije te ocjeni pretpostavki i dopuštenosti prijenosa tražbine iz ugovora o osiguranju, u postupcima po zahtjevima cesionara za isplatu osigurnine iz ugovora o kasko osiguranju vozila protiv cesusa, moraju uzeti u obzir i Opći uvjeti osiguranja, ako su oni sastavni dio ugovora o osiguranju.
15. U predmetnoj polici osiguranja nije upisano da je osigurano vozilo u leasingu ni da je vlasnik vozila - davatelj leasinga ni broj ugovora o leasingu, kako to propisuje odredba čl. 19. st. 2. Općih uvjeta (na koju se poziva revident), pa i zbog toga nema mjesta primjeni odredbi Općih uvjeta na način kako to jednostrano tumači tuženik.
16. S obzirom na naprijed navedeno nisu se ostvarili revizijski razlozi, pa je reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu.
17. Tužiteljici, pozivom na odredbu čl. 155. ZPP, ne pripada trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za razrješenje spora.
Zagreb, 9. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
Broj zapisa: 9-30862-98f84
Kontrolni broj: 0ae2b-7947b-74d7a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Slavko Pavković, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
