Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž-540/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. V. (OIB: …) iz C., zastupana po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z. protiv tuženika G. C., (OIB: …), C., zastupanog po punomoćniku T. B., iz Odvjetničkog društva V. i p. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Pn-416/2017-46 od 8. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Pn-416/2017-46 od 8. prosinca 2021. u točkama I i II izreke.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I. Tuženik G. C. dužan je tužiteljici E. V. iz C. platiti iznos od 83.000,00 kn (osamdesettritisućekuna), sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 75.000,00 kn (sedamdesetpettisučćakuna) teče od podnošenja tužbe 27. studenog 2017. do isplate, a na iznos od 8.000,00 kn (osmatisućakuna) teče od dana donošenja ove presude do isplate.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici i trošak parničnog postupka u iznosu 20.077,86 kn (dvadesettisućasedamdesetsedamkunaiosamdesetšestlipa), u roku od 15 (petnaest) dana, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

III. Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata na iznos veći od 75.000,00 kn (sedamdesetpettisučćakuna), odnosno na iznos od 8.000,00 kn (osmatisućakuna) počev od podnošenja tužbe do isplate, te koji se odnosi na tijek zatezne kamate od zaključenja glavne rasprave do isplate.”

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio i materijalno pravo.

6. Tužiteljica je 27. studenog 2017. podnijela tužbu protiv tuženika. Tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete za koju navodi da ju je pretrpjela 19. kolovoza 2017. na javnoj površini u gradu C., na način da se poskliznula na poklopac šahta, pala, udarila nogom u obližnji stup te pritom zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma lateralnog maleola desno, odnosno prijeloma desnog gležnja. Tužiteljica je u tužbi zatražila da joj tuženik naknadi štetu u ukupnom iznosu od 56.000,00 kn uvećanu za zakonske zatezne kamate tekuće od podnošenja tužbe pa do isplate, te da joj naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od zaključenja glavne rasprave pa do isplate.

7. Podneskom zaprimljenim kod suda prvog stupnja 1. rujna 2021., a nakon provedenog medicinskog vještačenja, tužiteljica je na ime naknade štete zatražila iznos od 83.000,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

8. Iz iskaza tužiteljice, a čijem iskazu je sud prvog stupnja u cijelosti poklonio vjeru obzirom da su njeni navodi potvrđeni i iskazima saslušanih svjedoka V. A., R. D. i nisu dovedeni u pitanje drugim dokazima, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica 19. kolovoza 2017., oko 21,50 sati u C., nakon što je počela padati kiša, krenula zajedno sa njenim suprugom A. V. do njihovog motora, da je hodala ubrzanim korakom, da se, zakoračivši na poklopac šahta pokliznula, pala, a potom udarila nogom u stupić koji je služio za zabranu prolaska motornim vozilima.

9. Točno mjesto pada tužiteljice i njenog ozljeđivanja sud prvog stupnja jer utvrdio provedenim očevidom na licu mjesta, uvidom u spisu priležeće fotografije, te saslušanjem svjedoka R. D. i V. A..

10. Na takav način utvrđeno je da se tužiteljica poskliznula na poklopac šahta koji se nalazio na javnoj površini, i koji nije bio originalni poklopac koji se inače postavlja za zatvaranje šahti.

Utvrđeno je da se radilo o poklopcu premazanom bojom koja nije imala protuklizna svojstva, a što je, uz nesporno utvrđenu činjenicu da je u trenutku štetnog događaja padala kiša, po ocjeni suda prvog stupnja postalo opasno za kretanje, te dovelo do pokliznuća tužiteljice, njenog pada, udara u naprijed navedeni stupić i ozljeđivanja. Da se radilo o poklopcu koji nije bio premazan protukliznim sredstvom i bio je privremeno postavljen , izrađen u brodogradilištu u C. potvrdio je svjedok E. K. koji je, a što ja također nesporno, u vrijeme nastanaka štetnog događaja obavljao posao komunalnog redara, bio zaposlen kod tuženika.

Iz iskaza navedenog svjedokutvrđeno je da je prije štetnog događaja nadležno poduzeće trebalo zamijeniti tri poklopca na šahtama, a kako nije imalo originalne poklopce, da su stavili običan poklopac napravljen u škveru u C., te da ti poklopci nisu imali protuklizni sloj.

Naveo je i da je o istome dva, tri ili nekoliko dana prije štetnog događaja upozorio pročelnicu G. C. i gradonačelnika.

Premda je svjedok iskazao da su te cca 7 dana nakon štetnog događaja, improvizirani poklopci uklonjeni te stavljeni original poklopci, sud prvog stupnja je očevidom na licu mjesta utvrdio da do dana održavanja očevida, na mjesto spornog poklopca, nije stavljen originalni poklopac.

11. Sud prvog stupnja smatra da navedeni poklopac predstavlja opasnu stvar obzirom da, kako je iskazao svjedok E. K., nije bio premazan protukliznom bojom.

12. Da se tužiteljica pokliznula na mokroj površini u blizini kuće …, proizlazi i iz potvrde P. p. M. L. broj … od 23. kolovoza 2017.

13. Pravilno sud prvog stupnja navodi da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se predmetni šaht sa poklopcem na kojeg se tužiteljica pokliznula nalazi na javnoj površini. Člankom 2. st.2. Zakona o komunalnom gospodarstvu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja (dalje ZKG, Narodne novine br. 36/95, 109/5, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/112, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18) propisano je da su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne ne temelju tog zakona i posebnih propisa osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, osigurati obavljanje komunalnih djelatnosti na načelima održivog razvoja, osigurati javnost rada.

Člankom 3. st.1. t. 6. istog zakona propisano je da su komunalne djelatnosti u smislu tog zakona, između ostaloga i održavanje javnih površina, a t.7. i održavanje nerazvrstanih cesta.

Člankom 19. st.1. t.12. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (dalje ZLPS, Narodne novine broj 19/13) je propisano da općine i gradovi u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima, među kojima je komunalno gospodarstvo te poslovi koji se odnose na promet na njihovom području.

14. Imajući u vidu prethodno navedene zakonske odredbe, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, odnosno štetu koju je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju pretrpjela.

15. Nadalje, i po mišljenju ovoga suda, za odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja nije od odlučnog značaja da li je tužiteljica trčala ili se kretala užurbanim korakom prije nego što je pala.

Odlučna činjenica je da je tužiteljica pala i ozlijedila se zato što se pokliznula na poklopac šahte koji nije bio adekvatno izrađen niti zaštićen protukliznim sredstvom kako bi se spriječilo proklizavanje stupanjem na poklopac.

Tuženik nije dokazao niti da je postojalo upozorenje da bi predmetni poklopac šahta bio klizav pa tužiteljica nije bila dužna preko tog poklopca kretati sa posebnim oprezom, odnosno na drugi način nego što se kretala prije nego što je stupila na taj poklopac.

Stoga pravilno sud prvog stupnja smatra da je isključiva odgovornost tuženika za nastali štetni događaj i štetu koju je tužiteljica pretrpjela.

16. Iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je da je tužiteljica zadobila tešku ozljedu desnog gležnja – prijelom, da joj je u hitnoći učinjen operativni zahvat, ugrađena pločica i vijci, potom da joj je 27. prosinca 2017. odstranjen samo jedan vijak, preporučena fizikalna terapija a bolovanje zaključeno 15. siječnja 2018. Iz mišljenja vještaka utvrđeno je da su zbog nastale ozljede kod tužiteljice ostale trajne posljedice koje otežavaju obavljanje aktivnosti svakodnevnog života, kako u sferi njene profesije a tako i ostalih poslova oko kućanstva, rekreacijskih aktivnosti primjerene dobi tužiteljice.

Utvrđeno je da tužiteljica ne može duže stajati niti hodati na duže relacije pogotovo ne po neravnoj i nesigurnoj podlozi, da ne može naglo mijenjati položaj noge, doskakati, niti duže čučati.

Prema nalazu i mišljenju vještaka, a cijeneći karakter ozljede koju je tužiteljica pretrpjela te sve okolnosti liječenja iste, vještak je mišljenja da je tužiteljica zbog ozljeđivanja pretrpjela bolove jačeg intenziteta koji su trajali cca 4 do 5 dana, da su ti bolovi bili prisutni i nakon učinjenih operativnih zahvata, da je potom u narednom periodu od 25 do 30 dana tužiteljica trpjela bolove srednjeg intenziteta, i to prilikom početne faze opterećenja i aktivacije noge te i prilikom nastupanja početne faze razvoja posttraumatskih degenerativnih promjena, te da su kod nje kroz duži vremenski period, te da su 2,5 do 3 mjeseca bili prisutni bolovi slabijeg intenziteta, a još uvijek da su povremeno prisutni bolovi različitog karaktera.

Vještak je mišljenja da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jačeg intenziteta koji je trajao cca jedan sat a vezan je uz stres doživljen načinom nastanaka nezgode i odmah uočljivim deformitetom ozlijeđenog zgloba.

Dalje je mišljenja da je sljedećih dva do tri dana kod nje bio prisutan sekundarni strah jačeg intenziteta zbog spoznaje o težini ozljede, zbog potrebe operativnih zahvata, a potom i sekundarni strah srednjeg intenziteta koji je trajao od 15 do 20 dana i bio vezan uz pretrpljeni stres, zadobivenu ozljedu, okolnosti liječenja, potrebu operativnih zahvata te razvoj degenerativnih promjena.

Vještak je mišljenja da je nakon toga kod tužiteljice, u periodu od 1 do 1,5 mjeseci bio prisutan sekundarni strah slabijeg intenziteta zbog opravdane zabrinutosti za ishod liječenja i trajne posljedice koje mogu ostati i ostale su kod tužiteljice.

Nadalje je iz mišljenja vještaka i osobnim zapažanjem sud utvrdio da je zbog predmetne ozljede na nozi tužiteljice ostao ožiljak, otok zgloba, odnosno da kod nje postaje naruženje srednjeg stupnja koje je samo ponekad dostupno pogledu trećih osoba ovisno o godišnjem dobu i odjeći tužiteljice.

Vještak je nadalje mišljenja da je tužiteljici zbog pretrpljene ozljede bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz prvih 5 do 6 tjedana nakon izlaska iz bolnice i to u trajanju od 3 do 4 sata dnevno, potom da joj je kroz narednih cca 2 mjeseca bila potrebna tuđa nestručna pomoć cca 2 sata dnevno, potom u sljedeća dva mjeseca povremena tuđa nestručna pomoć pri obavljanju težih i zahtjevnijih aktivnosti svakodnevnog života oko kućanstva i to tri do četiri sata tjedno.

Vještak je utvrdio da je zbog naprijed navedenih ozljeda kod tužiteljice kao posljedica istih ozljeda nastupilo umanjenje opće životne aktivnosti u brojčanom iskazu od cca 11% do 13%, odnosno da u tom omjeru tužiteljica mora ulagati pojačane napore u odnosu na napore koje je ulagala prije pretrpljene tjelesne ozljede a pri obavljanju aktivnosti svakodnevnog života vezanih uz njenu profesiju, kućanske poslove, rekreaciju primjerenu njenim godinama života. Pri ocjeni umanjenja opće životne aktivnosti tužiteljice vodio je računa o karakteru njene ozljede, okolnostima liječenja, sadašnjem kliničkom nalazu, kronološkoj dobi, radnom statusu tužiteljice imajući u vidu njen radni vijek.

17. Imajući u vidu rezultate provedenog vještačenja pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici po osnovi povrede prava osobnosti dosudio iznose naznačene u izreci prvostupanjske presude, a primjenom čl. 19., čl. 1045., čl. 1046. čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11). Naime, s obzirom na utvrđenu vrstu i težinu tjelesne ozljede, jačinu pretrpljenih bolova, straha, okolnosti koje su pratile tužiteljicu prilikom liječenja, pogotovo cijeneći da je tužiteljica bila podvrgnuta u dva navrata operativnim zahvatima, cijeneći posebno da je tužiteljica u vrijeme ozljeđivanje radila posao konobarice, da to i danas radi, dakle da radi posao koji sam po sebi zahtijeva duže stajanje, hodanje, penjanje i silaženje niz stepenice ovisno o konfiguraciji poslovnog mjesta, nošenje tereta, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da joj pripada pravo na naknadu štete u visini od ukupno 83.000,00 kn po osnovi straha, fizičkih boli, trajnog smanjenja životne aktivnosti te naruženja kao kvalifikatornih okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade,

18. Pri tome treba istaknuti da i ovaj sud prihvaća da tužiteljica u svom postupanju nije učinila nikakvu grešku kojom bi naštetila svom zdravstvenom stanju i ozdravljenju. Naime, iako tužiteljica nije u periodu od siječnja 2018. do srpnja 2020. nastavila s liječenjem, fizikalnim terapijama, prema mišljenju vještaka iz priležeće dokumentacije ne proizlazi da je tužiteljici u tom vremenskom periodu bilo propisano provođenje bilo kakvog dijagnostičko terapeutskog postupka, zatim proizlazi da su kod nje prisutne degenerativne promjene koje je zasigurno tužiteljica morala osjećati, ali je iste očito kompenzirala. Nema niti dokaza da je tužiteljici nešto od strane liječnika bilo i preporučeno po pitanju zdravstvenog stanja, a niti dokaza da je ona odbila postupiti po preporuci.

19. Pravilno je sud prvog stupnja, imajući u vidu podatke zavoda u Republici Hrvatskoj koja iznosi 39,42 kn u vrijeme presuđenja, te utvrđenja vještaka i iskaz tužiteljice o potrebi i trajanju potrebe za tuđom njegom i pomoći, ocijenio primjenom čl. 1095. ZOO-a i taj zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim. Tužiteljici u prvih 5 do 6 tjedana nakon prvog operativnog zahvat bila je potreba nestručna pomoć i njega u trajanju od 3 do 4 sata dnevno, a potom dalja 2 mjeseca u trajanju od po 2 sata dnevno, dakle, ukupno 290 sati. S obzirom na broj sati tuđe njege i pomoći, pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 223. ZPP-a dosudio iznos od 8.000,00 kn.

19.1. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano uz tuđu njegu i pomoć treba istaknuti da s obzirom na broj sati i iznos koji je tužiteljici dosuđen, cijena sata tuđe njege i pomoći koja je dosuđena prvostupanjskom presudom iznosi 27,58 kuna i kao takva je primjerena, a uvažavajući prethodno spomenuti podatak zavoda u Republici Hrvatskoj u vrijeme presuđenja (39,42 kn).

20. Primjenom čl, 29. ZOO-a sud prvog stupnja tužiteljici je pravilno priznao i zatezne kamate.

I to na neimovinsku štetu od podnošenja tužbe, a na imovinsku štetu zbog potrebne tuđe pomoći i njege od dana presuđenja

21. Sud prvog stupnja pravilno je odlučio i o preinaci tužbe kao i o prigovoru zastare.

21.1. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20), održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. promijenjeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je isti sud donio 29. studenog 2002. (Su -1331-VI/02 i Su-1372-11/02) na način da su tada prihvaćeni iznosi u novčanim jedinicama povećani za 50%.

Odlučeno je i da se tako izmijenjeni orijentacijski kriteriji primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja.

S obzirom na navedeno, a da je tužiteljica tužbeni zahtjev povećala nakon što su donesene izmjene Orijentacijskih kriterija i nakon provedenog vještačenja, pravilno je sud prvog stupnja odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu.

Odredba čl.190. ZPP-a izmijenjena je odredbom čl.39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (u daljem ZID ZPP NN 70/19) na način da je dodan novi stavak 2 kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Sukladno prijelaznim i završnim odredbama iz čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, odredbe čl. 39. tog zakona primjenjuju se na sve postupke u tijeku.

Stoga, u ovoj situaciji kada je tužiteljica preinačila tužbu i svoj tužbeni zahtjev povećala nakon provedenog vještačenja i stupanja na snagu novih Orijentacijskih kriterija, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je ista je imala mogućnost i pravo povisiti tužbeni zahtjev i da takav zahtjev nije u zastari obzirom da je zahtjev za naknadu štete tužiteljica postavila u tužbi podnesenoj u zakonom popisanom roku.

21.2. U odnosu na prigovor zastare treba istaknuti i sljedeće.

Kada bi se zastara za povišeni tužbeni zahtjev procjenjivala prema danu predaje tužbe za povišeni dio tužbenog zahtjeva, zaista bi nastupila zastara, ali bi se time ograničilo pravo tužiteljice na pristup sudu.

Naime, po ocjeni ovog suda ne bi postojao razumni odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava ograničenja prava na pristup sudu i cilja kojem se tim ograničenjem teži.

Legitimni cilj je pravna sigurnost i i ograničenje koje nameće zastara slijedi taj legitimni cilj.

Za ocjenu postojanja razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži treba imati u vidu sljedeće.

Tužiteljica do “novog” pravnog shvaćanja nije mogla tražiti viši iznos naknade štete jer je visinu njihova zahtjeva odredio Vrhovni sud RH, te bi nepridržavanje Orijentacijskih kriterija dovelo do “sankcioniranja” tužiteljice, između ostaloga, i odlukom o troškovima postupka.

Naime, ti se troškovi odmjeravaju sukladno uspjehu u sporu, pa ako je viši iznos tužbenog zahtjeva odbijen, tužiteljica ne samo da nema pravo na naknadu svih svojih troškova, već bi se dovela i u situaciju da mora naknaditi troškove suprotne stranke u omjeru u kojem je suprotna stranka uspjela u sporu.

Dalje, sagledavajući i svrhu instituta zastare, a to je postizanje pravne sigurnosti dužnika kroz vjerovnikov gubitak prava zahtjeva za ostvarivanje subjektivnoga građanskog prava zbog nevršenja (nebrige) tijekom roka određenoga zakonom, ne može se reći da se, s obzirom na sve okolnosti (vezane uz promjenu pravnog shvaćanja), tužiteljica nije brinula o svom pravu ili da bi tuženika kao vjerovnika trebalo zaštititi od potraživanja koje bi on teško osporio odnosno od nepravde koja bi mogla nastati jer su sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji su možda postali nepouzdani i nepotpuni zbog proteka vremena.

S jedne strane, tužiteljica je podnijela tužbu i brinula se o svom pravu sukladno važećem zakonu i praksi, pa tužiteljicu kao vjerovnika ne bi trebalo “kažnjavati”, a tuženika kao dužnika “nagrađivati” zastarom, dok su s druge strane svi događaji koji su relevantni za odluku suda jednako “osporivi” i “dokazivi” i u odnosu na viši i u odnosu na niži novčani iznos, visina se po istoj kvalifikatornoj okolnosti relevantnoj za naknadu neimovinske štete određuje temeljem istih dokaza i nema nikakvog pravnog opravdanja različitog tretmana spram povišenog iznosa naknade neimovinske štete gledajući iz pozicije svrhe postojanja odnosno uvođenja zastare.

Razmotri li se ova situacija i iz pozicije predvidljivosti, vrlo lako se može zaključiti da stranke koje potražuju naknadu štete za ovakvu promjenu u vrijeme podnošenja tužbe nisu mogle znati. Ona tada nije postojala, a ne može se reći niti da je promjena pravnog shvaćanja za njih bila predvidljiva.

Dakle, kada bi se zastara procjenjivala prema danu povišenja tužbenog zahtjeva, tužiteljica bi se našla u situaciji da njen (povišeni) zahtjev neće uopće biti razmatran u meritumu, iako su okolnosti zbog kojih tužitelj nije mogao “pravodobno”, tj. unutar zastarnog roka, podnijeti tužbu za naknadu štete objektivne prirode (jer ih je naknadno odredio Vrhovni sud RH), pa ona za njih nikako nije mogla saznati unutar tog roka.

Zauzimanjem takvog pravnog shvaćanja ne bi se uspostavila pravedna ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi ograničenjem postići - ograničenje pristupa sudu ne bi bilo kompatibilno s čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer ne bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Isto tako, primjenjivanje pravila o zastari predstavljalo bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka. Pravila bi prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužiteljicu da o meritumu njenog predmeta odluči nadležni sud. Naime, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužiteljica morala tražiti naknadu štete u vrijeme podnošenja tužbe u visini koju je Vrhovni sud RH naknadno odredio jer tužiteljica u vrijeme kada je zastara istjecala nije znala niti mogla znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina naknade štete u ovim situacijama mogla se stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo “novo” pravno shvaćanje.

Važna je pri tome i okolnost da je sam Vrhovni sud RH u “novom” pravnom shvaćanju izričito naveo da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, i one pokrenute po “starom” ZOO-u i one pokrenute po “novom” ZOO-u. Očito je da su u sporovima koji su pokrenuti po “starom” ZOO-u koji je bio u primjeni do 1. siječnja 2006., u vrijeme početka primjene izmijenjenih Orijentacijskih kriterija (prva polovina 2020.), povišeni dijelovi tužbenih zahtjeva uglavnom već u zastari, pa se, pored postojanja povrede prava na pristup sudu, opravdano može postaviti i pitanje bi li tumačenjem da se zastara povišenih iznosa za naknadu neimovinske (i nematerijalne) štete procjenjuje prema danu kada se povišeni iznos zatražio bila ostvarena ustavna uloga Vrhovnog suda RH da pazi na jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili bi Vrhovni sud RH kao najviši sud u RH takvim pravnim shvaćanjem djelovao upravo suprotno svojoj ustavnoj ulozi.

22. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena primjenom i čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 9. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.