Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: 8 P-438/2023-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužiteljice V. J., OIB …., S. 217 S., koju zastupaju punomoćnici D. K. i I. B., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu D. K. i I. B., iz S., protiv tuženika H. P.B.., OIB …., J. ulica 4, Z., kojeg zastupa M. G. odvjetnik u odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi obvezno - isplata, nakon održane i zaključene glavne rasprave 7. prosinca 2023. na kojoj su prisustvovali zamjenica punomoćnika tužiteljice M. K., odvjetnička vježbenica kod odvjetnika D. K. i I. B. iz S. i zamjenik punomoćnika tuženika B. B., odvjetnik iz S., dana 9. siječnja 2024.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku H. P. B. d.d. OIB: …. isplatiti tužiteljici V. J., OIB: … iznos od 647,63 eura/4.879,68 kuna temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

Na iznos od 2,90 eur odnosno 21,84 kn od 1. travnja 2008 do isplate Na iznos od 2,89 eur odnosno 21,74 kn od 2. svibnja 2008 do isplate Na iznos od 2,74 eur odnosno 20,65 kn od 2.lipnja 2008 do isplate Na iznos od 2,66 eur odnosno 20,07 kn od 1. srpnja 2008 do isplate Na iznos od 2,68 eur odnosno 20,17 kn od 1. kolovoza 2008 do isplate Na iznos od 2,66 eur odnosno 20,06 kn od 1. rujna 2008 do isplate Na iznos od 2,68 eur odnosno 20,23 kn od 1. listopada 2008 do isplate Na iznos od 3,07 eur odnosno 23,17 kn od 3. studenog 2008 do isplate Na iznos od 2,51 eur odnosno 18,93 kn od 1. prosinca 2008 do isplate Na iznos od 9,83 eur odnosno 74,07 kn od 2. siječnja 2009 do isplate Na iznos od 9,50 eur odnosno 71,56 kn od 2 veljače 2009 do isplate Na iznos od 9,45 eur odnosno 71,22 kn od 2. ožujka 2009 do isplate Na iznos od 8,94 eur odnosno 67,33 kn od 1. travnja 2009 do isplate Na iznos od 9,42 eur odnosno 70,95 kn od 2. svibnja 2009 do isplate Na iznos od 8,59 eur odnosno 64,73 kn od 1. lipnja 2009 do isplate Na iznos od 8,62 eur odnosno 64,96 kn od 1. srpnja 2009 do isplate Na iznos od 8,57 eur odnosno 64,58 kn od 1. kolovoza 2009 do isplate Na iznos od 8,54 eur odnosno 64,32 kn od 1. rujna 2009 do isplate Na iznos od 14,97 eur odnosno 112,80 kn od 1. listopada 2009 do isplate Na iznos od 15,23 eur odnosno 114,75 kn od 2. studenog 2009 do isplate Na iznos od 14,28 eur odnosno 107,60 kn od 1. prosinca 2009 do isplate Na iznos od 15,26 eur odnosno 114,96 kn od 2. siječnja 2010 do isplate Na iznos od 14,23 eur odnosno 107,20 kn od 1. veljače 2010 do isplate Na iznos od 14,46 eur odnosno 108,92 kn od 1. ožujka 2010 do isplate Na iznos od 14,60 eur odnosno 110,01 kn od 1. travnja 2010 do isplate Na iznos od 15,22 eur odnosno 114,67 kn od 3. svibnja 2010 do isplate Na iznos od 13,28 eur odnosno 100,09 kn od 1. lipnja 2010 do isplate Na iznos od 14,86 eur odnosno 111,97 kn od 1. srpnja 2010 do isplate Na iznos od 14,88 eur odnosno 112,10 kn od 2.kolovoza 2010 do isplate Na iznos od 14,38 eur odnosno 108,32 kn od 1. rujna 2010 do isplate Na iznos od 14,24 eur odnosno 107,28 kn od 1. listopada 2010 do isplate Na iznos od 14,11 eur odnosno 106,33 kn od 2. studenog 2010 do isplate Na iznos od 13,82 eur odnosno 104,09 kn od 1. prosinca 2010 do isplate Na iznos od 15,44 eur odnosno 116,32 kn od 3. siječnja 2011 do isplate Na iznos od 12,85 eur odnosno 96,84 kn od 1. veljače 2011 do isplate Na iznos od 13,52 eur odnosno 101,84 kn od 1 ožujka 2011 do isplate Na iznos od 13,05 eur odnosno 98,32 kn od 1. travnja 2011 do isplate Na iznos od 13,38 eur odnosno 100,85 kn od 2. svibnja 2011 do isplate Na iznos od 12,83 eur odnosno 96,64 kn od 1. lipnja 2011 do isplate Na iznos od 13,10 eur odnosno 98,70 kn od 1. srpnja 2011 do isplate Na iznos od 13,74 eur odnosno 103,53 kn od 1. kolovoza 2011 do isplate Na iznos od 13,08 eur odnosno 98,55 kn od 1. rujna 2011 do isplate Na iznos od 12,16 eur odnosno 91,64 kn od 1. listopada 2011 do isplate Na iznos od 12,23 eur odnosno 92,11 kn od 2. studenog 2011 do isplate Na iznos od 11,07 eur odnosno 83,40 kn od 1. prosinca 2011 do isplate Na iznos od 11,71 eur odnosno 88,22 kn od 2. siječnja 2012 do isplate Na iznos od 10,66 eur odnosno 80,34 kn od 1. veljače 2012 do isplate Na iznos od 10,76 eur odnosno 81,11 kn od 1. ožujka 2012 do isplate Na iznos od 10,64 eur odnosno 80,17 kn od 2. travnja 2012 do isplate Na iznos od 9,97 eur odnosno 75,09 kn od 2. svibnja 2012 do isplate Na iznos od 9,31 eur odnosno 70,15 kn od 1. lipnja 2012 do isplate Na iznos od 9,50 eur odnosno 71,60 kn od 2. srpnja 2012 do isplate Na iznos od 8,52 eur odnosno 64,16 kn od 1. kolovoza 2012 do isplate Na iznos od 8,37 eur odnosno 63,05 kn od 1. rujna 2012 do isplate Na iznos od 7,89 eur odnosno 59,46 kn od 1. listopada 2012 do isplate Na iznos od 7,84 eur odnosno 59,10 kn od 2. studenog 2012 do isplate Na iznos od 6,98 eur odnosno 52,61 kn od 1. prosinca 2012 do isplate Na iznos od 7,02 eur odnosno 52,90 kn od 2. siječnja 2013 do isplate Na iznos od 6,06 eur odnosno 45,66 kn od 1. veljače 2013 do isplate Na iznos od 5,92 eur odnosno 44,64 kn od 1. ožujka 2013 do isplate Na iznos od 5,70 eur odnosno 42,95 kn od 2. travnja 2013 do isplate Na iznos od 5,06 eur odnosno 38,16 kn od 2. svibnja 2013 do isplate Na iznos od 4,40 eur odnosno 33,18 kn od 1. lipnja 2013 do isplate Na iznos od 4,08 eur odnosno 30,73 kn od 1. srpnja 2013 do isplate Na iznos od 3,69 eur odnosno 27,80 kn od 1. kolovoza 2013 do isplate Na iznos od 3,38 eur odnosno 25,48 kn od 2. rujna 2013 do isplate Na iznos od 2,78 eur odnosno 20,92 kn od 1. listopada 2013 do isplate Na iznos od 2,47 eur odnosno 18,59 kn od 2. studenog 2013 do isplate Na iznos od 1,94 eur odnosno 14,64 kn od 2. prosinca 2013 do isplate Na iznos od 1,48 eur odnosno 11,14 kn od 2. siječnja 2014 do isplate Na iznos od 0,98 eur odnosno 7,42 kn od 1. veljače 2014 do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku H. P. B. d.d. OIB: …. isplatiti tužitelju V. J., OIB: … iznos od 4.203,98 eura/31.674,89 kuna[2] temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

Na iznos od 0,61 eur odnosno 4,59 kn od 1. veljače 2008 do isplate Na iznos od 4,11 eur odnosno 30,96 kn od 1. ožujka 2008 do isplate Na iznos od 7,25 eur odnosno 54,64 kn od 1. travnja 2008 do isplate Na iznos od 0,41 eur odnosno 3,07 kn od 2. svibnja 2008 do isplate Na iznos od 1,21 eur odnosno 9,13 kn od 1. srpnja 2008 do isplate Na iznos od 1,02 eur odnosno 7,66 kn od 1. listopada 2008 do isplate Na iznos od 19,99 eur odnosno 150,58 kn od 3. studenog 2008 do isplate Na iznos od 5,79 eur odnosno 43,65 kn od 1. prosinca 2008 do isplate Na iznos od 23,55 eur odnosno 177,45 kn od 2. siječnja 2009 do isplate Na iznos od 25,74 eur odnosno 193,93 kn od 2. veljače 2009 do isplate Na iznos od 27,34 eur odnosno 206,02 kn od 2. ožujka 2009 do isplate Na iznos od 24,47 eur odnosno 184,38 kn od 1. travnja 2009 do isplate Na iznos od 23,84 eur odnosno 179,64 kn od 2. svibnja 2009 do isplate Na iznos od 20,46 eur odnosno 154,18 kn od 1. lipnja 2009 do isplate Na iznos od 16,12 eur odnosno 121,44 kn od 1. srpnja 2009 do isplate Na iznos od 17,62 eur odnosno 132,77 kn od 1. kolovoza 2009 do isplate Na iznos od 19,82 eur odnosno 149,33 kn od 1. rujna 2009 do isplate Na iznos od 17,32 eur odnosno 130,50 kn od 1. listopada 2009 do isplate Na iznos od 16,80 eur odnosno 126,60 kn od 2. studenog 2009 do isplate Na iznos od 20,71 eur odnosno 156,04 kn od 1. prosinca 2009 do isplate Na iznos od 24,20 eur odnosno 182,33 kn od 2. siječnja 2010 do isplate Na iznos od 26,87 eur odnosno 202,42 kn od 1. veljače 2010 do isplate Na iznos od 26,22 eur odnosno 197,57 kn od 1. ožujka 2010 do isplate Na iznos od 32,73 eur odnosno 246,64 kn od 1. travnja 2010 do isplate Na iznos od 30,74 eur odnosno 231,63 kn od 3. svibnja 2010 do isplate Na iznos od 34,15 eur odnosno 257,28 kn od 1. lipnja 2010 do isplate Na iznos od 50,46 eur odnosno 380,20 kn od 1. srpnja 2010 do isplate Na iznos od 46,48 eur odnosno 350,19 kn od 2. kolovoza 2010 do isplate Na iznos od 60,40 eur odnosno 455,07 kn od 1. rujna 2010 do isplate Na iznos od 53,33 eur odnosno 401,84 kn od 1. listopada 2010 do isplate Na iznos od 47,00 eur odnosno 354,09 kn od 2. studenog 2010 do isplate Na iznos od 65,19 eur odnosno 491,15 kn od 1. prosinca 2010 do isplate Na iznos od 75,00 eur odnosno 565,11 kn od 3. siječnja 2011 do isplate Na iznos od 66,02 eur odnosno 497,44 kn od 1. veljače 2011 do isplate Na iznos od 67,12 eur odnosno 505,73 kn od 1. ožujka 2011 do isplate Na iznos od 63,16 eur odnosno 475,91 kn od 1. travnja 2011 do isplate Na iznos od 67,70 eur odnosno 510,09 kn od 2. svibnja 2011 do isplate Na iznos od 82,01 eur odnosno 617,89 kn od 1. lipnja 2011 do isplate Na iznos od 85,82 eur odnosno 646,57 kn od 1. srpnja 2011 do isplate Na iznos od 109,45 eur odnosno 824,66 kn od 1. kolovoza 2011 do isplate Na iznos od 101,99 eur odnosno 768,43 kn od 1. rujna 2011 do isplate Na iznos od 87,27 eur odnosno 657,53 kn od 1. listopada 2011 do isplate Na iznos od 87,59 eur odnosno 659,91 kn od 2. studenog 2011 do isplate Na iznos od 86,32 eur odnosno 650,40 kn od 1. prosinca 2011 do isplate Na iznos od 93,01 eur odnosno 700,76 kn od 2. siječnja 2012 do isplate Na iznos od 94,50 eur odnosno 711,97 kn od 1. veljače 2012 do isplate Na iznos od 97,79 eur odnosno 736,79 kn od 1. ožujka 2012 do isplate Na iznos od 94,87 eur odnosno 714,82 kn od 2. travnja 2012 do isplate Na iznos od 96,06 eur odnosno 723,76 kn od 2. svibnja 2012 do isplate Na iznos od 97,80 eur odnosno 736,87 kn od 1. lipnja 2012 do isplate Na iznos od 95,92 eur odnosno 722,74 kn od 2. srpnja 2012 do isplate Na iznos od 96,08 eur odnosno 723,95 kn od 1. kolovoza 2012 do isplate Na iznos od 94,35 eur odnosno 710,88 kn od 1. rujna 2012 do isplate Na iznos od 91,14 eur odnosno 686,70 kn od 1. listopada 2012 do isplate Na iznos od 95,05 eur odnosno 716,18 kn od 2. studenog 2012 do isplate Na iznos od 96,47 eur odnosno 726,87 kn od 1. prosinca 2012 do isplate Na iznos od 95,90 eur odnosno 722,58 kn od 2. siječnja 2013 do isplate Na iznos od 90,20 eur odnosno 679,58 kn od 1. veljače 2013 do isplate Na iznos od 94,15 eur odnosno 709,40 kn od 1. ožujka 2013 do isplate Na iznos od 95,06 eur odnosno 716,22 kn od 2. travnja 2013 do isplate Na iznos od 93,28 eur odnosno 702,80 kn od 2. svibnja 2013 do isplate Na iznos od 88,02 eur odnosno 663,17 kn od 1. lipnja 2013 do isplate Na iznos od 84,75 eur odnosno 638,54 kn od 1. srpnja 2013 do isplate Na iznos od 87,65 eur odnosno 660,37 kn od 1. kolovoza 2013 do isplate Na iznos od 89,64 eur odnosno 675,41 kn od 2 rujna 2013 do isplate Na iznos od 94,74 eur odnosno 713,83 kn od 1. listopada 2013 do isplate Na iznos od 91,94 eur odnosno 692,69 kn od 2. studenog 2013 do isplate Na iznos od 93,19 eur odnosno 702,12 kn od 2. prosinca 2013 do isplate Na iznos od 94,22 eur odnosno 709,89 kn od 2. siječnja 2014 do isplate Na iznos od 96,80 eur odnosno 729,37 kn od 1. veljače 2014 do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice V. J. koji glasi: " Nalaže se tuženiku H. P. B. d.d. OIB: …. isplatiti tužiteljici V. J., OIB: … iznos od 5,88 eur temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

Na iznos od 3,20 eur odnosno 24,14 kn od 1. ožujka 2007 do isplate Na iznos od 2,68 eur odnosno 20,16 kn od 2. travnja 2007 do isplate." kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku H. P. B. d.d. OIB:…. isplatiti tužiteljici V. J., OIB: … parnični trošak u iznosu od 2.410,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od 9. siječnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica V. J., OIB …., … (dalje: tužiteljica) podnijela je ovom sudu tužbu 10. ožujka 2021. godine protiv tuženika S. d.d., OIB: …, V. 9, Z., a koja je prednik sada tuženika H. d.d., OIB …., J. ulica 4, Z., (dalje: tuženik) radi obvezno - isplate. U tužbi navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 203148 od 9. veljače 2007. zaključenim sa tada …., sklopljenom između tužiteljice i pravnog prednika tuženika, tužiteljici je odobren kredit za kupnju vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 25.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 378,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju …. za devize važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata od 6,15% godišnje, „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tvrdi da je navedenom presudom utvrđeno da tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. povodom revizije. Tužitelj navodi da je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Tužiteljica ističe da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u odnosu na početno ugovorene uvjete ugovora preplatila iznos od 33.059,42 kuna i to iznos od 3.781,90 kuna po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope, a iznos od 29.277,52 kuna po osnovi ništetne valutne klauzule CHF. Slijedom navedenog predlaže da se sporne odredbe ugovora utvrde ništetnima (kako je pobliže navedeno u toč. I i II izreke) te da se tuženiku naloži isplata navedenih iznosa stečenog bez osnove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako je pobliže navedeno u izreci presude, kao i da joj nadoknadi troškove ovog postupka. Konačno postavljenim zahtjevom tužiteljica potražuje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 647,63 eur te po osnovi ništetne valutne klauzule iznos od 4.209,86 eur, te zakonske zatezne kamate na isti iznos (kako je pobliže navedeno u izreci presude) kao i troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sisku. Tuženik stavlja prigovor zastare. Navodi da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Ističe da sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Tvrdi da sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač. Tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik ističe da je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je očito stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Tvrdi da čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenoga zahtjeva. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu br. 203148 od 9. veljače 2007. (str. 10-16 spisa), otplatni plan od 9. veljače 2007. i 31. svibnja 2019. (str. 17-23 spisa), promet po računu za otplatu kredita (str. 24-25 spisa), prometnu karticu (str. 26-35 spisa), sentencu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. (str. 54 spisa), sudsku praksu (str. 55-64 spisa), učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli mr. sc. Andrija Eraković, Pravo i porezi br. 9/18, str. 14-26 (str. 65-77 spisa), saslušao tužiteljicu kao stranku, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskoj vještakinji D. B. (str. 107-114 spisa), eSpis Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 te odluke u istom spisu i to presuda istog suda od 4. srpnja 2013. te presuda VTS RH posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine i u tužbu u istome predmetu i druge povezane odluke donesene u svezi istog spisa.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom dijelu osnovan.

5. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda:

6. U smislu čl. 20. st. 1. ZPP sud se može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a st. 2. istog čl. je određeno da se sud može proglasiti, po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nenadležnost nekog drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika o raspravljanju o glavnoj stvari. Tuženik je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda stavio pravovremeno u svom odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 203148 od 9. veljače 2007. a koji je sklopljen između prednika tuženika (… a koja okolnost među strankama nije sporna) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) i to čl. 11.5. istog utvrđeno je da se u istom odredbi navodi da za sve sporove iz tog Ugovora potpisnici ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i mjerodavnost prava važećeg u RH.

8. Na okolnosti načina pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora kao i davanja bitnih informacija vezanih za sporne ugovorne odredbe, ovaj sud je saslušao tužiteljicu kao stranku a koja u svom iskazu tužiteljica je navodi da je 2007. godine odlučila kupiti osobni automobil za svoje vlastite osobne potrebe. Iskazala je da je pronašla auto u auto kući …, a obzirom da nije imala gotovinu da plati kupoprodajnu cijenu, da su tužiteljici djelatnici auto kuće ponudili kredit kod tuženika te su joj rekli da sa tuženikom imaju sklopljen ugovor. Tužiteljica je iskazala da joj su joj u auto kući rekli da imaju kredit samo od prednika tuženika … te su joj rekli odnosno ponudili samo predmetni ugovor. U auto kući tužiteljica navodi da joj nisu ponudili ugovor vezan za neku drugu valutu. Iskazala je da su joj u auto kući izračunali ratu kredita i ta rata kredita je bila povoljna. Isto tako tužiteljici se i kamata činila povoljna. Iskazala je da je kamata bila promjenjiva, no nitko je u auto kući nije upozoravao da će toliko rasti kamata i rata kredita. Iskazala je da je kredit bio vezan za valutu CHF, a prilikom prihvata ponude da joj nitko ništa nije rekao vezano za tu valutu odnosno davao ikakva upozorenja. Tužiteljica je nadalje navela da kada je sklapala ugovor da je tečaj švicarskog franka bio povoljan. Ističe da nije imala saznanja, prije sklapanja ugovora, da bi tečaj švicarskog franka jako oscilirao, stoga su joj se uvjeti kredita činili povoljni. Prije predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je iskazala da nije imala nikakvih iskustava sa ugovorom o kreditu vezan za CHF. Nadalje je iskazala da, osim što je razgovarala sa djelatnicima auto kuće, tužiteljica nije s nikim drugim razgovarala, već su djelatnici auto kuće sve riješili vezano za kredit, a i ugovor o kreditu je tužiteljica potpisala u auto kući ….. Nadalje je tužiteljica iskazala da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba ugovora o kreditu već je banka sastavila ugovor i tužiteljicu je ugovor u potpunosti sastavljen čekao u auto kući. Nadalje je tužiteljica navela da je ugovor o kreditu pročitala te joj u tom trenutku ništa nije bilo nerazumljivo. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljica je iskazala da ju nitko nije upozorio da bi nešto raslo u tolikom omjerom niti su joj bilo kakva upozorenja dana. Nadalje je iskazala da je tužiteljica očekivala da će rata se mijenjati zbog promjenjive kamatne stope, no nije očekivala da bi se mogla promijeniti u tolikom omjeru. Prilikom sklapanja ugovora ističe da ju nitko nije pitao koji sud želi odabrati u slučaju spora niti su uopće pregovarali o sudskoj nadležnosti. Nadalje je iskazala da je predmetni kredit u cijelosti samostalno otplatila. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica je iskazala da nije imala obrt niti je bila član kakvog trgovačkog društva, a auto joj je trebao da ide na posao i za druge osobne potrebe. Tužiteljica navodi da je prvo odabrala auto, a onda je za taj auto odabrala i kredit. O drugim kreditima nije razmišljala i željela je baš upravo taj auto koji je i kupila. Iskazala je da prije sklapanja ugovora o kreditu nije se posebno savjetovala s nekim što znače odredbe ugovora o kreditu. Navodi da se nije informirala kod drugih banaka. Iskazala je da tužiteljica aktualno radi u računovodstvu u Osnovnoj školi, a radila je i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Dodala je da je razumjela odredbe ugovora o kreditu i što je promjenjiva kamatna stopa i što je valutna klauzula, no ističe da nije mogla očekivati da će se toliko promijeniti kamatna stopa i tečaj valute. Ističe da joj drugi kredit nije ponuđen za kupovinu vozila koji je željela kupiti. Navodi da u trenutku potpisivanja ugovora i čitanja ugovora iz samih odredaba ugovora nije vidjela niti je mogla prepoznati bilo kakav rizik za sebe vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a nitko takve rizike nije spominjao od djelatnika auto kuće.

9. Dakle, iz iskaza tužiteljice a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (jer je isti u suglasnosti s Ugovorom), vidljivo je da je tužiteljici ponuđen, a u svrhu kupovine vozila za osobne potrebe, samo predmetni kredit (vezan za valutu CHF) i to pod uvjetima koje je nudio sam prednik tuženika (odnosno ovlaštenik istog, auto kuća), dok druge ponude, (a tuženik nije dokazao protivno) nisu tužiteljici dane. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da nije od utjecaja činjenica je li se tužiteljica raspitivala kod drugih banaka, a obzirom da joj je u auto kući, u kojoj je odabrala vozilo, ponuđen samo predmetni kredit a tužiteljica, kao potrošač, je odabrala upravo vozilo u toj auto kući. Nastavno je utvrđeno da su tužiteljici u auto kući izračunali ratu kredita i ta rata kredita je bila povoljna te se tužiteljici i kamata činila povoljna. Ovdje sud ističe da činjenica da je tužiteljici (a koja radi u školi kao ekonomista, dakle nema iskustva iz područja financija i bankarstva, već eventualno računovodstva i knjigovodstva) bila poznato značenje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, no iz iskaza tužiteljice je utvrđeno i da u trenutku potpisivanja ugovora i čitanja, ugovora iz samih odredaba ugovora tužiteljica nije vidjela, niti je mogla prepoznati, bilo kakav rizik za sebe vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a nitko takve rizike nije spominjao od djelatnika auto kuće, a tužiteljica nije imala saznanja, prije sklapanja ugovora, da bi tečaj švicarskog franka jako oscilirao, stoga su joj se uvjeti kredita činili povoljni. U odnosu na mjesnu nadležnost tužiteljica je iskazala da prilikom sklapanja ugovora ju nitko nije pitao koji sud želi odabrati u slučaju spora niti su uopće pregovarali o sudskoj nadležnosti a ugovor je u cijelosti sastavljen samostalno od strane banke kod je tužiteljicu samo čekao u potpunosti sastavljen ugovor u auto kući gdje ga je i potpisala. Da je tužiteljica potrošač, također je sud utvrdio osnovom iskaza tužiteljice jer je tužiteljica u predmetni odnos ušla kao fizička osoba koja realizirala kredit radi kupovine automobila za osobne potrebe (nije imala obrt niti trgovačko društvo) a protivno tuženik nije dokazao.

10. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP a koji se u konkretnom slučaju obzirom na trenutak sklapanja Ugovora ima primijeniti), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U svezi navedenog u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da bi se o odredbi čl. 11.5. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a protivno tome iz iskaza tužiteljice nije dokazano.

12. Nadalje, u konkretnom slučaju prebivalište tužiteljice je u Sisku, dakle na području nadležnosti ovog suda, te bi pristup sudu tužiteljici, prema nadležnosti određenoj u Ugovoru svakako bilo otežano (kako ekonomski jer bi imala dodatne putne troškove, ali i fizički zbog prostorne udaljenosti mjesta prebivališta i sjedišta tuženika) tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužiteljica pojedinac, koja je u predmetnom postupku stranka u potrošačkom ugovoru. Naime, sud je utvrdio da je upravo tužiteljica potrošač, a u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, budući da je u konkretnom slučaju tužiteljica u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. st. 1. toč. 2. ZZP a obzirom da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupovine osobnog vozila i to isključivo kao fizička za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana, a tužiteljica ističe u svom iskazu da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva). Nadalje, u smislu čl. 70. ZPP prorogacija zakonske nadležnosti suda može biti rezultat sporazuma stranaka, a po mišljenju ovog suda, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, tužiteljica uopće nije pregovarala o sudskoj nadležnosti niti je tko istu pitao koju nadležnost suda želi, već je takva odredba rezultat isključivo tipskog ugovora prednika tuženika, a tuženik nije dokazao da bi pojedinačno pregovarao o takvoj odredbi s tužiteljicom.

13. Slijedom iznesenog ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 81. st. 4. ZZP) da se u svezi spornih odredaba Ugovora (odredbi o mjesnoj nadležnosti) nije pregovaralo pojedinačno pa tako niti o nadležnosti suda u slučaju spora odnosno odredbi čl. 11.5. Ugovora, a jedina činjenica o kojoj se stvarno i doista pregovaralo je iznos kredita koji je tužiteljici isplaćen te visini mjeseče rate (početne koja je jedina tužiteljici bila poznata i izvjesna) a koji iznos je ista i prihvatila i mogla plaćati. Naime, sama prorogacija nadležnosti mora biti rezultat suglasnosti (sporazuma) obiju stranka, što u ovom predmetu nije bio slučaj niti je tuženik dokazao da bi o takvoj odredbi pregovarao s tužiteljicom ili da je istu upozorio na takvu odredbu, već je ista bila rezultat tipskog sadržaja ugovora. Da se radi o tipskom ugovoru (obrascu) vidljivo je i iz samih odredaba Ugovora te se tako u čl. 9.1. Ugovora navodi da korisnik kredita, sudužnik i jamci platci kao solidarni jamci obvezuju se radi naplate tražbine dostaviti ovršnu isplatu o zapljeni plaće. Naime, Ugovorom nije ugovoreno niti jamstvo niti sudužništvo iz čega proizlazi upravo zaključak da se radi o tipskom ugovoru (obrascu) unaprijed sastavljenom od strane tuženika (njegovom predniku).

14. Nadalje, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor je bio rezultat poslovanja poslovne jedinice tuženika koja se nalazila u Sisku i gdje je i sklopljen ugovor (kako je to vidljivo iz samog Ugovora koji je ovjere kod javnog bilježnika u Sisku ali i iskaza tužiteljice koja navodi da je Ugovor potpisala u auto kući u Sisku), dakle na području nadležnosti ovog suda, te bi sada pristup sudu tužiteljici (a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru) svakako bilo otežano (zbog financijskih razloga budući da odlazak na sud u sjedištu tuženika nužno zahtjeva trošak putovanja ), tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužiteljica pojedinac, a koja je u predmetnom postupku potrošač po osnovi potrošačkog ugovora (kredit za kupovinu osobnog vozila).

15. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba čl. 11.5 Ugovora a kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora, nepoštena a time i ništetna, a temeljem čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87.st. 1. ZZP, slijedom čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 59. ZPP, a u skladu s kojom je tužiteljica odabrala sud mjesne nadležnosti prema sjedištu pravne jedinice tuženika u kojoj je Ugovor sklopljen .

16. Stoga je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim.

17. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužiteljice sud ističe slijedeće: Među strankama nije sporno da je pravi prednik tuženika bila Nova hrvatska banka a prije nje …. odnosno ranije ….. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 203148 od 9. veljače 2007. utvrđeno je da je čl. 1. istog između pravnog prednika tuženika, kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita ugovoren kredit u iznosu od 25.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećim na dan isplate. Čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata od 6,15%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamata i naknadama Kreditora. Čl. 3. istog ugovora ugovorena je namjena kredita i to za kupnju vozila, a čl. 4. valutna klauzula u kojoj se navodi da se kredit ugovara u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 378,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju … tečaju za devize važećim na dan dospijeća, a nastavno da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu počevši od 1. ožujka 2007.. Čl. 9. Ugovora ugovoreno je osiguranje i to izjavu o zapljeni plaće korisnika kredita, sudužnika i jamaca-plataca, te prijenos prava vlasništva na pokretnini i to vozila marke Toyota Corolla model 1.4 D-4D god proizvodnje 2005. te u konačnici izdavanje zadužnice. Ugovor je potpisan od strane ovlaštene osobe prednika tuženika, na strani kreditora, te tužiteljice kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te je isti je ovjeren od strane javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska dana 14. veljače 2007. pod brojem UO-123/2007, a koji javni bilježnik je potvrdio da je Ugovor ispitao i utvrdio da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Javni bilježnik nadalje potvrđuje da je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da ugovor ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz tog proizlaze i da iste odgovaraju njegovoj volji.

18. Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje prednika tuženika kao osmotuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

19. Uvidom u eSpis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, između ostalog, toč. 8. navedene presude utvrđeno da je osmotužena …. (nesporno pravna prednica tuženika) u razdoblju od 01.06.2004 godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena … .. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena …. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene …. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena …. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene …. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena … postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; toč. 9, iste presude naloženo je svim tuženicima da prekinu s opisanim postupanjem te im se nalaže da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu sporne ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda; te se toč. 10. zabranjuje se tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće.

20. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, između ostalog, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 8., dijelu točke 9. i u dijelu točke 10. izreke koji se odnosi na osmotuženika ….. te je presuđeno da se odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ….

- za utvrđenje da je osmotuženik ….. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- za utvrđenje da je osmotuženik …. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotuženika …. o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te

- da sud naloži osmotuženiku …. prekinuti s opisanim postupanjem i da mu zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

21. Protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tužitelj i prvo do sedmotužene su izjavile revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio, te je ujedno odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a odbio zahtjev osmotužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

22. Nastavno Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., između ostalog, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika ….. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u toč. I.1. i 2. izreke i u tom dijelu predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Povodom ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, te u toč. 8. izreke kojom je utvrđeno da je osmotužena …. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je osmotužena …. postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene … i drugim internim aktima te banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima ta banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke osmotužene … o promjeni stope ugovorne kamatne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljeno na jednostranom povećanju kamatne stope, sve na štetu potrošača, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP, te suprotno odredbama ZOO. Protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena njihova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je podnijela, između ostalog, i osmotuženica, pravna prednica tuženika, a koja revizija je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 odbijena kao neosnovana i to u toč. 8. izreke kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

23. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude ( vidi toč. 18-22 ove presude) vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi isključivo na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je), a ne samo stambene kredite.

24. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C- 154-15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

25. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Iako je tuženik uz svoj odgovor na tužbu dostavio članak mr. sc. Andrije Erakovića iz Pravo i porezi br 9/18 a pod naslovom "Učinak podnošenja tube za zaštitu kolektivnih interesa na zastru tražbine i utjecaj ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli" ovaj sud ističe da mišljenjem autora iz citiranog članka ovaj sud nije vezan niti takav članak predstavlja izvor prava.

26. U smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je u konačnici potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za promjenjivu redovnu kamatnu stopu te valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi utvrđenja i stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe 2.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika te čl. 8. Ugovora o kreditu a kojim je ugovorna odredba Ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

28. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je u konačnici potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužiteljica u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita i odnosno kamatnoj stopi koja je bila naznačena u Ugovoru u trenutku sklapanja Ugovora, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredba (stjecanje bez osnova).

29. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno) i to da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala jednostrano odlukom kreditora (čl. 2.1. Ugovora o kreditu), te da je ugovorena valutna klauzula a da pritom sama tužiteljici nije dobila potpunu informaciju vezanu za takvu odredbu (čl. 4. i 8. Ugovora, odnosno sve parametre temeljem kojih će se obračunavati njezina obveza te sve rizike zbog ugovaranja takve klauzule vezane za CHF), činjenica da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao kao i da se mijenjala, odnosno znatno rasla kamatna stopa (a kako to proizlazi iz otplatne tablice po kreditu broj 203148 od 31. svibnja 2019. na ime tužiteljice i provedenog vještačenja) i to isključivo temeljem odluke tuženika i na koju promjenu sam potrošač (ovdje tužiteljica) nije imala utjecaja, te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužiteljica (a koja nije bankarsko- financijski stručnjak) samim čitanjem shvatila njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba (slijedom čega samo čitanje ugovora nije niti presudno jer tekst ugovora ne pojašnjava rizike a sam tuženik nije tužiteljicu na iste upozorio) i shvatila njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba. Naime i sama tužiteljica u svom iskazu ističe da nije bila svjesna (nije znala) da bi tečaj CHF, a koji je u trenutku sklapanja ugovora bio povoljan, toliko porasti, a nitko je na to nije upozorio, te ističe da joj se izračun rate kredita činio povoljan, a da joj od strane tuženika (navodi da je sve obavljala u auto kući, tako da u banci nije niti bila) nikakva posebna objašnjenja niti upozorenja nisu dana. U odnosu na kamatnu stopu tužiteljica navodi da ništa joj posebno vezano za taj kredit nije bilo rečeno niti su joj bilo kakva upozorenja dana, a kod tužiteljice ništa nije izazivalo sumnju. Dakle, tužiteljicu, a koja je laik u odnosu na bankarsko poslovanje, predmetni kredit ponuđen kao najpovoljniji, a u konačnici i jedini, a prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora nitko nije tužiteljicu upozoravao na rizike ugovaranja kredita vezanog za valutu CHF uz istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope (po stopi utvrđenoj isključivo Odlukom o kamatama i naknadama kreditora), niti je tužiteljica, obzirom na svoje osobne sposobnosti i posebna znanja (ekonomist u školi) mogla to samostalno pojmiti niti se to od nje moglo očekivati (upotrijebio je pažnju prosječnog potrošača a koja se od nje i mogla očekivati temeljem čl. 4. ZOO). Temeljem iskaza tužiteljice, no i Ugovora o kreditu, vidljivo je da tuženik, prilikom ponude Ugovora o kreditu, tužiteljici nije dao potpunu informaciju vezanu za rizik sklapanja ugovora o kreditu vezan za valutu CHF uz istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, a promjena koje kamatne stope je vezana isključivo za jednostranu odluku kreditora (dakle bez valjanih i predvidivih kriterija za takvu promjenu, a što je vidljivo iz čl. 2.1. Ugovora), a koja informacija bi bila odlučna za donošenje odluke tužiteljice o tome želi li sklopiti upravo predmetni ugovor. S druge strane tuženiku (pravnom predniku tuženika) kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem, je bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom vezanom za CHF, što zbog specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Unatoč tome, tuženik je plasirao takve kredite potrošačima (protivno čl. 4. i 10. ZOO), pa tako i konkretno tužiteljici kao najpovoljnije, a koja je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesna stvarnog rizika u koji se upušta, uslijed kojeg propusta banke odnosno prednika tuženika, da tužiteljici valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njezinu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, je došlo do neravnoteže u odnosu između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača, a u korist tuženika kao banke.

30. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužiteljice, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica u svezi predmetnog Ugovora isključivo pregovarala o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužiteljici bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupoprodajnu cijenu vozila te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njezina primanja i koju, prema svojim mogućnostima, može plaćati. Osim navedenog iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je tužiteljica sporni kredit podigla isključivo radi kupovine osobnog automobila (dakle automobila za osobne potrebe) a slijedom čega proizlazi i zaključak da je tužiteljica u konkretnom slučaju isključivo postupala kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog Ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Nastavno, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardnom ugovoru prednika tuženika sastavljenom za veći broj korisnika kredita (tipski ugovor) a što je u konačnici vidljivo iz činjenice što se u Ugovoru o kreditu navode određeni podaci a koji nisu vezani za konkretni ugovor (primjerice u toč. 9. se navode jamci platci i sudužnici kao preuzimatelji određenih obveza po tom ugovoru, unatoč činjenici što za predmetni Ugovor o kreditu nije ugovoreno jamstvo niti sudužništvo kao osiguranje) te da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama već je tužiteljici isključivo i to od strane djelatnika auto kuće (u kojoj je kupovala osobno vozilo) ponuđen upravo predmetni ugovor kao najpovoljniji, a kojom prilikom ju djelatnik auto kuće (kao ovlaštenik prednika tuženika) nije upozorio na stvarne rizike, na tužiteljici razumljiv i transparentan način, ugovaranja kredita vezanog za valutu CHF uz istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope.

31. Dakle, bitne stavke spornih Ugovornih odredaba u konkretnom slučaju za tužiteljicu, a u svezi navedenog ugovora (visina odobrenog kredita te visina mjesečnog anuiteta) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to bitno u takvom omjeru da je ta izmjena za tužiteljicu predstavljala nesrazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta) a u odnosu na korist koju je tužiteljica od kredita ostvarila, odnosno predstavlja nesrazmjer između koristi koju je tužiteljica imala od kredita i koju je tuženik ostvario temeljem istog Ugovora.

32. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i lako razumljive (a kako je naprijed već pojašnjeno) jer samo navođenje da će se otplata anuiteta kredita vršiti u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospjelosti ne pojašnjava na transparentan način niti daje točnu informaciju što točno i na koji način može utjecati na promjenu tečaja (dakle ne daje upozorenja o rizicima) već samo određuje po kojem tečaju će se otplata vršiti. Na isti način je nejasna i nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl.2.1.Ugovora) jer se u istoj uopće ne navodi način i elementi od kojih ovisi visina odnosno temeljem kojih se mijenja kamatna stopa. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 Van Hove od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje kamate i tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

33. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom (njegovim pravnim prednikom) sklopila ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine osobnog vozila) a koji ugovor joj u je ponuđen kao jedini (prema tužiteljičinoj procjeni povoljan) bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom (protivno tuženik nije dokazao) o pojedinačnim odredbama (spornim) i bez prethodnog objašnjenja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan) te ugovaranje valutne klauzule uz istovremeno ugovaranje promjene kamatne stope (čija promjena je vezana isključivo za jednostranu odluku tuženika), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen dana 9. veljače 2007. (odnosno potvrđen kao javnobilježnička isprava 14. veljače 2007.) jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 8. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 4. srpnja 2013. koje su u smislu čl. 102. st. 1. ZZP, ništetne.

34. U smislu čl. 323.st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju upravo tužiteljica kao financijsko (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju, telefonist) nije znala niti mogla znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njezine obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati) zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a sam tuženik (njegov pravni prednik) ju na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku i dao joj potpuno informaciju a osnovom koje je donijela odluku vezanu za predmetni Ugovor. Slijedom navedenog upravo tužiteljica, kao potrošač koji je otplatila kredit (a kako to proizlazi prometne kartice po kreditu i iskaza tužiteljice) u potpunosti dana 28. veljače 2014. ima pravo povrata više plaćenog iznosa odnosno razlike između anuiteta po početno ugovorenoj kamati i tečaju CHF i stvarno plaćenog anuiteta kredita prema tečaju i kamatnoj stopi u trenutku plaćanja anuiteta, odnosno razliku preko tečaja i kamate koji su bili jedini izvjesni i razumljivi tužitelju prilikom prihvata obveza po predmetnom Ugovoru.

35. U odnosu na prigovor zastare tuženika ovaj sud je utvrdio da je takav prigovor tuženika u pretežitom dijelu neosnovan. Kako je navedeno u toč. 18-22. ove presude, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je tužbom od 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i prednika tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a sud će u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka odnosno ista je podnesena u cilju zaštite prava upravo potrošača (što je tužiteljica), pa tako i njihovih materijalnih prava. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO). Nadalje, za predmet ovog postupka i ocjenu osnovanosti prigovora zastare su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je najprije prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. (u kolektivnom sporu – tako i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020.), nakon kojeg prekida ista zastara počinje ponovno teći u odnosu na konkretno tuženika i to u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. (pa tako i VSRH u Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a a obzirom na potraživanje po osnovi stjecanja bez osnove). Zatim druga činjenica i to podnošenje tužbe u ovom predmetu a koju je tužiteljica podnijela dana 10. ožujka 2021. godine (e-komunikacijom) kojim činom je iznova prekinut tijek zastare.

36. Nastavno, utvrđeno je da je najstariji mjesečni iznos koji tužiteljica svojom tužbom potražuje po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope dospio 1. travnja 2008. (a preostali dospijevaju nakon njega) a po osnovi ništetne valutne klauzule dana 1. ožujka 2007. (a ostali dospijevaju kasnije). Tužba u predmetu kolektivne zaštite podnesena dana je 4. travnja 2012. slijedom čega bi za sva potraživanja koja su dospjela 4. travnja 2007. i kasnije tužbom u predmetu iz toč. 18. ove presude bila prekinuta zastara. Navedena zastara počela je iznova teći nakon pravomoćnosti odluke odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle pravomoćnošću dana 14. lipnja 2018. godine. Slijedom iznesenog samo neznatan dio tužiteljičina potraživanja i to u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu i to u ukupnom iznosu od 5,88 eur (iznos od 3,20 eur s dospijećem 1. ožujka 2007. i iznos od 2,68 eur s dospijeće,m od 2. travnja 2007., kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Dragane Bubalo) je već bilo zastarjelo u trenutku podnošenja kolektivne tužbe, slijedom čega je u tom dijelu zahtjev tužiteljice zbog zastare odbijen kao neosnovan (i odlučeno kao u toč. III izreke). Nakon toga zastara je iznova počela teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kako u odnosu na ništetnu promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu n a ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli). Kako je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovom predmetu dana 10. ožujka 2021. (a kasnije i preinakom – povišenjem svog zahtjeva podneskom tužiteljice od 8. svibnja 2023., kasnije samo u valuti EUR specificiran 4. rujna 2023., koju preinaku je sud svojim rješenjem na zapisniku od 7. prosinca 2023. dopustio) prekinula daljnji tijek zastare (zastarni rok iz čl. 225. ZOO) prigovor zastare tuženika u preostalom dijelu ocijenjen je neosnovanim po oba pravna osnova, kao u odnosu na glavnicu tako i na sporedno potraživanje.

37. U odnosu na visinu zahtjeva tužiteljice ovaj sud je proveo financijsko vještačenje po vještakinji za računovodstvo i financije Dragani Bubalo te je osnovom nalaza iste vještakinje utvrdio da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, te iznosa koje bi plaćala da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren prikazani su na stranicama 4-5 nalaza i sveukupno iznose 4.879,68 kuna (a pojedinačno kako se navode u toč. I izreke presude) odnosno 647,63 € (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur/7,5345 kuna). Zatim je utvrđeno da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita prikazani su na stranicama 6-8 nalaza i sveukupno iznose 4.170,95ur/31.426,04 kuna, od čega se iznos od 4.209,86eur/31.719,20 kuna, (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije) odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -38,91eur/-293,16 kuna (s dospijećem anuiteta 2.5.2007. u iznosu od -4,05 kn, s dospijećem 1.6.2007. u iznosu od -19,89 kn, zatim s dospijećem 2.7.2007. u iznosu od -31,86 kn, zatim s dospijećem anuiteta 1.8.2007. u iznosu od -25,46 kn, zatim s dospijećem 1.9.2007. u iznosu od -17,58 kn, s dospijećem anuiteta 1.10.2007. u iznosu od -38,99 kn, zatim s dospijećem anuiteta 2.11.2007. u iznosu od -41,18 kn, zatim s dospijećem anuiteta 1.12.2007. u iznosu od -25,61 kn, zatim s dospijećem anuiteta 2.1.2008. u iznosu od -23,87kn, zatim s dospijećem anuiteta 2.6.2008. u iznosu od -14,17kn, zatim s dospijećem anuiteta 1.8.2008. u iznosu od - 28,00kn te s dospijećem anuiteta 1.9.2008. u iznosu od -22,50 kn) a koja se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita.

38. Nalaz i mišljenje vještakinje, a u odnosu na matematički izračun stranke nisu imale prigovora, sud smatra danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke te je osnovom istog utvrdio visinu potraživanja tužiteljice.

39. Kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev postavila (kako u ukupnom iznosu tako i u pojedinačnim mjesečnim a u dijelu zahtjeva za kamatu odnosno dospijeća) u potpunosti u skladu s rezultatima vještačenja i iznosa utvrđenih u nalazu i mišljenju vještakinje, te je u konačnici od tuženika zatražila isplatu više preplaćenog iznosa (dakle samo pozitivne razlike odnosno ukupne preplate a koja je i bila predmet ovog postupka) a po ništetnoj odredbi Ugovora (čl. 2.1. i 8.) o kreditu (a na što je bila ovlaštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP), ovaj sud je usvojio zahtjev tužiteljice, a temeljem čl. 1111. ZOO te je tužiteljici dosudio iznos od 647,63 eura/4.879,68 kuna[3] temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, Narodne novine broj: 59/22), te iznos od 4.203,98 eura/31.674,89 kuna[4] temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule (pozitivnu razliku po osnovi ništetne valutne klauzule a u skladu s nalazom vještaka umanjen za iznos koji je u zastari u iznosu od 5,88 eur, vidi toč. 35. i 36. ove presude), dakle pozitivnu razliku koju je tužiteljica i potraživala i koja je bila i predmet ovog postupka, te je odlučio kao u izreci toč. I. i II. ove presude. Sud ovdje napominje da tužiteljica nije mogla odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužiteljica bi došla u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi, u smislu čl. 9. Ugovora o kreditu aktivirao sredstva osiguranja a čime bi i cijela svrha Ugovora o kreditu bila dovedena u pitanje. Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.

40. Na tako dosuđene iznose tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anutieta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenja na rizike intervalutarnih kretanja i ugovaranja valutne klauzule uz istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope vezane isključivo uz odluku tuženika, te davanje potpune informacije potrebne za donošenje odluke) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

41. Stoga je odlučeno kao u izreci.

42. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 164. ZPP, a obzirom da je tužiteljica uspjela u pretežitom dijelom svoga zahtjeva.

43. Tužiteljici je, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), trošak za sastava podneska od 30. kolovoza 2021., 31. siječnja 2023., 4. svibnja 2023. i 4. rujna 2023. za svaki u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, Tarife), zastupanje na ročištu od 1. rujna 2021., 20. veljače 2023.i 7. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eur (tbr 9/1 52/3 i 54 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (tbr 9/3, 52/3 i 54 Tarife) odnosno ukupno za zastupanje tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik iznos od 1.700,00 eur. Na taj iznos tužiteljici je priznat i PDV od 25% a temeljem tbr 46 Tarife a koja propisuje da na obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati PDV u iznosu od 425,00eur. Tužiteljici je priznat i materijalni trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 45,17 eur (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba) te materijalni trošak vještačenja u iznosu od 240 eura, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznos od 2.410,17 eura, a koji je naloženo da plati tuženik. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na presudu jer u smislu čl. 11. st. 1. toč. 20. ZOSP odnosno čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) tužiteljica više takvu pristojbu ne mora platiti, sijedom čega takav trošak za nju neće niti nastati. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku 9. siječnja 2023.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte