REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 492/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u ovršnom predmetu 1. ovrhovoditeljice A. L. iz L. L., (OIB: …) i 2. ovrhovoditeljice V. K. iz L. L., (OIB: …), obje zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika M. M. iz L. L. (OIB: …), zastupanog po punomoćnici G. P.-T., odvjetnici iz O., (ranije: O.,), radi ovrhe - prinudnim ostvarenjem ranijeg posjedovnog stanja, odlučujući o reviziji ovrhovoditeljica protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž Ovr-463/2018-2 od 19. rujna 2018., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Gospiću posl. br. Ovr-1175/2016-4 od 23. svibnja 2018., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

Prihvaća se revizija ovrhovoditeljica i ukidaju rješenje Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž Ovr-463/2018-2 od 19. rujna 2018. i rješenje Općinskog suda u Gospiću posl. br. Ovr-1175/2016-4 od 23. svibnja 2018. - i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba ovrhovoditeljica kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen “kao nepravodoban ovršni prijedlog od 2. kolovoza 2016.''

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje (prihvaćanjem razloga iz sadržaja obrazloženja prvostupanjskog rješenja i nalazeći da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku), prema onome što je sada relevantno:

„...U ovom ovršnom predmetu ovrhovoditeljice (...) podnijele su prijedlog za ovrhu dana 2. kolovoza 2016., na temelju ovršne isprave i to pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću broj Gž-1698/2015-2 od 07. ožujka 2016. kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Gospiću broj P- 477/2014-14 od 22. listopada 2015. tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev ovrhovoditeljica i utvrđeno je da ih je ovršenik smetao u posljednjem mirnom suposjedu puta (...) sa dvorištem (...) na način da je te nekretnine zatrpao šljunkom i građevinskim materijalom čime im je onemogućio prolaz pa mu je naloženo da uspostavi ranije suposjedovno stanje tako da ukloni šljunak i građevinski materijal sa navedenih čestica i ujedno mu se zabranjuje svako takvo i slično buduće smetanje.

Prijedlogom za ovrhu ovrhovoditeljice predlažu ovršnom sudu da donese rješenje o ovrsi kojim će ovršeniku M. M. odrediti rok od 15 dana koji teče od primitka tog rješenja, za uspostavu ranijeg suposjedovnog stanja uklanjanjem šljunka i građevinskog materijala sa navedenih nekretnina a nakon čega da se provede ovrha na način da se ovlašćuju ovrhovoditelji da uz pomoć sudskog ovršitelja u daljnjem roku od 30 dana sami ili posredstvom trgovačkog društva D. S. d.o.o. obave radnje potrebne radi uspostave prijašnjeg suposjedovnog stanja uklanjanjem šljunka i građevinskog materijala, na trošak ovršenika.

Ovršni sud je utvrdio da su ovrhovoditeljice rješenje Županijskog suda u Karlovcu Stalna služba u Gospiću broj Gž-1698/2015-2 od 7. ožujka 2016. kao pravomoćnu ovršnu ispravu primile 15. ožujka 2016.

U čl. 444. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) je propisano da tužitelj gubi pravo da u ovršnom postupku zahtijeva ovrhu rješenja kojim se tuženiku po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao ovrhu u roku od 30 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.

U čl. 443. ZPP-a propisano je da će sud rok za udovoljenje dužnostima koje su naložene strankama odrediti prema okolnostima pojedinog slučaja a iz važnih razloga može odlučiti i da žalba ne zadržava ovrhu rješenja o smetanju posjeda.

(...) Kada rješenjem o smetanju posjeda sud nije odredio paricijski rok za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja izvršenjem određene činidbe, tužiteljice nisu ovlaštene ignorirati kogentnu zakonsku normu iz čl. 444. ZPP-a - prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za ovrhu. U tom slučaju rok za podnošenje prijedloga za ovrhu od 30 dana računa se od dostave rješenja drugostupanjskog suda jer je u konkretnom slučaju tuženiku odlukom koja je postala pravomoćna naloženo uspostaviti ranije suposjedovno stanje uklanjanjem šljunka i građevinskog materijala nakon primitka rješenja.

Ovršni sud će u takvom slučaju tek nakon što utvrdi da je tužitelj pravovremeno zatražio ovrhu rješenja po tužbi zbog smetanja posjeda, postupiti po čl. 29. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12,25/13, 93/14 i 55/16) i rješenjem o ovrsi odrediti ovršeniku rok za dobrovoljno ispunjenje te odrediti predloženu ovrhu uz uvjet da ovršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obvezu.

Slijedom navedenoga žalbeni navodi se ukazuju neosnovanim te je donijeto rješenje kao u izreci temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a...”...“ 3. Ovrhovoditeljice su protiv drugostupanjskog rješenja podnijele reviziju i u njoj postavile pitanja:

„Je li za početak tijeka roka od 30 dana za zahtjevanje ovrhe pravomoćnog rješenja o smetanju posjeda, kojim se tuženiku (ovršeniku) nalaže izvršenje određene radnje, nužno da prethodno istekne rok za dobrovoljno izvršenje određen sudskom odlukom (rješenjem o smetanju posjeda ili rješenjem o ovrsi)?“

„Od kojeg trenutka tužitelju (ovrhovoditelju) počinje teći rok od 30 dana za zahtjevanje ovrhe pravomoćnog rješenja o smetanju posjeda, kojim se tuženiku (ovršeniku) nalaže izvršenje određene radnje, ako u tom pravomoćnom rješenju o smetanju posjeda nije određen rok za dobrovoljno izvršenje radnje (paricijski rok), a isti je naknadno određen rješenjem o ovrsi?“

Predlažu osporeno rješenje preinačiti i donijeti predloženo rješenje o ovrsi, podredno ukinuti oba nižestupanjska rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Ovršenik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje: OZ-a), na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano je: "U ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.”.

7. Prema odredbi čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), te odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a (prema kojoj: "U ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno."), stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

7.1. U konkretnom slučaju revizija je podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen “kao nepravodoban ovršni prijedlog“.

7.2. Kako tim rješenjem postupak pravomoćno završava (ono pripada jednome od onih obuhvaćenih Katalogom rješenja iz Ovršnog zakona donesenog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-4/18-19 održanoj 17. prosinca 2018., a prema kojima je prema prihvaćenoj, ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi jedino dopuštena revizija), protiv njega je dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a pa (slijedom toga) izvanredna revizija iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kakvu su ovrhovoditeljice ovdje i podnijele.

8. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačena pitanja važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njima je revizijski sud izrazio svoje shvaćanje - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena na temelju shvaćanja koje je ovome protivno (to bar proizlazi iz pisanog sadržaja te odluke, u njezinom određenom ili jasnom dijelu).

9. Naime, odgovor na navedena pitanja proizlazi iz:

9.1. odredaba ZPP-a, i to:

- odredbe čl. 444., prema kojoj: „Tužitelj gubi pravo da u ovršnom postupku zahtijeva ovrhu rješenja kojim se tuženiku po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao ovrhu u roku od trideset dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.“,

- odredaba čl. 328., prema kojima:

(stavak 1.) „Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojemu je tu činidbu dužna izvršiti.“

(stavak 2.) „Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti dulji rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana.“

(stavak 3.) „Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje.“

9.2. odredaba čl. 29. OZ-a, prema kojima:

(stavak 1.) „Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.“

(stavak 2.) „Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje, u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje.“

(stavak 3.) „Ako u ovršnoj ispravi iz stavka 2. ovoga članka nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje, taj rok određuje sud rješenjem o ovrsi.“

(stavak 4.) „U slučaju iz stavka 3. ovoga članka sud će predloženu ovrhu odrediti uz uvjet da ovršenik, u roku koji mu je određen, ne ispuni svoju obvezu.“

10. Obzirom da bi u parnicama u kojima se traži zaštita od smetanja posjeda uspostavom stanja kakvo je bilo prije nego je smetanje počinjeno, sa obvezivanjem tuženika izvršiti činidbu uspostave tog ranijeg stanja, rok za izvršiti tu činidbu trebao biti (imperativno, „...odredit će se...“ ili „...mora biti...“: prema odredbi čl. 328. st. 1. ZPP-a i odredbi čl. 29. st. 2. OZ-a, ali i u smislu same odredbe čl. 444. ZPP-a) sastavni dio rješenja iz te parnice (makar i uz primjenu odredbe čl. 328. st. 2. ZPP-a)

- okolnost što bi taj rok izostao iz tog rješenja ne bi mogao ići na štetu ovrhovoditelja, onog - kojemu je rješenjem, budući da je pretendirao da dobije ovršnu ispravu, pružena zahtijevana posjedovna zaštita - ali je do pokretanja ovršnog postupka po donesenom rješenju o posjedovnoj zaštiti, makar u dobrovoljnom postupanju, nije ostvario.

Upravo kako bi se taj propust (izostanak roka iz rješenja o posjedovnoj zaštiti) ispravio, odnosno kako bi rješenje o posjedovnoj zaštiti steklo značaj ovršne isprave podobne za ovrhu (u smislu odredbe čl. 25. st. 1. OZ-a, koja propisuje uvjete po kojima neka isprava stječe značaj ovršne, a prema kojoj: “Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno.”), sa naznačenim rokom za dobrovoljno ispunjenje - kao nužnom pretpostavkom za stjecanje toga značaja, predviđena je odredba čl. 29. st. 3. OZ-a: rok za dobrovoljno ispunjenje (opet imperativno) u tim prilikama mora odrediti ovršni sud u ovršnom postupku rješenjem o ovrsi.

Postojanje odredbe čl. 29. st. 3. OZ-a, kod toga, samo ide u prilog shvaćanja da se izostanak naznake određenog roka za dobrovoljno ispunjenje iz rješenja o posjedovnoj zaštiti ne može sanirati (nadomjestiti) presumpcijom o važenju roka iz odredbe čl. 328. st. 2. ZPP-a (obzirom da bi u takvoj situaciji odredba čl. 29. st. 3. OZ-a bila suvišna ili nepotrebna): time rok iz te odredbe ne može biti relevantan za mogućnost primjene odredbe čl. 444. ZPP-a.

Uostalom, odredba čl. 444. ZPP-a relevantnim drži rok „koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje“, a ne neki drugi, pa dakle niti onaj iz odredbe čl. 328. st. 2. ZPP-a.

U tome smislu valja tumačiti i odredbu čl. 443. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: “Rok za udovoljenje dužnostima koje su naložene strankama sud će odrediti prema okolnostima pojedinog slučaja.”: ova težište stavlja na “...sud će odrediti...” rok, dakle - to nije onaj iz zahtjeva tužitelja, ako ga je ovaj uopće i naznačio u zahtjevu, niti onaj iz odredbe čl. 328. st. 2. ZPP-a, a odrediti ga mora uvijek sud.

11. Gledano u svijetlu prethodno navedenog, u slučaju kakav je ovdje, kada je već nastao, ovrhovoditelju valja pružiti ili omogućiti put pravne zaštite predviđen odredbom čl. 444. ZPP-a, tumačeći je u svezi sa odredbom čl. 29. st. 3. OZ-a: njemu se na teret (uz prijetnju primjene prekluzivnog roka zahtijevati ovrhu priznate mu posjedovne zaštite: sa „gubitkom“ toga prava) ne može staviti to što mu je tražena posjedovna zaštita priznata - ali bez naznake roka u kojem bi imao mogućnost dobrovoljno ispuniti ono što mu je (bez toga roka) naloženo.

Konačno, ovrhovoditelj ne može u istim okolnostima snositi štetne posljedice što odredba čl. 444. ZPP-a nije predvidjela ovdje nastalu situaciju postojanja isprave koja bi obvezivala tuženika (ovršenika) na činidbu, ali bez roka da je dobrovoljno ispuni - ali propisuje (i to jedina: budući da odredbe OZ-a to ne čine) gubitak prava zahtijevati ovrhu vezano (i to nužno) i uz protek toga roka.

Ostajući na tome, jedino je pravilnim prihvatiti da rok za zahtijevanje ovrhe od 30 dana iz čl. 444. ZPP-a ne može započeti prije nego je određen rok za dobrovoljno izvršenje dužne činidbe i prije njegova proteka.

To sve treba sagledati uz korekciju: kako u parničnom i ovršnom postupanju nije dopuštena nikakva zloraba prava (prema odredbi čl. 9. ZPP-a, kako glasi: „Stranke i umješači su dužni /.../ savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.“) - prethodno navedeno shvaćanje, pogotovo obzirom da je posljedično (ipak) vezano i uz propust suda u određivanju roka za dobrovoljno ispunjenje određene radnje, onog roka kojeg je sud imperativno morao odrediti - kada je već prihvatio (čak i bez primjene odredaba čl. 109. ZPP-a) suditi o zahtjevu tužitelja u posjedovnoj parnici, ne može imati svoju neograničenu (vremensku) primjenu: onaj kojemu je priznata (suđena) posjedovna zaštita ne bi mogao (bez gubitka prava) zahtjevati ovrhu (uz primjenu odredbe čl. 29. st. 3. OZ-a) izvan roka koji bi se mogao ocijeniti primjerenim ili savjesno korištenim.

11.1. U okolnostima konkretnog slučaja ne proizlazi da su ovrhovoditeljice nesavjesno (ili izvan primjerenog roka) koristile pravo koje im je prema prethodno iznijetom pravnom shvaćanju pripadalo i da traže ono što u okolnostima u kojima su se našle (kada je već utvrđeno da imaju pravo na posjedovnu zaštitu, a tvrde da tuženik nije ispunio ono što je trebao) ne pripada njihovom (ipak) opravdanom legitimnom očekivanju.

Pritom treba primijetiti da se posjedovna zaštita pruža u interesu smetanog, pa u sukobu legitimnog interesa ovrhovoditelja da i faktično ostvari ono što mu je već i drugostupanjskom odlukom priznato i legitimnog interesa ovršenika, onog koji je (ipak) smetanje počinio i koji je obvezan uspostaviti ranije posjedovno stanje - a nije ga uspostavio, da tu svoju obvezu otkloni pozivom na „gubitak“ prava ovrhovoditelja zahtijevati ovrhu samo zbog proteka prijepornog roka, u okolnostima konkretnog slučaja, kada postoji navedeni propust (i) suda, prednost ipak treba dati (u razrješenju testa pravičnosti) interesu ovrhovoditelja.

12. Na u suštini identičnom shvaćanju temeljeno je i rješenje revizijskog suda posl. br. Rev 1507/2017-2 od 24. rujna 2020.

13. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji postavljena pitanja, a ovaj ne dopušta zaključak, kakvog nižestupanjski sudovi pogrešno nalaze ispravnim, da su ovrhovoditeljice izgubile pravo na zahtjev za ovrhu već samo osnovom činjenice što su prijedlog za ovrhu podnijele 2. kolovoza 2016., pozivom na rješenje Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću broj Gž-1698/2015-2 od 7. ožujka 2016. kojeg su primile 15. ožujka 2016.

14. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporeno rješenje na drugačijem i time pogrešnom shvaćanju, na kojemu je temeljeno i prvostupanjsko rješenje, jedino je za zaključiti da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud (jer se ograničio pogrešnim pravnim shvaćanjem) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice, ovdje sporne ali i odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka.

15. Slijedom prethodno iznijetog, valjalo je ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP- a).

16. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem revizijskog suda te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o prijedlogu ovrhovoditeljica, i to odlukom s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

Zagreb, 9. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.