REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 891/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. M., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Š. c. d. m. d.o.o., OIB: ..., Z., koga zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u Z., radi utvrđenja sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-629/2021-3 od 6. travnja 2022., kojom je u pobijanom dijelu preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1215/2020-23 od 23. veljače 2021., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i, u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1215/2020-23 od 23. veljače 2021. i tuženiku naložena naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 4.865,61 EUR te u odluci o troškovima postupka, preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-629/2021-3 od 6. travnja 2022. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1215/2020-23 od 23. veljače 2021. u dijelu u toč. III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 4.865,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odluka o otkazu ugovora o radu od 16. ožujka 2020. je utvrđena nedopuštenom, (toč. I. izreke); sudski je raskinut ugovor o radu s danom 16. ožujka 2020. (toč. II. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 61.100,00 kn / 8.096,09 EUR (toč. III. izreke) te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužiteljice te je u pobijanom dijelu (toč. II., III. i IV. izreke) preinačena prvostupanjska presuda na način da je ugovor o radu raskinut s danom 30. lipnja 2020.; naloženo je tuženiku tužiteljici naknaditi štetu u iznosu od 36.660,00 kn / 4.865,61 EUR te joj naknaditi troškove postupka u iznosima od 5.937,50 kn / 787,97 EUR i 937,50 kn / 124,43 EUR.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/23, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava njenu osnovanost i predlaže istu odbiti.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i za naknadu štete. U revizijskom stupnju postupka utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu više nije predmet spora.

7. Prvostupanjski sud pošavši od utvrđenja

- da su stranke sklopile ugovor o radu 21. veljače 2020., a prema kojem ugovoru je tužiteljica trebala započeti s radom 23. ožujka 2020.;

- da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu 16. ožujka 2020., dakle, prije nego je tužiteljica započela s radom;

- da je otkaz ugovora o radu nedopušten;

po zahtjevu tuženika ugovor o radu raskinuo s danom samog otkaza (16. ožujka 2020.), a smatrajući da ugovor nije stupio na snagu odbio je zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida.

8. Drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio je žalbu tužiteljice te je preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu uz obrazloženje

- da je neprihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem je opravdano ugovor o radu raskinuti s danom otkaza, jer bi se u tom slučaju tužiteljica u potpunosti lišila prava na sudsku zaštitu;

- da se tužiteljica zaposlila kod ranijeg poslodavca 1. srpnja 2020. pa da je opravdano ugovor o radu raskinuti s 30. lipnja 2020.;

- da je odredbom čl. 125. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) propisano da će sud ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika;

- da je ugovor o radu sudski raskinut, a tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, stoga da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete u minimalnom iznosu propisanom citiranom odredbom.

9. Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

10. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik konkretno ne obrazlaže. Stoga ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 391. st. 3. ZPP-a nije našao postojanje tog revizijskog razloga.

11. Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR). Smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, kad ispunjavanje ugovora o radu još nije ni započelo nema mjesta primjeni citirane odredbe.

12. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja, nema mjesta obvezivanju tuženika na naknadu štete nakon raskida ugovora o radu. Naime, tužiteljica kod tuženika nije ni započela s radom, radni odnos raskinut je s danom 30. lipnja 2020., jer je već sljedećeg dana počela raditi kod svojeg ranijeg poslodavca te je održan kontinuitet radnog odnosa; do dana raskida ugovora o radu (30. lipnja 2020.) tužiteljica vraća se u radnopravni status kao da nedopuštenog otkaza nije bilo, dakle, ima pravo na primanja iz radnog odnosa koja bi joj do sudskog raskida pripadala. Stoga bi bilo krajnje nepravično i izvan duha i smisla odredbe čl. 115. ZR- a, cilj koje je paušalna naknada imovinske i neimovinske štete koju radnik trpi sudskim raskidom, tužiteljici u konkretnim okolnostima dosuditi još i naknadu štete.

13. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud dosudivši tužiteljici naknadu štete na temelju odredbe čl. 115. st. 1. ZR-a pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu odluke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na dan sudskog raskida ugovora o radu tuženik posebno ne obrazlaže pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 391. st. 3. ZPP-a u tom dijelu nije našao da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

15. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. i 385. st. 3. ZPP-a presuditi kao u izreci.

16. Nakon djelomičnog preinačenja pobijane presude stranke su uspjele u parnici u približno podjednakim dijelovima te je na temelju odredbe čl. 154. st. 4. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 9. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.