REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 23 Pr-3220/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužiteljice R.V. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku I.S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V.o. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku D.C., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. studenog 2023., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 4. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku V.o. d.o.o. iz Z., OIB: … da isplati tužiteljici Romini Veljači iz Z., OIB: … neto iznos od 597,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim - na iznos od neto 53,08 eura od 11.04.2018. do isplate,

- na iznos od neto 79,64 eura od 07.12.2018. do isplate i

- na iznos od neto 464,53 eura od 27.12.2018. do isplate,

kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 247,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2024. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj Pr-6888/10-100 utvrđeno da odluka prednika tuženika Z.h. d.o.o. podružnica V.o. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice od 30. studenog 2001. godine nedopuštena te da radni odnos tužiteljice nije prestao. Tuženik nije tužiteljicu vratio na rad sukladno pravomoćnoj ovršnoj presudi, unatoč pokrenutom ovršnom postupku. Materijalna prava iz radnog odnosa za razdoblje od otkaza ugovora o radu do pravomoćnosti presude Pr- 6888/10-100

tužiteljica je ostvarila na temelju pravomoćne ovršne presude Pr492/16-82. Nakon tog razdoblja od pravomoćnosti presude je Pr-6888/10-100 do dana podnošenja tužbe tužiteljica je naknadu plaće potraživala u ovršnim postupcima pokrenutim na temelju članka 270. Ovršnog zakona. Od pravomoćnosti presude 6888/10-100 do 22. prosinca 2017. tužiteljica je materijalna prava (uskrsnicu, dar djetetu, božićnicu i jubilarnu nagradu za 15 godina rada utužila u predmetu koji se vodio pred naslovnim sudom pod brojem Pr-2431/17. U tom predmetu utužila je božićnicu za 2016. godinu u iznosu od 1.000,00 kn, a za 2017. u iznosu od 1.250 iako joj je prema podacima tuženika dostavljenim nakon zaključenja prethodnog postupka za svaku od navedenih godina pripadalo pravo na božićnicu u iznosu od 2.884,87 kn. Stoga tužiteljica potražuje razliku do punog iznosa božićnice za 2016. i 2017. godinu. S obzirom da u ovršnim postupcima pokrenuti na temelju članka 270. Ovršnog zakona tužiteljica nije mogla potraživati sva materijalna prava iz radnog odnosa (uskrsnicu, dar djetetu, božićnicu i prigodnu nagradu) tužiteljica u ovom predmetu iste traži. Navodi da je majka mlt. J.V. rođenog ... Stoga preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 2.2.2023. zahtijeva da joj tuženik isplati ukupni iznos od 597,25 EUR / 4.500,00 kn (po fiksnom tečaju konverzije 7,53450) sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- uskrsnicu za 2018. - 53,08 EUR / 400,00 kn,

- dar za Svetog Nikolu za 2018. - 79,64 EUR / 600,00 kn i -

prigodnu nagradu za 2018. - 464,53 EUR / 3.500,00 kn,

kao i parnični trošak, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovanost i visinu zahtjeva. Ističe da je tuženik u cijelosti postupio sukladno presudi Općinskog radnog suda poslovni broj Pr-6888/10-100 te je tužiteljici dana 25.4.2013. ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, međutim, ista je to odbila. Tužiteljici je ponuđeno zaposlenje na radnom mjestu samostalni referent za investicije i imovinu za koje je propisana stručna sprema VSS-ekonomskog ili upravnog smjera, grupe složenosti 3,2, dakle za radno mjesto koje je najbliže odgovaralo radnom mjestu koje je obavljala prije otkaza. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u presudu Općinskog građanskog suda posl.br. P-7431/14-39, presudu Općinskog radnog suda posl.br. Pr-2431/17-53 od 3. siječnja 2019.g., interne akte tuženika, Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z.i Dodatke istom, prijedlog za zapošljavanje, prijedlog za sklapanje ugovora o radu, zapisnike o saslušanju svjedoka i tužiteljice u predmetu P-7421/14, podatke tuženika o visini materijalnih prava, presliku dijela spisa Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-2431/17, presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-159/19, ostalu dokumentaciju u spisu, te je saslušana tužiteljica.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1124/2020-2 od 9. listopada 2020. je ukinuta presuda ovog suda od 29.7.2020. te je tužba odbačena u dijelu pod točkom II. izreke te presude, dok je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje u dijelu pod točkom I. i III. izreke te presude, a to iz razloga jer nije jasno na koji je način sud utvrdio da tužiteljici pripadaju materijalna prava, te su ostale neutvrđene činjenice da li tužiteljici pripada naknada za vrijeme dok nije radila s obzirom da je tuženik tužiteljici ponudio drugo radno mjesto - samostalni referent za investicije i imovinu odnosno radno mjesto koje odgovara najbliže njenom radnom mjestu koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, a tužiteljica je to odbila, te se postavlja pitanje da li je tuženik obvezan platiti materijalna davanja u vrijeme dok tužiteljica nije radila.

6. Na ročištu.21.11.2023. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud uz suglasnost stranaka odlučio da se dokazi neće više izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu uskrsnice, dara za Svetog Nikolu i prigodne nagrade, sve za 2018. godinu.

8. Sporno je da li tužiteljici pripadaju utužena materijalna prava za vrijeme dok nije radila (nakon nedopuštenog otkaza), a obzirom na navode tuženika da je (nakon nedopuštenog otkaza) tužiteljici ponudio drugo radno mjesto samostalni referent za investicije i imovinu koje odgovara najbliže njenom radnom mjestu koje je obavljala prije nedopuštenog otkaza ugovora o radu, a tužiteljica je to odbila.

9. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 2013. dobila pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da je otkaz nedopušten i tuženiku je naloženo da ju vrati na rad, ali on po istoj nije postupio 7 godina, tako da je na rad vraćena tek 2020. U međuvremenu je uspjela dobiti naknade plaće za vrijeme dok nije radila i to sudskim putem, a sada zahtijeva u ovom predmetu materijalna prava i to božićnicu, uskrsnicu i dar za dijete za Sv. Nikolu za 2018. U drugim predmetima je utužila materijalna prava za druge godine, te je sa jednim razdobljem uspjela i dobila pravomoćnu presudu. Tuženik je svojim radnicima isplatio ova utužena potraživanja za 2018. godinu. Nakon pravomoćne presude 2013. tuženik joj je ponudio vraćanje na rad i određeno radno mjesto, ali to nije prihvatila, jer nije bilo odgovarajuće, a to je utvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru 2018. Ne zna zbog čega joj je tuženik ponudio drugo radno mjesto, a ne ono na kojem je prije radila, te ne zna da li se u međuvremenu mijenjala sistematizacija radnih mjesta. Prije otkaza je radila na radnom mjestu rukovoditelj službe naplate, a ponuđeno joj je radno mjesto referenta sa nižim koeficijentom.

10. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice i to u dijelu u kojem je jasan i suglasan sa dokumentacijom u spisu te je tako utvrdio:

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom utvrđeno da je otkaz (od 30.11.2001.) nedopušten i tuženiku je naloženo da tužiteljicu vrati na rad, ali tuženik po istoj nije postupio 7 godina, tako da je na rad vraćena tek 2020.,

- da je tuženik nakon pravomoćne i ovršne presude tužiteljici ponudio vraćanje na rad i određeno radno mjesto, ali ona to nije prihvatila jer je smatrala da ponuđeno radno mjesto nije odgovarajuće,

- da je prije otkaza tužiteljica radila na radnom mjestu rukovoditelj službe naplate, a ponuđeno joj je radno mjesto referenta sa nižim koeficijentom,

- da je tuženik svojim radnicima (osim tužiteljici) isplatio utužena potraživanja za 2018. godinu koja tužiteljica traži predmetnom tužbom,

11. Uvidom u dopis tuženika (prednika tuženika) od 23. travnja 2013. utvrđeno je da je tužiteljici predloženo zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, s početkom od 26. ožujka 2013., za radno mjesto samostalni referent za investicije i imovinu, a koje radno mjesto ima koeficijent i grupu složenosti 3,20 te ulazi u VIII grupu složenosti. Međutim, navedenu ponudu tužiteljica nije prihvatila, već je pokrenula ovršni postupak radi vraćanja na rad.

12. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7431/14-39 od 20. srpnja 2017. utvrđeno je da je istom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja V.o. d.o.o. Z. u kojem isti traži da se proglasi nedopuštenom ovrha Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr- 1112/12. (radi vraćanja ovdje tužiteljice na rad).

13. Sud nije posebno cijenio iskaze svjedoka iz predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7431/14 budući isti nisu odlučni u ovom predmetu, već je bio dovoljan uvid u pravomoćnu presudu donesenu u tom predmetu.

14. Prema čl. 95. st. 3 Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, dalje ZR) radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

15. Kako je do prekida radnog odnosa tužiteljice došlo zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu, a odgovornost tužiteljice za daljnji prekid rada nije utvrđena, niti proizlazi iz provedenih dokaza, tim više što je i u sudskom postupku odbijen zahtjev tuženika da se utvrdi da je ovrha tužiteljice (radi vraćanja na rad) nedopuštena, to je tuženik dužan tužiteljici isplatiti sva ona materijalna prava koja bi tužiteljica ostvarila da nije bilo nedopuštenog otkaza ugovora o radu. .

16. Naime, obveza je tuženika da tužiteljicu dovede u radnopravni status kao da nedopuštene odluke o otkazu nije ni bilo, uključujući isplatu plaće, ali i drugih materijalnih prava na koja je imala pravo za vrijeme kroz koje nije radila zbog nezakonitog prekida radnog odnosa, a koje bi ostvarila da nije bilo nedopuštenog otkaza.

17. U ovom postupku, a koji se vodi radi isplate materijalnih davanja, činjenica da li je tužiteljica odbila kakvu ponudu tuženika ili ne, a radi sklapanja novog ugora o radu, nije odlučna, jer takva ponuda nije bila otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici na drugi način otkazao ugovor o radu ili bi ugovor o radu prestao na drugi zakonom određeni način.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužiteljica ne može tražiti isplatu utuženih materijalnih prava jer je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje novog ugovora o radu, u okviru ispunjenja obveze iz pravomoćne presude (kojem je naloženo tuženiku vraćanje tužiteljice na rad), no da tužiteljica takvu ponudu nije prihvatila. Međutim, ovi navodi tuženika nisu od utjecaja na obvezu tuženika iz pravomoćne i ovršne presude suda radi vraćanja na rad.

19. Naime, činjenica da li tuženik može tužiteljicu vratiti na radno mjesto na kojem je tužiteljica radila prije otkaza ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, nije odlučna za ovaj postupak, jer ugovor o radu još traje, isti nije otkazan niti je na drugi način prestao, pa samim time i obvezuje stranke na ispunjenje obveza iz takvog ugovora, a osim toga tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu (tijekom utuženog razdoblja) vratio na radno mjesto na kojem je tužiteljica radila prije otkaza ugovora o radu (unatoč ovrsi koja se vodi) niti na drugo jednako rangirano mjesto, na kojem je tužiteljica radila prije otkaza ugovora o radu koja obveza proizlazi iz pravomoćne presude.

20. Valja dodati i to da ukoliko tuženik doista, zbog nepostojanja radnog mjesta na kojem je tužiteljica ranije radila (prije nedopuštenog otkaza), nije mogao tužiteljicu vratiti na takvo radno mjesto, te nakon ponude jednako rangiranog radnog mjesta koju je tužiteljica odbila nije donio shodno tom odgovarajuću odluku (otkaz zbog neispunjenja radnih obveza) niti je to tijekom ovog postupka dokazao, to su izneseni navodi tuženika bez osnove u ovom postupku, jer predmet ovog postupka je isplata materijalnih prava koja aktualno proizlaze iz radnopravnog statusa tužiteljice, dok tuženik nije dokazao da bi se taj status tužiteljice promijenio.

21. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici isplatiti sva ona materijalna prava koja bi ona ostvarila da je radila u utuženom periodu odnosno da nije bilo nedopuštenog otkaza ugovora o radu. Ovo stoga, što je tuženik dužan materijalnu situaciju tužiteljice dovesti u ono stanje u kojem bi se tužiteljica nalazila da nije bio izložena nezakonitom otkazu, odnosno da je u navedenom razdoblju radila, dok su suprotni navodi tuženika bez pravnog uporišta.

22. Ovakvo pravno stajalište je zauzeto i u činjenično i pravno istovjetnom predmetu (koji se vodio između istih stranaka za drugi vremenski period) Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-159/19 od 3.9.2020.

23. Među strankama nije sporno:

- da se za utužena potraživanja primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z. od 27.2.2002. (dalje: TKIU) i

Dodaci TKU koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, kako su to izjavili punomoćnici stranaka na ročištu 31.1.2023.,

- da je tuženik svojim radnicima isplatio uskrsnicu, dar djeci za Sv. Nikolu i prigodnu nagradu, sve za 2018., i to: uskrsnicu za 2018. u iznosu od 400,00 kn, dar za Svetog Nikolu za 2018. u iznosu od 600,00 kn i prigodnu nagradu za 2018. u iznosu od 3.500,00 kn. kako su to izjavili punomoćnici stranaka na ročištu 21.11.2023. (i u podnesku tuženika od 19.6.2019.

24. Prema čl. 98. TKU propisano je da će se radniku u povodu dana Sv. Nikole isplatiti sredstva za poklon svakom djetetu do 15 godina starosti u iznosu priznatom u porezno dopuštene rashode. Kako tužiteljica u tužbi navodi da ima malodobno dijete J.V., rođen …, a što tuženik nije osporavao, te u

slučaju da nije bilo nedopuštenog otkaza, tuženik bi tužiteljici isplatio dar za Sv. Nikolu za 2018. u iznosu od 600,00 kn odnosno 79,64 eura (što među strankama nije sporno), to je tuženik dužan tužiteljici isplatiti dar za Sv. Nikolu za 2018. u navedenom iznosu. Kako TKU ne propisuje datum dospijeća za dar za Sv. Nikolu, ali je svrha tog dara isplata za dan Sv. Nikolu, to ovaj sud smatra da bi isti dospio nakon dana Sv. Nikole tj. 7.12.2018. pa od toga dana počinju teći zatezne kamate na dosuđeni iznos dara sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO) i Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22). Stoga je tuženik dužan tužiteljici isplatiti dar za Sv. Nikolu za 2018. u iznosu od 79,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7.1.2018. do isplate.

25. Prema čl. 101. TKU radniku će se za Uskrs dati dar u naravi, čija vrijednost ne prelazi iznos na koji se prema propisima, ne plaća porez. U slučaju da nije bilo nedopuštenog otkaza, tuženik bi tužiteljici isplatio uskrsnicu za 2018. u iznosu od 400,00 kn odnosno 53,08 eura (što među strankama nije sporno), to je tuženik dužan tužiteljici isplatiti uskrsnicu za 2018. u navedenom iznosu. Kako TKU ne propisuje datum dospijeća, ali je svrha uskrsnice isplata za Uskrs, to ovaj sud smatra da bi ista dospjela nakon dana Uskrsa koji je bio 1.4.2018. Stoga je tuženik dužan tužiteljici isplatiti uskrsnicu za 2018. u iznosu od 53,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od

11.4.2018. do isplate, kako je to tužiteljica zatražila.

26. Prema čl. 99. TKU radniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini osnovice utvrđene za obračun osnovne mjesečne plaće za koeficijent složenosti poslova 1,00 u neto iznosu te se isplaćuje prije korištenja godišnjeg odmora. U slučaju da nije bilo nedopuštenog otkaza, tuženik bi tužiteljici isplatio prigodnu nagradu za 2018. (za koju je punomoćnik tužitelja na ročištu 21.11.2023. izjavio da je prigodna nagrada određena u čl. 99 TKU, dakle, radi se o regresu, te među strankama nije sporna visina) u iznosu od 3.500,00 kn odnosno 464,53 eura pa je tuženik dužan tužiteljici isplatiti prigodnu nagradu za 2018. u navedenom iznosu. Budući da TKU propisuje da se regres isplaćuje prije korištenja godišnjeg odmora, a sukladno čl. 83. st. 1. ZR radnik mora iskoristi najmanje dva tjedna godišnjeg odmora u neprekidnom trajanju tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor, to ovaj sud smatra da u slučaju da nije bilo nedopuštenog otkaza, tužiteljica bi godišnji odmor za 2018. počela koristiti najkasnije dva tjedna prije kraja 2018. te bi tada dospio regres tj. prigodna nagrada za 2018.

Stoga je tuženik dužan tužiteljici isplatiti prigodnu nagradu tj. regres za 2018. u iznosu od 464,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27.12.2018. do isplate,

kako je to tužiteljica zatražila.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i st. 4. te čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Kako su stranke u postupku do donošenja odluke Županijskog suda u Splitu djelomično uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima, to je sud odlučio da za tu fazu postupka svaka stranka snosi svoje troškove sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a. Nadalje, o troškovima posutpka nakon donošenja odluke Županijskog suda u Splitu, sud je odlučio sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, a prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za ročište 31.1.2023. i 21.11.2023. po Tbr. 9/1 - po 49,5 bodova za svako i podnesak od 28.1.2021. i 24.6.2021. po Tbr. 8/1 - po 49,5 bodova (koliko je tužiteljica tražila), što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 198,00 eura,, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 247,50 eura.

28. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 4. siječnja 2024.

Sudac:

Monika Ferić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 5 primjeraka putem ovog suda u roku od 15 dana.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 11 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

3. Spis